Prema sveštenstvu sam, priznajem, dugo bila nehajna. Sve dok, početkom devedesetih posredstvom javnih i privatnih medijskih servisa, nije skrenulo opštu pažnju na lik, reč i dela svoja.

Kako su putevi gospodnji nepredvidivi baš kao i small talk u ovdašnjim frizerskim salonima, pre neku godinu se razgovor usredsredio na lik Petra Lukića, starešine Saborne crkve u Beogradu, a napose na boju i oblik njegove frizure. Da boja nije bogomdana, znale su sve prisutne na koje bi se imala odnositi pravila 58. i 59. Podsetnika za ispovest u ženskom rodu, a saznanje je potvrđeno na najvišoj instanci – od osobe koja je bitno uticala na svežinu i sjaj te boje. Ova pravila glase:

58. Previše sam se brinula o zdravlju svoga tela. Bojala sam se bora i sede kose. 59. Nosila sam na glavi periku, farbala sam se, podmlađivala se u “salonima lepote”.

Jedna od nas se naročito zanimala za oblik relevantne frizure i tražila da se, po ugledu na ovu i njena usavrši. Visoka frizerska instanca je potvrdila da se stvar postiže feniranjem, ali da su kvalitet i nega kose sveštenikove znatno ispred odgovarajućih odlika njene. Vidno deprimirana, povredi najpre pravilo broj 128 (nisam uvek bila zadovoljna onim što imam), potom i 208 (roptala sam na svoju sudbinu), ne uzdržavši se ni pred osamsto trideset devetim: šišala sam kosu po modi. (Kad već ne mogu kao Lukić, onda ću moderno.)

Pišu novine da je pored vladike Artemija i starešina Lukić blagoslovio Podsetnik za ispovest, uverivši se na sopstvenom primeru u nepovoljna dejstva farbanja na sablasne frizure. Što mu ne smeta da i dalje farba što kosu, što nas.

Kako je Podsetnik namenjen ženskom rodu, a onaj za muški (još) nije objavljen (sačinjen?), ne može se, a da se ne zaključi da sama ova činjenica proširuje imunitet sveštenstva van granica predviđenih Zakonom o crkvama i drugim verskim zajednicama, obuhvatajući ne samo ono što govore i čine, već i to kako izgledaju. Imajući svešteničko ljudsko pravo da se boje sede kose, stiču i pravo da je farbaju. Ako za ova pravila važi isto što i za tumačenje pravila uopšte.

Peščanik.net, 20.06.2009.


The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)