U analima HDZ-a to će sigurno ostati zapisano kao junačko djelo. U nekoliko općina u dalmatinskom zaleđu HDZ je premoćno dobio ove izbore, a Kukuriku koalicija, uvjerljivi pobjednik na državnoj razini, doživjela je teški, uništavajući poraz. U Cisti Provo čak nije prešla izborni prag, a kada se to izloži kroz brojke, pred očima ti se ukaže prizor čistog poniženja. Od 270 birača koji su izašli na izbore, čak ih je 207 glasalo za HDZ, iza njega poredale su se od drugog do četvrtog mjesta tri pravaške stranke, a tek zatim slijedi pokisli Kukuriku, koji je zaokružilo sedmero (!) ljudi ili samo dva posto. Dakle, pobjednici ovih parlamentarnih izbora potučeni su u Cisti Provo i u još nekoliko mjesta Dalmatinske zagore do nogu, kao da su mještani tih sela odlučili objaviti rat promjenama koje je prigrlio najveći dio birača u ostatku zemlje.

Naravno, tim čudacima, koji pomalo sliče na one japanske vojnike koji su po zabačenim otocima nastavili svoj Drugi svjetski rat godinama nakon što je završio, smjesta su se sjurile u pohode brojne novinarske ekipe, kako bi saznale što ih je nagnalo na ovaj neobičan postupak. Ali, žalibože truda, benzina i dnevnica. Jer, cijeli HDZ danas sliči na društvo zakopčanih osobenjaka koji se demonstrativno odbijaju suočiti s realnošću, sazidavši svoju paralelnu stvarnost u kojoj će suvereno odlučivati što jeste povijesna istina, a što ne.

Tako je čelništvo stranke odmah nakon gubitka izbora objavilo da je na njima HDZ – zapravo pobijedio. Jer, objašnjeno je, protiv njega se pokrenula takva mašinerija najljućih i najpokvarenijih neprijatelja – u kojoj su se, ruku pod ruku, našli mrzilački mediji, manipulantsko Državno odvjetništvo, predsjednik Josipović, sam Kukuriku, čak i Udba – da je ovaj izborni rezultat zapravo velik, izniman uspjeh. Dakle, HDZ se pravi da je iz ovih izbora izašao živ i zdrav, i to je istinska novost u novijoj hrvatskoj političkoj tradiciji.

Ako se gubitak izbora vladajućih stranaka shvati kao neka vrsta političkog umiranja, dosad su bila poznata dva oblika takve smrti. Kada je Račan izgubio prijelomne parlamentarne izbore 1990. godine, patetično je izjavio da onaj tko ne zna izgubiti vlast ne zaslužuje ni da je ponovno osvoji. Dakle, ex komunisti su priznali da su umrli i to im je poslije deset godina pomoglo da opet ožive. Izgubivši izbore 2000. godine, Sanaderov HDZ također se ponio slično tome. Priznao je svoju smrt, ali se svim silama trsio pokazati da mu ta smrt ne smeta i već se poslije četiri godine vratio na vlast. Sada, poslije izbora 2011, prvi put imamo nešto sasvim novo: Kosor – Šeksov HDZ doživio je najteži poraz otkako je izbora u Hrvatskoj, dakle mrtav je da mrtviji ne može biti, ali se pravi da je živ i da se ništa nije dogodilo. Dobro, reći ćeš, ne mora mrtvac priznati da je mrtav da bismo znali da je umro. Ali ovo autistično nijekanje stvarnosti ne staje na tome.

Šeks, a on je glavni šef HDZ-ove parade nakon izbora, ili barem misli da to jeste, dao se odmah intervjuirati kako bi izjavio dvije ključne stvari na kojima će se u bliskoj budućnosti zasnivati politika ove stranke. Prvo, HDZ ne samo što na ovim izborima nije umro, nego se ništa izvanredno nije dogodilo, tako da nema razloga mijenjati vodstvo stranke, dakle Jadranka Kosor ostaje, što jamči on osobno. Jer, bez njega, tvrdi, čak ni Tuđman ne bi bio izabran za prvog predsjednika HDZ-a, o Sanaderu da se i ne govori, pa kada on kaže da je Jadranka Kosor i dalje najbolji izbor, time je praktički zabranjeno ikome drugome da se kandidira. Na ovo su vrisnula i skočila na stražnje noge i neka viđena imena u samom HDZ-u, što znači da Šeksove ambicije da bude neka vrsta direktora stranke u postizbornom razdoblju ne stoje najbolje. Andrija Hebrang ne može prihvatiti Šeksovo oktroiranje Jadranke Kosor za novu-staru šeficu stranke, jer smatra da to nije u skladu s očekivanom demokratizacijom HDZ-a, iako je dosad bilo stotinu prilika da iskaže takvu brigu, a nije nijednom. Darko Milinović ne može otrpjeti da njemu netko određuje hoće li se ili ne kandidirati za predsjednika stranke, iako je evidentno potkapacitiran za to mjesto – mogao bi eventualno biti šef HDZ-a u svome Gospiću, gdje je ovaj jedino i pobijedio. Napokon, Miroslav Tuđman pobunio se što Šeks ovako bahato potcjenjuje njegova oca, iako bi zapravo trebao biti zadovoljan, jer je mirogojska grobnica već više mjeseci prazna, budući je ovaj ponovno imenovan na mjesto glavnog demiurga HDZ-a i Hrvatske.

