Radio emisija 07.04.2006, govore: Goran Svilanović, Dragan Babić, Miša Brkić i Srbijanka Turajlić.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan vam želim. Do pre neki dan je izgledalo da će Evropska unija obustaviti pregovore sa nama, a onda je Vojislav Koštunica telefonirao u Brisel i eto, evropski činovnici su ipak došli, sa sve svojim aktn tašnama. Predsednik vlade je dao reč da će Mladić biti uhapšen, a kada on da reč onda je to kao Sveto pismo, to je obećanje upisano u kamenu.

Predsednik vlade se, osim ovog telefonskog poziva Briselu, ove nedelje istakao i time što je svojeručno potpisao predlog zakona o rehabilitaciji. Zakone, kažu, obično potpisuje Labus, ali izgleda da je ovoga puta Koštunica hteo sebi da ugodi i da stavi autogram na zakon koji će po njegovom mišljenju ispraviti nepravde biblijskih razmera koje su napravili komunisti. Zakon bi važio za sve one koji su bili političke žrtve od 6. aprila 1941. godine. Dražin unuk, Vojislav Mihajlović je već najavio da će tražiti rehabilitaciju svoga dede. Nacističkog saveznika, Milana Nedića, izgleda će pred zakonom, bogom i istorijom zastupati lično Vojislav Koštunica.

A nepristrasni arbitar u ovim postupcima će biti sud, tj. ministar pravde Stojković. Tako ćemo imati veselu situaciju da recimo žrtve političkih suđenja, koja je vodio Stojković, dođu po pravdu u sud, koji je pod jurisdikcijom njihovog dželata. Još će biti zanimljivije ako oni budu rehabilitovani, a Stojković nastavi da bude ministar pravde. On se od ovakvih novinarskih primedbi branio pitanjem – ko vas je instruirao da to pitate. To pitanje je u stvari razumljivo, naš ministar pravde je služio najvećim komunistima, sada služi najvećem antikomunisti i ne shvata da bi neko mogao tek tako da ima sopstveno mišljenje i još bude dovoljno bezobrazan ili lud da ga javno postavi.

Demokratska stranka Srbije je pokušala da na brzinu nametne i ombudsmana, odnosno zaštitnika prava građana. Kako je najbolji DSS-ov kandidat Stojković već raspoređen, ponudili su drugog čoveka, koji je sam odustao posle protesta 15 nevladinih organizacija. Demokratska stranka Srbije sigurno neće odustati od tog mesta, jer bi tako lepo zaokružila sve ono što ona naziva ministarstvima sile. Ta stranka je metastazirala u policiji, u BIA, u pravosuđu, hoće, dakle, i mesto ombudsmana – ostaje joj još da nametne svog kandidata za svetog Petra. Valjda je sveti Petar onaj kod koga ideš kad završiš sa zemaljskim poslovima i on te onda propituje – je li, šta si ti to dole radio, dete moje. Dok se ne otvori konkurs za svetog Petra, DSS je preko svog Nesalomivog, Dragana Jočića, privela Čedomira Jovanovića. Sve više sam sigurna, da je Đinđić kojim čudom ostao živ i da je dočekao ovu vladu, da bi sada sedeo u nekoj samici u Zabeli osuđen na 15 godina robije. Ali kako sada postoje objektivne prepreke da se Zoran Đinđić privede, dobar je i Čedomir Jovanović.

I na kraju reč-dve o ministru finansija, zaslužio je. Ministar finansija je imao malo slobodnog vremena za ovaj vikend i smislio je Dinkićev New Deal. Odrešiće on svoju kesu, u koju je ponešto dodao i njegov novi ortak Martin Šlaf, i milijardu evra uložiti u školske klupe, table, autoput do Kragujevca; kupiće nam ministar i 30000 bolničkih kreveta i 30000 računara. Hoće, kaže, da nam demonstrira šta znači budžetski suficit. Mlađan Dinkić nam u stvari demonstrira da je izmislio novi oblik svojine; dakle, imamo državnu, društvenu, privatnu i od sada – Dinkićevu svojinu. Sada je malo jasnije zbog čega on ne žuri sa sklapanjem novog aranžmana sa MMF-om, oni bi ga samo sputavali u ovakvim inovacijama.

