Da nije bilo Ive Goldsteina ne bi se dogodila čak niti ta „nelagodna“ scena. Nakon neuspjeloga prvog kruga glasanja za predsjednika tek konstituiranog Programskog vijeća HRT-a – gdje su po pet glasova dobili Nada Zgrabljić Rotar i Milan Kujundžić, pošto je jedan(aesti) listić bio prazan – Goldstein se usudio primijetiti kako bi izbor Kujundžića za predsjednika smatrao neprimjerenim, budući da je dotični svojedobno posjetio „određena groblja u Španjolskoj“.

Milan Kujundžić, ravnatelj Kliničke bolnice Dubrava i nekadašnji pomoćnik nekadašnjeg ministra zdravstva Andrije Hebranga, već je taj posjet grobu Ante Pavelića bio definirao kao „privatnu stvar“, no Goldstein se založio za drugačiji pristup fenomenu privatnosti: „S tim se mogu složiti, ali budete li izabrani za predsjednika to više ne može biti privatna stvar nego javna činjenica. Mi smo javne ličnosti i naše biografije su na stolu.“

„Ako ste zato došli u Programsko vijeće, onda ono neće imati perspektivu“, uzvratio mu je uvrijeđeni Kujundžić, inzistirajući i dalje na strogom razgraničenju između (svojih) privatnih sklonosti i (svojih) javnih dužnosti. „Tko je posjetio koje groblje, mislim da je to uistinu nisko plasirano.“

U toj gramatičkoj i smisaonoj dezorijentiranosti, gdje se prepliću groblja i plasmani, poduprla ga je Silvija Luks, predsjednica Nadzornog odbora HRT-a, jednom idiotskom napomenom – ona je, naime, nekoć putovala u Indiju i tamo posjetila grob Majke Tereze, pa je nitko zbog toga nije prozivao! A pošto je političkog zlotvora i masovnog ubojicu izjednačila s časnom sestrom – ili je ipak bilo obratno? – založila je svoj autoritet za miran i dostojanstven nastavak sjednice, što je značilo i povratak gramatičko-smisaonog kaosa: „Molim vas da u ime HRT-a ne unosite tonove kojima ovdje nije mjesto.“

Naposljetku je Nada Zgrabljić Rotar tijesnom većinom izabrana za predsjednicu Programskoga vijeća, dok je u kasnijem glasanju Milan Kujundžić izabran za njenog potpredsjednika, i to jednoglasno. Dakle – i uz glas neugodnog Ive Goldsteina.

Tim povodom može se postaviti cjepidlačko pitanje: Zašto bi, do vraga, bilo sramotno da čovjek koji odaje počast fašističkome zločincu predsjedava Programskim vijećem HRT-a, a prihvatljivo da obnaša dužnost potpredsjednika istoga dičnog tijela? Zbog čega Ivo Goldstein drži da Milan Kujundžić kao potpredsjednik može imati pravo na privatnu konzumaciju nacizma, dok njegove privatne navade postaju „javna činjenica“ tek ako osvoji predsjedničko mjesto? Zar nije nepodnošljivo da ličnost s takvim groboljubnim osjećajima uopće ordinira u Programskom vijeću HRT-a, bez obzira na koju će sjedalicu posaditi cijenjenu stražnjicu?

Ne pada mi na pamet kritizirati Ivu Goldsteina, pošto se on jedini od novoizabranih vijećnika što će nadzirati program javne televizije drznuo ukazati na problem, dok su se svi ostali pokrili ušima, meškoljili od nelagode i čekali da nevolja mine kako bi mogli „nastaviti s radom“. Ipak, ishod kratkotrajnog skandala, uključujući tobožnju sanaciju štete, u savršenom je suglasju s naslovom knjige Rastka Močnika što ga posuđujemo za ovaj tekst.

Zbog toga se primjerenijim čini pitanje koje ne uključuje demokratske obzire: Zašto s nekim poput Milana Kujundžića uopće sudjelovati u donošenju javnih odluka i radu od tzv. javnog interesa? Zašto ne ustati i otići? Zbog čega, za promjenu, odnos prema simpatizerima fašizma ne bi bio sanitarne umjesto demokratske prirode, barem radi očuvanja vlastite higijene?

Pa ako će HDZ inzistirati na nominaciji uvaženog groboljupca – koji se o svojem posjetu Pavelićevom počivalištu, uzgred, nikada nije javno odredio, nego ga je zbog karijernih razloga zatomio kao „privatni čin“ – zahvaliti na suradnji i napustiti pluralističko poprište, uz napomenu da se sentimenti prema postignućima ustaške države i njenih vodećih krvoloka, koliko god bili javno zastupljeni, ne mogu tolerirati. Zašto bi Ante Tomić, primjerice, zajedno s tim Kujundžićem gubio vrijeme na grotesknim sijelima Programskog vijeća HRT-a i vjerojatno se do iznemoglosti sporio s debilom, a zapravo služio kao demokratski paravan iza kojeg će se, u najboljoj parlamentarnoj tradiciji, njegovati neumrli duh hrvatskog fašizma?