Drugo što Šeks i Jadranka Kosor poručuju javnosti nakon izgubljenih izbora jednako je važno, ili i važnije. Izvanredno stanje ne postoji u HDZ-u nego u Hrvatskoj, koja je nakon dolaska “crvenih” na vlast izložena pogibelji ništa manjoj nego u ratu devedesetih, možda i većoj. Naravno da ta priča ne može proći ni u umobolnici, ali njena uloga i nije u tome da se u nju povjeruje, nego da se skrene pozornost s temeljnog poraza HDZ-a, koji nije sadržan samo u teškom gubitku izbora. Poraz je još više u tome što je propala premijerkina antikorupcijska kampanja koja se, gorko je priznala, razbila o glavu HDZ-a, a najviše u tome što ni ona ni Šeks nisu kapacitirani za bilo kakvu modernizaciju svoje stranke. Zato su se i vratili Tuđmanu kao jedinom sigurnom sidrištu za koje su znali, da bi to završilo u sve gorem otklizavanju unatrag, jer se Jadranka Kosor počela okruživati najgorim olupinama s hrvatskog političkog otpada – Ivan Aralica, Zdravko Tomac, Davor Domazet Lošo… – a na kraju i najgorim ološem s dna hrvatske desničarske kloake. Krunu čine srbofobne izjave invalidskog atamana Josipa Đakića i opskurna udruga Nezavisni dragovoljci hrvatski (NDH) Slavice Hruškar, koja je pokrenula inicijativu da se premijerki na odlasku dodijeli nekakvo državno odlikovanje. Ni prema jednom od toga Jadranka Kosor nije pokazala ni trunke zazora.

Vucaranje u društvu ovakvog šljama najniža je točka do koje je spuznuo HDZ u više od dva desetljeća postojanja, jer ni Tuđman, a pogotovo ne Sanader, nisu dozvoljavali da se ove prikaze približe vrhovima stranke. One su služile samo kao pješadija za obavljanje jednostavnih stranačkih zadataka. Izgleda, međutim, da Jadranka Kosor za njih ima ozbiljnije planove, jer se na pitanje u jednom intervjuu koliko su opravdane sumnje u Kukuriku koaliciji da će joj HDZ ponovno raditi probleme poput onih na splitskoj Rivi, nije nimalo pretrgla da to demantira. Ako bi HDZ uistinu ponovno uzbunio braniteljske udruge, što je sada ipak teže nego prije deset godina, trebalo bi ga velikom političkom akcijom ukloniti, sastrugati s političke scene. Nema veze što je ta stranka objektivno potrebna, jer i sada kada je u najvećoj krizi okuplja između trećine i četvrtine konzervativnih birača. Nema veze ni što je ona u boljim godinama pridonijela evropeizaciji zemlje i uvela je, na kraju krajeva, u Evropsku uniju, dok se njen ratni rival (ili partner, kako se uzme) Srbija još jednom spotakla o prag kandidature za članstvo. Jer, paradoksalno, pokazuje se da se Miloševićev SPS čak dosta dobro nosi s teretom svoje prošlosti kada se to usporedi s HDZ-om, kojem ta prošlost sada naočigled izlazi na nos.

Jasno je, naime, da stranka Jadranke Kosor još uvijek čvrsto robuje državotvornom mitu po kojem je Hrvatska moguća kao prosperitetna država, pa čak i kao država uopće, jedino ako je HDZ na vlasti. U svakoj drugoj kombinaciji ta država visi o tankom koncu, kao da je jučer stvorena i kao da se broj njenih unutrašnjih i vanjskih protivnika i neprijatelja nije otada nimalo smanjio, nego samo povećao. Ukratko, to je koncept države pod opsadom, kojoj stalno netko prijeti da će je potkopati i uništiti, pa ako bi stvarno bilo tako, ako HDZ zaista privlači tolike munje i gromove, već bi ga zbog toga trebalo maknuti sa scene.

Uostalom, ovakav kakav je, on zbilja izgleda kao mrtvac koji više ne odgovara na podražaje iz realnog svijeta, ali se zato odlično snalazi na groblju starih šovinističkih ludosti i fantazmagorija. I što je onda normalnije nego da se zajedno s njima i njega svečano i uz dužne počasti pokopa.

 
Novosti, 17.12.2011.

Peščanik.net, 18.12.2011