Radio emisija 27.04.2007, govore: Miroslav Prokopijević, Vladimir Todorić, Petar Luković i Srđa Popović.

 
Svetlana Lukić: Napolju je divan dan, sve izgleda stvarnije i punije životom od nas, i kuće i bilbordi i parkovi. Mi smo ti koji se okolo krećemo kao utvare. Svakog dana se desi nešto što ne spada u ugovor sa životom i onda je najbezbolnije praviti se mrtvim. Da imamo malo više hrabrosti, možda bi ozbiljnije shvatili Volterove reči – Kada je sve izgubljeno i kada više nema nade, život je sramota, a smrt jedina dužnost. Ali toga ima samo u knjigama, u životu je malo nezgodnije, malo zamuljanije.

Danas ne mogu da trošim mnogo vremena, imamo nekoliko zanimljivih sagovornika. U današnjem Peščaniku slušaćete Miroslava Prokopijevića, Vladimira Todorića, Petra Lukovića i advokata Srđu Popovića, zastupnika Ružice Đinđić, čiju završnu reč niste mogli da vidite na televiziji, jer gospodin Popović nije dao dozvolu da se ona emituje. Prvo ćemo čuti Miroslava Prokopijevića iz Instituta za evropske studije i Centra za slobodno tržište. Počinjemo trilerom o prodaji Putnika i RTB Bora. Kada se tome doda i onaj ugovor o izgradnji autoputa Horgoš – Požega, onda je ova jadna tehnička vlada u poslednjih mesec dana napravila posao vredan čak 2 milijarde evra, a možda i više.

Miroslav Prokopijević: Putnik je dobar primer za to da se neki momci boje toga što će još vrlo kratko biti na vlasti, pa pod hitno moraju da uzmu neku proviziju. To što se dešavalo je doista ličilo na neki film. Prvo je postojala jedna ponuda, 5.500 po akciji, međutim mali akcionari su izašli na berzu i cena je skočila na 7.200. U tom trenutku država se munjevito odlučuje da ponudi svoj paket akcija, iako u zakonu o akcijskom fondu stoji da ponuda mora da se iznese u razumno dugom vremenu pre prodaje. Formulacija je neodređena, ali svakako nije u pitanju nekoliko sati. Ovi iz akcijskog fonda su munjevito stavili informaciju o prodaji tog paketa na svoj sajt, a onda su trčali po raznim televizijama i puštali kajron o tome. Kada se radi takva transakcija, morate da imate nekoliko desetina miliona pripremljenih evra. A to niko ne nabavlja ako se nije precizno dogovorio sa nekim, što znači da je dogovor napravljen iza kulisa i time je izigran ovaj koji je trebalo da putem preuzimanja kupi akcije po 5.500. Prvo pitanje za državne službenike glasi – zašto nije plaćena tržišna cena, koja je u tom času bila 7.200? Ako nije plaćena tržišna cena nego neka ispod, moguće su dve opcije – ili su ovi koji su zastupali državu blesavi i ne znaju šta rade ili su uzeli pare i zato dali jeftinije. Ako je ono prvo, da su blesavi i ne znaju šta rade, oni ne treba da budu na tim mestima, nego u nekoj ustanovi za lečenje, a ako su uzeli pare, postoji postupak i za to i bilo bi logično da završe u nekoj kazneno-popravnoj ustanovi.

Svetlana Lukić: Iz onoga što sam ja mogla da razumem, tu nema klauzule koja kupca obavezuje na investiranje ili socijalni program. Direktor fonda je rekao – mi se nadamo da će on da investira i da poštuje socijalni program.

Miroslav Prokopijević: To je dodatni problem za vladu. Kada se kupuje na berzi, ne moraju da postoje nikakve obaveze u pogledu socijalnog programa, investiranja i tako dalje. Ovaj prethodni je bio predvideo sredstva i za socijalni program i za investicije. Znači, ta ponuda na 5.500, kada se uzmu u obzir socijalni i investicioni programi, bila je bolja od ovoga pošto su prodali. Po tome se vidi da je neko namerno ovo napravio nezakonito, samo da bi uzeo proviziju. Ne znam, postave Dejanu bombu pod prozor, a ovaj se žali kako sud nije znao da se to desilo. Vrapci su znali, a oni sedam dana nisu znali. Tako je i ovde, sećamo se afere Knjaz, kada je rečeno da će 12. decembra UBPOK dati nalaz, koji do danas nismo čuli. Izvršna vlast ima u šaci sve druge vidove vlasti i ako hoće, može da zaustavi sve.

Svetlana Lukić: Ova priča sa Putnikom je samo jedna u nizu nejasnih stvari. Imamo problema i sa RTB Borom. Toliko malo znamo o ovoj koncesiji za autoput, a u pitanju su milijarde evra.

Miroslav Prokopijević: Sve su to sporni slučajevi, u kojima dolazi do kršenja zakona ili neke preraspodele koju je teško opravdati. Do toga dolazi zato što su ustanove slabe i zato što izvršnu vlast u ovoj zemlji niko ne kontroliše. Slučaj sa Borom je vrlo zanimljiv, to je prvo dato firmi koja je relativno mala za zalogaj koji hoće da kupi. Drugo, data je mogućnost kupcu da firmu koju još nije kupio stavi pod hipoteku, pa da na osnovu toga dobije kredit. Neka mi kažu gde to može i ja ću da kupim celu Evropu, jer uzimajući firmu bankarskim kreditom koji je pokriven hipotekom nad tom firmom, vi možete da kupite ceo svet. Kada su videli da je to ipak previše preko crte, rekli su – mora garancija. Neko je očito uzeo pare, čim Rumuni neće da odustanu, a s ove strane niko ne sme da kaže – stvar je završena. Pretpostavljam da je to zato što je neko uzeo avans. Slučaj autoputa kroz Srbiju je tragedija, jer sve zemlje bivše Jugoslavije su na ključnim pravcima već sagradile autoput. Hrvatska ga je sagradila do Rijeke, prema Splitu, kroz planinski, vrlo skup teren za izgradnju autoputa, gde kilometar ponekad košta i 10-12 miliona evra. Standardno put košta 1-1,2 miliona evra 1 kilometar. Makedonija je izgradila autoput i tako dalje, svi su sagradili, a Srbija ne može da sagradi ravničarski put od Subotice do Beograda već 40 godina. Zašto? Zato što stalno neko hoće da nešto ušićari. Hoće da uzme međunarodni kredit, ali onda hoće da ga da domaćoj firmi da bi mogli da potkradaju. Stranci to znaju, pa ne daju i zato stoji kredit za most kod Krčedina i Beške. Dobijeno je 70 miliona, ovi domaći hoće da ga daju nekoj domaćoj firmi, a stranci to ne dozvoljavaju baš zbog potkradanja. A mi sve vreme plaćamo penale na tu stvar.

A ovo sa autoputem mi se čini kao vrlo loš ugovor, ako je tačno to što su novine pisale, da se država obavezuje da će koncesionaru nadoknađivati razliku između saobraćaja koji bude postojao i prihoda od njega i onoga koliko je potrebno da taj poduhvat bude profitabilan. To može da bude strašno velika suma, posebno za ovaj deo južno od Beograda. I tu se Vojvođani s pravom bune, oni čak nisu ni konsultovani. Neko je potpisao ugovor za put koji ide preko teritorije Vojvodine, a da nije našao za shodno da pita ikoga u vojvođanskoj vladi da li se slaže sa tim. Tako da je to kršenje mnogih dobrih običaja, kršenje ekonomske racionalnosti, mada ne mora nužno da bude i kršenje zakona. To je i potpisivanje ugovora štetnog po državu, jer ako je potpisano da se nadoknađuje razlika od onoga koliko se uzme u eksploataciji do predviđene komercijalne, isplative cene, onda to može da bude strašno puno i to može da se ispostavi kao vrlo štetan ugovor.

U nekim slučajevima je greška takva da, kada je napravite, morate da je potpuno anulirate, znači, da se vratite tamo gde ste napravili grešku, pa da idete dalje kako treba. Kada skrenete pogrešno sa autoputa, morate da se vratite, nema druge. Kada napravite autoput, država će tridesetak godina morati da nadoknađuje koncesionaru, mislim da je ugovor na toliki rok. To su sasvim lepe pare, to godišnje može da iznosi po 200 miliona, što na 30 godina može da izađe na dobrih 6 milijardi. To su enormne pare i pravi se velika šteta. Sve što uradite u životu ima svoju cenu. Ono što možemo da izaberemo je šta ćemo da uradimo, a ono što ne možemo da izaberemo je cena za to što smo odabrali, ona dolazi automatski. Znači, ako neko odluči da skoči sa Beograđanke, cena tog čina ga čeka dole na trotoaru. On može da izabere da ne skoči ili da skoči, ali ne može da izabere cenu tog čina, koja će se ispostaviti automatski. E, tako je i u ekonomiji, vi odaberete šta ćete, a cena dolazi kao rezultat toga. Ako nemate kontrolu nad onima koji u naše ime odlučuje šta će da se uradi, cena može biti višestruko veća. Zašto – zato što se biraju loši izvođači, loš kvalitet materijala i tako dalje.

Put Beograd – Niš se svake godine nešto asfaltira. Kada to urade Austrijanci, sekcija koju urade je 5-6 godina u redu. A ovde se odmah sve ponovo izrovari, zašto, zato što svake godine nova ekipa mora da se ugradi. Ovde će najveću promenu napraviti onaj koji učini da ustanove nešto znače, da ustanove i zakon budu iznad pojedinca. Drugi veliki korak je učiniti da te ustanove valjaju, jer nije realno da onaj prvi napravi i jedno i drugo, nismo mi te sreće.

Svetlana Lukić: Jedno vreme smo se tresli kada dođu ove čike iz MMF-a, ali sada se čoveku čini da je MMF prestao da bude ograničavajući faktor, niko ih se više ne boji.

