„Mi smo Red, a to znači da ne podnosimo nered. Ako smo redovnici, i ponašat ćemo se kao redovnici. Ako netko nije spreman ponašati se kao redovnik, neka se upita gdje mu je mjesto. U Redu sigurno nije.“

Svećenik koji je izložio citirane upute – uzmemo li ga na trenutak kao opće mjesto – ne mora biti presudno definiran izgledom uniforme koju nosi. Umjesto u tamnosmeđoj mantiji, možemo ga bez teškoća zamisliti u visokim crnim čizmama, sa šapkom širokoga oboda, do vrata zakopčanom crnom košuljom i drečavom svastikom veličine pedlja na lijevoj nadlaktici. Sasvim bi mu dobro pristajalo i prljavosivo odijelo od finijega štofa, kravata boje dimljenoga lososa, rolex ili nešto slično na zapešću, te pozlaćena značka korporacije istaknuta na reveru.

Odora ne čini tikvana. Tikvana čini pasionirani odnos prema svetoj ideji reda, rada & discipline, takav da iznad svega „ne podnosimo nered“, kao i praktična svijest o tome da je svaki od niže rangiranih dužan „ponašati se kao redovnik“. Tikvanov autoritet, umjesto na sposobnosti ili karizmi, temelji se na prisili pisanih normi.

Svećenik se zove Lovro Gavran i po funkciji je provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, a citirani naputci preuzeti su iz njegova „Pisma braći“ objavljenog u službenome glasilu Provincije. Bilo bi primjerenije da je stvar osvanula u prvome broju oktroiranog „Svjetla riječi“, budući da se vladajući fratar kroz „Pismo braći“ referira na nasilnu smjenu donedavnoga glavnog urednika tog lista fra Drage Bojića (koju je popratilo protestno otkazivanje suradnje pedesetak stalnih suradnika lista, mahom istaknutih intelektualaca) provedenu zbog stravičnoga delikta: javno iznesenoga mišljenja.

Jedan od najkardinalnijih slučajeva udara na slobodu štampe na ovim prostorima – iza kojeg se valjao čitav niz „blasfemičnih“ tema, poput odnosa prema nacionalizmu, crkvenoj monolitnosti ili uređenju multietničke Bosne i Hercegovine – provincijal je apsolvirao proglasom s hijerarhijski utvrđenog odmorišta, pozivom na ideal poslušnosti i slijepog pokoravanja autoritetu. Sve što je on imao o tome reći je da „ne podnosimo nered“. Držeći možda u primisli nekakvu musavu verziju Weberove protestantske etike rada, sturmbannführer Gavran, povodom egzekucije koju je obavio u skladu sa svojim ovlastima i nagnućima, poučava katoličku etiku reda, princip čija je svrha eliminirati sve ostale.

„Koliko nam naš zdrav razum kazuje, provincijska Uprava je izabrana da upravlja Provincijom, a ne da se opstruira i da joj se onemogućava rad – a mi imamo određeni broj onih koji konstantno i sustavno opstruiraju rad Uprave Provincije“, piše šef maloga totalitarnog pogona iz Bosne Srebrene koji je naumio dovesti u red svojeglave bosanske franjevce i pritom se, bez obzira na uronjenost u tradiciju i crkvene dogme, očituje kao vrlo suvremena figura, možda tek nešto tuplja od prosjeka današnje menadžerije – bilo religijske, bilo svjetovne – i utoliko „transparentnija“ u zastupanju načela prema kojemu odrasli ljudi nisu dovoljno zreli da bi mogli imati vlastito mišljenje. Gavranovo štivo neodoljivo je upravo zbog lišenosti potrebe za mimikrijom:

„Danas je opstrukcija došla dotle da se po neki umišljeni gospodin usudi i ne izvršiti dekret Uprave Provincije, misleći da je i to njegovo pravo. Neka se takvi ne čude kad ih stignu zakonske sankcije, koje smo do sad nastojali izbjegavati, ali one se neće moći izbjegavati u nedogled. Odluke Uprave Provincije se moraju izvršiti. Tek nakon izvršenja dekreta, onaj tko smatra da je to zaista potrebno, može se žaliti Upravi Provincije i može tražiti drugačija rješenja – ali uvijek svjestan činjenice da konačnu odluku donosi Uprava, a ne on.“

Proizvođač dekreta – čije se žrtve, logično, mogu žaliti onome tko im je već presudio – pritom uživa nedvosmislenu potporu s vrha, jer „hvala Bogu, ima nas još koji vjerujemo u Boga i znamo da Bog vodi i naše osobne živote i cjelokupnu povijest“, za razliku od onih „koji se znaju postavljati i iznad Boga i Crkve i sami određivati što bi Bog morao učiniti u konkretnoj situaciji i kako bi se Crkva morala ponašati, da bi bila u skladu s njihovim osobnim poimanjem istine i pravde“.

