Radio emisija 27.11.2009, govore: Biljana Kovačević-Vučo iz Yucoma, antropološkinja Svetlana Slapšak, novinari Željko Bodrožić i Petar Luković

Svetlana Lukić: Dani uzvišenih reči ili još uzvišenije tišine zbog smrti patrijarha Pavla su prošli već u četvrtak posle podne i tzv. politička elita se vratila u svoj stari dobri ovozemaljski život. A u tom životu, jednom jedinom, ne pada im na pamet da slede čoveka koga su navodno obožavali. Prešlo se na tradicionalno pravoslavno polemisanje siktanjem, groktanjem i gađanjem cipelama. Gordana Pop Lazić se sazula zbog statuta Vojvodine i gađala cipelom Gordanu Čomić, uz odobravanje svojih kolega iz DSS-a. Hrišćanin Aligrudić je pun razumevanja za let salonske cipelice koleginice hrišćanke iz SRS-a, jer u pitanju je, kako reče njegov partijski brat Slobodan Samardžić, povampirenje sna o brionskoj Vojvodini i brionskoj Jugoslaviji.

Zabava u parlamentu se nastavlja, svi smo navikli na to da je najviše zakonodavno telo predmet sprdnje. Ni šef države nema da kaže ni jednu reč o tom haosu, kojem je i on doprineo svojom politikom. Čak je i jordanski kralj Abdulah II, čitaocima Glorije poznatiji kao muž lepe kraljice Renije, odlučio da raspusti parlament Jordana, jer je javnost ogorčena zbog snishodljivog ponašanja poslanika prema vladi. Od ovog našeg, još uvek nekrunisanog kralja, ni narod ni kraljica, ko god da je, ništa ne zahtevaju – on svaki potez, svaku političku odluku i dalje može da podešava prema svojim i našim najgorim slabostima.

Veština zamene stvarnih problema lažnim dilemama se nastavlja, a time i dalja destrukcija zemlje. Problem sa destrukcijom je njena lakoća, svako ko hoće može u njoj da zablista. A blistali su ovih dana mnogi. Đelić je iz naftalina izvadio neki stari grčki predlog kako bi bilo lepo da 2014-e, na 100-godišnjicu Prvog svetskog rata, zemlje zapadnog Balkana uđu u EU – i počela je budalasta rasprava o tome da li je to moguće ili ne.

Jeremić je bio u Africi, u dalekom ali prijateljskom Gabonu, čija nam je podrška, znate već u čemu, od, kako je rekao, neprocenljivog značaja. Jeremić je Gaboncima i Gabonjankama obećao pomoć u izgradnji modernog Gabona, posebno u oblasti poljoprivrede. Baš tih dana je Boris Tadić u Donjem Krajincu kod Leskovca obećao da će država iduće godine opasno povećati budžet za poljoprivredu. Baš tih dana, što ti je život čudo, saznali smo da je cena tovnih svinja u Srbiji za 40 odsto viša nego u zemljama EU. Ne znam da li su Gabonci muslimani i da li jedu gicetinu, ali ako ne jedu, ništa, poješće ih predsenik, znate da je voli od malih nogu.

Vuk Jeremić je na turneji po Africi našao vremena da učestvuje u reality show-u Preživljavanje. Šta mu se desilo: Žozef Kabila, predsednik Konga, je kada je Jeremić stigao da ište podršku za Kosovo, bio u obilasku svoje zemlje, koja je prilično velika, tako da je ministar morao da putuje 1000 kilometara duboko u džunglu da bi sreo Kabilu i dobio obećanje da dok je on, Kabila, živ Kongo neće priznati Kosovo. Ne znam kako je Jeremić putovao kroz džunglu i da li je morao mačetama da se probija do našeg najnovijeg afričkog prijatelja, ali to je svakako najteže dobijena podrška našoj borbi za Kosovo – koja se već pretvara u borbu za ulazak Jeremića i Srbije u Ginisovu knjigu rekorda.

U međuvremenu je predsednik Međunarodnogg suda pravde Ovada rekao kako odluka suda o nezavisnosti Kosova neće biti ni DA ni NE, da će zaključak biti na tridesetak strana i da će ga valjati proučavati i tumačiti. Ne znam što se bunimo, pa to je naša najomiljenija situacija, da stvari tumačimo kako nam je volja. U međuvremenu je visoki predstavnik za BiH na sednici Saveta bezbednosti UN optužio RS, a time i nas, za opstrukciju ključnih reformi u BiH. Jelko Kacin je upozorio da ne treba slati aplikaciju za ulazak u EU, dok se ne bude znalo da će odgovor biti pozitivan, glupo je da nam kažu – sedi, jedan. On ne shvata da nama to ne smeta, jer uvek možemo da kažemo da nas nastavnik mrzi.

Da se vratim na ono tipovanje o tome možemo li ili ne da do 2014. postanemo članovi EU. Možemo, samo ako postoji politička volja, ali ne naša, nego Evropljana, ako budemo nastavili reforme koje nismo ni počeli, ako budemo razvijali odnose sa susedima sa kojima oči vadimo – a Kosovo niko ni ne pominje, svi se prave kao da to pitanje neće imati nikakvog uticaja na evropske integracije Srbije.

Trka za 2014. godinu u kojoj učestvuje samo Đelić zasenila je priču o tome kako nije važno kada ćemo postati punopravni članovi EU, nego je važno da se zemlja razvija, reformiše, transformiše i šta već biva sa zemljama koje zadihano jure prema EU. Malo-malo, pa se obnavlja teza kako je sve to sa procedurama prazna priča, da je, brate, reč o tome ima li ili nema političke volje u EU da nas prime u svoje krilo, pa se redovno navodi primer Rumunije, koja je članica EU, a da nije ispunila sve uslove. Tačno je, i zato nije ni čudno to što se ovih dana dva glavna predsednička kandidata u Rumuniji bore za glasače deljenjem hleba, ulja i šećera po predgrađima Bukurešta, i što prema podacima UNICEF-a, u Rumuniji 350.000 dece živi bez roditelja, jer su oni zbog posla napustili zemlju i rade kao gastarbajteri po zemljama zapadne Evrope. Da li je to život koji našoj deci obećavamo sa ovakvim shvatanjem evropskih integracija, da li će nam vize služiti pre svega za to da na dva-tri meseca odemo u Luksemburg i zadradimo da možemo da kupimo nešto čime ćemo napuniti kašiku.

I da se razumemo, mi se ne zadužujemo svetlosnom brzinom zato da penzioneri i službenici napune svoje supene kašike, ne, predsednik je rekao da je kod nas reč o moralnom zaduživanju, jer on neće dati da te pare odmah pojedemo, nego će ih ulagati, da bi se zemlja razvijala i zato možete da budete mirni kada sledeći put budu uzeli kredit nepoznate visine i nepoznate kamate i još nepoznatije namene – jer sve će to biti svakako moralno.

Predsednik je ovih dana, posle uloge ministra poljoprivrede, tako reći seljaka, bio i u ulozi vojnog komandanta – otvorio je sa ministrom vojnim Šutanovcem i tastom mu Miroslavom Ilićem vojnu bazu Jug kod Bujanovca. Umorni i već pomalo depresivni od tolikog žalovanja za patrijarhom, naši predsednici i ministri su posle otvaranja baze jeli pasulj i slušali trubače i tasta ministra vojske. Ljute se kad ih pitaš, dobro zašto baš uvek tast. Pa moraš nešto da pitaš, makar gluposti, jer mnogo toga ne smeš da pomeneš, da ne bi pomagao Koštunici i Nikoliću. Ne smeš da pitaš kako to da se ovih dana manastiru Prohor Pčinjski vratilo ni manje ni više – 750 hektara šume, a biće im vraćeno još 250. Kako li će to Pahomije da obdelava. Kako to da država kešom pomaže crkvu za povećanje plata sveštenicima i monasima. Dokle nećemo smeti da zucnemo o crkvi u vreme vladavine patrijarha Pavla. Zašto nas ućutkuju, pa zar nije i sam Isus razapet zbog verbalnog delikta – rekao je da Bog pripada svima, pa i nama, bezumnim ateistima.

Čim hulim na Boga i na crkvu odmah imamo tehničkih problema. Za kraj, i to je stvar o kojoj ćemo očigledno u ovoj emisiji i sa našim političkim neistomišljenicima, a sve više sa političkim istomišljenicima razgovarati, o podeli posla, o podeli uloga u nekom društvu. I Rusi imaju jednog sveca, zvao se Nikolaj Fjodorov, on je, kažu, bio obuzet mišlju da vaskrsne sve ljude. Njegov opis posla je bio da vaskrsava ljude, a postojali su neki drugi ljudi, a mi pripadamo tim ljudima, kojima je posao da pripreme mesto gde će ti vaskrsli da se vrate. O toj podeli uloga ćemo, dakle, pričati, to je sve veći problem u tzv. drugoj Srbiji, ali da ne zapodevamo temu. Na početku Peščanika slušate Biljanu Kovačević-Vučo, ona će u narednih dvadesetak minuta apostrofirati nekoliko tema koje su vam možda promakle.

Biljana Kovačević Vučo: Ja ne znam da li je promaklo ljudima, juče je izašao jedan tekst u Pressu, gde su napali Jelka Kacina, koji je odan Srbiji, koji se pojavi u Skupštini, to nisam gledala, ali sam čula da je pozdravio srpsku Skupštinu na svim jezicima manjina. Ja to, naravno, shvatim da je ta poruka u skladu sa onim što piše u toj rezoluciji o normalizaciji odnosa, dobrih odnosa sa susedima i to je jedan gest jednog političara koji se, eto, obratio u Skupštini na srpskom i na jezicima manjina. Između ostalog, on je rekao i merdita, znači na albanskom. E, tim povodom i pričamo ovo sve. U Pressu izađe jedan tekst, da je Jelko Kacin pozdravio srpsku Skupštinu sa šiptarskim pozdravom i da na to niko nije reagovao i onda oni kreću da pitaju političare šta misle o tome. Odvratna provokacija Jelka Kacina, šta on misli i na kraju se taj tekst završava sa mišljenjem Borisava Pelevića, znači on je sada član Srpske napredne stranke, viđeni član. Da sam ja to čuo šta je rekao, ja bih mu rekao marš napolje iz Srbije. Ta reakcija Borisava Pelevića, što bi nas to čudilo? On je to. On je to pa je to.

Ono što mene brine u celoj ovoj situaciji je to što Press, kao nečije glasilo, a on to jeste, nikako da dođe na dnevni red, a on je zapravo disiminator te antievropske politike i disiminator i dalje nekog govora mržnje, rasističkih poruka, to je dno. Press nikada nije tema. Ni Udruženja novinara Srbije, pa nešto nisam primetila ni NUNS da se mnogo potresa oko Pressa. Svi su se bacili na Kurir, Pravdu, što se zna šta je. Mene brine ono što se priča da je blisko Demokratskoj stranci, a što takve tekstove piše. E, to je ono što je strašno. Ali taj izliv mržnje prema Kacinu, koji se usudio da albanskim jezikom pozdravi srpsku Skupštinu, a tamo sedi isto albanski predstavnik, čiji je maternji jezik albanski, Riza Halimi, na primer. Ono što mene užasava, što je reakcija svakoga, jao, stvarno nije trebalo. Šta mu bi da pozdravi na albanskom? To je normalna reakcija. Pa dobro, pa nije baš trebalo. Čekaj čoveče, pa šta ako je pozdravio na albanskom? Da li smo mi stvarno kvalifikovali albanski kao neprijateljski, a Albance kao neprijatelje?

