Sada, kada je najavljeno događanje „promjena“, pa sve pršti od adrenalina i životnosti, čini se korisnim dohvatiti nečega mrtvog: prodrmati, na primjer, kult Ivice Račana – prvoga pokretača „promjena“ u nezavisnoj i nacionalizmom zadojenoj Hrvatskoj – čija sakralizacija još nije dovršena, ali se sasvim približila sretnome finalu.

Što se SDP-a tiče, ta ga partija ubrzano kuje u Tuđmana, i sva je prilika da bi u skoroj budućnosti hrvatski pejzaž mogao biti oplemenjen biranim asortimanom njegovih spomeničkih ukazanja, što u vidu strogih i opominjućih poprsja, što u formi cjelovitih figura koje, podrazumijeva se, sugeriraju odlučan iskorak prema boljem sutra. Lako će to niknuti na kvalitetno zagnojenom tlu. Od poljoprivrednih kultura ovdje ionako najbolje uspijevaju brončani mitovi.

Dan nakon trijumfa, u terminu predviđenom za sentimentalne oduške, Zoran Milanović posvetio je izbornu pobjedu Ivici Račanu, uz decentne laude vođi, mentoru i dobročinitelju. Taj svečani buket položen na grob, s količinom ruža koja odgovara broju osvojenih mandata (nedostaje još osam da se sjetimo i druga Tita), nije samo patetični klišej, nego i dosta loš znak.

Ako se činom iskazivanja počasti kojim slučajem namjeravao predočiti karakter najavljenih „promjena“, jedva da su one ičim drugim mogle biti efektnije derogirane i unaprijed prokazane u svojoj ispraznosti, do te mjere da bi – lišimo li se na trenutak dobrog ukusa – uspavani lider i njegov oživjeli nasljednik komotno mogli zamijeniti mjesta.

Imaju li se „promjene“ na umu, pokojni bi Račan u postojećim okolnostima, umjesto kao politički idol, svrsishodnije mogao poslužiti kao opomena. Naime, predvodnik „promjena“ iz 2000. godine, nasuprot legendama koje ispredaju raspjevani mitotvorci, bio je njihov najenergičniji protivnik i iznio cijeli svoj mandat kao princ lažne reformacije.

U najdobrohotnijoj verziji nalikovao je spremačici s uredno potkresanom bradom koja je po radnome zadatku uletjela u ćumez, te ga nastojala preurediti u pristojno mjesto tako što će gadosti pomesti pod tepih.

Najvažnije tekovine ćumeza – teror nacionalizma, obogotvorenost države, mirnodopski nastavak „domovinskog rata“, kultura političke korupcije, dirigiranje pravosuđem i policijom, ideološko peglanje javnoga prostora… – tako su ostale sačuvane i mogla se do mile volje slaviti „demokratizacija“, vladavina ukrasne naravi, velika pobjeda dekora nas sadržajem, dok se obećana stvarna transformacija hrvatskoga društva ispostavila kao balon ispunjen maglom, Račan bez krčmara (FT, 2000.).

U trenutku kada su u Hrvatskoj reforme bile nužne, i to one najradikalnijeg tipa, Račan se lažno predstavio, pošto nije bio reformator, već u najboljem slučaju oprezni popravljač postojećeg poretka – i utoliko čovjek kontinuiteta, a ne netko tko bi imao petlje doista raskrstiti s lošom tradicijom – s tim da je i „popravljanje“ u mnogo većoj mjeri došlo do izražaja u zoni marketinga nego političke realnosti.

U tome smislu može biti riječi o svojevrsnoj inovaciji: izumljene su „promjene“ koje se u svojim presudnim elementima oslanjaju na postojeće stanje. Već sama činjenica da se to šminkanje statusa quo proglašavalo „reformom“ predstavljala je posebni oblik političkoga štetočinstva.

Daleko od toga da Račana nije bilo ugodnije gledati od zadrigloga frankista iz roda Tuđmanovih, koji je prije toga umro kao neostvareni diktator. No, bilo je to uljuđeno lice suštinski nedirnutog sistema. Umjesto vulgarnoga dobili smo „pristojni“ nacionalizam – ali ne i antinacionalizam – a umjesto partijske države, državu koja će biti obogaćena mnogim demokratskim mehanizmima kako bi se privela zastupanju partijskih interesa.

Stoga, bez obzira na svečarsko raspoloženje i sentimentalni zanos prepun pijeteta i potrebe da se klešu biste, zvuči kao čista zajebancija kada se svježa izborna pobjeda posvećuje čovjeku u čijem vladalačkom saldu najvažnije mjesto zauzimaju iznevjerena očekivanja.

Bilo bi u najmanju ruku ljekovito sastrugati nešto pozlate s pokojnikova javnog lika, pa „pristojnost“ (iliti „uljuđenost“, iliti „demokratičnost“) kojom je glazirana njegova bajkovita predodžba razložiti na proste faktore, gdje će se onda pronaći i drugih zanimljivih slojeva: od običnoga kukavičluka, preko političkog oportunizma, birokratskog kalkulantstva, kronične nedosljednosti, kvazidomoljubnog prenemaganja, pa do nezdrave žudnje za vlašću.