Kada dakle fra Lovro Gavran, „u konkretnoj situaciji“, organizira zatiranje značajne kritičke tribine i kada jedno od najsvjetlijih dostignuća vlastitoga Reda pretvara u stratište slobode, on tek realizira Njegovu volju, djeluje u svojstvu licenciranog izvršitelja i kao skrušeni dželat vodi računa da „po neki umišljeni gospodin“ ostane bez glave, jerbo se „usudio ne izvršiti dekret Uprave Provincije“. Bog je, razumije se, u tu perspektivu instaliran zato što ga nije dolično dovesti u pitanje. Bez milosti zloupotrijebljen, Bog je samo strašilo u službi univerzalne neodgovornosti.

Preteču protestantske etike rada (razumijevanja rada kao dužnosti) Max Weber je, između ostaloga, vidio i u strogim pravilima sv. Benedikta o ponašanju u samostanu iz 6. stoljeća – gdje se naglašavalo kako je „dokonost neprijatelj duše“, dok prava svrha rada nije u tome da se nešto obavi, nego da se „duša redovnikova ponizi“ tako što on mora činiti sve što mu se naloži – da bi onda, analizirajući duh kapitalizma koji je odatle proizašao, razvio tjeskobnu metaforu o religijski neutralnome „željeznom kavezu“.

Gavranova katolička etika reda nije religijski neutralna, štoviše, u njegovoj viziji su „željezni kavez“ koji zadaje gabarite slobodne volje i riješenost da se „duša redovnikova ponizi“ nepromijenjeni još od stoljeća šestog, no to je ne čini ni manje aktualnom ni više kršćanskom. Jer – bez obzira na protudemokratsko ustrojstvo Crkve – postoji i ona vrsta tradicije što je zastupa teolog Hans Küng, na primjer, koji povodom afere oko „Svjetla riječi“ veli da je „obaveza kršćanskog teologa tražiti istinu u istinitosti“, i to „u uvjetima represije vlastitoga crkvenog vodstva“.

Stoga provincijalovo „Pismo braći“, kroz koje se neuvijeno zagovara militarizacija duha i utjeruje mentalitet bespogovorne poslušnosti, treba čitati u ključu koji nije ekskluzivno kršćanski, to jest kao ordinarni fašistički pamflet. Da bismo naučili „ponašati se kao redovnici“ – a to znači prihvatiti usud krotkih debila, živjeti život i zastupati stavove koje je netko drugi za nas osmislio – treba okupiti kompletnu rodbinu, od braće do svastike.

Namjera fra Lovre Gavrana i jest da se slučaj „Svjetla riječi“ – časopisa koji je, neovisno o volji prominentnijega dijela klera, postao humanističko javno dobro – svede isključivo na „vjersko pitanje“, dok će „vjerska pitanja“ biti u isključivoj nadležnosti crkvene hijerarhije. Šteta koju je počinio nasiljem nad slobodom govora, međutim, nije konfesionalno ograničena, kao što ni list fra Drage Bojića i njegovih suradnika nije bio konfesionalno zatucan; ona ima razmjere šire društvene nepogode i može biti „vjerska“ samo u mjeri u kojoj je vjera shvaćena kao predložak da se umjesto argumenata i debate nametne logika dekreta, onaj željezni kavez unutar kojeg se „odluke Uprave Provincije moraju izvršiti“.

A takvih je vjera napretek i sasvim se lijepo međusobno miksaju. Uzalud se provincijal iz Bosne Srebrene skriva iza pravila Reda kada iz pozicije vlasti, u prvome licu množine, poručuje kako „ne podnosimo nered“, pogotovo ako je to sve što o gušenju jednoga medija smatra potrebnim reći. Križ pod kojim bogobojazno sklapa ruke i poziva podređene da se „ponašaju kao redovnici“ – dakle da misle tuđom glavom, jer će u protivnom ostati bez svoje – sasvim je sigurno katolički, no to ne znači da je manje kukast.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 03.08.2013.

Peščanik.net, 01.08.2013.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)