To je ta šizofrenija koja postoji u glavama ljudi, ali sklona sam tu da amnestiram ljude kojima se to indukuje permanentno. I sada smo mi došli preko pozdrava Jelka Kacina, ponavljam, koji je pozdravio na svim jezicima manjina, da je to izazvalo takvu reakciju jer su oni izdvojili samo albanski, zato što im to odgovara za propagandistički tekst, kakav su napisali i da je verovatno reakcija, pa nije to trebalo, zašto, šta mu je to trebalo. To je najblaža reakcija. A one reakcije koje su oni pustili tamo su pogromaške. Šta bi mu sve radili, kako bi ga izbacili iz zemlje, kako oni ne bi dozvolili, znači, krenuo je da se bilduje patriotizam, šta bi sve rekli tako viđeni ljudi je li, pod znacima navoda, da su bili u Skupštini, kako bi oni odbranili srpstvo, ali to se svodi na to, odmah bi ga diskvalifikovali, izbacili, rekli bi mu sve što imaju da mu kažu povodom albanskog. Neprijatelji i neprijateljski jezik i neprijatelj narod. To je ipak prilično nedopustivo. Hej ljudi, ne radi se to tako. A kome da kažeš – ne radi se to tako? Predsednik države mora da reaguje na takav jedan tekst. I da kaže, mi, kao država, ja ću sve uraditi da se ovo ne dozvoli, ni da se u ime slobode informisanja dozvoljava širenje govora mržnje, učvršćivanje u predrasudama protiv jednog naroda, nego hajde onda da reagujemo na takve stvari. Stvarno, ukoliko smo dobronamerni i ukoliko hoćemo da pokažemo da je nama stalo do Albanaca u Srbiji, hajde kaži da je to nedopustivo. Hajde imaj stav o tome. Evo, pođimo od najdobronamernije pretpostavke da ovo što se gradi vojna baza na jugu Srbije, ta militarizacija, hajde da pođemo od toga. To je kažu strateški interes države Srbije, ne zastrašujemo nikoga. E u takvoj situaciji, ako šalješ tu poruku Albancima, ovo je u vašu korist, onda uradi i zaštiti ceo jedan narod koji je izložen užasnoj diskriminaciji u Srbiji.

Imamo Vuka Jeremića, koji je izjavio da podržava Grčku u sporu sa Makedonijom. Znači imamo Makedonija, Kosovo, onda sa Hrvatskom, nije mi jasno kakvi su odnosi više, ali sigurno je da Vuk Jeremić ne vodi politiku normalizacije, nego je to uvek nekako preteći, osvetnički, ko nas je izdao, ko nas je prevario, kako su se ponašali prema nama, stalno se ispravlja neka nepravda koja je nama naneta i na kraju, naravno, dolazimo do ovoga što me nekako i najviše brine, to je ovaj odnos prema Crnoj Gori. Ovaj Ratko Knežević, bez upuštanja u to kome je potrebno sada da se otvara ponovo pitanje Nacionala, Pukanića, duvanske afere u kojoj je direktno prozivan Zoran Đinđić, znači sada ponovo idu na tu varijantu, samo su nekako skrajnuli tog Zorana Đinđića, više nije on šef mafije, nego je sada šef mafije Milo Đukanović.

Znači oni na jednoj priči o Mili Đukanoviću, ponovo kriminalizuju nezavisnost Crne Gore. Crna Gora je nezavisna već nekoliko godina. Šta ima da se pušta Ratko Knežević preko B92 u udarnom terminu, da ruši legalno i legitimnog izabranog predsednika susedne države. Da li je to normalizacija odnosa? I sada, taj njegov intervju je bio na momente i smehotresan. On sve vreme govori o nekim svojim saznanjima, koja su neproverljiva, o nekim indicijama, pa se onda poziva na neke izvore koji su demantovani, pa kada mu se kaže, a to je demantovano, on kaže da, da, ali vi ne znate. Ja sam posle demantovao taj demant i onda to sve ide, kao to je hiljadu indicija i na kraju ide zaključak. Ali nesporno je da je Milo Đukanović šef mafije i ljudi koji su to gledali ne prate te nelogičnosti u priči, ne prate to kao deo jedne propagande, nego kao, pa tu sigurno ima nešto, sigurno da ima nešto.

I sada je, znači, jedini cilj srušiti Mila Đukanovića u Crnoj Gori, ovde se to radi, u Beogradu se ta propaganda radi, meni se čini da se Srbija nije pomirila sa nezavisnom Crnom Gorom i da je Milo Đukanović taj koji simbolizuje nezavisnu Crnu Goru i da su se tu spojili nezadovoljnici u Crnoj Gori i u Srbiji, koja nikako neće da se pomiri sa nezavisnom Crnom Gorom. Pa to je jako opasno i ja sve govorim na ivici brijača. Ne želim nikoga da branim, ali neke stvari su zaista u demokratskim društvima, državama nedopustive. Ne možeš tako gomilu bljuvotina da izneseš bez ikakvih dokaza i da kriminalizuješ celu jednu državu zapravo, i ne može susedna država da otvara prostor za tu vrstu propagande protiv druge države. Ja sada isključujem Mila Đukanovića. Ovo je propaganda protiv nezavisne Crne Gore. Ovo je nemirenje vrha Srbije sa nezavisnom Crnom Gorom. Šta mi radimo? Organizujemo Medojevića i opoziciju, ove stranke što su sve klonirane bile iz Beograda, ne znam da li su još uvek, verovatno jesu. I to baš kada izlazi rezolucija o Evropskoj uniji, gde se stvarno zahteva od Srbije da uspostavi normalne odnose sa susedima.

Zapravo mi smo još uvek ti koji ćemo da vodimo računa o Crnoj Gori, kao da su oni naše nedovoljno razvijeno dete, pa sada smo mi tu da vodimo računa o tome, to je prilično loš znak za sve nas. Oni idu isto ka Evropskoj uniji, oni hoće i u NATO da uđu. Znači sve stvari se razvijaju i idu u jednom pravcu koji omogućava ljudima koji ne mogu da pobede na izborima, da drugačije pobede, uz pomoć nekog puča. Eto to meni tako izgleda. I taj puč se pravi na taj način što Nebojša Medojević traži pomoć iz Srbije. Pa to je potpuno onako jedna borba za vlast preko susedne države, zato što nema dovoljno kapaciteta ni snage da učestvuje na izborima i da pridobije biračko telo koje eto tako, zabetoniralo se pa hoće da glasa za Mila Đukanovića. Neće da glasa za Medojevića. Ali šta se to tiče Srbije, osim kao susedne države. Susednu državu, koja je dužna da prizna svaku vlast u Crnoj Gori, koja je izabrana na demokratskim izborima. Ja nisam neki idealista. Ja znam da se države mešaju na određeni način, ali ovako javno se mešati, preko jedne propagande i to preko Ratka Kneževića, koji se tu nameće kao neki lider oslobodilaca Crne Gore. Aman bre čoveče, pa radi to na nekom drugom mestu. Nemoj raditi kod nas. Žrtva, kao režima je li, koji se krije u Londonu, onako jadan, živi u straćari. Mislim stvarno, kao da čitam Banket u Blitvi.

Patrijarh simbolizuje nešto drugo od onoga što mi mislimo o Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Kada je on umro i kada su ljudi u njemu prepoznali maltene sveca, ja to zaista, sam nekako doživela kao autentičnu potrebu ljudi da odaju počast dobroti. Bez obzira da li je on stvarno bio dobar ili ne. I mislila sam u tom trenutku da to treba poštovati i da to jeste, sa jedne strane pokazatelj da u Srbiji nemamo razvijeno javno mnjenje, da ljudi nisu u stanju kritički da sagledaju stvarno ulogu određenih ljudi i da se vežu za nešto što im je najprijemčljivije, a sa druge strane, to je i dobar znak da ljudi cene ono što su prepoznali, a to je dobrota. Nisu ljudi koji su stajali u redu da odaju počast patrijarhu, odavali počast patrijarhu zato što je Crkva blagosiljala ovo ili ono ili zbog njegove slike sa Mladićem, Karadžićem, nego zbog ovoga. Nisu zbog toga stajali. Stajali su zbog nečeg drugog.

Ja mislim da su to isti ljudi koji su stajali i kada je Zoran Đinđić umro, i da su to isti ljudi koji su stajali i da odaju počast Titu. Demontaža Tita je krenula posle njegove smrti. Jer onog trenutka, bilo mi je žao. To je bio kraj jednog perioda. I sa patrijarhom Pavlom, završava se jedan period u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ja kada sam pogledala koji su kandidati za patrijarha, biće samo gore. Tako se meni čini. I ljudi se opraštaju ustvari sa jednim periodom koji simbolizuje jedan čovek koji možda nema mnogo veze sa tim simbolima, ali se oni opraštaju od tog perioda. I u takvoj situaciji, ja mislim da postoje neke situacije u životu kada razumni ljudi treba da zaćute je li, i da ne zabijaju prst u oko u, postoji neka konvencija i neka pristojnost. Na sahrani pokojnika se ne priča o tome kakav je on bio čovek, nego ako dođeš da izjaviš saučešće, onda se ponašaš pristojno i u skladu sa pravilima. E, i onda je krenulo otimanje patrijarha i onda su krenuli najdesniji listovi, i svi ovi koji su građanski, svi su krenuli da se otimaju oko patrijarha i krenulo je, zapravo jedno čerečenje patrijarha, ko će više poena da pokupi na njegovoj smrti.

Ja ne mislim da je ova sahrana bila pokazatelj klerikalizacije društva, ali da se država, nekoliko puta konkretno Boris Tadić, ali i opozicija, da su svi oni krenuli da bilduju svoju političku priču na osvajanju tih birača koji su stajali u redu. Tu je došlo do jedne političke bitke nad njegovim odrom i u tom smislu je to sve do te mere postalo onako karikaturalno kao što se radi kod nas. I onda se ta sahrana organizovala, koja takođe nije bila najbliža onome što Žarko Korać je baš napisao na Peščaniku. Ona je bila protiv duha sekularizma. Zapravo je došlo do preuzimanja te sahrane i svega od strane države, ali potpuno u skladu sa zakonom. Tako da ništa tu ne postoji, što je bilo protivno propisima o povredi principa sekularnosti. E, sada je druga stvar da je u evropskim državama to drugačije regulisano, da ispoljavanje verskih osećanja nije javna stvar. Evo, Kol, koji je bio predsednik Vlade i šef Demohrišćanske partije, nikada, ali nikada javno nije pokazao svoja verska osećanja. Nije se javno prekrstio, nikada, nikada, nikada. Jednostavno, to je ta neka konvencija koja vlada tamo. I postoji čitav niz stvari ovde u Srbiji koje bodu oči i koje su zaista protivne nekom duhu sekularizma, ali naš Ustav i naši zakoni su tako napisani, tako organizovani da zapravo nema zakonske povrede.