Miroslav Prokopijević: U tome i jeste problem. Uz sve svoje slabosti, MMF ili Svetska banka vam ipak nameću neka ograničenja. Znači, tamo gde bi vlade vukle luđe poteze, ovi ih ograniče. Zašto ovi sada neće u Evropsku uniju, odnosno ne čujem da je iko više pominje, zato što to nameće niz ograničenja, i kada su u pitanju propisi i ograničenja izvršne vlasti. Ne možete da radite neke stvari, jer vas ovi iz Brisela odmah pitaju – ej bre, šta to radiš, ti pripadaš jednom klubu u kojem su takve stvari ipak isključene. To vezivanje ruku jako smeta izvršnoj vlasti. Jedini veliki problem koji im je preostao je vezivanja ruku od strane NATO-a. Oni bi opet razigrali kojekakve hladnoratovske igre, mobilizacije, ratovanja i pobeđivanja NATO-a, ali ne vredi, jer NATO odbija svaku debatu. U celoj ovoj nesreći NATO je možda jedini ozbiljan ograničavajući faktor, ali sve drugo im je slobodno, mogu da rade šta god hoće. Od dve opštine istog imovinskog stanja, istog nivoa dohotka, jedna dobije četiri puta više od druge, zašto – zato što je na vlasti u njoj neko ko je iz iste stranke kao onaj ko dodeljuje pare. Pa gde to ima? Zaista, gde to ima?

U svakoj državi ima kriminala, ali nema u svakoj državi ovoliko razularenih tipova koji su ostaci bivših politika. Ono što razlikuje dobru od loše države je to kako će ona da reaguje na kriminal. Normalna država naravno ne može da uhvati svakog lopova, svakog ubicu, ali uhvati ih u ogromnom broju. Kada se ovde nešto desi, istraga je u toku i tako ostane večito, po osam ili deset godina. Dada Vujasinović je ubijena, Ćuruvija je ubijen i još uvek se ne zna ko je to učinio. A svi u stvari znaju ko je to naložio, ali neko neće da to pokrene. Kada i dođete do kvalitetnog suđenja, vrhovni sud ga dva-tri puta vraća na početak. Sve to ukazuje da neko ovde ne želi ni zakone, ni državu, ni ustanove, ne želi ništa, on želi da ima potpuno odrešene ruke. I ako mu mi svi mi to dopustimo, on će širiti taj prostor dalje. Na sreću, postoje ljudi koji su svesni šta to znači kada se ozakoni totalno bezakonje. Vi time ozakonjujete jedan građanski rat krajnje niskog intenziteta. Znači, nešto se desi, oni spolja vam malo natrljaju uši, ali kada vidite da se takve intervencije proređuju, vi kažete – super, sada mogu da radim šta hoću, ionako nema MMF-a, neću ni u tu Evropsku uniju i – stvar polako klizi. U tome je čitava opasnost, stvar ne klizi naglo, ali stalno pomalo klizi nizbrdo, kao što voda na maloj nizbrdici mic po mic ide nizbrdo. Opasnost je u tome da se može desiti da u nekom trenutku pređemo crtu, posle koje će povratak biti jako težak i jako skup.

Centralna igra sada nije ni Kosovo, ni ekonomska pitanja, ni Evropska unija, ni hoćemo li još ukrasti ovo ili ono – sve su to samo sekundarne stvari. Glavna stvar je ko će šta da dobije pri formiranju vlade. Ostalo je malo vremena, verujem da ćemo pre dobiti vladu nego što je nećemo dobiti, ali jedino što ovog časa ne znam je da li ćemo dobiti vladu iz prograđanskog bloka ili manjinsku, koju će podržavati radikali ili će, pak, doći do otvorenog braka između radikala i DSS-a. Čujemo izjave iz kampa DSS-Nova Srbija da su oni siti ucenjivanja od strane ostatka građanskog bloka i da će ići na formiranje vlasti sa radikalima, pri čemu bi radikali zauzvrat dobili mesto predsednika skupštine i da će sve biti oročeno do kraja godine. To je vrlo otvoreni pritisak na građanski blok da snizi svoju cenu. Demokratska stranka ovo nije srećno igrala i sutra neće biti jasno zahvaljujući kome je trajala ovako duga gnjavaža i na koga pada odgovornost ako slučajno dođe do formiranja negrađanske vlade. Trebalo je ići redom, da onaj ko je dobio najviše dobije mandat i nedelju-dve, pa kad ga vrati, sledeći i tako dalje. Onda bi bilo kristalno jasno ko je odgovoran za celu stvar. Ali nažalost, Demokratska stranka već dugo vodi politiku, od kada su proglasili tu nesrećnu kohabitaciju, da oni nisu ni na suncu ni u hladovini, nego negde u šatiranom hladu. I oni misle da se od toga može napraviti politika. Videćemo, ali mislim da tu grdno mogu da se prevare.

DSS igra jednu za Srbiju vrlo lošu politiku, jer svoj interes stavlja ispred interesa zemlje. Njima je pošto-poto stalo da dobiju mandatarsko mesto i da imaju većinu u toj vladi, pa neka sve stoji, neka niko ništa ne radi, nema veze, oni hoće to i to je glavna stvar. I time dokazuju ono što se u teoriji kojom se ja bavim smatra prvim aksiomom, a to je nužnost da političari budu izabrani. Radikali shvataju da to nije stvar u kojoj oni treba nešto da odluče i oni čekaju šta će se desiti i vi na političkoj sceni ne vidite bilo kakvu njihovu aktivnost. Ono što me više čudi je što LDP nije imao nikakvu aktivnost. I oni su se nekako demokratizovali, počeli da liče na Demokratsku stranku od koje su se odvojili. Kada su ušli u parlament odahnuli su – rešili smo i to, ali posle toga nije bilo neke akcije, iako je bilo jako mnogo prostora. Način na koji se sastavlja vlada, kako se vode pregovori o Kosovu, sve je to veliki prostor za jednus stranku koja hoće da ima jedan stvarno normalan, realističan program. Uzmite samo Kosovo, pa ne daj bože da nam Rusi sutra ulože veto. Zapadne zemlje će krenuti u priznavanje i Srbija će, u situaciji u kojoj nema formalne odluke Saveta bezbednosti, moći sa punim pravom da prekida odnose sa tim zemljama. To može da je gurne u toliku samoizolaciju i katastrofu neviđenih razmera da sve ono iz devedesetih može još jednom da se ponovi.

Ima mnogo sukoba, surevnjivosti koje tinjaju i koje država, ako toleriše takav građanski rat niskog intenziteta, može silno da pogorša. Država i služi tome da se takve stvari drže pod pritiskom, da se takve stvari istražuju, kažnjavaju, da prekršioci idu na izdržavanje kazne. Ako država to ne radi, onda njeno postojanje nema svrhe. Naravno, oni sve podređuju političkoj koristi i onda je zgodno vršiti pritisak na izdajnike – pa šta ako nekoga negde ubiju, pa šta ako se religiozni red tretira kao čisto teroristička organizacija. Zemlja sa tolikim brojem konflikata, koja nikada u novijoj istoriji nije imala ustanove koje te konflikte regulišu, jako mnogo rizikuje upuštajući se u ovakve stvari. To može da se otme kontroli, toliko da sutra praktično ne smete da izađete na ulicu. Pogledajte listu, u Beogradu tokom 24 sata bude opljačkano po 20-30 lokala i radnji. Kriminalna policija treba time da se bavi, a ne da juri svoje političke protivnike. Evropska unija može da uradi sve što je do nje da bi Srbiju imala sutra kao partnera, ali Evropska unija neće doći ovde sa trupama da rastera neku gangstersku bandu, ako se ona dočepa vlasti. U slučaju da se mi uskopistimo i počnemo da radimo ludosti, EU će nas jednostavno ostaviti. Ako odlučimo da imamo brlog u svojoj kući, njima će biti vrlo žao, ali oni neće doći i kazati – ej bre, u brlogu si, sad ću da te istučem, pa ću da te sredim, da te okupam, operem. Ne, to se neće desiti, jer unija počiva na koncepciji da akteri toga kluba moraju biti uračunljivi. Znači, ako se neko blesavi i pravi neuračunljiv, to će izazvati veliko žaljenje, ali niko neće doći da ga uči pameti.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Miroslav Prokopijević, a sada slušate Vladimira Todorića, pravnika, saradnika Instituta za evropske studije, urednika Srpske pravne revije i člana nedavno osnovanog Pravnog saveta Liberalno demokratske partije.

Vladimir Todorić: Nije neverovatna ova pretnja da će se formirati manjinska vlada DSS-a sa Novom Srbijom, uz podršku radikala, iako radikalima verovatno više odgovara da idu na izbore. Ali i ta vlada bi bila stabilnija i održivija u odnosu na ovu drugu, koju pokušavaju da sklope već skoro tri meseca. Glavni pregovarači unutar te vlade koja će se možda sklopiti, a možda neće, su Demokratska stranka i DSS. Te stranke nisu nastale juče, sećate se koalicija DEPOS i Zajedno, protesta 96/97, sukoba koji je sve vreme postojao među njima. To se ponekad objašnjava ličnom surevnjivošću između lidera, ali to nije tačno. To je ideološki sukob, koji se devedesetih otvoreno priznavao. Isti obrazac se ponovio posle 2000, kada je zbog izbora formirana koalicija. Ta vlada se raspala posle izvesnog vremena, to jest ponovio se isti scenario. Te dve stranke već duže vreme ne priznaju tu podelu, prenebregavaju ono zbog čega su se svađale tokom devedesetih.

U pregovorima o novoj vladi oni su lako postigli konsenzus o pet principa, jer su ti principi uopšteni kao i borba protiv ozonske rupe ili želja da u svetu vlada mir. Ti principi su: podrška državnoj strategiji za Kosovo, evropske integracije, saradnja sa Hagom, borba protiv siromaštva, stabilna ekonomija i borba protiv kriminala i korupcije. Naravno da su se odmah složili. I onda je došao šesti, pa nulti princip, to jest međusobne ucene pri podeli vlasti. Znači, nije samo jedna strana ucenjivala drugu, nego je i druga ucenjivala prvu. Razmimoilaženja u vezi sa šestim i nultim principom pokazuju da je nepoverenje jednih u druge ogromno, nataloženo tokom dugog vremena. I ono se pre svega nalazi u biračima te dve stranke, a ne u njima samima. Kočnica njihovom konsenzusu su birači i cena koju bi možda platili izneveravanjem politika koje su dogovorili na izborima. U onih pet principa nigde se ne pominje koren njihove ideološke podele, a to je odnos prema ratovima, učešće države u njima.

