Božo Petrov, foto: Patrik Macek/PIXSELL

Božo Petrov, foto: Patrik Macek/PIXSELL

Hrvatski parlament, u kojem ordinira i predsjednik Mosta Božo Petrov, nadređen je Svemiru. Dogodi li se, na primjer, da Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda usvoji kakvu kapitalnu rezoluciju, ili da papa Franjo revolucionarnom enciklikom dopusti abortus, ili da Donald Trump objavi nuklearni rat Sjevernoj Koreji, a da o tome nije bio konzultiran Sabor RH, nema sumnje da bi to kod hrvatskih parlamentarnih zastupnika izazvalo ozbiljnu zabrinutost i potaknulo ih na razmatranje oštrih mjera odmazde. Desi li se da Zemlja odstupi od putanje po kojoj uobičajeno kruži oko Sunca, ili da zbog nekih razloga uspori vrtnju oko svoje osi, ili da zbog otapanja ledenjaka pri Sjevernom polu trećina Europe i četvrtina Sjeverne Amerike nestanu pod morem, a da to nije prodiskutirano u Hrvatskome saboru, eto razloga za hitno sazivanje sjednice Sabora RH. Samo je Bog iznad Hrvatskoga sabora, kao što reče neki od hrvatskih političkih velikana, a i Njemu bi bilo mudrije da pripazi što čini.

U orkestriranoj histeriji što je zahvatila Hrvatsku nakon nepravedne, neodržive i neprihvatljive presude Haškog suda ‘šestorici Hrvata’, u svoj toj kakofoniji visokokvalitetnih psovki, urlika, anatema i kletvi, koje odišu takvom jednodušnošću da će nepažljivi promatrač vrlo lako zamijeniti pljuvanje Ovoga s krikovima Onoga, proklinjanja Onoga s baljezganjem Ovoga, jer svi krešte izrazito slično i da, shodno tome, prolom ujedinjenog Protesta poništava njegove subjekte, ipak se izdvaja staložena solo dionica uvaženoga saborskog zastupnika Bože Petrova: on je, elem, zatražio da se povodom presude suda u Haagu u najkraćem roku oformi istražno saborsko povjerenstvo!

Što bi točno rečeno istražno povjerenstvo trebalo istražiti i kakvi bi bili dometi njegovih zaključaka, Božo Petrov nije do kraja pojasnio – u radijskoj emisiji uspio je iznijeti tek šturu skicu svoje zamisli – no osnovna ideja je razvidna: nakon što je sud u Haagu prestao sa suđenjima, u Hrvatskome saboru treba se upriličiti suđenje Haškom sudu i njegovim pomagačima! Za kazne koje je izrekao Hrvatima, tribunal u Haagu ne smije proći nekažnjeno! A pogotovo domaći izdajnici koji su ga servisirali! Uvriježene liberalno-demokratske trice o strogome razdvajanju zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, ili o razgraničavanju međunarodnih i nacionalnih jurisdikcija, za Božu Petrova ne predstavljaju nikakvo opterećenje, jer ‘samo je Bog iznad Hrvatskog sabora’, a Taj nije sklon osuđivati Hrvate, što će potvrditi i istražno saborsko povjerenstvo.

To da nekakvo međunarodno tijelo donosi nekakvu odluku – i to odluku koja se tiče Hrvata, koja na izravan način tangira hrvatske nacionalne interese – a da Hrvatski sabor, kao vrhovni reprezentant hrvatskoga ljudstva i zastupnik hrvatskih nacionalnih interesa, prodaje zjake i nemoćno sliježe ramenima, za Božu Petrova je potpuni užas. Za njega je to skarednost nad skarednostima. Za njega je to sramotna propast hrvatske nacionalne ideje. Za njega je to smak svijeta, jer svijet, kao što znamo, niti ne postoji izvan obzora hrvatske političarske arogancije.

Ukoliko, dakle, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju donosi presudu ne uzimajući u obzir ‘Deklaraciju o Domovinskom ratu’ što ju je usvojio Hrvatski sabor – to jest stotinjak baraba skupljenih s koca i konopca, koji nemaju problem s tim da ordinarnu laž proglase svetom i obvezujućom nacionalnom istinom – to je nešto nepodnošljivo. Jer za što smo se onda borili? – pita se Božo Petrov. Čemu uopće suverena i krvlju izborena država? Imati samostalnu Hrvatsku, smatra Božo Petrov, znači prije svega imati pravo na tumačenje svijeta u hrvatskome ključu.

Radi se, prema tome, o pitanju istine. Razlika između hrvatske istine i istine kao takve tolika je da u predodžbi zastupnika one prve – među kojima istaknuto mjesto zauzima Božo Petrov – ona druga zapravo ne postoji, osim kao strašno oruđe neprijateljske propagande, pogodno za svaku vrstu sabotaža. Istina kao takva je, takoreći, protuhrvatski fenomen, podmukli vid uobličavanja činjenica čiji je jedini cilj podrivanje mlade i ponosne države; istina kao takva u optjecaju je samo i isključivo zato da diskreditira hrvatsku istinu.