Međutim, jako je teško o tome razgovarati sada racionalno, pogotovo zato što izgleda kao da mi namećemo ateizam kao jedino moguć u Srbiji, i onda sam ja, kao zaista ateista, ne agnostik, ja sam ateista – često suzdržana po tim pitanjima, jer ja mislim da crkva mora da se pita o društvenim pitanjima. To nije tačno da oni ne smeju da se pitaju. Svugde se pitaju. Ali da oni ne smeju da nastupaju sa pozicija moći, što se veoma često dešava od strane Srpske pravoslavne crkve. Takoreći redovno. To stvarno ne sme da se dogodi. Dok ne nastupa sa pozicije moći, crkva mora da se pita i mora da bude deo društva. Mene samo čudi, kako smo došli do toga da je danas u Srbiji izjasniti se kao ateista ili proći negde kao ateista, zapravo nemoguće. Šta bi se desilo sa mnom kao članom Vlade, koja bi na primer otišla na sahranu patrijarha Pavla? Ja se tamo ne bih krstila. Da li ja mogu da idem tamo i da se ne krstim, zato što se ja ne krstim. Šta se dešava? Šta se dešava sa nama ateistima? Nešto je tu pogrešno, zato što mi, ateisti, zapravo u ovoj državi nismo priznati više. I postoji jedna suštinska diskriminacija protiv nas. Mi se smatramo kao falični ljudi, ostaci komunizma. Mi smo ideološki neprijatelji zato što je ateizam ideologija bezumnih koja se oličava u ateizmu. I to te ograničava da govoriš otvoreno o nekim stvarima i potogovo te ograničava te da budeš kritičan prema crkvi.

Ja sam primetila, u ovoj situaciji oko sahrane patrijarha, bio je čitav niz glupačkih poteza, kao što su ovi kablovski emiteri, ali to im nije naredila RRA. Šta je uradio RRA? Ja sam otišla na njihov sajt kada sam videla da su mi ukinuli programe. Zvali smo provajdera, kaže naredio je RRA. Ja pogledam, nisu izdali obavezno uputstvo. Samo su obavestili da je umro patrijarh Pavle, da je proglašen dan žalosti i izvadili su član zakona koji se odnosi na radio difuziju i na dan žalosti. Zakon ne daje nikakvo obavezno uputstvo, pa vi sada drugari tumačite kako možete. Oni su brže bolje ukinuli sve moguće kablovske televizije koje su procenili kao neprijateljske, koje su procenili kao televizije koje će širiti zabavne programe, kao kod Čomkina, da dobiješ nervni slom od njih. Hoću da kažem, moj zaključak je, namere Borisa Tadića, koji je hteo da iskoristi smrt patrijarha za svoje biračko telo, nisu nelegitimne. Ali je način izvedbe svega toga bio katastrofalan.

Mi ne možemo ništa da uradimo ovde dok se ne promeni javno mnjenje. A javno mnjenje se oblikuje. Kada je krenula ova borba protiv nasilja, gde sam se ja uplašila da će biti ono, sabornost protiv nasilja. Međutim, oni su vrlo brzo prepoznali nosioce nasilja i sa jedne strane ti imaš tu situaciju, kako su se brzo te organizacije smirile i prestale da divljaju, 1389, Obraz i ovi tamo po Trgu što su divljali, kako su brzo prestali, za jedan dan. Znači kada je vlast rešila, e nećete više da divljate, to znači da su oni bili orkestrirani i pod kontrolom. E sada, mi smo pred izborom. Hoćemo li pristati na vlast koja je prethodno njih organizovala, očigledno, ili jedan deo vlasti ili ih držala pod kontrolom ili ih puštala onako malo, procenjujući ko je neprijatelj, ko nije neprijatelj. E, kada je đavo odneo šalu, kada je ubijen Taton, hajde i Gej parada, u svetu je odjeknulo, reagovao je svet, Srbija je markirana kao zemlja koja nije u stanju da organizuje bez ubistava Gej paradu, onda je krenula borba protiv nasilja, onda istog trenutka ti više nemaš ni 1389, nemaš Naše, nemaš Obraz, niko te više ne maltretira. Nema divljanja po trgu.

Znači, vlast je to uradila za 15 minuta. To je dokaz da su oni bili pod kontrolom i kada je vlast rešila, ona ih je i zaustavila. E sada, šta mi radimo u takvoj situaciji? Da li pljujemo vlast zbog toga ili kažemo, odlično, ali sada da vidimo, sačekamo jedan period, pa kada se pravi analiza, da vidimo kako je došlo u tom periodu da su te i te organizacije divljale tako. Ko ih je usmeravao? Kakve veze ima vojska sa njima, kakve veze crkva ima sa njima? Je li ima veze crkva? Preko slučaja Petakov, koji je dosta blago prošao u javnosti gde je on osuđen bez da je saslušan Irinej, samo zato što se kritički izražavao prema predstavnicima crkve. On je govorio o četiri jahača apokalipse. Samo ga je Irinej tužio i on je osuđen za uvredu i klevetu, bez da su saslušali Irineja, zato što je sudija zaključio da samo negativno izražavanje o Srpskoj pravoslavnoj crkvi vređa i njega kao sudiju i celo društvo, koje je društvo pravoslavaca. To je jedna užasna presuda, ali to je prošlo u javnosti i on je tamo, ustvari, govorio u toj emisiji Olje Kovačević, kako iza tih organizacija u Novom Sadu, stoji Crkva i kako im je eparhija iznajmila prostorije, tom nekom društvu Soko. Sud uopšte nije hteo to da utvrđuje. Znači to su pitanja, ko stoji iza tih organizacija? Ali zbog toga što nas zanimaju ta pitanja i što su ona na dnevnom redu, mi ne možemo da ne kažemo, dobro je što te organizacije više ne divljaju.

Znači ne možemo zbog toga što ih je država kontrolisala da sada pljujemo državu i zbog toga što im sada više ne da da divljaju. I ne mogu sada da kažem, to je loš potez. To je dobar potez. Znači, to je moglo da se dovede u red za jedan dan i dovedeno je u red, ali nije dobro što se zna da je očigledno to moglo i ranije da se dovede u red i nije dobro što, kao što su ih doveli u red, to znači da su imali uvid u to i ko stoji iza njih i da, očigledno, i delovi vlasti i svi, da stoje iza tih organizacija. Moja ideja je, da se mi ne ljutimo na državu. Mora da bude pretežnije to da je to nasilje takve vrste, preko grupa, organizovanih grupa prestalo. I ta činjenica mora da se konstatuje i mora da se odobri, da tako kažem. I pozitivno da se vrednuje. Šta hoću da kažem. Ne smemo sada zbog toga što smo kritični u odnosu na ovu vlast i zato što imaju toliko stvari na koje moraju da odgovore kad, tad, da nipodaštavamo i te dobre stvari koje urade u određenom trenutku zbog toga što motivacija nije iskrena, zbog toga što znamo da je to real politika, zbog toga što nisu čisti u svojim mislima. Mi moramo da se pripremimo za to i moramo da navijamo za to da će se stvari menjati. Ja se nadam na bolje. Mi ne smemo da dođemo u situaciju da se osećamo kao gubitnici, zato što jedna vlast, za koju znamo da je neiskrena, jer se ponašala do juče drugačije, a sada drugačije, preuzima nešto za šta smo se mi borili. To je naš uspeh. Ta borba za određene standarde koji će se prihvatati i koji se prihvataju je naš uspeh.

Svetlana Lukić: Mnogo je vremena prošlo od kada su ljudi zaključili da su države suviše male da bi rešavale velike probleme i da se zbog toga moraju udruživati, naprimer u Evropsku uniju. Otuda ideja i praksa decentralizacije, stvaranja regiona, autonomija ili kako god da se zovu te manje teritorijalne jedinice po Evropi. Imamo problem sa evropskim integracijama, ali to je ništa prema strastima koje je izazvala sama ideja da Vojvodina dobije veći stepen autonomije. U nastavku emisije govori jedan ljutiti Vojvođanin, to je naš kolega Željko Bodrožić, novinar iz Kikinde.

Željko Bodrožić: Taj Statut je izazvao takvu histeriju ljudi ovde u Beogradu, bar ja tako osećam, koji je akt koji mene, kao Vojvođanina ne zadovoljava nimalo, zato što je prvo taj Ustav nakaradan, on je centralistički, on je pravljen pod nadzorom nacionalističkih krugova iz Beograda, koji su i ukinuli tu autonomiju pre dvadeset godina, a koji bi sada da vrate neku autonomiju Vojvodini, pa podržavaju usvajanje Statuta, ali ne ovakvog Statuta kakvog je usvojila Skupština Vojvodine. Ustav Srbije već u preambuli govori da postoji jedna pokrajina, dok je druga tu, valjda greška. Valjda su Vojvođani tu, eto igrom slučaja, dok je Kosovo prava autonomija, koja nije ni u sastavu države, a mi smo ti koji će ispaštati zbog toga i koji će biti druga autonomija koja nema skoro nikakvih ingerencija. I Statut samo doseže dokle mu Ustav dozvoljava, u mnogim slučajevima ide ispod toga, zato što su se neki osetili ugroženima, zbog nekih manifestacija tog nekog vojvođanskog autonomaštva, glede grba, glavnog grada i ne znam ti ni ja čega sve ne, dok su ove suštinske stvari i dalje minimalne, ali se predstavljaju kao separatizam. To je glavna slabost te elite nacionalističke u Beogradu, oni proizvode autonomaštvo u Vojvodini. Ja nisam o tome razmišljao kada sam bio klinac, kada je pala autonomaška vlast, ali su mene Milošević, a kasnije Koštunica i Nikolić naterali da budem autonomaš. Njihova retorika, njihov način sagledavanja države te tera da budeš autonomaš.

Ali ovde se sve gleda kao da je to neki bauk koji preti da uništi Srbiju i taj neprekidan presing na Vojvođane, stvara autonomaše. Stvara među ljudima koji nikada nisu bili autonomaši. Ja sam rekao, pošto potičem delom iz ovog hajlenderskog dela Vojvodine, znači onih koji su došli posle 1945. u Vojvodinu, oni su bili uvek verni državi, bili su u prvim redovima kada je rušeno autonomaštvo, ali ta neka treća, četvrta generacija, oni su prihvatili sve ono što Vojvodina nosi sa sobom. Drugačiji odnos prema svom imetku, prema ljudima koji su različiti, sa kojima živiš u istoj zajednici, drugačiji je odnos i prema državi i ispada da su Vojvođani najodaniji Srbiji. Počev od mobilizacije devedesetih godina, kada se procentualno najviše Vojvođana odazvalo mobilizaciji. Intimno, verovatno većina njih nije želela u taj rat. Ali ima negde taj čip koji govori, ej, država je, to moraš. Tako je i u porodici, tako je u zajednici, da se država poštuje. Tako se plaćaju kod nas i računi za sve ove namete, od poreza do onoga što potrošiš, struja, voda, grejanje. To je nešto što su prihvatili i oni koji su došli posle Drugog svetskog rata i što su došli i u ovom talasu izbeglica, ljudi iz Bosne i Hrvatske, devedesetih godina. I ti ljudi sada uviđaju isto, da su oni na neki način oštećeni, jer više poštuju državu, a manje dobijaju od nje.

Znam da tu ima preuveličavanja, da nije tako sve ružičasto u Vojvodini. Da nismo mi baš tako bogati. Ali jednostavno, postoji neka razlika i postoji težnja ljudi da svoje pare, to što zarade, na neki drugi način organizuju. I u tom smislu sam ja autonomaš. I u onom smislu da ja hoću da sada od Novog Sada otmem nešto nadležnosti. Govorim kao građanin Kikinde. Znači, lakše mi je od Novog Sada da neke nadležnosti preuzme lokalna samouprava, nego od Beograda. Ali ne, izgleda da je to kao i ono u lošoj firmi, gde ti imaš mali priliv sredstava i moraš da nešto podeliš u manje radne zajednice, ali ne, ti uzmeš sebi da krpiš svoje rupe, a njima koliko zapadne. Tako i ovde, taj strah od nedostatka para, a samim tim i nedostatka moći, uslovljava da politička elita u Beogradu želi sve pare kod sebe. Pa kada dočekaš njihovu milost, dobićeš neke pare. I sada ova histerija, dođe mi da se smejem, da plačem zbog njih neću, ali zašto oni sad a histerišu? Da li je Novi Sad glavni grad ili administrativni centar, to nije bit tog Statuta i nije bit decentralizacije. Ja prihvatam sugestiju mog drugara Momčila iz Pirota koji kaže da Novi Sad treba da bude glavni grad Srbije. I da to bude poruka svima da to nije ništa nenormalno ili opasno po Srbiju. Što ne bi bila Vlada u Novom Sadu? Dosta je tog Beograda. Ja mislim da će se svi Čačani, Kragujevčani možda složiti sa tim da bude izmešten glavni grad. Ti gledaš kako pene oko nekih beznačajnih stvari i vidiš da je to neka potreba da se non stop stvaraju neprijatelji. Lale za finale. Sada smo mi ostali jedini. Nema više nikoga da bude neprijatelj, pa se traži tamo gde ga nema.