Kada ne razgovarate o korenu neke psihičke bolesti, ona se razvija dalje. Ako primenimo frojdovski pristup problemu, treba da razgovaramo o onome što se desilo u detinjstvu naših stranaka. One se imale različit odnos prema onome što se dešavalo u Hrvatskoj i Bosni, različito su se odnosile prema zločinima i ratu. A onda su potpuno prestale da razgovaraju o tome kada je prevladao strah u javnoj raspravi o tim temama. Taj strah je postao razumljiv posle atentata na premijera Đinđića, jer ako je premijer ubijen zbog svog političkog stava, zašto bi, na primer, novinari ili nevladine organizacije ulazili u te opasne teme i rizikovali svoj život i živote svojih porodica. I nije se uplašila samo domaća politička scena, uplašila se i međunarodna zajednica i prestala da insistira na pitanju, koje je naše pitanje broj jedan. Oni su se zapitali da li su previše pritiskali Srbiju, da li su time proizveli kontraefekat i ohrabrili antihaške snage koje su ubile premijera Đinđića.

Svejedno, posle tog ubistva je postalo logično da svako ko zaista hoće da uredi ovu zemlju, mora da se suoči sa teškim pitanjem devedesetih. To mora da se učini, ne zbog vapaja za pravdom iz groba i opštih moralnih normi, nego zbog neophodnosti da imate normalne državne institucije, a ne paralelne mehanizme moći. Na kraju krajeva, vi kao političar morate biti spremni da stavite glavu u torbu. Ako izbegavate opasne teme i pričate o belim šengenskim listama, kandidaturi za članstvo i pomoći mladim bračnim parovima, vi se u stvari nadate da će vam neutralni stav omogućiti bolju saradnju sa ostalima u budućoj vladi. Međutim, ako projektujete tu politiku na duži rok, vi ćete samo produbiti podele na političkoj sceni. Političar ovde mora da stavi glavu u torbu zbog svih onih građana koji odbijaju da se poistovete sa državnom politikom koja je vođena devedesetih i koji žele da vide jednu novu Srbiju. Ti građani su na liniji odbrane tako shvaćenih državnih interesa i oni razumeju da država može biti jaka samo ako je stabilna. Postavlja se pitanje kako smo bili toliko naivni da dopustimo političarima da se, kada im to odgovara, nalaze u istom košu, a da, kada im to ne odgovara, beže kud koji. Taj koš je u stvari jedan set političkih pitanja koja se vuku od devedesetih. Koliko god bih ja voleo da sada razgovaramo o modalitetima ulaska u Evropsku uniju i o novoj ekonomskoj regulativi, na stolu nas čekaju važnije teme: status Kosova, tendencija samoizolacije nacionalne politike i privrede, pitanje ratova i ratnih zločina, problemi kontrole bezbednosnog sektora i reforme pravosuđa, monopolizacije tržišta i tako dalje.

Ono što našu političku elitu stavlja u isti koš je isti odnos prema tim pitanjima. Ako mi ne vidimo da se oni suštinski različito određuju prema tim pitanjima, normalno je da postavimo pitanje – izvinite, a u čemu je razlika među vama. Da li je razlika samo u tome da ste vi podeljeni u različite interesne grupe, koje se bore za dominaciju unutar buduće vlade. Još malo, pa će početi da se rokaju, oni se igraju rimskih stolica, jer nema dovoljno plena za sve. Prvo su bili zajedno i Karić i Radulović, pa kada nije bilo dovoljno plena za sve, tajkuni su odlučili da Karić mora da ode. Onda je otišao i Radulović, pa ćemo videti ko je sledeći. Zbog toga je pitanje Delte, Beka, Đunića trenutno najvažnije političko pitanje u Srbiji. Zapitajte se malo, kako je toliko lako kritikovati Koštunicu i druge političare, svi peru usta i pod sa njima, a kada se dođe do Miškovića i ekipe, svi junaci nikom ponikoše. Dozvoljavamo im da povećaju broj zaposlenih sa 10.000 na 20.000, sledeće godine će to biti 30-40.000, pa će reći – bez nas ova zemlja ne može da radi. Pa izvinite, molim vas, onda nije trebalo napuštati komunizam, jer je on zapošljavao po 100.000 ljudi u jednoj firmi. I ako već zapošljavate toliki broj ljudi, pa gde vam je društvena odgovornost, valjda brinete o tome šta će sutra biti sa njima. S druge strane, oni i ne treba da pokazuju društvenu odgovornost, oni jure svoj profit i može im se, na kraju krajeva. Ovo je kritika upućena onima koji su dužni da kontrolišu to stanje i koji dopuštaju da se izvitoperava volja građana iskazana na izborima. Za šta god da glasamo, ispada da to nije bitno, jer neko drugi vuče konce.

Prvo treba priznati da postoji politička podela i biti dovoljno hrabar, pa reći da zauzimaš drugačiji stav od onih sa kojima ćeš možda morati da budeš u vladi. Onda treba videti kako prevazići tu političku podelu, koja Srbiju čini realno nestabilnom državom. Ta nestabilnost se pre svega hrani skrivanjem te podele i time što se o njoj ne raspravlja. Vrhunska je podvala govoriti da stalno otvaranje novih tema ohrabruje ekstremizam. Kada prikažete video snimak Škorpiona ili nečeg slično nepobitnog, svako normalan sagne glavu, ćuti i oseća mučninu, ali mu je drago što je video nešto novo, nešto što do tada nije znao, jer samo na osnovu nečega što znaš možeš da doneseš svoj sud. A kod nas se kriju dokazi pomoću kojih bi ovo društvo moglo da prevaziđe političku nestabilnost. Taj stid i sramota koje oseća svaki normalan čovek su dokaz da ovde ima snage za ostvarivanje elementarne političke stabilnosti, za funkcionisanje normalnog parlamentarnog demokratskog sistema. I dajte da vidimo sve te dokaze, to ide nama u prilog, nemojte da se pokrivate državnim interesima.

Irelevantno je pitanje da li neko ovaj zapisnik sa vrhovnog saveta odbrane može da upotrebi protiv nas, ja mislim da ne može, to nije dokaz genocida, to je dokaz međunarodnog karaktera sukoba u Bosni. I ne postoji samo interes države, postoji i građanski interes, da vidimo šta je ova država uradila u naše ime, sa našim parama, da vidimo gde su završavali ljudi koje smo mi slali u vojsku. Znači, ja jesam građanin ove države i hoću da branim njen državni interes, ali ta država pre svega služi da bi odbranila nas građane. Građanski interes je iznad državnog. A kada su izašli ovi zapisnici vrhovnog saveta odbrane, svi su bili presrećni što se oni ne mogu upotrebiti za reviziju bosanske tužbe za genocid. Kada su se prekjuče pojavili snimci sa Briona, Mesićevi su odmah udarili na HDZ i to stavili u funkciju političke borbe. Verovatno su ti snimci zato i isplivali. Ali političke partije i postoje zato da bi se borile za vlast. Kod nas nijedna stranka ne koristi ovo što je isplivalo da bi napala drugu, da slučajno ne nastane zla krv u pregovorima oko vlade. I to se stavlja u orman sa ostalim kosturima. Ljudi moji, to se ne može sakriti, to će pre ili kasnije izaći, a što pre to bolje. Potrebno je da ljudi počnu normalno da razgovaraju. Ovde vlada razgovor ljubitelja slonova, koji nikada nisu videli slona, ne znaju kako izgleda, koliki mu je rep, kolika mu je surla, šta jede, s kojim životinjama može da živi, s kojima ne može. Znači, niko ne zna o čemu se tu radi, a svi razgovaraju. Same političke partije nam ne dozvoljavaju da ostvarujemo demokratiju u svojoj suštini. Ništa evropskije ne postoji od slobodnih izbora, to je tekovina zapadne civilizacije: sumnja i slobodan razgovor. A kod nas vlada paradoks da se zabranjuje razgovor u ime odbrane države, a time se ona urušava. Zato bi trebalo da građani počnu da razmišljaju kao mali državnici, da brane državu tako što će braniti sebe.

Kada počne tranzicija, oni koji imaju najbolje startne pozicije je najbolje iskoriste. Zato i postoje političari, da bi upotrebili mehanizme koji sprečavaju velike nepravde u tom procesu. Međutim, tokom devedesetih i pre njih, kod nas se desila neverovatna preraspodela društvenog bogatstva, kroz zajam za Srbiju, otimanje stare devizne štednje, Jugoskandik, Dafiment i ispumpavanje državnih para preko Kipra. Taj gubitak iznosi preko 10 milijardi dolara, koje su završile u rukama uskog kruga ljudi, koji su ostali netaknuti. I kada se krenulo u tranziciju, sinonim za nju kod običnog naroda je postao privatizacija, kao da je to jedini element tranzicije koji postoji. 2000. godine je ekspresno donet zakon o privatizaciji koji nije loš, ali po kojem onaj koji ima najbolje startne pozicije može postati kolekcionar preduzeća, kupiće celu Knez Mihailovu ulicu, rukovodiće celom distribucijom štampe i slično. Zakon o zaštiti konkurencije je donet tek 2004, a profunkcionisao je krajem 2005, i još uvek nemamo nijedan slučaj iz te oblasti, a privatizacija je skoro gotova. Znači, budimo iskreni, greške potiču iz tog perioda i ljudi koji su imali najbolje startne pozicije našli su put do svojih ljudi, i u Demokratskoj stranci, i videćemo kako će to da se završi. Videćemo kome će da pripadne NIS, odnosno ministarstvo energetike. I DSS i G17 su doprineli tome da se da se formira jedno zatvoreno tržište koje između sebe deli uzan krug ljudi, što predstavlja prirodnu prepreku stranim investicijama. Vrhunac podvale je u tome da se za to okrivljuju tranzicioni gubitnici, a to su armije nezaposlenih, penzioneri i ljudi koji su prestari da bi dobili novi posao, mladi koji beže iz zemlje. I sada su oni krivi što tranzicija ne uspeva, jer su besni, pa na izborima glasaju za antireformske i antitranzicione snage.

Stvorena je nova političko-privredna sprega između političara koji ne žele da polažu račune za svoje akcije i privrednika nasleđenih iz perioda izolacionizma i šverca. To je jedan klub uvoznika kojima ne odgovara ulazak stranih investicija. Čovek bi pomislio – ako je država u krizi, ako institucije ne rade, onda bi i ekonomska agenda morala da stane. Ma kakvi stala, ona se ubrzava, privatizacija kao da mora da se završi do sutra. Znači, nije tačno da država ne funkcioniše, funkcioniše, ali selektivno, tamo gde to nekome odgovara.

