Voleo je da zna i znao je – bio je jedan od najobrazovanijih i najčasnijih univerzitetskih profesora.

Voleo je da kaže šta misli i kazivao je. Cenu je bio spreman da plati – i platio je. U Norveškoj, izabran je za akademika. Ali na sopstvenu promociju nije otišao. Dozvolu da tada odem u Norvešku nije mi dao Jovo Todorović, rekao je Ljubiša. Za one koji ne znaju ili su zaboravili, Jovo Todorović je bio ministar obrazovanja u vreme Šešeljevog Zakona o univerzitetu. O tome je Ljubiša samo ovoliko kazao.

Voleo je nauku i bio je naučnik. Ne dovoljno, međutim, da prođe kroz političke, a ne naučne kriterijume Univerziteta u Beogradu. Nije postao redovni profesor i nije se zbog toga žalio. Znao je šta je i ko je u nauci. Njemu nije bila potrebna potvrda. Ovom društvu jeste, ali ovo društvo nikad nije bilo u prilici da razume ko je bio Ljubiša.Na našim univerzitetima zaposleno je mnogo ljudi kojima je univerzitet potreban radi titula, zato što tu mogu da ne rade ništa i da tezgare, zarađuju na korupciji“ (Ljubiša Rajić, B92, 2011). Njemu je univerzitet bio potreban, a on još više univerzitetu, samo zbog obrazovanja i nauke. Kada je umro, uprava Filološkog fakulteta je medijima saopštila dan sahrane. O njegovoj smrti su odmah znali sve – o njegovom životu i radu nisu hteli da znaju ništa – čak ni toliko da mu produže profesorski angažman na skandinavistici. Koju je utemeljio i uspešno vodio.

Voleo je da obrazuje ljude, van svog redovnog profesorskog posla. Uspešno je to radio u Alternativnoj akademskoj obrazovnoj mreži, Beogradskoj otvorenoj školi, Centru za ženske studije. Razumeo je bolje nego iko ovde koliko je teško izgraditi demokratsko društvo bez obrazovanja – ne samo formalnog nego i kako postati i ostati građanin:Ne mislim da je obrazovanje jedino bitno. Za postojanje građanskog identiteta neophodni uslovi su postojanje gradova i građana sa određenom stabilnošću i odgovarajućim institucijama“ (Intervju sa Ljubišom Rajićem Deterdžent na recept, Evropa plus).

Voleo je da veruje da je demokratija u Srbiji danas, upkos svemu, moguća. I da je treba graditi autentično.Kod nas se nije desila promena u svesti karakteristična za moderna društva. Mislim na promenu koja se ogleda u tome da ljudi imaju izražene potrebe i izvan svojih osnovnih egzistencijalnih potreba. Ovde su uslovi života i rada teški, ali mislim da bi se – i kada ne bi bilo tako – mnogi zadovoljili samo zarađivanjem za osnovne potrebe. Uostalom, ovde ljudi ne znaju da štite ni svoje ekonomske interese“ (Intervju sa Ljubišom Rajićem Deterdžent na recept, Evropa plus). Nije Ljubiša bio po volji tvrdokornim čuvarima nečega što nije patriotizam, ali ovde kao patriotizam važi. A, nije im bio po volji, jer je njegova vizija Srbije bila zasnovana na znanju i osvešćenosti, a ne na busanju u (srpske) grudi. Na pitanje da li je ikad poželeo da se iseli iz Srbije, odgovorio je: „Ponekad, kad gledam kako nama vladaju oni zbog kojih je zemlja puna izbeglica, siromašnih, gladnih, koji jedva čekaju da se isele iz nje, poželim da sam daleko odavde. Ali Srbija je i moja zemlja, ne samo zemlja tajkuna, ratnih profitera i kriminalaca. Zašto bismo im je mi obični ljudi dali?” (Ljubiša Rajić, B92, 2011).

Voleo je da veruje kako živi u sekularnoj državi, u kojoj crkva nema pravo da se meša, ne samo u državne, već ni u javne poslove. „Borba za autonomiju univerziteta i nauke bila je, prvenstveno, borba za autonomiju i slobodu od crkve. Ona se mešala i još uvek se meša u medicinu, biologiju, geologiju, sociologiju, psihologiju, antropologiju, politikologiju, arheologiju, pravo, uopšte, sve humanističke, društvene i prirodne nauke koje izučavanjem objektivnog sveta obaraju njen autoritet, a, na primer, tehničke nauke ostavlja na miru i rado se služi njihovim dostignućima“ (Intervju sa Ljubišom Rajićem, Veliki prasak, 14.1.2012). Tu Ljubiša nije ostao samo na podsećanju na istorijske odnose: „Zato su ulaganja u obrazovanje i nauku potpuno ispod onog nivoa nužnog za jednu modernu zemlju, a ulaganja u verske zajednice, čitaj – SPC, daleko iznad toga, tim pre što je SPC praktično oslobođena bilo kakvih obaveza i bilo kakve kontrole, pa je zgodna i za pranje novca, sređivanje drugih poslova i političko sluđivanje naroda” (Isti intervju).

Umeo je Ljubiša da bude hrabar, najhrabriji, iako do toga nije osobito držao. Da se usprotivi moćnim političarima, moćnim tajkunima, tzv. finansijskoj eliti, crkvi, sve konkretnim ljudima, pominjući imena – upravo onome u Srbiji što ubija pristojno građansko društvo. Da se usprotivi i da osudi lenjost duha, palanačku bezobzirnost, učaurenost u tople kokošinjce. Takva Srbija – koja ubija – ubila je i Ljubišu. Onako isto kao i Vericu Barać. Ljubišina borba sa oklopnim vetrenjačama, borba plemenitog smisla i cilja neće biti okončana njegovom smrću, samo ako budemo razumeli Ljubišino naučno i društveno nasleđe. Kao i Veričino antikorupcijsko. I ako u mladim ljudima koje je učio i poučavao ostane iskra entuzijastične inspiracije kojom je Ljubiša zračio i prenosio je onima koji su imali sreću da ga poznaju.

Nećemo ga više videti ni slušati. Duh koji je nosio (nikako sveti, ali tako svetao!), ostaje u Ljubišinim radovima i zabeleženim rečima i preživeće ovo nesretno vreme i okruženje, kao i duh drugih velikih ljudi. A autentični šarm njegove ličnosti, jedna nova praznina u našoj generaciji, biće dugo ono što boli, što tako nedostaje. 

Peščanik.net, 06.06.2012.

LJUBIŠA RAJIĆ NA PEŠČANIKU


The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)