Odrastao sam u ovoj državi, imam prijatelja svuda i očekujem da i ta država ima razumevanja za neke potrebe ljudi koji žive u jednoj zajednici koja je kulturno malo drugačija od ostatka zemlje. Taj deo zemlje ima neku ekonomsku prednost u odnosu na drugi deo zemlje i ta ekonomska prednost, umesto da se iskorišćava, ona se urušava i samim tim ti gubiš motor koji može da te povede napred. Što se tiče onih osnovnih usluga koje država pruža građanima, sve je podložno razvlašćivanju centralne vlasti. Sve je bolje kada se spusti na niži nivo. Ne vidim uopšte ni jedan razlog da ne bude tako, bez obzira na zastavu, na grb, na glavni grad. Ja sam u fudbalskom klubu Kikinda, mi imamo grb i zastavu. Svaki grad u ovoj državi ima svoj grb i svoju zastavu, pa što ne bi Vojvodina? Šta to smeta? Čak i ta zastava vojvođanska je srpska trobojka sa tri zvezde koje simbolizuju Banat, Bačku i Srem. Ali očigledno da to plaši one koji non stop žive u teoriji zavere, da sve ono što njima oduzima neku moć i prevlast, znači udar na samu državu i udar na srpsku naciju, onako kako je oni zamišljaju. A izašli su podaci pre dva meseca, o dugovanjima elektrodistribuciji. Znači cela Vojvodina duguje koliko neki gradovi u Srbiji. A Vojvodina ima preko dva miliona stanovnika.

Demokratska stranka je ta koja u Vojvodini gura ovaj Statut. Oni su prilično oprezni u pogledu autonomije, zato što su mnogo birača u ovih poslednjih godinu, dve dana dobili iz tih nacionalističkih krugova i mnogi su napustili Koštunicu i Šešelja i Miloševića i glasali za Tadića, zato što je on po njima čuvar celovitosti Srbije, čuvar srpskog imena, čuvar srpske tradicije, tako se predstavlja, tako ga njegovi marketinški stručnjaci oblikuju i očigledno je da tu postoji oprez kod vojvođanskog dela DS-a, da ne pređe tu crtu. Sada imaš te ljude, koji su faktički dominantni i oni odlučuju o tome kako će izgledati Statut Vojvodine. Kada imaš te ljude koji tako razmišljaju, onda ti još luđe izgleda ova priča iz Beograda ili Novog Sada, od tih DSS-ovaca koji su posebno ogorčeni na Statut Vojvodine. To je preslikana priča iz devedesetih godina o ugroženosti nacionalnih interesa jer su videli da se tako dobijaju najlakše glasovi. DSS-ovci po Vojvodini su fensi, Lončar, Bubalo, oni lepo žive. Da li neko zna od čega oni žive? Kako je Zoran Lončar napravio firmu sa svojim kompanjonom Nenadom Rončevićem, koji je direktor Pokrajinskog odbora DSS-a i koji je suvlasnik svih novina. Lončar je postao manji akcionar u firmi koja se bavi trgovinom lekovima i nakon godinu dana oni su od prosečne firme došli do obrta od 6 miliona evra godišnje. I u krivičnoj prijavi koju sam video stoji navedeno sve to. Znači da je on svoj ministarski položaj iskoristio da to preduzeće zaradi tolike pare, da je on nakon dve godine izašao iz tog preduzeća, da je prijavio mnogo manju zaradu nego što ona stvarno jeste, i da je samim tim utajio porez. Ispada da je Knežević, koga ne branim, jedina žrtva policije u Vojvodini. A da se ovi ostali, za koje vidiš koliko su bogatiji nego što su bili, provlače i niko ih ne spominje i još nalaze razloga da se pojavljuju u medijima i da nas sve nazivaju najpogrdnijim imenima, zbog toga što se neko zalaže za autonomiju Vojvodine. E sada je problem što imamo Vladu kakvu imamo, što je očigledno da postoji ta debela veza između bivše Vlade i ove Vlade, da li je ona samo preko socijalista i preko ruske ambasade, ne znam, da li još postoji neki kodeks o nenapadanju između DS-a i DSS-a, to je pod znakom pitanja, ali sve ukazuje da jeste.

U kikindskoj parohiji postoji jedan sporan stan. Sin od pokojnog sveštenika je ostao jedno vreme posle smrti svog oca prote u tom stanu u parohijskom domu. Međutim, posle 2000. srpska pravoslavna crkvena opština je obnovila proces i opštinski i okružni sud su presudili u korist crkve i čovek je morao da se iseli iz tog parohijskog doma. Međutim, Vrhovni sud je na reviziji to oborio i dao za pravo protinom sinu da živi tu do kraja svog života. I to nam je bilo poznato, jer nam je redakcija preko puta parohijskog doma. Došli ljudi sa kamionom, studentska zadruga, koja iseljava tako te ljude, njih su angažovali da se iseli taj neki đakon koji je sada u stanu, međutim ovaj kaže neću da se iselim, ovi kažu dobro, naprave zapisnik i to je to. Tako bi verovatno prošlo i drugi put, ali očigledno je neko procenio da treba napraviti spektakl. Ispostavilo se da se okupilo nekih sedamdesetak sveštenika iz eparhije i da je došao lično i vladika Nikanor. Izašao pred sudske izvršitelje, koji su taj dan ostali naprasno bez policijske pratnje. Ja znam kako je to kada policija izvršava nalog suda. Mora da izvrši. Ja sam se inatio sa državom mnogo puta i govorio neću da vam platim, neću, hoću da idem u zatvor. Pa me onda iz policije mole, plati Željko, nemoj da nam praviš problem i tako smo sluđeni, znači oni imaju zapovest od suda, moraju da vrate taj papir nazad, da su oni izvršili taj nalog suda.

Odjedanput ih ovde nema. Nego su ostala dva sudska izvršitelja, sami, okruženi sveštenicima i, pod znacima navoda, vernicima. Tu je bilo ovih naprednjaka, DSS-ovaca koji su tu titrali crkvi kako oni već znaju, oni su kao tu da zaštite crkvenu imovinu, i vladika je uzeo reč i rekao. To sad je ovako i više nikada tako. Sledeći put, ako dođete, mi ćemo zvati i policiju i omladinu i žandarmeriju i vojsku, znači čovek govori iz srca. Ne misli uopšte pogrešno, zato što je tako. On ima čovek vlast, on ima kada ode na slavu tim svim specijalnim jedinicama, on je bog i otac tamo. Kakvi ovi svetovni vladari. I on je njima očitao bukvicu. Znači, ja se žalim Strazburu i ispadam budala. Pa imaš eparhiju, odeš kod svog mesnog prote, pa te on uputi u Vršac, odeš kod vladike i kažeš vladika, oni meni bre ne daju da živim, kakav je ovo sud, šta oni misle? Vladika ti kaže, ne daj se brate Srbine, rešićemo mi to. To je njegova poruka. Tako sam je ja razumeo kao građanin. Ostaje mučan utisak, da je crkva javno saopštila da je iznad ove vlasti. Da mi džaba izlazimo na izbore, da ima onaj koji je nad nama svima. Nakon svega, je bilo komentara, kao kako ti možeš tako da pišeš o vladiki? Pa vladika je u poslednje četiri godine zamenio tri škode oktavije. Svaka nova koja izađe sa boljom klimom i sa boljim uređajima, vladika kupi.

On je jedan od tih najtvrđih episkopa, on je devedesetih godina imao tih ispada kako Srbi i Hrvati ne mogu nikada da žive zajedno po tim istorijskim teritorijama koje se moraju zauzeti i tako dalje. On je čovek koji tesno sarađuje sa ovim klerofašističkim organizacijama i mnogi ti ziloti imaju uhleblje u našoj eparhiji. A on u Vršcu stoluje u vladičanskim dvorima, koji su baš onako raskošni. Banatski je vladika uvek napredan, pod znacima navoda – bio je Amfilohije, pa je bio Atanasije, pa je sada Nikanor, bio je Hrizostem između, on je bio najmirniji od svih. Ovi ostali su se svi isticali svojim teškim nacionalizmom, koji je u mnogim slučajevima fašizam, čist.

Ja sam ovisnik od novina. Moje novine su Danas. Mislim da niko od čitalaca Danasa u Kikindi nije nešto posebno zahtevao da Danas ima četiri, pet strana o crkvi i patrijarhu. Takva snishodljivost jednog građanskog lista je za mene zabrinjavajuća. Pomisliš, ako oni tako u Beogradu, kako ja onda u lokalnoj sredini gde je ta pomama za verom veća. Odeš u školu, sve su učiteljice pobožne, pa pola nastavnika pobožno, pa vidiš svoje prijatelje koji odjedanput vešaju krsteve po kolima i oko vrata, kontam, pa kako onda ja da reagujem koji živim u maloj sredini. Sada kad umro je patrijarh, oni svi stave crno zaglavlje lista. Još sam samo čekao televizijski kanali da ukinu kolor. Samo je to još falilo. I druga stvar koja je jako zabrinjavajuća, to je odnos kablovskih operatera i RRA prema nama, njihovim pretplatnicima. Ja sam popizdeo. Mislim, to je ugrožavanje mojih sloboda na najgori mogući način. Znači, ti sutra možeš da očekuješ da će ti ukinuti internet. Sada možeš da zamisliš to da ti, kao u Iranu, kažu, e znaš, nema više interneta. Osećaš kao da si u nekoj džamahiriji. Meni je neko rekao, kao šta sad, tri dana nemaš HRT. Nisam ni gledao tri dana HRT. Ali ne smeš da mi ga ukidaš. Možda to ne gledam nikada, a možda sam hteo da gledam Bosnu i Hercegovinu i Španiju. I za razliku od Milorada Dodika, ja navijam za Bosnu i Hercegovinu i boli me što on ne navija. Ja navijam za Bosnu i Hercegovinu i hoću da gledam tu utakmicu.

Prvi dan kad je umro patrijarh isto sam pomislio, žao mi je, umro čovek, u nekim stvarima je bio stvarno asketa. I onda u nedelju gledam prenos, Novak Đoković u Parizu i reporter kaže, da li je Nole čuo vest i kako će on reagovati. I onda pomisliš, bogte, ovo ode sve u đavola. Pa dođe ponedeljak, pa onda vidiš ode još više u đavola. Pa se sve suzdržavaš, kontaš, šta ću u petak da napišem, ’ajde da im ne guram prst u oko, pa onda dođe utorak, pa sreda, pa četvrtak pa potpuno poludiš. Pa dajte ljudi, mante se aman, saranite čoveka normalno, kako bi i on verovatno želeo. Daj bože da Pavle bude u tom smislu uzor za njih. Kod nas, jedna je crkva u gradu koja je poluprazna, ali oni grade novi hram na periferiji grada koji je četiri puta veći, koji je u vizantijskom stilu, da ne bude slučajno kao ova jedna napravljena za vreme austrougarske u baroknom stilu. Već je do sada 300 miliona dinara sakupljeno. Donatorske večere, klasičan reket. Ko će da kaže da neće da dođe. Bili su radikali na vlasti, predsednik opštine je bio, pa ministar Bubalo sve sa suprugom, svi se poređaju, fensi obučeni i svi kao nešto prilažu, svi su u obavezi da nešto daju.