Uistinu nema ničega normalnog u tome da poklonik Ante Pavelića biva delegiran kao predstavnik „javnosti“ u bilo kojem tijelu. U Hrvatskoj, međutim, to jest normalno – i čak uobičajeno – no pravo je pitanje zašto bi pristojni ljudi participirali u takvoj normalnosti? Nije li stvar usvojena kao normalna upravo zbog njihova lakonskog doprinosa?

U pristojnoj zemlji tipovi poput Milana Kujundžića bili bi bez milosti deratizirani iz prostora javnog odlučivanja, a pošto Hrvatska nije pristojna zemlja, sve što možemo je računati makar na samozaštitne reflekse pristojnih ljudi. Ako će nepristojni činiti većinu, mudrije im je prepustiti kompletnu zabavu, nego im svojim sudioništvom osiguravati demokratski legitimitet.

Djelotvoran građanski pristup, ako takav uopće postoji, nije „nadglasati“ ljubitelja fašizma, osujetiti njegov izbor na čelnu funkciju, nego odbiti s njim obavljati bilo kakve javne poslove. Jedva da ima veće iluzije od one da je prirodne neprijatelje demokracije moguće pripitomiti kroz demokratsku proceduru; naprotiv, prije će ta procedura poslužiti njihovim ciljevima, dok jednom ne skonča u vlastitoj negaciji.

Hrvatski fašizam ima više pojavnih oblika, ali najčešće je poput košulje mrke boje koja se nosi ispod proeuropski skrojenog kaputa. Pokazuje se tek kada kaput biva svučen – kada se s neprijatnog otvorenog prostora uđe u topli interijer – pa nositelja dočekaju kućna atmosfera i poznati ambijent, preplavi ga onaj jedinstveni osjećaj da može biti sasvim opušten i svoju „privatnost“ ležerno nositi, bez straha da će kod ukućana izazvati mučninu.

Milan Kujundžić naprosto misli – i to s punim pravom! – kako su Hrvatska i njene institucije dovoljno „domaće“ da njegovu „privatnu“ ljubav prema ustaštvu, dok obavlja javnu dužnost, podnose bez ikakvih zazora i primjedbi. Još više od toga: ono što se „vani“ doživljava poput zagađenja – i izaziva reakcije tipa „ne, to ne možemo tolerirati“, nakon čega slijedi hladni angažman komunalnih službi ili rutinska primjena legislative – „kod kuće“ je više nego poželjno. Kao što će Thompsonov koncert biti zabranjen u Rotterdamu, dok će nastup u Zagrebu ili Splitu izravno prenositi nacionalna televizijska kuća.

Kujundžić je, naime, ostarjelo čedo hrvatskog državotvorstva, fašist u pričuvi kamufliran boljim robnim markama, i utoliko prirodni kadrovski oslonac vladajuće garniture. Kada je Feral Tribune 2004. godine otkrio da je za vrijeme boravka na liječničkome kongresu u Madridu posjetio grob ustaškog zločinca, te još mobilizirao skupinu Hipokratovih sljedbenika hrvatskog podrijetla da prisustvuje tome obrednom činu, tadašnji pomoćnik ministra zdravstva kratko je odbrusio da je to njegova „privatna stvar“, no njegov pretpostavljeni, Andrija Hebrang, bio je znatno kreativniji: ustvrdio je kako se „vjerojatno radi o tome da je Kujundžić šećući po groblju u Madridu kao turist slučajno naletio na Pavelićev grob“!

Feral je tada, prilično usamljen na medijskoj sceni, pregnantno fabulirao o turističkom fašizmu i vladajućoj stranci kao Hrvatskoj turističkoj zajednici, no Kujundžiću nije bilo ni na kraj pameti ponuditi ostavku, a još važnije: nitko to od njega nije ni tražio. Danas je, logično, potpredsjednik Programskog vijeća HRT-a, Andrija Hebrang nametnuo se kao drugi čovjek partije na vlasti, a Silvija Luks u takvom je halucinantnom društvenom usponu da raspoznaje kukasti križ na grobu Majke Tereze. Koliko god se društvo predstavljalo šarenim, do zajedničke crne supstance dolazi se prostom metodom ljuštenja luka.

Valja samo voditi računa o tome što se skriva ispod gornjih slojeva odjeće, pošto je asortiman za mimikriju proširen. Pa kad, na primjer, Jadranka Kosor, kočopereći se u snježnobijeloj košulji pred postrojenom stranačkom omladinom, svečano obeća kako neće dopustiti da Hrvatska „pocrveni“, ne bi bilo loše imati drskosti i upitati koje je boje premijerkino donje rublje. Odgovor, dakako, nećemo dobiti, no uzalud je nadati se da je bijelo.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 26.03.2011.

Peščanik.net, 26.03.2011.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)