Daleko od toga da kriza evrozone prolazi, u poslednjih nekoliko meseci čak se produbljuje. Evropska centralna banka (ECB) uspela je da ublaži prvobitan kreditni krah operacijom dugoročnog refinansiranja u okviru koje je bankama evrozone pozajmljeno više od trilion evra s kamatom od jedan odsto. To je finansijskim tržištima donelo značajno olakšanje, a posledični oporavak zasenio je suštinsko pogoršanje; međutim, mala je verovatnoća da će to još dugo trajati.

Nisu rešeni glavni problemi; zapravo jaz između država kreditora i država dužnika i dalje se povećava. Kriza je ušla u možda manje hirovitu, ali potencijalno ubojitiju fazu.

Kada je nastupila kriza, raspad evrozone je bio nepojmljiv – imovina i obaveze izražene u zajedničkoj valuti bile su toliko izmešane da bi raspad uzrokovao krah koji bi se oteo kontroli. Međutim, kako se kriza produbljivala, finansijski sistem se preusmeravao na nacionalne linije.

Taj trend je dobio podsticaj tokom proteklih nekoliko meseci. LTRO je omogućio španskim i italijanskim bankama da uđu u veoma profitabilne i niskorizične kupovine obveznica sopstvenih zemalja.

A povlašćen tretman koji ima ECB kad je reč o njenim grčkim obveznicama odvratiće ostale investitore od kupovine državnih obveznica. Ukoliko se to nastavi još nekoliko godina, raspad evrozone bi postao moguć bez kraha, ali bi zbog toga centralne banke država kreditora imale velika, teško naplativa, potraživanja od centralnih banaka država dužnika.

Bundesbanka je postala svesna te opasnosti. Ona je angažovana u kampanji protiv neodređene ekspanzije snabdevanja novcem, a počela je i da preduzima mere u cilju ograničenja gubitaka koje bi pretrpela u slučaju raspada. To stvara proročanstvo koje se samo po sebi ispunjava – čim Bundesbanka počne da se brani od raspada, svi će morati da krenu njenim stopama. To počinje da se odražava na tržištima.

Bundesbanka odobrava sve manje kredita na domaćem tržištu. To bi bila ispravna politika kad Nemačka ne bi bila deo EU, ali državama članicama evrozone koje imaju ogromne dugove neophodan je strožiji zahtev od Nemačke da izbegnu recesiju. Bez toga „fiskalni sporazum“ evrozone, koji je postignut u decembru prošle godine, ne bi mogao da funkcioniše. Prezadužene zemlje ili neće moći da sprovedu neophodne mere ili ako ih i sprovedu, neće uspeti da ostvare svoje ciljeve, pošto se sa produbljivanjem kraha smanjuju budžetski prihodi. Bilo kako bilo, racio duga rašće, a konkurentni jaz u odnosu na Nemačku širiće se.

Bez obzira na to da li će se evro održati, Evropi predstoji dug period ekonomske stagnacije ili nešto još gore. I druge zemlje su imale slična iskustva. Latinoameričke države prošle su kroz neuspešnu deceniju posle 1982, a Japan stagnira četvrt veka; sve su preživele. Međutim, EU nije zemlja i mala je verovatnoća da će preživeti. Postoji opasnost da deflaciona dužnička klopka uništi još nepotpunu političku uniju.

Jedini način da se izađe iz klopke jeste da se prizna da je aktuelna politika kontraproduktivna, te da se promeni kurs. Ne mogu da predložim fiksni plan, ali se izdvajaju tri obzervacije. Prvo, pravila koja važe u evrozoni nisu dala rezultate i potrebno je da se u velikoj meri preispitaju. Ukoliko se brani status kvo koji je nefunkcionalan, stvari se pogoršavaju. Drugo, aktuelna situacija je prilično falična, te je potrebno sprovesti neke vanredne mere da bi se povratila normalnost. I na kraju, novim pravilima mora da se razmotri nestabilnost.

Realno gledano, fiskalni sporazum kojim se rukovodi evrozona mora da se shvati kao polaznica. Naravno, neki već vidljivi defekti moraće da budu modifikovani. Sporazum naročito mora da se tiče kako komercijalnih tako i finansijskih dugova, a budžeti vlada treba da prave razliku između investicija koje one plaćaju i aktuelne potrošnje. Da bi se izbegle prevare, evropske vlasti treba da odrede šta se kvalifikuje kao investicija. Proširena Evropska investiciona banka bi onda mogla da učestvuje u investicijama.

Najvažnije, potrebno je odrediti neke posebne mere da bi se stanje vratilo u normalu. Fiskalni sporazum EU obavezuje države članice da na godišnjem nivou smanjuju svoj javni dug za jednu dvadesetinu količine koja premašuje šezdeset odsto BDP. Predlažem da države članice zajednički nagrade fino ponašanje tako što će preuzeti na sebe tu obavezu.

Ukoliko bi neka zemlja prekršila fiskalni sporazum, delimično ili potpuno bi izgubila nagradu i imala bi obavezu da plati kamatu na dug Instrumenta specijalne namene (SPV). Tako bi bila uvedena jaka fiskalna disciplina.

Nagrađivanjem lepog ponašanja fiskalni sporazum ne bi više stvarao deflacionu dužničku klopku, te bi se izgledi znatno popravili. Osim toga, da bi se smanjio konkurentni jaz, sve članice treba da budu sposobne da refinansiraju svoj postojeći dug po istim kamatnim stopama. Ali bi to iziskivalo veću fiskalnu integraciju, te bi to trebalo uvesti postepeno.

Bundesbanka nikada neće prihvatiti ove predloge, ali evropske vlasti treba da ih shvate ozbiljno. Budućnost Evrope je političko pitanje, i stoga Bundesbanka nije kompetentna da odlučuje.

 
Autor je predsednik Soros fond menadžmenta

Copyright: Project Syndicate, 2012.

Danas, 13.04.2012.

Peščanik.net, 14.04.2012.