A zašto ne bi gradili bolnicu? Valjda je to isto misija crkava. Svake nedelje ima neko ko se žali, od koga čujem da je poludeo kad je otišao u crkvu, pošto je saranio nekog svog i kada su mu ovi odrezali koliko mora da plati za poslednji ispraćaj. Brate, oni žive dobro. Vidim ja u čemu se oni voze. Niko od njih nije pljun’o po Opelu ili Mercedesu, da kaže, fuj. Svi koriste tehničke pogodnosti zapadne civilizacije, a svojoj pastvi govore, ostanite tu gde jeste, u blatu i govnima i živite tako kako živite.

Svetlana Lukić: Video serijal Iz nepoznatih razloga Srđana Ćešića je počeo da se emituje na Info kanalu B92. Evo audio izdanja.

Srđan Ćešić: Moje ime je Srđan Ćešić, a vi slušate Iz nepoznatih razloga. Uoči izbora novog patrijarha Srpske pravoslavne crkve ponovo su se pojačale tenzije među vladikama kojima se daje najviše šansi da budu izabrani na ovu visoku funkciju. Poznavaoci prilika kažu da najveće šanse imaju vladike Amfilohije, Vasilije i Irinej, mada u Sinodu postoji grupa koja smatra da bi za patrijarha trebalo izabrati nekoga ko veruje u boga.

Kreativni tim agencije koja je radila reklamnu kampanju za jednu poznatu marku keksa izvinio se javnosti zato što maneken u njihovoj reklami neverovatno podseća na predsednika Tadića. U neočekivanom obrtu, članovi tima koji brine o kampanjama predsednika Tadića saopštili su da se oni sve vreme trude da predsednik ostavlja utisak manekena iz reklame za keks.

Ministar trgovine Slobodan Milosavljević ponovio je da kompanija Delta nema monopol u Srbiji. Svoju izjavu Milosavljević je potkrepio studijom Ekonomskog instituta i slikom sprave kojom kompanija Delta steže genitalije njemu i stručnjacima Ekonomskog instituta.

Virusolozi redom tvrde da za sada nema mesta panici od gripa H1N1, ali da bi veća opasnost pretila ako bi postojeći virus mutirao prilikom kontakata između ljudi i životinja. A zašto svi gledate u mene, uzvratio je Velimir Ilić.

Srpska radikalna stranka i dalje odbija sve pozive na saradnju sa naprednjacima Tomislava Nikolića. Po svemu sudeći radikali i naprednjaci će se i ubuduće ponašati kao razdvojeni sijamski blizanci među kojima postoji konflikt zato što je jednom ostao polni nagon, a drugom polni organ.

3. juna ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić će proslaviti rođendan. Jeremić ove godine puni 12 godina 23. put.

U želji da pokažu da je Srpska pravoslavna crkva kompatibilna sa erom Interneta i kompjutera neke vladike su otvorile profile na društvenoj mreži Facebook. Vladika Pahomije nije podlegao ovoj modi i zadržao je svoj profil kardinal hot na teengayhookers.com.

Radna grupa Vlade Srbije utvrdila je da Božidar Đelić nije lik iz Diznijevih crtanih filmova nego stvarna ličnost. Uz vest prilažemo i fotografiju sa sastanka članova radne grupe.

Posle izjave Radovana Karadžića date pred sudskim većem Haškog tribunala u kojoj je tvrdio da ima nevidljivog pomagača, optuženi Karadžić je pažljivije pregledan i utvrđeno je da ima dva imaginarna prijatelja i da četvrtkom misli da je samovar, što ga i dalje ne čini luđim od Vojislava Šešelja.

Emir Kusturica odlučio je da ekranizuje roman Ive Andrića “Na Drini ćuprija” u formi filma – opere. Film će biti namenjen i onim gledaocima kojima se roman svideo, ali bi voleli da je glup.

Srđan Ćešić, “Iz nepoznatih razloga”.”

Svetlana Lukić: U nastavku emisije čućete razgovor sa profesorkom antropologije Svetlanom Slapšak koji sam napravila nedavno u Ljubljani. Ljubljana je puna bilborda na kojima dominiraju grudi Arkanove udovice koja upravo ovih dana u Ljubljani ima koncert. Jedna mala prodavačica Slovenka mi se hvalila da je na vreme, još u septembru kupila karte, a ja sam se malo osvetila za samostalnost Slovenije, pa sam joj rekla da možda neće biti koncerta; možda će Ceca u zatvor zbog trgovine fudbalerima. Međutim, kažu naše nadležne sudske instance da se još uvek čekaju papiri iz grčkog Arisa koji nikada neće stići, koji bi je definitivno strpali u zatvor. Tako da će, bogami, pevati u Ljubljani, a izgleda i u Beogradu za Novu godinu. A da se vratimo mi drugoj Svetlani, trećoj Svetlani, odnosno Svetlani Slapšak.

Svetlana Slapšak: Gde god otvorite televiziju, radio, udariće vas neka turbo pesma iz Srbije. Doduše, ima i gostiju iz Bosne, isto tako iz Hrvatske, svi su popularni i sav treš koji se može naći u bivšoj Jugoslaviji ovde je dobrodošao. Ugledni, otvoreni, liberalni, ponekad i mlađi Slovenci jako vole taj treš kao znak svoje otvorenosti, tako da je nesporazuma neverovatno mnogo. Ali ja sam duboko uverena da svako uživanje u trešu na kraju vodi u fašizam. Možda je to ekstremno uverenje, ali mi se čini da ta naklonjenost ka balkanskom trešu nije dobra, da je jednostavno opasna po duševno zdravlje.

Svetlana Lukić: Da li se uopšte u Sloveniji pominje period devedesetih?

Svetlana Slapšak: Jedna od zanimljivijih stvari jeste da se ovde, ako ništa drugo, pamti Bosna i to dosta dobro, ljudi znaju šta se u Bosni dešavalo, ovde živi dosta ljudi iz Bosne tako da ta vrsta slepila ne postoji. Bosanski umetnici relativno često nastupaju, recimo, Damir Avdić je nedavno napravio jednu projekciju koja je ljude jako potresla, koja pokazuje da se o bosanskom ratu itekako ne samo može, nego se i mora još govoriti. Tako da to postoji ovde, to što ne postoji u Srbiji. U Srbiji niko ne spominje Bosnu i svi koji se možda čak i sećaju, trude se da o tome nikada ništa ne kažu. To je naravno veoma bolesno. U tom smislu, ovde je situacija bolja, jer se pamti jugoslovenski rat i strahote koje su se desile, a istovremeno se javljaju fenomeni nostalgije, ta nekakva bliskost sa Balkanom, ta nekakva čežnja da se ide negde drugde koja je ovde prirodna, jer je ovde jako malo i tesno, tako da se to može razumeti. I sa druge strane, ima jedna tendencija za koju mislim da je zaista loša, a to je da se sve što je balkansko uzima površno i da mu se sve oprašta, da se radosno ide u fenomene kao što je Guča. Dobar primer toga je bilo gostovanje Srđana Dragojevića i njegovog filma koji su ovde liberalni dečki strasno pozdravili i čak teoretizovali kako, eto, to prikazuje pravu mušku, dlakavu, smrdljivu Srbiju, da ne govorim o opscenim terminima koji su tom prilikom korišćeni za opis te kao prave Srbije, kako se njima to priviđa.

Svetlana Lukić: Govorite o filmu “Sveti Georgije ubiva aždahu”?

Svetlana Slapšak: Naravno, i govorim o kritici koja se pojavila u Mladini koja je bila skandalozno stereotipna – mi abažavamo Srbiju jer je tako primitivna i odvratna. To nama odgovara, jer mi pokazujemo kako smo liberalni kada volimo takve stvari, i time se razlikujemo od crnih, od katoličke desnice, koja odbija bilo kakav kontakt sa Balkanom.

Svetlana Lukić: Da li je Srđan Dragojević bio ovde?

Svetlana Slapšak: Jeste i davao je mnoge intervjue, između ostalog je rekao kako su njegovo najveće zanimanje uvek bila ljudska prava i kako namerava da snima film o gej-prajd paradi u Beogradu. Ovde kada je došlo do incidenta u kome je jedan gej aktivista bio napadnut od strane fašista, to se desilo tako što su oni očigledno pripremali napad na lokal u kome se gej populacija okuplja, pa pošto je ovaj čovek u tom trenutku izašao da puši on je bio jedina žrtva. Posle toga događaja i posle svega što se razvilo kao javna debata bilo je potpuno jasno da je i ovde gej prajd parada odjednom postala vruć politički problem. I stvar se politički po mom mišljenju vrlo dobro rešila u tom smislu da su u paradi učestvovali neki od najizrazitijih političara i javnih ličnosti Ljubljane. Ministarka za unutrašnje poslove, gradonačelnik Ljubljane i mnogi drugi su se pojavili u prvim redovima, tako da je ta stvar samo dobila na težini, a istovremeno, u nekim aspektima je rasprava o gej kulturi postala odjednom prizorište ponavljanja nekakvih debata koje su zaista stare bar vek i po.

Kada vi imate nekakvu katoličku grupu koja obznanjuje da je samo monogamna porodica, otac, majka i dečica prirodna, a sve ostalo je neprirodno, i kada vam oni tu šetaju po centru Ljubljane sa svojom dečicom i nose takve transparente, onda nekima odjednom iz malog mozga ili iz istorijske svesti priteknu argumenti tipa da sveta porodica baš i nije neka funkcionalna porodica, ali je normalna porodica. Mama koja nema veze sa mužem, tata nije tu, dete ne zna čije je, ili druga varijanta, da imamo porodicu u kojoj su otac, sin i Sveti duh ustvari ne izgledaju baš sasvim prirodno. Ali ta vrsta duhovite argumentacije ako hoćete pripada Evropi dekadenata iz 19. veka. To je tada bilo zabavno, sada je krajnje neobično, u doba nekakvog tehničkog napretka da se mi vraćamo na šale i argumente i skolastiku zaista davno prošlih vremena. Zabrinjava taj porast primitivnosti, razmišljanja o prirodnom i o zahtevanom i iznenadni interes za normalnu porodicu i sve ostalo je jako opasan. On jeste još jedna lepo asfaltirana staza direktno u fašizam po mom dubokom uverenju i on se ovde ponovo javlja i fašisti lepo nastupaju u šouovima i razgovorima. Ta stvar je, doduše, kao i u ostatku Evrope, bojim se u velikom napredovanju.