Evropska unija uvek daje načelnu podršku demokratskim snagama, šta god to značilo, ali uvek kritikuje ono što je loše. Ona kritikuje zakon o crkvi, zakon o restituciji crkvene imovine, zakon o konkurenciji, zakon o zaštiti potrošača, zakon o stranim ulaganjima, zakon o dostupnosti javnih podataka i tako dalje, ali onaj koji nama prevodi ono što Evropska unija kaže, taj portparol, on će reći – Evropska unija daje podršku ovoj vladi i sve greške koje smo možda napravili ćemo ispraviti u hodu. Javlja se jedna nova politika uslovljavanja sa naše strane. Evropska unija je uplašena alternativom koja postoji u odnosu na ovaj isti koš demokratskih snaga. Oni se plaše dolaska radikala na vlast, a ovi naši su to videli i onda govore – hoćemo u Evropsku uniju, ali ne možemo baš sve da postignemo. Zavladala je politika svesne samoobmane, i sa naše i sa njihove strane: oni nas kao podržavaju, a mi kao hoćemo da uđemo u Evropsku uniju. Ta politika svesne samoobmane je najbolje pokazana kada je naš parlament pokušao da izglasa rezoluciju o pridruživanju Evropskoj uniji. Ona je usvojena 2005, posle trodnevne rasprave, kada se vladajuća koalicija dogovorila sa Srpskom radikalnom strankom da ona izađe iz sale za vreme glasanja, da ne bi ispalo da neko u Srbiji glasa protiv Evropske unije. Onda je uz pomoć socijalista izglasana ta rezolucija. Pa ako to nije samoobmana, onda stvarno ne znam šta je. I koji su efekti te rezolucije – nikakvi. Dajte da probamo nešto drugo, možda ćemo uspeti da proizvedemo taj motor koji će pogurati ovu zemlju da uradi te reforme koje treba da uradi. Ali deo krivice se zaista nalazi na Evropskoj uniji, u njenoj ambivalentnosti i nejasnoj politici, koji su proizveli velike potrese na domaćoj političkoj sceni. Ne može Evropska unija istovremeno da podrži ustav Srbije, u kojem se kaže da je Kosovo neodvojivi deo Srbije i da onda podrži Ahtisarijev plan. Ne govorim da je jedno dobro, a drugo loše, ali ne možeš izabrati oba.

Sam termin – narodnjačka, koji postoji od Nikole Pašića, nije dovoljan da se definiše politički identitet jedne stranke. Mnogo zavisi od toga kakav je narod. Zamislite narodnjačku stranku u Holandiji, koja će biti konzervativna u smislu očuvanja liberalnih vrednosti i guranja društva stalno napred. Kod nas pre svega treba napraviti podelu između konzervativnih i reformskih stranaka. Nepriznavanje te podele je osnovni razlog zašto stranke koje pregovaraju o vladi ne mogu da se dogovore. Priznajte zaboga, da među vama postoje razlike i nazovite ih pravim imenima. Konzervativna stranka je ovde DSS. Ona i njeni podrepaši tvrde da oni čuvaju našu drevnu tradiciju, ali oni su u stvari nastavljači najskorije istorije iz devedesetih, i to ne iz ideoloških, već iz čisto oportunih razloga. Oni se udvaraju lenjosti i tradicionalnosti koja postoji u svakom društvu, koja je zasnovana na ubeđenju da smo mi dovoljno dobri i da ne treba da se menjamo, a i ako treba da se menjamo, za to je potrebno dugo vreme. Izvini, molim te, vreme nije dovoljno samo po sebi, potrebno je da se nešto uradi u toku tog vremena, ne možeš samo sedeti na stolici, puštati kosu i nokte i čekati da vreme uradi sve. To vreme mora biti ispunjeno nekom aktivnošću. U svakom poslu ćete naći ljudi koji samo sede i kritikuju ove druge koji rade. Oni se nazivaju trutovima, a za ove druge smo videli kako kod nas završavaju.

Svetlana Lukić: A šta je sa Demokratskom strankom?

Vladimir Todorić: Demokratska stranka je nekada zaista bila sinonim za taj isti koš o kojem smo pričali. Tu su bili i Kosta Čavoški, Nikola Milošević i Đinđić i Koštunica i uvek je postojala ta ambivalentnost, koja se vremenom smanjivala. Ona je nestala u periodu između 2001. i 2003. Onda je opet pojačana potrebom te stranke da poveća postotak podrške na izborima. Ljude koji nekada podržavaju Demokratsku stranku, a nekada Liberalno demokratsku partiju optužuju da¸sede na dve stolice. Mislim da to nije tačno i da je problem u tome što Demokratska stranka sedi na dve stolice i ne želi da se opredeli. Ako sada bude formirala vladu, znaćemo koju stolicu je odabrala. Političari se boje da stave glavu na panj. Ali ti si izabran da to radiš, zašto si se guzio da budeš vlast. Ako si vlast, nemoj da nalaziš izgovore, radi taj posao, pa kud puklo da puklo.

Trudili smo se da objasnimo Srebrenicu, Škorpione, ubistvo Đinđića reduciranjem šire slike koja je postojala u slučaju ratova i celokupne priče o ubistvu Đinđića. Pokušali smo da uklapamo male delove mozaika da bismo na kraju uspeli da vidimo celokupnu sliku. Nedostaje nam još svega nekoliko delova i neko će uskoro moći i morati da kaže šta se zaista desilo. Znači, nećeš moći večno da marginalizuješ političku pozadinu atentata pričom o suđenju Legiji i ekipi, zato što je to suđenje gotovo. Moraćeš da smisliš nešto drugo. Nećeš moći zauvek da izbegavaš priču o pravnoj klasifikaciji rata u Bosni i Hercegovini, to jest pitanje da li je to bio građanski rat ili agresija, a moje mišljenje je da je to bila obostrana agresija Srbije i Hrvatske. Uskoro ćeš morati da pristupiš pisanju istorije. Moraćemo da se složimo u vezi sa skorašnjom prošlošću da bismo mogli da budućnost zasnujemo na jednoj stabilnoj politici. Očekujem još neki pokušaj da se izmisle nove teme, koje bi skrenule pažnju sa pravih problema. Ali to neće uspeti. Državne institucije ne mogu biti sklonište tajkuna i zločinaca iz devedesetih, one moraju biti čiste.

Suđenje za atentat će pružiti osnovu za jedno novo suđenje, koje se ne mora odvijati unutar sudnice. Pravo nije ekskluzivno limitirano na sudije, advokate i tužioce. Bez pravde nema morala, a moral funkcioniše u celokupnoj zajednici. Znači, svi ćemo da pričamo o tome, pričaće se po novinama, pričaće se po skupovima i stranke neće moći da pobegnu od toga. To će ih proganjati zauvek, dok ne budu rešile da se suoče sa tim pitanjem. Većina tih demokratskih stranaka će sa olakšanjem dočekati kraj ovog suđenja i osudu izvršilaca zločina i pokušaće da sve to sklone u stranu. Moramo otežati posao bilo kojoj političkoj partiji koja namerava da ovo pitanje gurne u stranu, moramo je stalno podsećati na nelagodno pitanje političke pozadine tog ubistva. Pitanje je samo da li će to proizvesti zamenu nekih političara novima ili će proizvesti zamenu ove politike jednom novom. Oni će pokušati da zamene samo neke ljude, a da politika ostane ista.

Ako branim Dejana Anastasijevića, branim sebe i svoje pravo da i sutra kažem šta mislim. Partije koje smo izabrali ne dopuštaju da se pokrene javna rasprava bez straha. I videćete, ništa se neće desiti ovim zločincima koji su bacili bombu na stan Dejana Anastasijevića. To se dešavalo toliko puta. Oni samo čekaju da ta priča ispadne iz novina, da nešto drugo dođe na naslovnu stranu i da kažu – policija radi svoj posao, istražne radnje su u toku, zbog interesa istrage ne možemo ništa da kažemo. Čovek je napadnut zbog toga što je kritikovao DB i sada vi pogađajte ko ga je napao. Možda bi Jočić i DSS voleli da mogu da uhvate napadača, ali plašim se da oni više nemaju kontrolu nad tim. Izabrali su takvu politiku i sada ne mogu da pobegnu od nje, postali su njeni zarobljenici. Ne mogu da kontrolišu proizvod sopstvene politike. Istina je da vrana vrani oči ne vadi, ali i Milošević je dugo gajio tog besnog psa, koji ga je na kraju ujeo. Posle pada Miloševića, oni su možda pokušali da nađu zaštitu u DS-u, pa kada su videli da će sigurno biti privedeni pravdi, našli su drugoga i taj im za sada obezbeđuje zaštitu. Kada vide da više ne mogu da se pouzdaju u njega, počeće da razmišljaju – ko će biti naš novi zaštitnik, koga da postavimo za novog lidera demokratske Srbije.

Kada oni budu osetili da su ugroženi, mi ćemo osetiti kako se nešto menja, kao što smo osetili promene krajem 2003. Čak sam sklon radikalnom i ekstremnom zaključku da oni nikada neće otići milom, nikada neće prepustiti vlast, zato što su je toliko puta zloupotrebili da im ne gine neka krupna, ozbiljna sankcija. Možda se više neće toliko često služiti ubistvima i premlaćivanjima, mada koliko vidimo to i dalje ostaje legitimno sredstvo političke borbe, nego će se više služiti smicalicama i kontrolom nad medijima i marketinškim agencijama. Možda grešim, možda će vreme promeniti sve, možda ćemo im dati amnestiju, pa će se oni sami povući. Ali previše im se sviđa vožnja biciklom, a mi ih gledamo i molimo kao deca – daj mi jedan krug. A oni odgovaraju – nema teorije, sviđa mi se da vozim i neću da siđem sa bicikla.

Svetlana Lukić: Pre nego što čujete zastupnika Ružice Đinđić, Srđu Popovića, mali predah uz džez standard: Petar Luković na promociji Peščanika u selu Starčevo.

