Posle nedavnog savetodavnog mišljenja Međunarodnog suda Pravde, dalje će rasti broj država koje veruju da Republika Kosovo jeste – i da će ostati – nezavisna država. Pitanje je da li je sada pravi trenutak za nalaženje aranžmana za modus vivendi između Beograda i Prištine.

Nemačka bi trebalo da se potrudi da obezbedi da Evropska unija bude na visini svoje odgovornosti za mir i stabilnost u čitavom regionu, kao i da ohrabri Srbiju i Kosovo da, 11 godina nakon intervencije NATO, zajednički gledaju napred. Ključne elemente za rešenje spora definisala je 2007. godine „Kosovska trojka“ na osnovu Ahtisarijevog plana. Budući da se obe strane pripremaju za novi dijalog, trebalo bi imati u vidu sledeće aspekte:

Prvo, nema promene granica. Srpska ideja da se, u zamenu za Albancima naseljenu Preševsku dolinu, Srbiji dodeli severni deo Kosova, koji je pod kontrolom Beograda, mogao bi otvoriti Pandorinu kutiju na Balkanu i šire. Praktična rešenja kojima bi se srpskoj većini koja nastanjuje oblast severno od Ibra obezbedilo da održavaju veze sa Srbijom, sigurno bi se mogla koncipirati bez dovođenja u pitanje granice ili teritorijalnog integriteta Kosova. Sporazum o dolini Klajnvasertal, oblasti između Austrije i Nemačke, predstavlja primer takvog praktičnog rešenja.

Drugo, zaštita srpske kulturne i verske baštine. Zaštita srpskih manastira i kulturnih dobara predstavlja legitimno pravo Srbije, koje je našlo odgovarajuće mesto u Ahtisarijevom planu. Prištinu bi trebalo podstaći da se saglasi sa međunarodnim aranžmanima za monitoring na tom planu. Srbija bi, za uzvrat, trebalo da prestane sa blokadom regionalne i bilateralne trgovine, saobraćaja i saradnje, uključujući i važan sektor carine.

Treće, može li nemačko-nemački „Grundlagenvertrag“ (Osnovni ugovor) predstavljati uzor za bilateralni dogovor? Ovaj nemački bilateralni dogovor je stvorio mogućnosti za praktičnu saradnju između dveju nemačkih država, ne sileći strane-ugovornice da odustanu od svojih duboko ukorenjenih političkih ubeđenja. Zašto Srbiji i Kosovu ne bi bilo moguće da se saglase o sličnom tekstu koji bi, u interesu svih, modus vivendi zamenio  sadašnju paralizu? Nacrt takvog sporazuma, kojeg je „Trojka“ sačinila 2007. godine, dostupan je obema stranama.

Četvrto, suočavanje sa prošlošću. Srbija bi dobro učinila kad bi u svoje inicijative usmerene ka pomirenju sa drugim bivšim jugoslovenskim državama uključila i Kosovo. Vreme je da Beograd pokrene sveobuhvatnu akciju suočavanja sa prošlošću, a Sarajevu, Ljubljani, Zagrebu i Prištini treba dati podsticaj da učine isto.

Peto, vodeća uloga EU i evropska perspektiva u regionu. Neophodno je da EU prevaziđe sadašnju dilemu, nastalu iz činjenice da unutar nje postoje razlike u gledanju na Kosovo, zbog čega nije u stanju da donosi odluke ili igra vodeću ulogu. Većina članica EU – njih 22 – bi od ostalih pet trebalo da zahtevaju da najzad otvore put ka zajedničkoj politici EU. Svih tih pet država imaju važna pitanja koja žele da povere Uniji na rešavanje. Sve ima svoju cenu. Za relativno novu članicu poput Rumunije bi promena kursa i omogućavanje da EU izađe iz sadašnjeg ćorsokaka predstavljalo odlučan korak ka krupnijoj i aktivnijoj ulozi Rumunije u oblikovanju spoljne politike EU. Zašto upropastiti takvu priliku?

Svako političko rešenje koje bi zagovarala EU mora biti obuhvatno i uzeti u obzir druge otvorene probleme u regionu, uključujući spor oko imena Makedonije, zakasnele reforme u Bosni i Hercegovini. Isto tako, Kosovo bi što je pre moguće trebalo uključiti u bezvizni šengenski dogovor. Sloboda putovanja će pospešiti stabilizovanje regiona, studentima i naučnicima otvoriti nove vidike, i izglednijim učiniti razvojne mogućnosti kosovskog društva i privrede.

Ono što je Kosovu potrebno, a što Kosovo zaslužuje, je jasna perspektiva integracije u EU. Ali, ne upadajmo u grešku: sve dok se problem između Beograda i Prištine ne razreši, vrata članstva u EU neće i ne smeju biti otvorena. Niko u Beogradu ne sme gajiti iluziju o strateškom i istorijskom izboru pred kojim se zemlja nalazi u ovom pogledu.

Na taj način, EU ima ogromne mogućnosti uslovljavanja. Ona raspolaže svim sredstvima i instrumentima koji su joj potrebni, ali mora odlučiti da ih aktivno koristi – i to sada. Zbog toga je sada pravi trenutak da se Berlin založi za novu inicijativu. Dobri su izgledi da da bi takav podsticaj naišao ne samo na toplu dobrodošlicu u regionu i podršku članica EU i SAD, nego bi ovoga puta čak mogao biti prihvaćen i od Rusije.

 
Volfgang Išinger je predsedavajući minhenske Konferencije o bezbednosti, a Oliver Rolofs stručnjak za Jugoistočnu Evropu.

Volfgang Išinger i Oliver Rolofs, The German Times, septembar 2010.

Sa engleskog preveo Dušan Bogdanović

Peščanik.net, 29.10.2010.