Dovoljno dugo se u Beogradu radilo na tome, mediji, javnost, političari su dovoljno dugo radili na tome da objasne narodu kako je dozvoljeno udariti nekoga ko je neprirodan, jer smo ga proglasili neprirodnim, kako je dozvoljeno vređati, kako je dozvoljeno ubijati i te stvari se onda i rade. Taj čuveni prelazak sa reči na delo koji nam se desio za vreme rata nam je dovoljno jasno pokazao kolika je moć takvoga postupka. I ja za to direktno optužujem političare, čak i kulturne radnike, intelektualce u Beogradu. Neke naročite mudrosti u tome nema, postupak je isproban, što samo dokazuje da je Srbija danas na rubu rata isto kao i 1991. godine, samo što nema više onoliku vojsku. Biću neobično dosadna, to je moja opsesivna tema već 15 godina, da proces zamišljanja, proces dogovaranja i proces prihvatanja odgovornosti nije u Srbiji završen zato što se nijedna vlada nije potrudila da tu stvar naredi medijima, prosveti, školskome sistemu. Zato što nije angažovala nevoljne intelektualce da u tome učestvuju, nije ih platila, hajde da budemo sasvim otvoreni, zato što oni sami nisu imali ni hrabrosti, ni želje da to sami urade. Ovo što mene začuđuje u celoj toj stvari je kad čujem mlađe ljude koji su osvešćeni. Kako su oni to uspeli za mene ostaje čudo, oni koji su ostali ovde. To je za mene potpuno čudo, uvek se ponovo pitam odakle dolazi ta moć, odakle dolazi ta sposobnost, odakle dolazi to znanje koje je za mene potpuna misterija, ali jeste, ima mladih ljudi koji drugačije misle. Ima mladih radikalno opredeljenih u pozitivnom smislu, pojedinaca koji se ne daju. I svaki pojedinačni primer u tome smislu budi nadu.

Svetlana Lukić: Godinama je bio problem da li će se napraviti džamija u Ljubljani ili neće.

Svetlana Slapšak: Više nije problem zato što je tu Zoran Janković. To je čovek koji je veoma uspešno vodio politiku i do sada nisam videla nijedan njegov naročito pogrešan gest. Međutim, od njegovih mnogih dobrih gestova ovo je verovatno jedan koji će posebno ostati zabeležen, da se stvar sa džamijom konačno pokrene sa mrtve tačke. U Ljubljani konačno počinje izgradnja džamije. Kao što je nova ministarka za unutrašnje poslove jednim jedinim gestom na samom početku svoga mandata krenula direktno prstom u oko, odnosno u ranu, kako više volite, i otvorila pitanje izbrisanih u Sloveniji. Bez ikakvih uvoda, bez ikakvog razvlačenja, uradila je ono što je trebalo da se uradi pre 15 godina. Jedni izbori su već dobijeni zahvaljujući i manipulaciji tim podacima. Ovoga puta je ministarka oštro krenula sa veoma preciznom idejom da tu stvar sredi zauvek. Da li će to uspeti ili ne, ja mislim da hoće, ona je angažovala nekoliko vrlo aktivnih i vrlo agilnih stručnjaka i prvi rezultat tog novog angažmana je to da su otkrili da nije reč o 18 i nešto hiljada, nego o 25.000 tih ljudi.

Ključni argument koji je ovde promenio sudbinu izbora pre skoro 5 godina, bio je zapravo taj što su pred same izbore pokrenuli pitanje koje ljude odmah preobrne. A to je udarac po njihovom džepu i zaista se sećam trenutka kada je na televiziji jedan pokvareni novinar postavio pitanje koliko će nas to koštati. Tog trenutka se dobijaju izbori. Nije reč o izbrisanima, nije više reč o ljudskim pravima, nije reč o saosećanjima, reč je samo o tome koliko će to mene da košta, to je zastrašujuće. Takav jeftin trik koji je tako odvratno uspeo, da li može da se ponovi još jednom – ja mislim da posle intervencija Katarine Kresal, te naše ministarke za unutarnje poslove, ta stvar više ne može da se ponovi u tom obliku. Mislim da je to glavna teza. Jako mnogo izbrisanih je već umrlo, nisu dočekali da im se vrate prava koja su im oduzeta. A ovi drugi, ako vam je već uništen život i niste dobili posao kada vam je najviše bio potreban, ljudi koji su izgubili porodice sa poslom, sve te užasne sudbine, ništa njima ne može da nadoknadi to. Tako da, njena politika je u tom smislu veoma osvežujuća, tačno vidi šta treba prvo uraditi. A šta će ti ljudi dobiti, nažalost, niko više ne može da im vrati ono što su izgubili.

Svetlana Lukić: Kad pominjete taj argument, koliko puta sam ga čula kada je bilo reči o tome šta ako Bosna dobije na Međunarodnom sudu pravde, pa mi moramo da plaćamo odštetu …

Svetlana Slapšak: Ima jedna situacija koju svi vrlo dobro poznajemo i koja je danas na svu sreću na evropskom nivou rešena za sva vremena, to je da vrlo dobro znamo da bi većina ljudi kada bi došlo do referenduma glasala za povratak smrtne kazne ili za uvođenje ili za zadržavanje smrtne kazne. To vrlo dobro znamo, zato se to pitanje ne postavlja tako. Postoje neka pitanja koja se u interesu demokratije i ljudskih prava ne smeju prepustiti ni demokratiji ni svima koji imaju ljudska prava. Dakle, u tom smislu ova vrsta problema treba prosto da se izvadi, da se iscepi, da se iseče iz tog konteksta i da se ljudi naviknu da ne smeju o tome da razmišljaju, jednostavno, ne mogu o tome da odlučuju. Prosto treba razgraničiti dimenzije u kojima ljudi mogu da odlučuju, druge u kojima ne mogu, jer su preopterećeni svojim frustracijama, svojim privatnim željama, svojim ličnim interesima koji nemaju ništa zajedničko sa ljudskim pravima. Te stvari treba razgraničiti, a da bi se one razgraničile o tome treba da se pobrinu pošteni mediji i školski sistem, što opet nije urađeno. Razmišljanje o položaju Biljane Plavšić, da, jeste na jednoj strani, to je proces koji se završio, o kome više nema šta da se kaže, ali to, pobogu, ne sprečava državu Srbiju da se možda zapita o tome koliko građanskih prava zaslužuje takva osoba posle svega što se desilo. I sa druge strane, ona pada u neki prostor u kome se nije raspravljalo o tome šta je ona zaista uradila. Tako da, sa jedne strane građanima treba da bude sasvim jasno da pravda nikad nije pravična, da su procesi dugi, bolni i da se nikada ne završavaju onako kako bismo mi zamislili tzv. pravdu. A sa druge strane, da ako je to već tako, da se onda može raditi na drugim aspektima pravičnosti koji su dostupni, a to je recimo javno mišljenje, javna odgovornost, prihvatanje odgovornosti itd. Stvarno sam protiv toga da se neko ko je izdržao kaznu izlaže naknadnim mučenjima, ali ako je već reč o tome da se vraćamo u staru slavu i kao da se ništa nije dogodilo od 1990. godine do danas, onda je reč o slepilu koje zaslužuje sankcije, žao mi je.

U Evropi isto preovlađuje neverovatna količina gluposti, govori se o dijalogu kao o velikom dostignuću, bez obzira na to o čemu se govori. Videli smo u poslednje vreme zastrašujuće stvari, kao što je recimo pojava vođe fašističke partije na britanskoj televiziji, što je skandal sam po sebi. To nije nikakav dokaz demokratije, to je dokaz ukidanja demokratije u zemlji u kojoj se odnos medija i vlasti uvek smatrao takoreći idealnim. Sa druge strane imate drugu vrstu grozote koja se sad pojavljuje u potpuno novim oblicima, to je da recimo gospodin Mardok bi hteo da ukine svoje novine na internetu zato što mu jako smeta da toliko ljudi to čita besplatno umesto da plaćaju mudrosti koje se pojavljuju u njegovim novinama. Jeste, to je jedan odvratan svet koji je svet kapitalizma, na koji smo se očigledno odlično adaptirali svi na Balkanu koliko god nas ima, i oni koji jesu i oni koji nisu u Evropskoj zajednici. I nažalost, posledica svega toga je neverovatan pad kriterijuma, jer kapitalizam voli glupost, da se razumemo, glupost je ne samo privilegovana nego je ugrađena u sam sistem razmišljanja. Vi ne možete drugačije da prihvatite kapitalistička pravila nego zaista ako ste shizofreni, glupi, paranoični, potpuno otupljeni ili već nešto treće, da može da se racionalno vodi dijalog sa takvim sistemom.

Svetlana Lukić: Koliko ima iracionalnog u tom sporu između Slovenije i Hrvatske?

Svetlana Slapšak: Pitanje između Hrvatske i Slovenije oko toga da li će Slovenija imati izlazak na otvoreno more su zapravo stvar koja nikada ne bi smela doći do javnosti, jer se javnost odmah zagreje i pojave se navijači, fudbalski navijači koji će naravno isušiti more, pobiti ribe, pobiti Hrvate, pobiti Slovence, lipicanere, koga god treba ćemo pobiti, jer to je neko naše pravo, naše pijano pravo na obe strane. Kad ta stvar ode u te vode onda zapravo izgubi svaki smisao bilo kakva racionalna diskusija. Svaki narod je spreman da brani svoje granice ako mu neko da dovoljno ubedljiv tekst o tome da to treba da uradi. Setimo se pre desetak godina kako su ubili potpuno nevinog Alžirca u Parizu, bacili su ga u Senu, jer im je nekako asocirao neki aspekt mržnje koji im je bio u medijima lepo uklopljen. Setimo se ovoga ubistva u Beogradu nedavno, to su te situacije u kojima imate lepo pripremljeno sve što treba da se samo izvede konačno i ritualno. Nedavno sam bila u Makedoniji i mnogi Makedonci sasvim razumno razmišljaju o tome da, ako već treba da promene ime države, pa zašto ne bi dodali nešto imenu Makedonija. A sa druge strane, imate sasvim sigurno, u tom trentuku čak i na najvišim položajima, ljude koji će tu situaciju iskoristiti za postavljanje nemogućih uslova. Sad imamo situaciju da je u Grčkoj vlast mnogo raspoloženija, a u Makedoniji manje raspoložena za dijalog. Kako će se to završiti ne znam, ima raznih predloga. Jedan od onih koji se najviše čuje – severna Makedonija, ali bi onda izgledala kao da je Makedonija deo Grčke, što je verovatno i cilj. Ja bih, ako već treba, nazvala to balkanska Makedonija. Mnogi su ljudi već u toj fazi da kažu – pa, potpuno je svejedno kako se zovemo, samo nas nemojte razbiti. To je ono, zovite me lonac, ali me nemojte razbiti.

Potpuno je jasno da Rusija ima svoje kolonijalne interese i da su to jedini interesi koje je ikada imala na Balkanu i da svo to bratstvo sa balkanskim narodima ne funkcioniše dvosmerno. Druga stvar je da učenje ruskog jezika ne bi nikako trebalo da odumre, da čitanje ruske književnosti, ruske teorije nikako ne bi trebalo da prestane. I da u tom smislu ima jedna sjajna, pozitivna tradicija, koja je jugoslovenska tradicija, a to je prevođenje i čitanje ruske literature i ruske teorije, koja je bila neverovatno korisna i neverovatno kreativna u 60-im, 70-im i 80-im godinama. Za razliku od Zapada, koji je do ruske teorije dolazio jako sporo, posredno, ignorantski, vrlo često ne znajući za neke od autora, na tom bivšem jugoslovenskom prostoru smo mi bili savršeno obavešteni o tome šta se dešava i sve se prevodilo. To nikako ne treba izgubiti, da se razumemo, međutim, ja se bojim da danas u Srbiji ima relativno malo ljudi koji imaju kontakt sa tom Rusijom koja još uvek postoji, ne samo u nauci, ne samo u teoriji, ne samo u književnosti, nego, brate, u jednoj oblasti za kojom srpska kultura vapije, a to je nekakvo alternativno pravoslavlje. Svaka kultura prosto ima potrebu da ima i alternativnu religijsku, versku misao. I to bi moglo itekako da bude osvežavajuće za srpsku kulturu, da takve kontakte ima sa takvim odgovarajućim pokretima u Rusiji. Recimo, kako se ponašaju ruske NVO-i, šta su oni u stanju da žrtvuju za određene ideje, kako oni ocenjuju svoje lične probleme, kao što su rat u Čečeniji ili neki drugi, kako oni zahtevaju odgovornost.