Petar Luković: Malo je falilo da danas ne dođem u Starčevo. Naime, ja tri dana ne mogu da izađem iz solitera, ne radi mi lift. Ja sam, za razliku od Anastasijevića koji živi u prizemlju, još pre 35 godina prihvatio Kojadinovićev predlog i živim na XII spratu. Išao sam na pijac u subotu i zajebao sam se, kupio sam 15 kila zeleniša i sat i po sam se peo do svog stana. Onda je išao prilog na Televiziji Beograd o dve zapadne kule Beograda. One imaju po 27 spratova i liftovi ne rade već četiri meseca. Ti ljudi više uopšte ne izlaze iz kuće, stalno su u pidžamama. Zašto bi se i oblačili, gde će da idu. I televizijska ekipa je otišla tamo kao u zoološki vrt, da svi vidimo kako žive ti ljudi. Pazite ovako, da vam kažem šta bih ja uradio. Prvo bih kidnapovao TV ekipu i ne bih ih puštao dok ne poprave lift. Popizdeo sam dok sam gledaj taj prilog, izvinite. To je politika. Znao sam da ću da idem kod vas i rešio sam da odgledam vesti, da budem pametan kad dođem ovde. I ide saopštenje onog Andrije Mladenovića iz DSS-a, kaže on – građani treba da imaju nade da će se vlada pre formirati nego što se neće formirati. Zabole me, izvinjavam se, zabole me. I onda ide još ludila, kaže on – mi pregovaramo, ali ako ne bude rezultata, nećemo samo mi biti krivi. Pa dobro, ko će biti kriv? Kaže – predstavnici svih ostalih političkih partija u skupštini. Jebote, stani, polako, to je kao da se Ceca i ja dogovaramo da dođemo u Starčevo večeras i mi se ne dogovorimo i onda ste vi krivi što mi nismo došli. Pa šta je sledeći korak – mi građani ćemo biti krivi što nije formirana vlada.

Da li neko stvarno pomišlja da će nam biti bolje kada bude bilo vlade? Mislim, mi smo dokazali da možemo i bez vlade i bez skupštine i bez ustavnog suda, da možemo bez ičega. I verujte, i kada se formira vlada, biće isto kao da vlada nije formirana, ništa se neće promeniti. Vi nećete primetiti razliku, ovima iz onog solitera će biti potpuno svejedno, do iduće godine će biti u pidžamama i to je država u kojoj mi živimo. Moja majka je penzioner, gotovo nepokretna i ja dižem njenu penziju. Da bih dizao njenu penziju, pošto ona ne može da ode do banke da potpiše ovlašćenje, ja moram da fotokopiram njenu zdravstvenu knjižicu i ličnu kartu, da odem kod lekara, na komisiju, da sve to kopiram, pa da odem u sud, pa da mi sud zakaže kada da dođem, pa da čekam kolima sudsko veće koje će da ode do moje majke da vidi da je ona nepokretna, pa da tim kolima koja ja plaćam vratim sudsko veće u sud – i tako svaka tri meseca. Ja odem u banku i pitam ih – da li ste vi normalni, ja svaka tri jebana meseca moram to da radim, izgubim pet dana na to, evo vam broj telefona, platiću vam taksi, hajde kod moje majke da vidimo da li je živa ili nije.

Moja žena je na bolovanju i to jako teško bolesna, nebitno za celu priču, ali je bitno to što ja umesto nje idem da svakog meseca uzimam bolovanje na Zvezdari. Međutim, bolovanja za opštinu Zvezdara nisu samo na Zvezdari. Neki idiot je smislio da se svake nedelje menja ta jedinica, dakle, jedne nedelje je to na Zvezdari, druge nedelje idem na Voždovac, pete nedelje treba da idem u Mali mokri lug i tako obilazim osam opština. Sad zamislite, iz osam opština dođe 900 ljudi koji čekaju da uzmu bolovanje i svi stoje i ćute. Ja naravno, kad dođem na red pitam – jebote, je li ovde neko normalan. Oni kažu – ne znamo, to je rekao Tomica Milosavljević. Pa jebo vas Tomica Milosavljević i G17 plus i računi i Mlađan Dinkić, sve vas jebalo, i PDV! To je politika, nisu valjda politika Koštunica i Boris Tadić, boli me dupe za njih dvojicu.

Daću vam još jedan, poslednji primer koji je spektakularan. Uskoro ističe rok, kaže kampanja u novinama, za menjanje zdravstvenih knjižica. Jebote bog, to je ludilo, menjamo zdravstvene knjižice, specijalno oni koji su nezaposleni i na birou, gde je i moja supruga. Približava se dead line, dođem u tu ulicu i ne mogu da uđem u zgradu, zašto – zato što 15.000 ljudi pokušava da uđe da traži formulare. Hajde, uzmem formulare, šta mi je potrebno, stara zdravstvena knjižica i, kaže, obrazac dva svedoka. Šta je obrazac dva svedoka? Obrazac dva svedoka je sledeći – ja dva živa čoveka moram da odvedem u opštinu i prvo sam pomislio da oni moraju da napišu da se moja supruga zove Višnja i da oni znaju da je ona živa i zdrava i da je korisnik otkud znam čega. Ne, ta dva čoveka, od kojih je jedan bio moj prijatelj, a drugog u životu nisam video, obojica pod materijalnom, krivičnom i ne znam kakvom odgovornošću garantuju da moja supruga nema veća primanja od 7.260 dinara. Pa jebo te bog, odakle oni znaju koliko ona prima? Pa ja ne znam koliko ona prima, pa šta njih boli dupe koliko ona prima i kako oni mogu da znaju koliko ona prima i kako mogu da potpišu koliko ona prima? Odakle vam cifra od 7.260 dinara? Hajde, tri sata čekamo tamo, popizdeli, otpustim ovu dvojicu, uzmem knjižicu, trk u Božidara Adžije, pet sati, šest sati čekanja, dođem na red, kaže ona – dobili smo obaveštenje iz ministarstva zdravlja, Tomica Milosavljević u ostavci piše – od danas se obustavlja izdavanje zdravstvenih knjižica. Ja rekoh – šta kažete, pa zašto. Kaže – šta ja znam, dobili smo obaveštenje i ne izdajemo zdravstvene knjižice. Pitam je – a šta će sad da rade ovi koji su dobili nove knjižice, pa kaže – oni će verovatno da ih menjaju. Pitam je – pa gde sad ovu staru knjižicu da overim, kaže – ja ću da vam je overim, evo, dajemo vam na tri meseca. Ja sutra kupim novine i odem na internet, mislim sada će to biti neka velika tema, objašnjenje, konferencija za štampu – zašto je zaustavljeno menjanje zdravstvenih knjižica, otkud znam, vehabije, vlada, Kosovo, ne znam šta, kako ja mogu da znam zašto je zaustavljeno, nemam pojma. Nigde, ama nigde, i ako sam ikada sumnjao da se država potpuno raspala, tada sam video da je raspadnuta. Pa čekaj bre, jebote, tu su silne pare uložene, pa ljudi beže s posla da bi doveli dva svedoka u opštinu. Osnov svake države je briga o građaninu, to je osnov, to je preambula, ne ustava, to je preambula života u svakoj državi – briga o građaninu. Tako da smo mi ovde žrtve i to non stop žrtve i to dobrovoljne žrtve.

Strah ljudi da bilo šta kažu u tom jebenom redu u opštini, mislite da je sem mene bilo ko bilo šta rekao, ma niko ništa, svi ćute. Da su im rekli da dovedu 50 svedoka, doveli bi 50 svedoka. Da li smo mi toliko otupeli da svaku stvar koja nam se kaže moramo da uradimo, a da uopšte ne postavljamo pitanje svrsishodnosti, zašto, kako, zbog čega. Ne mogu da verujem da ljudi stvarno sede pred ekranom i brinu da li će biti vlade ili ne, ma boli me dupe da li će biti vlade, sasvim mi je svejedno da li će biti vlade. I ako je bude, biće to idiotska vlada. Kakva može da bude vlada posle ovakvih mučenja, da je seks u pitanju, dete bi bilo kreten, pa mora da bude, pa ne može da bude drukčija nego idiotska. I što bih se ja sad zbog toga uzbuđivao? Znaš ono, kad dođem kod mame, mama kaže – jao, još nisu formirali vladu. Dođe mi da udarim mamu, jebote, nemaš druga posla nego da brineš o vladi, boli me dupe za vladu. Ja bih strašno voleo da pročitam priču o tim ljudima u tom soliteru, ali nama je to normalno, jer posle te reportaže ona kaže – a sad da čujemo jednu pesmu, super, haj’mo i drugu pesmu da čujemo. Koliko god ja optuživao državu da je idiotska, kretenska, nemoj da se lažemo, ogromna krivica je i na ljudima. Mi nismo ništa bolji od te države, ništa.

Ta opsednutost velikom teritorijom, pa državom. Pa šta bi trebalo Luksemburg da radi, da onaj koji živi u Luksemburgu sanja o velikom Luksemburgu? Ili onaj u Monaku, veliki Monako, jeste li ikad čuli za to? Pa, imate u Bosni tu Republiku Srpsku, ogroman neki prostor, a nema čoveka, prođite gore, nema čoveka, imate đubre na sve strane, isečene šume i nigde nema ljudi, katastrofa. I šta je to, to je teritorija. I šta ako se otcepi Kosovo, šta će da se desi toga dana u Srbiji, samo bih voleo to da vidim. Hoće li doći do turbulencija na Suncu, hoće li presušiti reke, hoće li pasti nebo, šta će biti – ništa neće biti, ništa, živećemo kao i sad. Kažu – oteće nam, pa šta ima da im daš kad ga nemaš, pa nemaš ga. Sad ja ne mogu vama da dam milion dolara koje nemam, ali ja ću da držim tablu – ne dam milion dolara. Evo, sad ću da izađem na ulicu i ne dam milion dolara. Nemam ih, ali ih ne dam. Naš odnos prema tom svetu, evo sad je neki moj prijatelj doveo svog prijatelja u selo tamo kod Zrenjanina, a prijatelj mu je crnac iz Kenije – i celo selo pobeglo u šumu.

Ja razumem da čovek nešto ne zna, da nije obrazovan, da ne zna, ali ti kad počneš da pričaš sa njim, on sve zna, sve znaju o svemu. Sedneš u taksi, pa ti sve saznaš, taksista ti sve kaže, nikad nije bio u inostranstvu, kaže odmah, ali on ima rođaka u Nemačkoj koji će ti reći kako njima stoji industrija, sve je to sranje, ti Nemci su govna. A tetka mu priča u Francuskoj, to je da se usereš kako je tamo loše, a specijalno loše je na Islandu i nigde ne valja ništa, prijatelju, ja da ti kažem, najbolje je kod nas ovde. I svi oni znaju sve, nema potrebe Srbin da ide u inostranstvo. Nigde nije išao, nikog nije upoznao, ali on sve zna. Ta vrsta, moram da kažem, genetskog ludila ovde se širi, niti gledaju televiziju, niti znaju jezik, šta će njemu jezik kad on zna srpski. Kakvi smo u mom soliteru, kad bih ja sad rekao – hajde da damo pare da se popravi lift, pola zgrade do V sprata neće nikada dati, neće, boli ga dupe. Ja 10 godina nisam imao vode na svom spratu i mi kažemo – da kupimo hidrofor. I pristane XII, XI, X, IX sprat, a VIII, pa ko vas jebe, neće. Čuvena srpska priča o solidarnosti, ljubavi, gostoljubivosti, aha, sećamo se.