Ako sa ovakvim inovacijama nastavi ministar finansija, posle pada vlade otići će u neku instituciju zatvorenog tipa. Može da bira koju god hoće, ima ih puno po Srbiji. Ovo je Peščanik, na početku emisije slušate gospodina Gorana Svilanovića.

Goran Svilanović: Sada, kada smo suočeni sa tim rokom, došlo je vrlo jasno i javno obećanje, prvo lično od predsednika vlade, da će probati da urade sve što je potrebno da se uhapsi Ratko Mladić ili da se bar nađu dokazi gde je on, ako slučajno nije u zemlji. E sada, to obećanje je došlo u trenutku u kojem i oni sa druge strane stola, dakle, Evropska komisija, međunarodna zajednica, takođe više nisu sigurni kuda dalje, jer su svesni da sve ono dobro što se dogodilo u ovoj zemlji tokom 2005. godine može takođe da bude potpuno zaustavljeno, da ode u nepovrat. Ja sam bio u kabinetima, i Solaninom i Olija Rena, razgovarao sa najbližim saradnicima nekoliko sati pre tog čuvenog telefonskog razgovora. U tom trenutku je već bila doneta jedna odluka, znači pre nego što je došlo do susreta Karle del Ponte i Olija Rena i pre nego što se predsednik vlade javio telefonom. Ta odluka je bila zasnovana na jednom principu, a to je – Srbija ne sme ostati izolovana čak i ako zaustavimo, a nemamo kud, pregovore na neodređeno vreme. To se desilo u jedan popodne.

U tom trenutku je već bila doneta odluka da se ono što se naziva stalni unapređeni dijalog nastavi, drugo, da predsednik vlade bude pozvan u Bukurešt i on je danas tamo, gde će razgovarati o sporazumu slobodne trgovine i regionalnoj saradnji. I treće, da će tokom maja meseca biti nastavljeni razgovori o olakšavanju viznog režima. Dakle, bez obzira na zaustavljanje pregovora o pridruživanju, ove tri stvari će biti nastavljene. Međutim, nemoguće je nastaviti pregovore o pridruživanju, prosto i EU ima jednu vrstu integriteta koju mora da štiti, i ako stalno pretite, morate na kraju da ispunite tu pretnju, inače vaša pretnja postaje besmislena. Preokret je došao nekoliko sati kasnije tokom telefonskog razgovora, kada je došlo do javnog obećanja premijera. Ne znam tačno, nisam sedeo i slušao, ali tajming je bio tesan, u jedan popodne je doneta ova odluka koju sam pomenuo, motivisana složenom situacijom u Srbiji, koju osim pregovora o Kosovu, obeležava i referendum u Crnoj Gori. Ni Evropska unija ne želi da baš pošto poto sačuva zajednicu Srbije i Crne Gore, ali u razgovorima u kojima sam ja učestvovao preovladao je stav da ne bi bilo dobro da se tema izolovane Srbije ili Srbije pod sankcijama odjednom pojavi kao predreferendumska tema u Crnoj Gori.

Očigledno je da je jedini političar u Srbiji kojem je iskreno stalo do te zajednice predsednik vlade. Prvo, on jeste bio predsednik Jugoslavije i zamislite situaciju da, ukoliko se na referendumu izglasa odvajanje Crne Gore, neko dođe, ko uopšte ne mora da bude radikal, i kaže – čekaj, ti si bio predsednik ove države pre pet godina, šta je tvoj rezultat, nema te države, sad si predsednik vlade, pregovaraš o Kosovu, šta da očekujemo od tebe ako je ovo tvoj rezultat. Dakle, ja razumem njegovu poziciju, njemu je veoma stalo do zajednice, jer je u pitanju njegova lična politička karijera. Ako je za nešto založio svoj autoritet, založio ga je upravo za očuvanje zajednice i ako je njegova logika bila – ne smemo da dopustimo da tema izolovane Srbije eksplodira 20 dana pred crnogorski referendum, onda je strategija morala biti da se pritisak vrši na njega lično, a ne na Srbiju, u smislu – pa ti samo izvoli da ne izručiš. Dakle, to je ono što može da se očekuje, da 1. maja u kampanji u Crnoj Gori to bude glavna tema. Otuda ja nisam pesimista, ja u stvari verujem da će ova vlada uraditi sve što može da izruči Mladića, ne bi li ostvarila ovaj kratkoročni cilj: da se ne dogodi da izolovana Srbija bude tema na crnogorskom referendumu i time balans na toj vagi bude naglo poremećen i ode u prilog nezavisnosti. To je ono što će se događati u narednih mesec dana.