Milanovićeve tople riječi i zašećerena memorija ne mogu tu biti od naročite pomoći. Dovoljno je sjetiti se otkrića da je Tuđmanova tajna policija godinama prisluškivala kritičare režima, da bi nakon toga Račanova administracija učinila sve da ne učini ništa, da počinitelje političkog zločina niti ne uznemirava a kamoli sankcionira, te su operativci zadržani „unutar sustava sigurnosti“, kao osobe od povjerenja, a nalogodavci unutar parlamenta, kao vinovnici razigrane demokracije i živi dokaz riješenosti da se ista njeguje svim sredstvima.

Dovoljno je sjetiti se bijednog ulizivanja „beračima kestena“ i profašističkoj desnici, pa omogućavanja bijega optuženicima za ratne zločine, što je naposljetku rezultiralo usvajanjem sramotne „Deklaracije o Domovinskom ratu“, revizionističkoga akta kakvoga ne bi uspio sročiti ni Poglavarko osobno, i to u fazi uznapredovaloga državotvornog bjesnila.

U sektoru gospodarstva i korupcije upečatljivo je bilo državno jamstvo za kredit od 40 milijuna zauvijek izgubljenih dolara brodogradilištu „Viktor Lenac“, u vlasništvu Damira Vrhovnika, Račanova prijatelja i vjenčanog kuma, čime je dostojno najavljena Sanaderova era. Tek kao ornament, tome se može dodati pikanterija da je ondašnji premijer tada aktualnu suprugu postavio na visoku dužnost u državnoj administraciji, a onu bivšu – po svemu prosječnu pravnicu – nametnuo za sutkinju Ustavnoga suda.

Primjeri su nasumični, u skladu s principima bauljanja kod ostvarivanja „promjena“. Četiri godine ulupane u Račanovu „reformaciju“ bile su u mnogim aspektima pogubnije od tuđmanovske destrukcije, ne samo radi fatalnog gubljenja vremena i brzopotezne potrošnje entuzijazma, nego zbog toga jer su poslužile za legitimiranje prethodnih i pripremu budućih zagađenja.

Bila je to neka vrsta štafetne vlasti, spojnica koja je naciji osigurala „kratki odmor“, autocestu i ništa drugo, idealan prijenosnik neokrznutih poluga za zloupotrebu moći od jednoga do drugog krvopije, formacija kakvu su uzurpatori mogli samo poželjeti.

S Račanom se, nema sumnje, neusporedivo „lakše disalo“ nego s Tuđmanom, no zadovoljavanje pukom količinom udahnutog kisika bilo je tek pokazatelj namjere da se, koliko god glib pod nogama bio nepodnošljiv, glava postojano drži u oblacima.

Odatle možda i nezgodna tradicija koja zasad govori da SDP osvaja izbore samo kada HDZ prouzroči potop i opću katastrofu. Stranka izgleda uvježbava rijetku vještinu ostvarivanja pobjeda kod kojih će vlastiti udio biti sveden na minimum. Prema toj strategiji dovoljno je strpljivo postojati i čekati da HDZ priredi sljedeći spektakularni suicid.

Uz Zorana Milanovića također će se mnogo „lakše disati“ nego uz Jadranku Kosor, što nije osobito postignuće. Odjavni nastup bivše premijerke, u utrobi klasicističke građevine, s grčem na usnama, državom u srcu, mahnitim pogledom i zavjetom upućenim postrojenoj stranačkoj mladeži stvarao je utisak da govornici sasvim neopravdano nedostaje svastika na rukavu podignute desnice.

U tom kontekstu, razumni i politički kultivirani govor budućega mandatara djelovao je kao melem za uši. Ipak, ničim izazvano iskazivanje zahvalnosti „hrvatskim braniteljima“ podsjetilo je da isti stari virus i dalje postoji i mutira prema zahtjevima novih okolnosti.

Refren o Ivici Račanu kao izuzetno pozitivnoj pojavi na hrvatskoj političkoj sceni u svakom slučaju postaje sve omiljeniji i sve otrcaniji, buja poput šunda iz nove narodne predaje, od one vrste što omogućava da se puno plješće i malo razmišlja, dakle iz žanra političkog turbo-folka, s čime se zacijelo ne bi složilo građanski nacifrano mnoštvo koje je 4. prosinca navečer hrupilo u Muzej suvremene umjetnosti, napunivši ga poput betonskoga šipka, dok su hostese na ulazu svim zainteresiranima dijelile tube vazelina.

Sve to, naravno, ne znači da su prilike jednake kao prije dvanaest godina, niti da će Milanović i njegova ekipa patiti od istih boljki. Komemorativne geste također ne moraju biti loše. Prije nego se upuste u proizvodnju „promjena“, treba provjeriti da li je uzor solidno pokopan.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 10.12.2011.

Peščanik.net, 09.12.2011.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)