Imali smo tribinu u Valjevu, pa sam se raspravljao sa Biljanom Kovačević-Vučo, koja veruje u to da postoji proevropska Srbija, a zašto – zato što su se tako izjasnili u anketama. Pa da pitaš bilo koga ovde da li si budista, on će reći – jesam, da li si Indijanac – da, može, jesi li za Evropu – jesam, a jesi li za Hag – jesam, a jesi li da hapse Mladića – jesam, jesi li za to da ne hapse Mladića – jesam, za sve jeste. Srbija je kao najgora vrsta alkoholičara, koji odbija da prizna da je alkoholičar, a vi ne možete da lečite osobu dok ona ne prizna da je alkos. I na kraju, evo, dajem vam primer. Prvi štrajk glađu je zvanično započeo 1820. godine u Americi. Štrajk glađu je u stvari vrsta opomene. On stupa u štrajk glađu s idejom da nekoga natera da ispuni njegove zahteve, ali da ne umre pri tom. I cela ideja štrajka glađu je u tome da taj od koga se nešto traži to ispuni da ovaj ne bi umro, jer ako bi umro, na njega bi pala krivica i teško bi se izvukao iz toga, to je cela ideja. I koliko ja znam, 100.000 miliona puta su ljudi štrajkovali glađu i užasno retko, to bude skandal koji je i moralni i krivični, se desi da neko umre. Kod nas su u roku od mesec dana umrla dva štrajkača glađu. Jedan je umro u Nišu, drugi je umro u Šapcu. I šta se desilo – ništa, njihove kolege su nastavile da štrajkuju glađu. Da li je neko iz vlade nešto uradio – ne, da li je to uopšte neko primetio – ne. Ceo sistem štrajka glađu je obesmišljen, posle ovoga svako ko u Srbiji štrajkuje glađu može da umre, pitaće ga – zašto si uopšte štrajkovao glađu, ko ti je kriv. Mislim, šta ćeš da postigneš – ništa, ima da umreš i ništa neće biti ispunjeno. Kao što je obesmišljeno pitanje čemu vlada, kada se pokazalo se da mi možemo bez vlade, je l’ možemo – možemo. Skupština ne vidim da nam treba uopšte ikada, vlada donosi uredbe, sve funkcioniše super. I šta nam više treba u ovoj zemlji – ne treba nam ništa više. Eto, trebaju nam ti obrasci, ta administracija, neke pare da primamo i super mi živimo, eto.

Svetlana Lukić: Govori advokat Srđa Popović, zastupnik Ružice Đinđić, čiju završnu reč na suđenju za atentat na premijera Đinđića nismo mogli da vidimo na televiziji. Evo zašto.

Zašto niste dozvolili da se vaša završna reč emituje javno, kao zavrsne reči tužioca i ostalih?

Srđa Popović: Ima nekoliko razloga, prvi je bio taj što nisam želeo da Aleksandar Tijanić montira moje reči. Znam da se to ne pušta u celosti, znam da su mogućnosti montaže prilične, a opet nisam hteo da kažem – dozvoliću svima, a neću RTS-u, kao što su branioci optuženih kazali – svi mogu, samo ne može B92. Dakle, ako ne mogu svi, neću da birkam, neću nikoga, to je jedno. Drugo, ja i nisam dao pravu završnu reč, više sam to koncipirao kao žalbu na odluku suda o odbijanju dokaznih predloga, jer mi nemamo prava na žalbu. Ta je žalba vrlo tehnička, bavi se pravnim pitanjima za koja javnost niti ima interesovanja, niti čak može da oceni argumente koje iznesete. Treća je stvar to što mislim da je završna reč sama po sebi najdosadniji i najmanje važan deo postupka. Dokazni postupak je ono gde se sve odlučuje. Ovo posle uglavnom se radi, eto tako, za galeriju, za klijenta, za njegovu rodbinu. I konačno, izneo sam ozbiljne argumente za političku pozadinu atentata, pa sam čak izrazio sumnju u političku nepristrasnost suda, u smislu da se oni nalaze pod pritiskom, i nisam želeo da svoju poziciju kompromitujem TV prenosom tako što bi mi neko rekao – ti vodiš politiku, to je politizacija. To što ja sada pričam o tome je nešto sasvim drugo, jer propaganda se vrši preko televizije, a ne preko Peščanika. Prosto sam hteo da to ostane pravno pitanje između suda i našega klijenta. Kakva će biti odluka suda, ne znam, jer ja sam predložio da se postupak ponovo otvori i da se ti svedoci ipak saslušaju. I mislim da je to sada već i u interesu suda, jer bez toga sud neće moći da napiše kredibilnu presudu.

Svetlana Lukić: Ima li nekakve šanse da se to desi?

Srđa Popović: Mislim da nema, a kazaću vam i zašto. Sve što sam ja predlagao, oni su pogrešno shvatili kao napad na Koštunicu, na DSS. Ne, uopšte se ne radi o tome, radi se o tome da su predsednica veća, Nata Mesarović, i to veće saslušali u odnosu na političku pozadinu predstavnike bivše vlade, koji su izrekli teške optužbe prema Vojislavu Koštunici, vojsci i vojnoj bezbednosti i DSS-u. I vi sada, kada ste čuli tu jednu stranu, morate da dozvolite i onoj drugoj strani da se izjasni o tim optužbama. Možda se stekao utisak da ja, što se kaže kolokvijalno, nameštam DSS, ali to možete misliti jedino ako pretpostavljate da ta strana nema šta da kaže i da su ove optužbe na mestu. Ali to sud ne sme da pretpostavlja. Ja lično ne znam da li bi oni uspeli sve da objasne, čak i sumnjam da oni mogu da objasne svoje izjave i svoje postupke, ali to je bez značaja za odluku suda. Sud mora tu priliku da im da, a ako neće, ja ne znam kako će da napiše tu presudu. Moj je predlog apsolutno bio u interesu postupka i u interesu samog suda i kredibilnosti njegove presude, a ne neka politizacija. Naprotiv, ona je sada, odbijanjem da sasluša ovu drugu stranu ispolitizovala proces. Ako su dalji dokazi suvišni, ona je prihvatila kao istinu ono što govore Beba Popović, Čeda Jovanović, Goran Petrović, jer ona tome nema šta da suprotstavi. Bez saslušanja ovih drugih svedoka, ona u presudi nema šta da suprotstavi toj slici događaja, a slika koju oni slikaju je strašna. Tako da čak i u jednom smislu društveno-političkom, njena je odluka opasna. Takve stvari ne mogu da se ostave da vise, na kraju moraju da se povežu ti konci koji se vuku.

Ne može da se dozvoli da se i dalje kroz javnost valjaju te uzajamne optužbe, jer tu ima optužbi i ove druge strane u odnosu na bivšu vladu, setite se Dejana Mihajlova. Mislim da je to još jedan razlog zbog kojeg je sud bio u nelagodi da prihvati te svedoke, jer su se bojali da će Jočića, Koštunicu, Bulatovića, Nalića dovesti u istu situaciju u kojoj se našao Dejan Mihajlov, da će i oni morati da kažu – mi smo pričali koješta u žaru političke borbe, pa smo izmišljali. Postojao je strah da će se oni politički iskompromitovati i sud je hteo da ih poštedi toga. Naravno, neka diskrecija i delikatnija ocena treba da važi zbog zaštite ugleda tih institucija koje ti ljudi predstavljaju i neki oprez mora da postoji, ali je situacija bila takva da je sud apsolutno morao da ih pozove, nije mogao da izbegne da ih pozove. Ako je saslušao jedne, morao je da sasluša i druge. Možda je u pitanju bila i žurba da se pošto-poto smandrlja taj postupak. Možda je neko rekao sudu – dajte, završavajte to već jedanput, mučimo se s tim, ovu javnost uznemiravamo s tim pričama, treba da pravimo vladu, skidajte to sa dnevnog reda. Moguće je, ali je postupak bio smandrljan. Mislim da to veće očekuje komplimente što je tako brzo sve svršilo, ali što je brzo to je kuso. Ipak je osnovni prioritet postupka da se sazna istina. Ako to mora da potraje, pa neka potraje. Ne treba da se zadovoljimo onom istinom koju možemo da saznamo do četvrtka.

Suđenje je uvek sukob dve teze i zato je osnovno načelo postupka, osim načela materijalne istine, načelo kontradiktornosti koje znači da mora da se čuje i druga strana. Kada vi dajete protivdokaz, znači dokazujete nešto što je suprotno dokazima koji su do tada izvedeni, taj dokaz nikad ne može biti odbijen kao suvišan. Kada vi kažete – vaši protivdokazi su suvišni, vi u stvari odbijate da čujete drugu stranu i pokazujete se kao pristrasan sud, jer vi hoćete da čujete samo jednu stranu. Dovoljno je, vi verujete toj strani. To je kao da je sud izveo samo dokaze optužnice i kaže odbrani – sve smo utvrdili. Pa, čekajte, imam i ja nešto da kažem protiv tih dokaza, a sud kaže – ne, ne, potpuno smo sve utvrdili i suvišno je sve što vi imate da kažete. Tipičan protivdokaz je dokaz alibija; izvedeni su dokazi, pet svedoka tvrdi da su vas videli u Beogradu kada ste pucali na lice X, a vi kažete – čekajte, ali ja mogu da dokažem da sam bio u Novom Sadu. Zamislite da sada sud kaže – a ne, to je suvišno, mi smo već utvrdili da ste bili u Beogradu. To je elementarna stvar suđenja, ne mogu da shvatim kako je to odbijeno. Brinem se za tu presudu. Ako bude donesena na osnovu ovih dokaza koji su izvedeni, ja ne znam šta će biti sa tom presudom.

Razmišljao sam šta će oni raditi ako opet odbiju sve to. Pa oni će morati da to pitanje potpuno ignorišu, oni će morati da ignorišu i one dokaze koje su u pogledu političke pozadine već izveli. Oni će morati da ignorišu sve što su čuli od Bebe Popovića i od Čede Jovanovića i od Gorana Petrovića, oni to ne smeju da pomenu u presudi. A onda će ostati ta osnovna rupa, za koju znamo od početka da postoji, a to je da politička pozadina u stvari nije utvrđena, nije raspravljena. S obzirom na značaj tog suđenja mislim da je to loše vođen postupak, sem ako se u poslednjem trenutku ne popravi ono što se može popraviti, a može još uvek.