Mislim da je ovo vrlo osetljiv period za zemlju i da je vlada, koju ja mogu da volim ili da ne volim, suočena sa stvarno velikim problemima. O dva smo već ovde porazgovarali, Crna Gora, Kosovo, treći smo takođe pomenuli, to je kompletiranje saradnje sa sudom u Hagu. Četvrti je bosanska tužba za genocid. Pazite, ja sam pomenuo četiri teme za koje verujem da su 1, 2, 3, 4, tim redom, na stolu predsednika vlade, potpredsednika Vlade, predsednika države, a pritom nisam izgovorio ni E od Evropska unija, ni E od ekonomija, što je u stvari centralna tema svih vlada. I zato mislim da je to jedna stvarno teška, komplikovana situacija. Vi kad izađete na izbore, krenete u kampanju, odete u Bor, oni kažu – čekaj, od čega ćemo da živimo, a dogodio se 5. oktobar. Gde se dogodio 5. oktobar? U Beogradu se dogodio. Na šta mislim, mislim na to da se ovih šest godina u Beogradu vidi. Može čovek da kaže šta god hoće, ali ne može da kaže da ne vidi kako izgleda ulica  Srpskih vladara, da ne vidi kako izgleda Bulevar AVNOJ-a, da ne vidi radove u Nemanjinoj, prosto ne može čovek da ne prizna da se u Beogradu to vidi. Oseća se neki napredak u Novom Sadu, Subotici, znači ponešto u Vojvodini, međutim ako krenete po Srbiji – mrkli mrak. U Majdanpeku se ništa nije dogodilo za pet godina, i tu ljudi s pravom kažu – čekaj, šta ste nam doneli vi demokrate. Sad su to sve demokrate.

Postoji nešto što zovem urbanim legendama. Prva urbana legenda je odgovor na pitanje koliko stanovnika ima u Srbiji. Ima ih sedam miliona i šesto hiljada, ali najveći broj ljudi kaže da ih ima deset. Druga urbana legenda je koliko stanovnika ima u Beogradu, svi kažu dva miliona, dva i dvesta hiljada, ne milion i šesto hiljada. Dakle, počev od toga koliko nas je, pa nadalje, mi imamo stvarno pogrešnu predstavu o sebi. Pa onda ta priča o tome da je Srbija jako multietnička. Ne, nije, manjina je nešto oko deset odsto, dakle nije tačno da ih je trideset odsto. Možda ih je više od deset odsto, ali ne mnogo više. Milošević je tehnički izgubio četiri rata, ali njegova ideja je pobedila. Ako je ta ideja bila – mi ne možemo da živimo sa njima, šta je rezultat tih ratova? Rezultat tih ratova je nacionalna država Slovenaca, rezultat je nacionalna država Hrvata sa tri odsto Srba, a bilo ih je, ne znam, deset, jedanaest, dvanaest odsto. Rezultat rata je proetnička država Bosna i Hercegovina, tako kažem kada sam dobre volje, a kada nisam govorim o tri etničke države u Bosni i Hercegovini. Rezultat rata je nacionalna država Srbija, rezultat rata je dvoetnička država Makedonija. Nisu to multietnička društva, to su nacionalne države sa brojem manjina koji je sve manji, to su države koje trpe i podnose manjine u meri u kojoj su pritisnute od Saveta Evrope i Evropske unije. Žao mi je, ali to je tako.

