Foto: Neda Radulović-Viswanatha
Foto: Neda Radulović-Viswanatha

U Izraelu se o periodu tzv. britanskog mandata misli kao o davnoj istoriji, u kojoj je vladavina engleskog kralja bila nekakva prolazna okolnost koja je prethodila osnivanju države. Liberalni Jevreji se ponekad šale kako priželjkuju „povratak britanskog mandata“ kada je na prostoru Palestine-Zemlje Izraela stvorena efikasna infrastruktura – pruge, mape, statistika, strujna mreža, rudnici, suzbijanje radničkih štrajkova i ispitivanje mučenjem – a od tada sve samo propada.

Šalu na stranu, britanski kolonijalizam nije stvar prošlosti na ovim prostorima. Zapravo, ovo je jedno od poslednjih mesta na svetu gde i dalje funkcionišu administrativni, pravosudni i politički mehanizmi uspostavljeni u periodu kolonijalizma.

Jedna od karakteristika tog kolonijalizma jeste kombinacija rasne hijerarhije i žestokog nasilja nad neevropskim podanicima, uz opsesiju političkim legitimitetom i pravnim normama. Mogli biste to zvati opsesijom „vladavinom prava“.

Još od vremena Istočnoindijske kompanije – koja je prva pribegla vanrednim zakonima kako bi ustanovila smrtnu kaznu i proterivanje – smisao te opsesije bila je ideja da sve dok postoji privid procedure, ili „usavršena procedura“ u internom žargonu, svako nasilje nad domaćim stanovništvom može da se opravda, pod izgovorom „bezbednosnog rizika“.

Zamagljivanje razlike između „bezbednosnog“ i političkog rizika javlja se u neuspelim pokušajima kolonijalne vlade da opravda upotrebu sile protiv „neprijateljskog“ stanovništva.

Poslednjih godina, istoričari britanske imperije različitih političkih uverenja, smatraju da se kolonijalizam i liberalizam, uključujući i značaj „vladavine prava“ kao najviše vrednosti, ne mogu razdvajati. Ali dok svet pokušava da se oslobodi kolonijalnog nasleđa i razmišlja o dekolonijalizaciji politike, društva, pa čak i ekonomije, ovde istoričari ignorišu činjenicu da britanski kolonijalizam i dalje oblikuje život državljana, stanovnika i podanika na prostoru Izraela-Palestine.

Britanci u kolonijama brzo su shvatili da ne mogu da održe kontrolu nad kolonizovanim narodima samo uz pomoć sile, pa su usvojili sofisticiranije metode za upravljanje stanovništvom, uključujući klasifikaciju različitih populacija i utvrđivanje koja od njih predstavlja bezbednosni rizik. To je glavni organizacioni princip kolonijalne birokratije: sistemsko razdvajanje stanovništva i stvaranje različitih praksi vladanja za svaku grupu.

Još jedan važan instrument kojim su se Britanci služili bilo je ograničavanje slobode kretanja: proglašavanje nekog dela zatvorenom vojnom zonom; administrativna hapšenja; sprečavanje prelaska iz jedne kolonije u drugu; uvođenje režima dozvola kojim se sprečavalo, ograničavalo ili usporavalo kretanje stanovnika. Sistemi nadzora koji su uspostavljeni pretvarali su ne samo policajce i vojnike u kontrolne i obaveštajne izvore, već i nastavnike, službenike pošte i medicinsko osoblje.

Savremena izvršna vlast u Izraelu, naročito na okupiranim teritorijama, služi se prepoznatljivim organizacionim principima britanske uprave u kolonijama. Najvažniji od tih principa je rasna hijerarhija: u početku između Evropljana i starosedelaca, a kasnije među grupama lokalnog stanovništva, u zavisnosti od stepena njihove „kulture“.

Zatim, tu je administrativna fleksibilnost, što znači da ljudima upravljaju službenici na terenu, a ne zakoni. Uz to ide i princip tajnosti. Takođe, norma ili praksa koja važi za određenu osobu zavisi od njenog identiteta, što je sušta suprotnost principu jednakosti pred zakonom. Konačno, princip izuzetaka: kontrola je zapravo zasnovana na skupu izuzetaka, koji se stalno rutinski menjaju, namesto dugoročnog planiranja.

Izrael je od britanskog kolonijalizma nasledio dva pristupa: jedan je formiran tokom poslednjih godina britanske uprave, kada su tri jevrejske organizacije proglašene „terorističkim“ zbog borbe protiv Britanaca. Drugi je postao jedno od glavnih sredstava izvršne vlasti u Izraelu – usvajanje vanrednih zakona. Zaboravljamo da su i uspostavljanje odnosa između Jevreja i Palestinaca zasnovanog na rasnoj hijerarhiji, kao i plan za njihovo razdvajanje, nastali iz imperijalne težnje da se upravlja sukobom čuvajući kontrolu i uticaj.

Nema sumnje da propisi o odbrani u vanrednom stanju predstavljaju srž režima u Izraelu, kao što nema sumnje ni da je poništavanje tih propisa neophodan korak ka uspostavljanju demokratskog poretka. To su zakoni koji su oblikovali vojnu upravu nad Palestincima u periodu od 1949-1966, kao i status Palestinaca u samom Izraelu.

Organizaciona infrastruktura okupacije 1967. takođe je zasnovana na propisima o odbrani – iz kojih je još 1963. izraz „njegovo veličanstvo“ zamenjen frazom „vojni komandant oblasti“, tokom priprema za vojnu okupaciju Zapadne obale. Zakon o borbi protiv terorizma uveo je kolonijalna pravna sredstva, koja su bila u primeni 80 godina, u izraelsko zakonodavstvo. Kolonijalna logika – koja politički rizik pretvara u bezbednosni – motivisala je ministra odbrane Benija Ganca da šest palestinskih organizacija za ljudska prava proglasi terorističkim.

Ostavština pokojne britanske kraljice ne ogleda se samo u zakonima za vanredno stanje. Takođe se može videti u okupacionom režimu čiji je princip razdvajanje stanovništva i ustanovljavanje različitih praksi za različite grupe stanovništva, na jednom prostoru, pod kontrolom jedne vlade bez čvrstih granica suvereniteta.

Yael Barda, Mekomit, 20.09.2022.

Prevela sa hebrejskog Alma Ferhat

Peščanik.net, 22.09.2022.