Dražen Ciglenečki, dežurni umobolnik Novog lista, u utorak nas je poučio da je ključni argument za takav odnos prema realitetu ‘nešto što se zove državni razlog’. ‘Ozbiljne nacije’, piše on, ‘uglavnom nastoje nekako zataškati sramotu koju učini neki od njihovih lidera.’ Stoga je Stjepan Mesić, suradnjom s Haškim sudom i publiciranjem transkripata iz kojih se vidi da je Franjo Tuđman planirao agresiju na Bosnu i Hercegovinu, prema mišljenju novinara Ciglenečkog, nanio nepopravljivu ‘štetu’ Hrvatskoj i tragično joj ‘naškodio’. Naime: ‘Odgovorni predsjednici u pravilu skrivaju prljavo rublje svojih prethodnika. Ne zbog njih, nego zbog vlastite države.’

Eto toga jednostavnog, valjda u stotoj varijaciji izloženog principa: nacije su neozbiljne, a predsjednici neodgovorni ukoliko ne ‘skrivaju prljavo rublje’ i nisu spremni ‘zataškati sramotu’ u interesu ‘vlastite države’. Jedino skrivanje i zataškavanje vodi u ozbiljnost i odgovornost, dok suprotne navade trasiraju put u izdaju i nacionalno štetočinstvo. Državotvorne neistine imaju utemeljiteljsku važnost, pa bi valjda i hrvatska država, da u svojoj mitskoj egzistenciji ima moć oglasiti se poput živog organizma, bez suvišnih dvojbi istaknula osnovni kredo za svoj modus vivendi: Lažem, dakle, postojim! Ili čak, u verziji za zlobnike: Lažem da postojim?

Novinar Dražen Ciglenečki vjerojatno ne smatra da je obesmišljavanje kategorija istine i laži klasičan fašistički refleks, niti da je utaja istine kao takve za račun hrvatske istine pouzdani simptom fašizacije društva, a zacijelo mu nije bliska ni misao da onaj njegov ‘državni razlog’, skupa s prostim načelom koje iz njega slijedi, skončava u moralnoj provaliji nepregledne dubine, jer je ‘prljavo rublje’ koje valja sakriti od očiju javnosti – i haških tužilaca – samo ofucana fraza iza koje leže prnje u kojima su živote gubili logoraši iz Dretelja i Heliodroma. Njegova je namjera tek dodati svoju časnu cjepanicu na lomaču što je naložena za Stjepana Mesića, jer ovaj nije bio dovoljno odgovoran da obmanama štiti hrvatsku državu.

Nema sumnje da s istom ambicijom Božo Petrov zagovara osnivanje istražnoga saborskog povjerenstva, s tim da mu iznova otkrivena oporbena strast omogućuje sagledavanje širega fonda izroda, jer bi to tijelo, rekao je, utvrđivalo ‘odgovornost pojedinih hrvatskih političara’ za dijabolično djelovanje Haškog suda. Pritom je iskazao i notu racionalne skepse, primijetivši da figure poput Andreja Plenkovića, Gordana Jandrokovića ili Vladimira Šeksa ‘neće dopustiti takvo istražno povjerenstvo u kojem bi oni bili prvi svjedoci’. Ukratko – treba pod krovom parlamenta organizirati lov na veleizdajnike.

Božo je Petrov, drugim riječima, odlučan provesti istragu o tome zbog čega udruženi zločinački pothvat Tuđmana i kompanije nije proveden do kraja, nego je operacija, uz evidentan geopolitički debakl, okončana i nepravednom & neprihvatljivom međunarodnom osudom glavnih aktera. Neugodno je i pomisliti do čega bi ga dosljednost mogla dovesti, imamo li u vidu činjenicu da je upravo Otac države svojim potpisom blagoslovio osnivanje suda u Haagu: da li bi vođa Mosta naposljetku smogao snage optužiti Franju Tuđmana za kriminalizaciju i neprijateljsko ozloglašavanje Tuđmanove državničke politike?

Poručiti mu da se okani ćorava posla, da je razmetanje parlamentarnom žandarmerijom tek lakrdijaško artikuliranje nemoći, pokušaj da se patriotskom očajavanju prida forma političke akcije, a usput i prikolje šačica nelojalnih državljana, da samim pozivanjem na autoritet Sabora RH podsjeća na vladara koji vitla žezlom od staniola i nakrivljuje krunu od kokošjih pera, da je famozna ‘Deklaracija o Domovinskom ratu’ vjerodostojna kao prijetnja jedino u mentalno zarobljenoj Hrvatskoj, a da je, što se ostatka čovječanstva tiče, može objesiti mački o rep, te je možda vrijeme da konačno sleti s gustih hrvatskih oblaka i svečano tresne dupetom o tlo, bilo bi, razumije se, sasvim izlišno.

A sigurno je i da Božo Petrov ima unaprijed pripremljen odgovor. Otkud debilu iz velikosrpskih Novosti pravo da tako komunicira s hrvatskim državnim dužnosnikom? Što on sebi umišlja? Tko to financira? Na koji bi to način uopće bilo moguće sletjeti s oblaka i tresnuti dupetom o tlo ako zakon gravitacije nije usvojen u Hrvatskom saboru?

Novosti, 09.12.2017.

Peščanik.net, 11.12.2017.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.