Ja sam imao životnu privilegiju da uspostavim diplomatske odnose sa Bosnom i Hercegovinom i da potpišem te ugovore sa njima. Znate u koliko primeraka i na koliko jezika se potpisuje sporazum u Bosni? Pet. Dakle, potpisuje se na srpsko-srpskom, što je ćirilica-ekavica, na bosansko-srpskom, što je ćirilica-ijekavica, na bošnjačkom, oni kažu bosanskom i na hrvatskom, što je četiri i, naravno, na engleskom kao petom. Mi smo se smejali kada smo potpisivali, ali kažem, ima mnogo tih delova realnosti za koje ljudi ne znaju. Dakle, mi tada kao ministri to nismo znali, dok nam protokol nije doneo da potpišemo i onda smo gledali – aha, potpisujemo srpsko-srpski i bosansko-srpski. Na kraju su to nacionalne države i to je jedna debata koja u Srbiji tek predstoji kada budemo pisali ustav, pa ćemo možda imati paradoks da je Miloševićev ustav građanski, jer je po njemu Srbija država svih njenih građana, a da će novi, demokratski ustav biti malo drugačiji. Verovatno će formulacija glasiti da je to država Srba i svih građana Srbije, ali to su paradoksi s kojima ćemo mi morati da se suočimo već u narednih nekoliko meseci.

Uzgred budi rečeno, novi ustav Srbije bi trebalo da bude završen pre tog Sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji sa Evropskom unijom. Dakle, očekuju nas veliki izazovi i kada u tom smislu pogledam dnevnopolitičku scenu Srbije, ja moram da priznam, da koliko god obožavam ljude iz Građanskog saveza Srbije i iz Liberalno demokratske partije i cenim ono što rade, i koliko god da volim ljude koji su vaši stalni sagovornici u Peščaniku, ja neretko sasvim različito od njih vidim način na koji bi trebalo raditi dnevno na domaćoj političkoj sceni. Ja sam prvo privatno, a zatim i javno predložio predsedniku Srbije da promeni politiku koju je vodio u novembru i decembru 2005. Ta politika – rušim vladu, rušim vladu dovela je do toga da su nam, prvo, uzeli poslanike, prosto ih pokrali i nikom ništa. Mi smo izašli iz parlamenta i koji je efekat – nikakav, izglasali su budžet, pokrali poslanike, skupština funkcioniše normalno. Koji je efekat? Bojim se da nema mnogo efekta. Imali smo i taj pokušaj smene gradonačelnika Niša, koji je bio završen teškim porazom, dva prema jedan su glasali građani. I onda sam onako prvo malo privatno rekao – znaš šta, sad malo da se stane, da se razmisli da li je to možda prava strategija ili da se iskoristi ono što dolazi, a to je novogodišnje obraćanje predsednika.

Iskoristi tu priliku da kažeš sve što ima da se kaže ovoj vladi, a onda stavi zarez i dodaj – ali, ovo je godina u kojoj su pred Srbijom važna iskušenja i onda pruži blanko podršku vladi, kaži da kao predsednik Srbije i predsednik DS, u godini u kojoj treba da budu rešene važne teme, neću dopustiti da vlada u svim tim pregovorima bude ucenjivana i da njome bude upravljano od strane radikala i socijalista. To je moj doživljaj politike i ja sam potpuno siguran da je jako različit u odnosu na veliki broj sagovornika Peščanika, ali ja mislim da bi on time dobio vreme da stabilizuje DS, istovremeno bi dobio prostor koji je neophodan da one stranke, za koje ja smatram da su takođe budućnost Srbije, to su GSS i LDP, izgrade svoju mrežu, iskoriste tih godinu dana, podignu svoj stranački profil i da onda lepo idemo, pošto se najteže od ovih tema razreše, u susret novim izborima. A inače, te najteže teme treba da reše oni koji su u velikoj meri, ako kasnimo krivi za to kašnjenje, ako su kočili, sad je vreme da otkoče i da se prosto susretnu sa onim što ih čeka. Pregovori o statusu Kosova, referendum u Crnoj Gori, bosanska tužba za genocid, Mladić. E pa molim lepo, kada to bude iza nas, onda da vidimo kakvo je stvarno raspoloženje građana Srbije.