Svetlana Lukić: Nedavno sam pročitala tu vest da će lično moskovski patrijarh uručiti odlikovanje Emiru Kusturici za širenje pravoslavlja.

Svetlana Slapšak: Ja mislim da nema logičnije stvari. Zaista, prava crkva i pravi pravoslavac, nema lepše. Ne, ja mislim da je Kusturica to u punoj meri zaslužio. Upravo zato mi se čini da bi nekakva druga hrišćanska misao morala da se pojavi, jer je prosto postalo suviše zagušljvo.

Treba se rešiti toga zamišljenog zapadnog pogleda, zaboravite ga, to ne postoji. Dolaze ljudi koji su vrlo često slabo informisani, samo retki su dobro informisani, samo retki žele zaista nešto da saznaju. Samo retki žele da sarađuju sa vama u sticanju znanja, sa nama. Tako da, ja mislim da je greška u našem pogledu, ne u pogledu drugih, nemaju šta drugi da ocenjuju bilo čiju racionalnost. Ne možete vi da očekujete od nekoga da razume kada nekakav pijani desničar fašista nekome strancu kaže – mi smo lud narod, a to mu stalno govore. Srpska umetnost, film, književnost, traš kultura, stalno govore to strancima – mi smo ludi i jako smo zadovoljni što smo ludi. To je jedna od tih retoričkih formula kulture, jedna od formula intimnosti te kulture koju niko drugi ne razume, kojom se zapravo ti ljudi ne samo brane, nego izazivaju slepilo onoga drugoga, zaslepljuju ga budalaštinama. Tako da, nemojmo projektovati drugoga, nemojmo zamišljati nekakvu racionalnost, to je zapravo naša racionalnost. Nemojmo razmišljati o tome koliko će on oceniti da smo mi ludi, jer mi vrlo dobro znamo te razmere i te odnose, tako da u tom smislu, da, dekolonizujmo se. To je jedino što mogu da kažem.

Kad danas slušam Slovence kako mi kažu, naročito stariji – e, nema više viceva, nema više TV serija, nema više humora koji je uvek dolazio iz Srbije. I svi se sećaju veoma toplo Mije i Čkalje i sličnih stvari, tada smo se smejali, a sada više ne. I tačno je, da, tada smo se smejali zato što je ta retorika tada bila na vrhuncu, a nije imala svoju kontratežu, protivtežu u nečemu strašnom kao što danas ima. Tako da, nažalost, pitanje je da li je proizvodnja humora moguća. Moram priznati da se malo pitam.

Svetlana Lukić: A to što zovemo civilnim sektorom…?

Svetlana Slapšak: Civilni sektor je nešto što bi trebalo da bude demokratska kontrola kapitalizma, neka vrsta državne intervencije da se izbegnu baš najstrašnije posledice i najodvratniji fenomeni kapitalizma. To može da funkcioniše u državama u kojima još postoje tragovi tzv. socijalne države, ali u ostalim državama je taj nevladin sektor ili civilni sektor unapred osuđen na žalosnu sudbinu, da počinje sam da imitira sistem u kome živi. I to je jedan od osnovnih problema, ali paradoksalno država bi morala da bude ta koja bi morala da tom sektoru pomogne da dobije građansko dostojanstvo. Ali kako da to uradi kad građani sami nemaju građansko dostojanstvo i o tome nisu navedeni da razmišljaju. To je začarani krug. Ma, znate šta, ja zaista, ne da bih bila nostalgičar za komunizmom, veoma daleko od toga, niti bih pokrivala ono što sam radila za vreme tzv. bivšeg režima da bismo ga se oslobodili, ali ni tada, a ni danas ja jednostavno ne verujem da je kapitalizam sistem koji ljudima omogućava normalnost. Treba videti da taj sistem jednostavno ne može da funkcioniše, jer je zasnovan na ne-pravičnosti. Dakle, ako smo već jedanput preradili, prežvakali problem nepravičnosti, ljudskih prava, ako smo došli do tekstova koji danas ipak važe i u Ujedinjenim nacijama i u Evropskoj zajednici, više ne možemo da podržavamo kapitalizam kakav jeste. To je potpun paradoks i zbog tog paradoksa ljudi u celom svetu postaju sve luđi i sve nezadovoljniji, sve spremniji na ekstremna rešenja i očigledno sve nesrećniji. Ali postoje nekakva rešenja na kojima može da se zadovolji, hrani, nastavlja, obrazuje građanska svest.

Svetlana Lukić: Govori urednik E-novina Petar Luković.

Petar Luković: Kad se desilo to što se desilo, dakle, tih pet dana žalosti i ceo taj državni cirkus oko sahrane, naravno da mi je bilo jasno da šta god budemo napisali, da će uslediti neka vrsta reperkusija ili napada ili polemika. To ti je iz keca u kec, kiks totalni. Bilo je naravno jasno, da ako ti staviš rubriku Šta je govorio Pavle svih tih godina, pa izvučeš te, blago rečeno kontraverzne stavove, naravno da će to da izazove bes, gnev i oganj i žezlo kod svih onih koji smatraju da je on živi svetac. I ta poruka o živom svecu koji ima svoje stado od 600.000 ljudi ili milion ljudi ili tri miliona ljudi takođe je bila na sahrani. Dakle, nije samo on živi svetac već i ti njegovi followeri, dakle svi ti Srbi su takođe duboko religiozni i duboko fantastični, produhovljeni, nikad ne bi ni mrava zgazili, a kamoli neki zločin počinili. To je ustvari jedna politička poruka, da narod koji ima takvog patrijarha ne može biti loš. Svi naši komentari nisu se ticali ni sahrane, ni lika patrijarha, nego pre svega tog cirkusa okolo, tog kič spektakla. Uvek se postavlja pitanje ko je koga iskoristio, da li je država iskoristila crkvu ili je crkva iskoristila državu. Ja bih rekao da je reč o jednoj dvosmernoj seksualnoj saradnji, tako da i jedna i druga strana su koristile jedna drugu do iznemoglosti i crkva je dokazala da država može da se osloni na nju, a opet, država je iskoristila tu priliku da pokaže da je ona neka vrsta kišobrana za crkvu i da je spremna da učini za crkvu šta god bude bilo potrebno. Sad je na njima svima zadatak da se ta ljubav obogati i da ta ljubav dobije nove dimenzije izborom novog patrijarha koji će takođe biti u ljubavnoj vezi sa državom. Naravno, kad bilo šta napišeš izazvaćeš gnev tih kvazipravoslavaca. To su ta Nova srpska fašistička misao, Večernje novosti, Press, jebote i tako nekakvi listovi. Tu su sad komentari da su i Peščanik i E-novine bili protiv svega, da su celu stvar posmatrali bez dostojanstva, bez milosti, u danima kad treba ćutati, ništa ne govoriti. Ja mislim da se ništa tu nije desilo da bi sad trebalo da ćutimo i da pišemo na način na koji su pisale i Večernje novosti i Politika, izveštavao B92 ili RTS sa voditeljima obučenim u totalno crno i suludo. Ta vrsta osvetoljubivosti kad je ovaj slučaj u pitanju pokazuje tu neku vrstu ludačkog fanatizma, gde je religija samo nekakav pion i gde je smrt patrijarha samo povod za razne vrste obračuna. Jedna od stvari koja je njima recimo zasmetala je bilo to što smo mi vrlo žestoko reagovali na pismo zločinaca iz Haga povodom smrti patrijarha Pavla, koji su u tom pismu govorili da pamte tople oči patrijarha i nikada ne zaboravljaju njegovu rečenicu da je uvek važno biti čovek. Pazite, to potpisuju braća Lukić, dva krvoloka, koji su spaljivali žive ljude, bacali ljude s mosta, klali i ubijali. Tu su svi, od Radovana Karadžića do Šljivančanina, čitava paleta zločinaca, oni se pozivaju na patrijarha i oni pamte njegove oči i oni govore da nikad nisu zaboravili koliko je važno biti čovek. Mislim, cela ta priča je potpuno bolesna. U nekom normalnom društvu, to pismo čak i da je napisano niko normalan ne bi objavio. Ovde su ga svi mediji objavili, puni kolegijalne sućuti prema našim jadnim patriotima kojima je religija poslednja uteha.

Ja živim na Zvezdari i veze nemam sa Voždovcem. Meni se čini da ti izbori na Voždovcu traju već jedno 6-7 meseci. Silom prilika kad god upalim jebeni televizor, to je ludilo kakvi su problemi Voždovca. Jedni nude građanima Voždovca ili bar jednom delu građana Voždovca da će izborom njih samih, dobiti vodu, struju, dobiće kanalizaciju. Čekaj, jebote, 2009. oni nemaju ni vodu, nemaju ni struju, nemaju kanalizaciju, nemaju škole. Odnosno, imaju neku školu koja je od azbesta, onako rak uživo ide. Onda kaže, nemaju dom zdravlja, čekaj, jebote, Voždovac, dakle, to je u gradu Beogradu. Čuo sam, kaže, mi ćemo zaustaviti bespravnu gradnju, tamo je sve bespravno sagrađeno. By the way, nedavno je evropski sud u Strazburu doneo neku odluku, neka žena tužila je za neku kuću sa Voždovca i u prvoj rečenici evropski sud podseća ovu ženu, a i javnost Srbije da njemu nije poznat termin bespravna gradnja. Naravno da mu nije poznat, kako može da mu bude poznat. Siguran sam, evo, mogu da se zakunem sad da evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu nije recimo poznat termin nasilno useljenje. A zamisli da li mu je poznat termin nasilno useljenje radnika MUP-a? Kako da mu objasniš da su se radnici MUP-a nasilno uselili u stanove koji su bili predviđeni za druge radnike MUP-a i da sada jedni protiv drugih ratuju i da sada, evo, sad gledam, ovi hoće da se bacaju s prozora, polivaju se benzinom, dete drži šibicu. Mislim, kako da ti kažem, potpuno ludilo. I sve to se dešava na tom jebenom Voždovcu.

Juče SMS mi stigne, dakle, ja sam sa Zvezdare, poručujem više ne znam po koji put, stižu mi tri SMS-a. Prvo je molba Srpske narodne stranke da obavezno učestvujem na izborima, da nikako ne propustim tu jedinstvenu priliku da odem na Voždovac da glasam. Serem vam se i na Voždovac i na glas i na Srpsku narodnu stranku. Drugo, dobijem od G17 Plus da podržim njihovu ideju o nekim porodičnim policajcima, tu sam pao. Ja sam ti rekao, to više nije stranka koja je na nuli, oni u normalnom stanju bez izbora su u minusu sa glasačima. Valjda je krajnji očaj naterao te nesrećne ljude da roditelje pretvore u policajce i da oni u zloglasnim trojkama, valjda u uniformi čuvaju svoju rođenu ili tuđu decu. Mislim, mene uvek interesuje gde se zatekao taj čovek koji je to smislio, je l’ se kupao, je l’ bio u WC-u na šolji, je l’ bio na krovu? Koje su okolnosti dovele do toga da to smisli? Pazi, kakva genijalna ideja, porodični policajci. Mislim, stvarno neverovatno. I onda dobijem i treći SMS u kome čovek kaže sledeće, sad da pročitam, kaže – Voždovčani, opametite se, glasamo tako da nikad niko ne pobedi, što više ponovljenih izbora to više asfaltiranih ulica, novih vrtića i lepših, nasmejanih lica naših političara. Naterajmo ih da nam neprestano služe, da se ponižavaju osmehom. Što više nevažećih listića to bolji Voždovac. To je jedan od onih naravno samoubilačkih malih gestova anarhizma koji mi je pokazao da tu, kako da ti kažem, ima nekog sveta.