Svetlana Lukić: Na koji način?

Srđa Popović: Da se otvori postupak i da se saslušaju ti ljudi, ne vidim kakav bi to bio problem, zašto se to pokazalo kao tako strašan problem.

Svetlana Vuković: Ako oni to ne urade i u presudi ignorišu prvu stranu, jer nemaju drugu, onda to odlazi na vrhovni sud. Vi na neki način pomažete vrhovnom sudu da obori tu presudu. S druge strane, javnost, u kojoj je taj vrhovni sud već prokazan po tome što obara sve presude, ovoga puta se boji da će oni odmah prihvatiti ovu presudu i brzo stvar privesti kraju.

Srđa Popović: Mislim da je vrhovni sud politički obojen i može da se desi da oni potvrde bilo kakvu presudu, samo da se ova stvar više ne pominje. Ali i to će biti pogrešno, jer po prirodi stvari ovo nikad neće prestati da bude tema. To za 20 godina neće prestati da bude tema i mislim da oni za to pripremaju javnost, kada ovaj proces porede sa Kenedijevim suđenjem. Oni hoće da to ostave nerešeno, pa neka priča ko šta hoće.

Svetlana Lukić: Neka se snimaju filmovi.

Srđa Popović: Neka se snimaju filmovi, neka svako iznosi svoje ludačke fantazije i teze i ostaće utisak da istina nije mogla da se utvrdi, a sve je moglo da se utvrdi. Naravno, sve što je vezano za pobunu je moralo da se ispita do poslednjeg detalja. Argument koji navodi sud je bio da se pobuna dogodila u periodu na koji se optužnica ne odnosi. Prijić, zamenik specijalnog tužioca, je u svojoj završnoj reči objasnio da on smatra da je zločinačko udruženje formirano 2000, a to znači da je svaka delatnost ovih optuženih krivično-pravno zanimljiva od početka 2000. Na kraju, sam sud je saslušao svedoke koji su govorili o pobuni. O pobuni su govorili Goran Petrović i Dušan Mihajlović, o pobuni je govorio i sam Ulemek, a i ostali okrivljeni su ispitani na činjenice koje se odnose na pobunu, tako da je potpuno nejasno zašto sud sada, kada su u pitanju Koštunica, Jočić i Bulatović primenjuje neku drugu logiku.

Svetlana Lukić: Naročito zato što je Acu Tomića prihvatio kao svedoka za istu stvar.

Srđa Popović: Acu Tomića je prihvatila na isti konkretni događaj na koji je odbila da sasluša Bulatovića i Mikelića i navela more nekakvih razloga, koji u slučaju Ace Tomića očigledno nisu važili. Nekako mi se čini, kada pokušavam da se stavim u tu poziciju, da sadašnje veće i sadašnja predsednica veća smatraju da nisu vezani odlukama Marka Kljajevića. Kao što kaže Rade Stojanović – to je radio onaj režim, nemamo mi s tim veze. Pa ne može, nije to tako, to je isti sud, ne može novi direktor preduzeća da kaže – te dugove ja ne priznajem, to je napravio onaj stari. Čini mi se da su oni malo zavedeni tom promenom u vođenju veća i da smatraju da taj sud uopšte nije vezan odlukama Marka Kljajevića. To je jedan isti sud i naravno da ne mogu da postoje protivrečne odluke u jednom istom predmetu, bez obzira ko je sudio do 2005, a ko posle 2005, nije uopšte bitno.

Tijanić tvrdi da on zna ko je platio 50.000 evra pripadnicima SAJ-a da ubiju Kuma i Dušana Spasojevića da bi time uklonili nezgodne svedoke. Ja mislim da ta činjenica apsolutno mora da se rasvetli u procesu. Ako je to tačno, mi tim putem možemo doći i do ljudi koji su organizovali sve to. Ili Aleksandar Tijanić, kao direktor nacionalne televizije i javnog servisa priča šta mu padne na pamet i misli da ne može da odgovara za to. Ili jedno ili drugo je tačno. To je rečeno na televiziji pred stotinama hiljada ljudi i ja pretpostavljam da taj čovek ima i neku odgovornost za ono što govori. Ne možemo da pretpostavima da on priča bilo šta što mu padne na pamet. Da li se on nalazi na funkciji na kojoj bi on eventualno mogao nešto i znati, pa da, on čuje svašta. Ne mogu da shvatim kako sud kaže – to me ne zanima, to nije važno. Grada Nalić tvrdi da on takođe zna ko je montirao ovaj proces, ko je montirao svedoke, ko je sastavljao ovakvu optužnicu i da su to uradile ubice. Pa čekaj, i on je imao neku funkciju, on je bio savetnik za bezbednost Vojislava Koštunice, on je bio kandidat za ministra unutrašnjih poslova. Tom čoveku mora da se pruži prilika da dođe i da kaže to što zna. Da li sud želi da utvrdi tako važne činjenice, koje se tiču same suštine dela od takvog svedoka ili ne? Neobjašnjivo je da ne želi. Ta dva svedočenja bi mogla da reše slučaj, ako oni nisu prosto pričali izmišljotine, a i tada to treba da se ustanovi na sudu.

Pobuna je po optužnici bila delo zločinačkog udruženja i uspeh te pobune je ohrabrio Legiju i Spasojevića da organizuju atentat na Đinđića. To je stav optužnice i ja se s tim slažem. Vojislav Koštunica je u to doba bio predsednik države i on je imao ustavnu dužnost i obavezu da u takvom slučaju, kada se desi oružana pobuna kojom su ugroženi ustavni poredak i bezbednost zemlje, preduzme sve što je u njegovoj moći da to spreči, da to zaustavi. On je vrhovni komandant u miru. Vojska takođe ima ustavnu obavezu da štiti ustavni poredak. Zašto on u tom trenutku ništa ne čini? Ne samo da ne čini, nego on podržava tu pobunu, to delo zločinačkog udruženja ignorišući činjenicu da se radi o oružanoj pobuni. To je bilo apsolutno očigledno i on je to morao znati i, kada bi bio saslušan, on bi morao da objasni kako je on mogao misliti da je to bilo šta drugo nego oružana pobuna i da li njega neko izveštava o tome šta se događa u ovoj zemlji i zašto u tom trenutku nije ništa preduzeo.

Kada je bio saslušavan Goran Petrović, koji je tada bio načelnik SDB-a, on je izneo kako je jednom bio presretnut razgovor pobunjenika koji su jedan drugome govorili – ovo sada može da zaustavi samo Koštunica. Ja sam ga pitao – kako ste to tada razumeli, on kaže – ja sam onda shvatio da je jedini čovek koji na njih ima neki uticaj Vojislav Koštunica. Kažem – da li je neko od vas tamo kazao hajde da zovemo Voju Koštunicu, Vojo, predsedniče ili kako ga već zovete, daj, pošalji vojsku da ovo svršimo. A Goran Petrović na to kaže – ma kakvi, to bi bilo kontraproduktivno. Pa Koštunica i Legija su jedan front, to su njegove reči. E, pa čekajte, ako je to tačno, onda se Vojislav Koštunica objektivno nečinjenjem, a imao je obavezu činjenja, pojavio kao pomagač zločinačkog udruženja i oružane pobune i time je stvorio uslove, prema optužnici, da se u sledećem koraku pređe na atentat. I ja tu sad ne tvrdim krivično-pravnu odgovornost Vojislava Koštunice, nego tvrdim da je bilo apsolutno nužno da se utvrdi stanje njegove svesti i volje i da se utvrdi zašto nije izvršio tu svoju obavezu. Možda on ima neko objektivno objašnjenje za to, ali njegovim postupcima su ostvareni svi objektivni elementi jednog teškog krivičnog dela. On je morao da bude saslušan u odnosu na subjektivne elemente, koji bi eventualno stvorili krivicu ili objasnili tu grešku. Da li je ovo ili ono mi ne znamo, ali greška je sigurno. E sad, ako se vi ustežete da to saznate, ja ne mogu da objasnim razloge tog ustezanja i to je ono što je tu nekako najteže, pogotovo ako on pokušava da iskoristi posledice stanja nastalog posle atentata i kaže – hajde da pravimo koncentracionu vladu, čiji ću ja da budem predsednik i da dovedem socijaliste i radikale u tu vladu. On sve to mora da objasni. Vrlo je neprijatno i nezgodno da to ostane tako neobjašnjeno. I to je politička pozadina ubistva, to je ono čime bi se jedan ozbiljan sud morao baviti.

Poslanik DSS-a Mamula i Ljilja Smajlović su u dve različite prilike, u doba Sablje izjavili da je od strane međunarodnih faktora izvršen pritisak na tadašnju Živkovićevu vladu da se Koštunica ne saslušava, jer prilike u zemlji treba što pre da se stabilizuju, a to saslušanje bi moglo da zaoštri sukob između te dve strane, što oni ne žele, a uostalom, imate izvršioce, a organizatori će se sada povući u mišju rupu. I Mamula i Ljilja Smajlović su o tome govorili javno, iz čega mogu da izvučem zaključak da je tužilaštvo u ono doba bilo pod političkim pritiskom Živkovićeve vlade da se to nužno saslušanje ne obavi. I tako je došlo do toga da se to nejasno stanje vuče do danas. Možda je odluka da se tu stane bila politički celishodna. Onda dolazimo do toga da je ovo, znači, stepen istine koji ovo društvo može da podnese, da neku konačnu istinu mi ne možemo da podnesemo, da bismo se mi slomili pod tom istinom. I to može da bude neki politički argument. Ja sam pravnik i advokat i ja takve argumente ne prihvatam. Po meni sud mora da radi svoj posao, pa što kažu – fiat justicia, pereat mundus. To je logika suda, ne može sud da vodi politiku, drugi vode politiku, a sud istražuje istinu.