Svetlana Lukić: Da li rušiti vladu u momentu pregovora o Kosovu i tako dalje ili biti toliko pasivan. Postoji niz stvari koje se dešavaju u zemlji, na koje bi ta stranka koju tretiramo kao opozicionu morala da reaguje. U nju se uzdaju mnogi ljudi koji su demokratski opredeljeni, a za njih alternativa nije – radite šta god hoćete do sledećih izbora, ali nećemo da vas rušimo zbog Kosova.

Goran Svilanović: Načelno potpuno prihvatam ovo što je rečeno i možda je moja trenutna pozicija privilegovana u smislu da ja sa strane posmatram to što se događa kod nas, ali ogromne su promene oko nas i to zakašnjenje, da ga nazovem Miloševićevim desetogodišnjim kašnjenjem, mi smo počeli da sustižemo u prvih nekoliko godina Đinđićeve vlade. Onda smo opet izgubili par godina, a sada opet nekako počinjemo da ga sustižemo. I žao mi je što je to korak napred, pa dva nazad, ali tako je to sa nama, mislim da mi svaku izgubljenu godinu duplo plaćamo, toga bi svi morali da budu svesni. Imao sam priliku pre sedam dana da mi priđe čovek koji je svojevremeno bio generalni sekretar OEBS-a, koji mi kaže – dobro, gospodine Svilanoviću, ako nema evropske perspektive za Srbiju, šta se onda događa. Bio sam zapanjen pitanjem, rekao sam mu – znate šta, nema odgovora na vaše pitanje i mnogo me brine što me to pitate. E, da se ne bi dogodilo da ta pitanja učestaju, mi moramo da nađemo način da uđemo u tu debatu unutar Evropske unije i u ovom trenutku sve što ja radim uklljučujući i naš današnji razgovor za Peščanik, za mene je prilika da vršim pritisak na Nemačku da izađe u susret ogromnim očekivanjima Balkana, da opravda istorijsku i geopolitičku odgovornosti koju će nositi tokom šest meseci predsedavanja Evropskom unijom.

Nemci predsedavaju EU u prvoj polovini 2007. Referendum je imao negativan rezultat u Francuskoj, u Holandiji, takva klima postoji i u Nemačkoj. Njihovi građani ne žele baš da razgovaraju o tome i mi, političari odavde, treba da kucnemo na ta vrata i da kažemo – čekajte, šta je sa vašim leadershipom. Vi kažete da niste sigurni da možete da ubrzate proces proširenja, štaviše, da niste sigurni da li će uopšte doći do proširenja, a sve to niste sigurni zato što nemate podršku vaših birača. Pa, da vas pitam nešto, da li ste razmislili da li je Đinđić imao podršku birača kada je hapsio i izručio Miloševića? Ja kažem – znate šta, postoje dva scenarija. Prvi scenario je da sve što treba da uradimo bude završeno 2006. i onda ćemo mi u Srbiji biti u depresiji. Naravno da ćemo biti u depresiji, bićemo prilično dezorijentisani i ono što vi treba da uradite u svojih šest meseci predsedavanja je da otvorite tu perspektivu, da sve nas naučite da gledamo unapred, da idemo u susret onome što dolazi. A ako vi kažete da vas interesuje Bliski Istok, što je inače poslednja izjava nemačke kancelarke, i da ćete baš da se nešto bavite Bliskim Istokom u toku svog predsedavanja, šta vi očekujete da bude reakcija građana Srbije. To više nije pitanje da li su oni radikali ili nisu radikali, nacionalisti ili nisu nacionalisti, ne, to nije tema, to je realno jedna zemlja koja se šest godina posle velike, teške političke odluke nalazi u bedaku. Izvinjavam se što sam upotrebio tu reč, ali baš je tako, i ekonomski i politički i socijalno i psihološki.

