Toga ljeta 1995. roditelji Jovana Berića sjedili su u dvorištu svoje kuće u selu Varivode, u okolici Zadra. Nisu ih se ticali ni vihori, ni „Oluje“, zanimalo ih je samo kako preživjeti s ono malo sirotinje. U istom su položaju nađeni, mučki ubijeni nakon akcije Oluja kojom je Hrvatska oslobila svoj okupirani teritorij. Smaknuli su ih ljudi u vojnim uniformama zato jer je atmosfera razuzdanosti u kojoj je bilo dopušteno doslovce sve emitirana mjesecima prije Oluje od samog državnog vrha, pa je rezultat bio masakr mještana Varivoda i okolnih sela, uglavnom staraca i žena. Njihove su kuće spaljenje, a za ratni zločin u Varivodama ovdje nikada nitko nije suđen. Jovanu Beriću, pak, država nije obnovila kuću, nije kaznila ubojice njegovih roditelja, ali mu je zato cinično odredila plaćanje skoro osam tisuća eura u ime troškova izgubljene parnice protiv države koju je tužio zbog naknade štete.

Bračni par Berić samo su dvoje od 677 ubijenih civila, mahom staraca i žena, njihova je kuća jedna od 22.000 spaljenih, nakon Oluje u kojoj je protjerano više od 150.000 građana srpske nacionalnosti. To su, eto, mučne činjenice jedne vojne akcije koja je mogla i trebala biti legitimno pravo države da oslobodi okupirani teritorij. Zašto je onda većina građana Hrvatske, njene političke elite, mediji… svi kao jedan, zapala u opasni nacionalistički „šok“ i „nevjericu“, nakon presude Haškog suda kojom su dvojica generala, treći je oslobođen, proglašena krivima zbog ratnog zločina protiv čovječnosti, deportacija, paleža… i osuđena na drakonske kazne, od ukupno 42 godine zatvora?

Najgrublje rečeno, možda zato jer se ubojstva i etničko čišćenje srpskog stanovništva ovdje i danas smatraju upravo podjednako legitimnima kao i oslobađanje okupiranih dijelova države. U uspostavi te opasne teze zastrašujuća je uloga medija koji su svi, osim rijetkih, uz kontinuiranu pomoć političke vlasti i nadasve Crkve, godinama propagirali notornu laž kako Hrvati nisu počinili ratne zločine, kako je Haški sud dio neprijateljske urote protiv Hrvatske, pa su i generali, upravo osuđeni u Haagu, uživali isključivo statuse heroja. Takvo medijsko i političko „prekomjerno granatiranje“ javnosti svakako je pogoršalo ionako nezdravo stanje nacije, pa se većina odbija s istinom suočiti ili se štoviše rado identificira s Tuđmanovim zločinačkim režimom.

Utoliko je dugoročno štetno uporno politikantsko minoriziranje stenograma s brijunskog sastanka Franje Tuđmana s vojnim i državnim vrhom, uoči Oluje, na kojemu je ovaj, kao i u mnogim prilikama kasnije, otvoreno zagovorao masovno protjerivanje Srba. Stenogrami su, naime, poslužili kao ključni dokaz haškim sucima da dvojicu vojnih zapovjednika iz Oluje, Gotovinu i Markača, proglase dijelom „udruženog zločinačkog pothvata“, koji je za cilj imao izgon srpskog stanovništva, te naseljavanje oslobođenih područja Hrvatima iz Bosne i s Kosova. I ne slučajno, upravo je taj dio presude izazvao najviše bijesa prema Haškom sudu, ali i Evropskoj Uniji u cjelini.

Bijes, međutim, ne može izbrisati činjenice, pa tako ni ono sumnjivo jedinstvo naroda i vojske iz ’95., koje je rezultiralo masovnim pohodima građana u oslobođeni Knin kamo su odlazili praznih ruku, a vraćali se natovareni bijelom tehnikom, kućanskim aparatima, namještajem… opljačkanim u tamošnjim napuštenim stanovima i prodavaonicama. Jesu li ti isti danas uistinu „poniženi“ haškom presudom zapovjedniku Oluje, Anti Gotovini, ili potvrdom da su i sami sudjelovali u „oslobađanju“ tuđih stanova od stvari i imovine? Ili, nije li samo u Splitu zauzeto na tisuće srpskih stanova, pravi vlasnici izbačeni, a da im ni do danas stanovi nisu vraćeni? Sve to, kao marljivi, općeprihvaćeni terenski rad zlokobne ideologije Franje Tuđmana, sada remeti haška presuda, čiji dio o „udruženom zločinačkom pothvatu“ službena hrvatska politika, uz podršku medija i opozicije, pokušava konstruirati kao političku osudu akcije Oluja, mada njen legitimitet Haški sud ničim ne dovodi u pitanje.

Malo je zato nevinih u priči o zločinu, pljačkama, deportacijama…, a moglo je biti kudikamo drukčije, samo da je bilo političke i pravosudne volje da se na vrijeme, u Hrvatskoj, ne u Haagu, procesuiraju i kazne zločinci i palikuće, to više jer se imena brojnih odavno znaju. Da je, umjesto ispraznog nacionalističkog patosa i ideološke zadrtosti, bilo mudrosti priznati kako Tuđmanov režim jest bio zločinački i jest imao stalnu agendu izgona srpskog stanovništva, stvari su odavno mogle biti sasvim drukčije. Ne samo za moralno zdravlje nacije, nego i za ona dva, po zapovjednoj odgovornosti, sada osuđena časnika. Koji su, besumnje, platili i za zločinačku politiku Franje Tuđmana, ali i za ovdašnji institucionalni cinizam prema žrtvama i odbijanje da se zločinci kazne.

No Hrvatskom, nažalost, godinama vladaju ljudi iz prvog Tuđmanovog ešalona, njegovi bliski suradnici, vješti u stalnoj manipulaciji eksplozivnim nacionalnim osjećajima.

I na koncu, kakve šanse za ozdravljenje može imati nacija čija predsjednica vlade izravno potvrđuje ispravnost Tuđmanove doktrine i smatra legalnim živjeti u stanu iz kojega su prethodno izbačeni pravi vlasnici, ovdašnji Srbi? Stoga je opet riječ o uspješno induciranoj histeriji, cmizdravom igrokazu, kao staroj metodi ove vlasti da čitavu naciju drži zarobljenu u prošlosti, to jest suodgovornu u lojalnosti zlu.

Mladina, 21.04.2011.

Peščanik.net, 23.04.2011.

TEMA – SLUČAJ GOTOVINA