Mi hoćemo da saslušamo ljude koji javno, sve vreme opstruiraju postupak i sud. Da li to znači da oni imaju neki interes za ishod i odakle njima taj interes za ishod? Onaj doček koji su oni priredili Legiji je neshvatljiv i ministar Stojković do dana današnjeg pokušava da dovede javnost u zabludu odbijajući da odgovori da li je on te noći bio tamo ili nije, a bio je. O tome je svedočio Milošević, u čijem kabinetu se to dešavalo. Zoran Stojković je tvrdio da je za hapšenje Legije saznao iz štampe, a kada je Milošević kazao da je i on bio tamo, jedan novinar ga je ponovo pitao, mislim za TV B92 – jeste bili vi tada bili tamo. On se naljutio – kako me to pitate, šta me to pitate, gde ste vi bili te noći. Mislim, ta arogancija kojom se štite te neistine koje ti ljudi izgovaraju bi morale da se rasprave u interesu javnosti, čak i da se ne radi o suđenju. Ti ljudi su na visokim položajima, pa ko zna o čemu oni nas još lažu. Kada te uhvatim tri puta, pa ja ti ne verujem više ništa, onda možda nije tačno ništa što ti pričaš. To je kredibilitet javne vlasti.

Bulatović treba da objasni tri događaja u kojima je on učestvovao. Prvi je taj doček, šta će on tamo i ko ga je zvao? Dobro, Guri kaže on je zvao Jočića i Jočić tvrdi da je imao nekog razloga da dođe, da razgovaraju o obezbedeđenju Legijine familije. I sad nije dovoljan Jočić, pa on iozgleda zove Bulatovića – dođi i ti, da mu zajedno garantujemo. Kakve su to besmislice. Drugi događaj u kojem učestvuje Bulatović sastanak kod Tomića, kada su tamo došli Ulemek i Spasojević i kada im je Tomić obećao da se vojska neće mešati u pobunu. Izlazeći sa tog sastanka, prema okrivljenom Pejakoviću, Ulemek i Spasojević su komentarisali taj događaj rečima – nećemo kazati Šešelju da smo napravili kontakt sa Koštunicom. Oni su taj sastanak očigledno shvatili kao uspostavljanje kontakta sa Koštunicom. Treće, Bulatović je posle pobune napisao taj čuveni članak, Pobeda patriotizma, u kojem je proslavio činjenicu da će od tog trenutka, od smene Petrovića i Mijatovića, konačno moći uspešno da sarađuju dve službe bezbednosti, vojna i civilna, od kojih sada znamo da je vojna bezbednost bila i te kako umešana u pobunu. On bi trebalo da nam objasni šta je time mislio. To je taj čuveni članak, Pobeda patriotizma.

Svetlana Vuković: Tamo se od svih koje ste vi predložili pojavio Aco Tomić i nekako to odradio.

Srđa Popović: Nije on ništa odradio, nego je predsednica veća meni zabranila legitimno pitanje – da li je tačno da se on više puta sreo sa Dušanom Spasojevićem, a ne samo onda kada je od njega dobio mobilni sa kamerom, nego i u svom stanu i da li je nekom od tih susreta prisustvovao i Miloš Simović, za koga on tobože uopšte ne zna ko je. I sad mene predsednica veća pita – a na osnovu čega vi to pitate. To pitanje već nije bilo na mestu, jer mogu ja imati saznanja i ne moram da objašnjavam odakle mi. Međutim, ja njoj kažem – pa imam saznanja iz iskaza Dušana Krsmanovića, koji je o tome svedočio. Sad ona meni zabranjuje pitanje zbog toga što je branilac Dušana Krsmanovića stavio zahtev da se taj Krsmanovićev iskaz izdvoji iz spisa. Ja kažem – znam, ali vi ga niste izdvojili iz spisa, a sve dok ga ne izdvojite iz spisa zakon kaže, to je taj član 337, da se ti iskazi mogu koristiti u postupku. Da li će se na njima zasnovati odluka, to je drugo pitanje, ali dok su oni u spisu i sud i učesnici u postupku mogu njima da se koriste. Pored toga, o tome je i Vukojević svedočio, onaj policajac koji je ubijen. Ona mi zabranjuje to pitanje, a sutradan odlučuje da odbija zahtev branioca Dušana Krsmanovića da se taj iskaz izdvaja iz spisa i onda ja ponavljam svoj predlog, kažem – pa dobro, sada ni po vašoj logici, koja je pogrešna, nema nikakve smetnje da saslušamo Tomića na te okolnosti o kojima je Krsmanović svedočio. Ona to odbija, tako da jedini svedok koga je veće pristalo da sasluša nije mogao biti saslušan u onom obimu u kojem to zakon dozvoljava, jer je zabranjeno ključno pitanje. To pitanje i odgovor na njega upućuju da je on bio deo te pobune i on je zbog toga i bio optužen i specijalni tužilac je povukao optužbu protiv njega iz nejasnih razloga, van glavnog pretresa, na osnovu istih dokaza na osnovu kojih ga je i optužio. I nikada nismo čuli objašnjenje zašto je optužnica protiv njega povučena.

Svetlana Vuković: U slučaju lošeg ishoda, to jest ona napiše presudu, vrhovni sud je prihvati, da li se može očekivati da Jovan Prijić onda ispuni svoje obećanje i pokrene postupak za pobunu.

Srđa Popović: Nije to samo obećanje Jovana Prijića, jer to ne bi bilo dovoljno, to je obećanje specijalnog tužioca Radovanovića i Jovana Prijića da će se pokrenuti postupak za oružanu pobunu, čim se svrši ovo suđenje. U okviru tog procesa moraju da budu saslušani ovi ljudi. Mislim da je proširenje optužnice odbijeno zato da se ti ljudi ne bi saslušavali. Za sud ne mogu ništa da kažem, ali tužilaštvo je vezano za izvršnu vlast na jedan drugi način. Tužilaštvo nije nezavisno ni po zakonu, ono je politički organ. E sad, da li će se to dogoditi videćemo. To će biti novi test te volje da se činjenice stvarno rasvetle. A ja sam u svome predlogu naveo iskaze desetine svedoka pomoću kojih je to delo apsolutno dokazano, već sada, na ovom suđenju je dokazano, samo se za to delo sada ne tuži.

Svetlana Vuković: Ako tužilac ne pokrene proces za pobunu i oni padnu i na tom testu, onda mi samo možemo da čekamo neka bolja vremena u nekoj neodređenoj budućnosti, kada će biti obnovljeno suđenje za atentat.

Srđa Popović: Ja stvarno ne mogu da zamislim da je ovo poslednje suđenje za ubistvo Zorana Đinđića. To ne mogu da zamislim. To je nemoguće, to je nemoguće. Možda je potrebno da se izmene političke prilike, možda je potrebno da se promene akteri koji su na političkoj sceni, možda je potrebno da ti ljudi više ne budu na tako važnim funkcijama na kojima se nalaze, da bi mogli biti saslušani. Političari i vlade u Srbiji još uvek nisu shvatili da niko tu nije večan i da se s vlasti silazi, kao što se na nju dolazi i da ne možete zapušiti sve rupe. Videćemo.

Svetlana Lukić: Kada gledate neke od poslanika, čini vam se da je borba za poslaničko mesto u stvari borba za imunitet.

Srđa Popović: Imate ljude u vlasti za koje postoji 15 krivičnih prijava. Posebna je sramota kako odlučuju te komisije koje daju taj imunitet. Pa znate šta, imunitet može da se da poslaniku samo za ono što je učinio u vršenju svoje dužnosti i za to on ne može da odgovara. Ali ako on tuče svoju ženu ili napravi saobraćajni prekršaj, pa naravno da će za da odgovara i za to se ne daje imunitet ljudima. Međutim, oni su to shvatili kao neku čarobnu palicu kojom ste zaštićeni od svega. A kakvu štetu to nanosi legitimitetu sistema ne treba da vam pričam. Tu je jedan od izvora cinizma koji ljudi ovde gaje prema vlasti – em se bogatiš, em imaš materijalne koristi, em si nedodirljiv i iznad si svakog zakona. Pa kako da ti verujem, šta da ti verujem?

Taj sud u stvari nema snage da pozove te ljude, oni prosto nemaju snage da takve pozive napišu, eto, to je cela priča. Ne smemo da zaboravimo da je odlazeći predsednik veća, Marko Kljajević, izjavio da odlazi zbog pritisaka koji se vrše na sud. U to doba sam mu to profesionalno zamerio, mislio sam da je morao da izdrži i da ostane u postupku i da se odupre pritiscima, ali posle svega imam razumevanje za njega, jer možda stvarno, ako ne može da se sudi kako treba, pa i ne treba da se sudi, pa neću u tome da učestvujem.

/iz završne reči Srdje Popovića:/

U odnosu na ostale izvedene dokaze, tu nema mnogo šta da se priča. Da su optuženi izvršioci krivičnog dela koje im se stavlja na teret je u potpunosti dokazano. Odbrana optuženih prilično je očajnička i može se sažeti u tri reči – sve je montirano. Materijalni dokazi su podmetnuti, priznanja iznuđena, svedoci naučeni da lažu, dokazi o njihovoj nevinosti uništeni, veštaci pristrasni. To je nekakva zavera u kojoj učestvuje stotine i stotine ljudi, samo da bi se ovim nevinim ljudima, koji su oduvek poštovali zakon, kako reče prvooptuženi, nešto napakovalo. Očekujem da ćemo sada čuti i ko je u stvari ubio premijera. Tokom postupka je već nagovešteno da su to trećim metkom učinili narkodileri, strane obaveštajne službe, Albanci, fotorobot, Čeda Jovanović. Da li optuženi i svi oni koji im pomažu da lansiraju ove fantastične teorije stvarno misle da u to neko može poverovati? Pa naravno da ne, oni se time izruguju oštećenoj porodici Đinđić, pravdi, poštovaocima premijera Đinđića i ovom sudu. Kako je neko jedanput ironično kazao – laž je tu izgubila časnu svrhu obmanjivanja. Ona je sama postala sredstvo nasilja.

Dozvolite samo još na kraju da u jednoj rečenici iznesem svoje viđenje ovog dela. Upoznao sam Zorana Đinđića kao klijenta pre 39 godina, zastupao sam ga u više navrata i znam da ga je celog života Udba proganjala i vidim, Udba ga je na kraju i ubila.

Drugačije sam zamišljao svoju završnu reč kad sam ulazio u ovaj postupak, ali vidim da za tu drugačiju reč nema potrebe. Krivica ovih ljudi koji sede na optuženičkoj klupi je banalna. Kao i uvek, radili su ono što im je rečeno da rade. Za drugačiju završnu reč možda ću imati prilike na nekom sledećem suđenju za ubistvo premijera Đinđića, kada se bude sudilo onima koji su ovo organizovali i naredili.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik.

 
Emisija Peščanik, 27.04.2007.

Peščanik.net, 27.04.2007.