Studio B to mora da prati, valjda kao lokalna stanica, i ti vidiš neke žene u nekom dvorištu, 15 žena mašu ovako. Ko su žene, jebote? Kaže – Narodna partija, šta je Narodna partija, jebem ti sunce, ne mogu da se setim više koja je Narodna partija, sve su narodne partije, ne znam koja je Narodna partija. Odem na Google, ukucam Narodna partija – Maja Gojković, majku ti jebem, Maja Gojković. Kad posle vidim Rasima Ljajića, šta će Rasim Ljajić na Voždovcu, zar nije Rasim Ljajić iz Novog Pazara pitam sebe. Odoh opet na Google da proverim, jeste, bre, Rasim Ljajić ima nekoliko partija, ima onu partiju u Novom Pazaru, ima sad neku novu partiju Socijaldemokratija, jebem li ga, nešto tako, ima sad na nivou cele Srbije i sad je valjda u nekoj, ne znam, u konglomeratu, opet u nekoj ljubavi na Voždovcu. Šta će Rasim Ljajić na Voždovcu? Hajde, ‘leba ti, kad je Rasim Ljajić bio na Voždovcu, bio je koliko i ja puta, šta ima Rasim Ljajić iz Novog Pazara sada da ide po ulicama Voždovca da objašnjava građanima kako će im lepo biti. Pa, neka hvata Mladića ili neka juri one što nemaju šlemove, pošto je on dvostruki ministar i čovek vlasnik 3-4 partije, pa jebote, malo li je za jednog Ljajića? Kako te, bre, Ljajiću, nije sramota, jebote, nemaš druga posla, sediš po onim salama mesne zajednice i građanima obećavaš da će imati vodu ili struju. Pa, nemaš neka druga posla u svom životu? Odem ja u Novi Pazar i kažem – dobar dan, evo, ja došao sa Zvezdare da vam poručim, imaćete vi vodu i struju, nemojte da brinete ništa, ja vam obećavam sigurno. Pa, je l’ stvarno su lokalni izbori, šta je, bre, ovo? Mislim, stvarno šta je, bre, ovo?

Onda ima neka stranka zove se Stranka bez ikakvog programa, tako se zove. Glasao bih za njih, oni nemaju nikakav program. Pa, nemaju ni ovi, ali ovi su bar rekli da nemaju program. Onda okreneš novine, to cela strana o Voždovcu, svaki dan, znaš, to ti je kao oni preliminarni izbori u Americi što imaš u Mejnu valjda, da se vidi da li će proći demokrate ili republikanci. To je užasno bitno, kao ceo svet da vidi te preliminarne izbore, kako diše Amerika. Sad, jebote, Voždovac ispao srpski Mejn. Zamisli, 35 za Tadića i 35 za Nikolića, zamisli tu lepotu koja ti se nudi, to bogatstvo razlika koje ti se nudi, 35 ovaj, 35 ovaj. Je l’ ima neke razlike tu? Ja nešto ne vidim. Jedino Ljajić preteže. Onda čitam, fasciniran sam Voždovcem, neki čovek iz neke od tih stranaka se ljuti na druge stranke i kaže – mi nećemo da poklanjamo naočare. Stani, jebote, ko poklanja naočare? Valjda su iz SNS-a, da li naočare za sunce, naočare za vid, jebem li ga, ali zašto poklanjaš naočare ljudima? Kaže, mi smo se zadržali, kaže, ne znam, na olovkama, na tašnicama. Šta je sledeće, cipele?

Ajmo da napravimo permanentne izbore na Voždovcu, da imamo stalni Mejn u Srbiji, why not? To je glavna zabava u Beogradu, jebote, ako gledaš neki dnevnik – došao je Koštunica, izašao je iz centra grada i došao na Voždovac, zabrinut je. Došao je i Tadić, došao Dinkić naravno. Problemi Srbije su se preselili u Voždovac. Ko sluša emisiju, pa ljudi nemaju pojma gde je Voždovac, ne znamo ni mi gde je Voždovac, mislim, niko ne zna gde je Voždovac. Građani, uzmite neke motke. Nemaš vodu, nemaš kanalizaciju, nemaš struju, sediš tamo i pričaš sa njima, da ti on obećava nešto. Pa čekaj prvo to da sredimo pa da izađemo na izbore svi. Skoro sam pročitao isto jednu ludačku stvar. Nisam znao da recimo u Srbiji, mislim da imamo i takmičare, otkud znam, imaš skokovi u vodu, to ti je organizacija kao Fudbalski savez Srbije, tako ti je Savez skakača u vodu Srbije. Juče pročitam da oni svoje državno prvenstvo održavaju, znaš gde – u Zagrebu. Zašto u Zagrebu? Kaže – održali bi oni u Beogradu, ali ne mogu da održe na Tašmajdanu, zašto – zato što na skakaonici na Tašmajdanu je bila daska dugačka 3 metra, koju je neko odsekao i ovi moraju da idu u Zagreb. Pa, uzmeš taj primer te daske, uzmeš primer ovog Voždovca i uzmeš primer Jeremića, to sve ima veze, majke mi rođene, to je sve neki strateg smislio. Meni je recimo neki put žao što ljudi ne prate sve ono što im se nudi. Recimo, ne mogu sebi da prežalim što nisam gledao kampanju na Voždovcu od prvog dana – ne znam aktere, pokušavam da pohvatam igru, to su konflikti, događaji, to su savršeni karakteri, odnosi među ljudima, odnosi među partijama. 6. decembar se smatra D day-om, ne samo za Voždovac, za celu Srbiju, ko pobedi na Voždovcu njegova je Srbija. Klanjam se duboko, dragi Tito, umro si na vreme, samo to da kažem, majke mi moje rođene.

Ali kažem ti, jedini zračak veselosti je Voždovac. Majke mi, ja kad bih mogao ja bih to držao, znaš šta, možda je to neki plamen koji će zapaliti Srbiju. Ja sam mislio stvarno te sale su prazne, dobro, jesu prazne kad govore oni o policajcima iz G17 plus, mislim, to mi je potpuno razumljivo da nema nikog. Ljajića dođe 30 ljudi da sluša, s tih 30 ljudi ja bih imao vrlo ozbiljne razgovore, šta je u tom čoveku da ode od kuće, da se obuče, da hoda, da uđe u salu, da sedi i da sluša Ljajića i još da mu aplaudira. Jebote, to je ozbiljan poremećaj.

Naravno da ću da se vratim na Voždovac. U četvrtoj epizodi prvog serijala Voždovca video sam jednog od tih glavnih junaka iz neke partije koji uzbuđeno pred kamerom objašnjava svoj program. Njegov program je sledeći – da se u centru grada nekog od tih mestašca koja se vode u Voždovcu, postave svetiljke, tu kaže 50 godina nema svetla. 50 godina nema svetla? Pa, je l’ taj narod… mislim, ja mu ne bih ni uvodio svetlo, taj narod nije ni zaslužio svetlo. Mogao si da živiš 50 godina bez svetla, živi i sledeće godine bez svetla, ko te jebe. Imaš banderu – imamo, poruši banderu, dođite sekirama porušite sve bandere, čemu bandere kad nemamo struje? Pa pokažite neku inicijativu. Ne, nego je došao ovaj sa strane i kaže on – postavićemo da se đaci po povratku iz škole ne bi spotakli. Kaže neko od građana strpljivo – bilo bi lepo da imamo vodu. Pa, nemate vodu? Nemamo, koliko nemate vodu, ne znam, 15 godina. Mrš, šta će ti voda? Kakva je to vrsta inercije kod tih ljudi, nemaš vodu, nemaš struju, ništa, i sad čekaš… sediš tu i čekaš da ti sad neka partija dođe i sad vagaš, da li ćeš da daš svoj glas onom ko ti pokloni naočare ili ćeš da daš nekom ko ti da protezu. Mislim, kako da ti objasnim, to više nije ni apolitičan narod nego izgubljen potpuno.

Gleda televiziju, on se bavi visokom politikom, s njim možeš da diskutuješ o imperijalizmu, o Gvantanamu, o kršenju ljudskih prava crnaca u Južnoj Alabami, sve možeš, jebote. Ali nemoj da mu diraš Voždovac, taman posla to da diraš. Sve oni znaju, vide neki put Đorđa Vukadinovića pa im je sve jasno, ali ove obične stvari, ovo da ne reaguju što nemaju vode – pa, jebiga, nemamo, šta ćemo, tako je to. Ja sad očekujem u svojoj potpuno bolesnoj mašti da ti ljudi spoznaju ratne zločine, odgovornost, da mogu da razluče šta je dobro, šta je zlo. A 90% je to nepismeno i ono što je pismeno bolje da je nepismeno. Sinoć je Đoković izgubio, i u komentarima – pa, ti si sunce naše, i gubio i dobio mi ćemo te voleti, kako god se ti ponašao mi ćemo te obožavati, ti si lučonoša srpstva u svetu, pa šta ako si izgubio, cela Republika Srpska živi za tebe, Trebinje je uz tebe, dijaspora je uz tebe. Kako da ti kažem, to je ono – mi smo izgubili u tenisu sinoć, mi, Srbija smo izgubili, nije izgubio Đoković nego smo mi izgubili, jebote. Kako da ti kažem, za te male živote, za te male ljude to je idealna vrsta zamene, znaš onako fenomenalno, ne živim svoj život nego živim Đokovićev život, pa znaš, kad on izgubi i meni je teško. Ta vrsta eskapizma, sumanutog, suludog, da bežiš iz stvarnosti, a da ne vidiš ono oko sebe, a sve vidiš kilometrima daleko, a oko sebe ne vidiš ništa.

Možda je zanimljivost ovih izbora na Voždovcu upravo u činjenici da su ovo jedini izbori u sledećih 12 meseci. Zamisli sad, pet uveče, kad se tamo okupe i Tadić, i Vuk Jeremić kad dođe na Voždovac, Šutanovac sa vojskom i Milosavljević sa Maksijem, svi će tamo da dođu, svi. Ali će svi da kažu – pa, šta ti hoćeš, Lukoviću, pa 19. već možeš da putuješ u Evropu, evo, dali smo vam, jeste kukali tolike godine, jeste kukali, jeste tražili Evropu, evo vam Evropa, opet niste zadovoljni, opet… Pa, nisam zadovoljan i nikad, šta god da mi date neću biti zadovoljan, takav sam, a ne samo zbog vas, već zbog toga što ste zaboravili sve ono na čijim ste krilima došli na vlast svih ovih godina. Kad mi objasnite zašto nećete da obeležite 11. juli kao Dan sećanja na Srebrenicu, kad mi objasnite to onda možemo da razgovaramo. A da me kupujete i da ćemo svi biti srećni kao Voždovčani jednog dana kad budemo imali vodu, struju, kanalizaciju i škole koje nisu od azbesta, onda je to super. Izgledamo kao neka vrsta seoske lude, seoske budale, znaš, koju kad sretneš on više ne zna ni kad je dan, ni kad je noć. Upalite televizor, ne propuštajte najnoviju epizodu do 6. decembra, uzbudljiva, gotovo kao krimi serija. Novi Pazar se brani na Voždovcu, eto, pile, neću više ništa.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik, hvala vam što ste nas slušali.

Emisija Peščanik, 27.11.2009.

Peščanik.net, 27.11.2009.