Koliko god da izgleda oblačno nad Srbijom, ja sam jako dobro raspoložen, ne mogu da ne primetim divne stvari koje su se dogodile i koje mene hrabre. 2005. godine, na listi najposećenijih 10 muzičkih događaja u Evropi nalaze se i Guča i Exit, to jeste ono što je Srbija, taj njen sudar Guče i Exita, koji mi pratimo decenijama unazad. Ja jako volim da odem na Exit i jako volim da odem u Guču i to sam ja, Goran Svilanović, i obožavam da provedem nekoliko sati godišnje na jednom i na drugom mestu. I to je moja Srbija i prosto bi trebalo da shvatimo da je to jedna prilika da mi na neki način rebrendiramo ovu zemlju.

Svetlana Lukić: Samo jedno kratko pitanje, optimizam koji ste izrekli poslednjih nekoliko minuta mi je zanimljiv, u stvari pokušavam da ga razumem. Dva-tri puta ste rekli da imate tu privilegiju da stvari gledate spolja. Ako posmatramo Srbiju kao neku kompoziciju koja treba da ide ka Evropi, vi i ljudi slični vama, koji rade na tom poslu, za nas koji sedimo u vagonima izgledaju kao mašinovođa, ali da nama, koji sedimo u tim vagonima to nije posao. Nama je to sredstvo prevoza od tačke A do tačke B i nama je to suviše sporo. Vi i mnogi političari radite na tom poslu priključenja Evropskoj uniji, ali jednom inženjeru, na primer, prolazi život. Njemu je, dakle, velika razlika da li smo mi isporučili Mladića juče, danas ili pre dve godine, jer će on izgubiti svoj profesionalni život. Za 10 godina on neće moći da ide u Evropsku uniju da radi. Razumete o čemu govorim?

Goran Svilanović: Ceco, ja bih mogao da potpuno drugačije nastupim i kažem – znate šta, Koštunica je kriv što nismo izručili Mladića 2001/02. Šta sam ja dobio ovom izjavom? Hajde da pričamo vrlo otvoreno, šta sam ja dobio? Jesam li pomogao njemu da donese odluku da ga izruči 2006. ili ne? Ne, nisam, a ja hoću da mu pomognem da ga izruči. Pitanje je zašto to nije uradio 2001/02. postaviću mu 2010, neću danas. Mnogo je važnije da mu se pomogne da donese ovu odluku, što važi, naravno, i za druge političare, sad ispada da pričam samo o njemu.

Svetlana Lukić: Dobro, treba da mu se pomogne, ali čekajte, ko njega to vezuje, ko njemu to preti pištoljem da on čovek to neće da uradi.

Goran Svilanović: Ja uopšte nemam pravo da uđem u njegov lični odnos prema tome, ja samo vidim predsednika vlade Srbije, vidim predsednika Srbije i očekujem da njih dvojica urade najbolje što mogu u ovom trenutku, koju god stranačku boju da imaju. A ko im to drži pištolj uz glavu, da, drži im ta ista Srbija. Ako sam rekao da su mi na jednom i na drugom kraju Guča i Exit i da je sve to moja Srbija, onda isto tako ne mogu da ne vidim tih 30 ili koliko odsto, koliko radikali imaju i ne mogu u svakom pojedinačno da vidim smrtnog neprijatelja. Mogu da se ne složim sa šefom te stranke, ali ne mogu za svakog birača da kažem da mi je smrtni neprijatelj. Pa to su naše komšije i prijatelji, ljudi koji su normalan svet, nije sve to nenormalna Srbija. Ako neko drži taj pištolj, to je taj konstantni strah od radikalizacije Srbije, od toga da će Srbija da sklizne… Ako neko misli da je najgore što Srbiji može da se dogodi to da radikali dođu na vlast – ne, ja ne mislim da je to najgore. Ako neko misli da će oni da budu na vlasti godinu-dve, pa će onda da nam svane – ne, uopšte ne mora da znači da će to trajati samo godinu-dve. Najgori scenario je izolacija Srbije, ozbiljna, dugotrajna izolacija Srbije. Mi smo ušli u jedan takav ciklus sa Miloševićem, koji je trajao petnaest godina i zbog toga mi ne pada na pamet da se igram sa takvom vrstom političke budućnosti.

Mi imamo političku scenu koja je prilično jasno definisana. Sve što mene interesuje nalazi se od Koštunice na desnoj strani, pa sve ovamo ulevo do Čede i Nataše. Za jedne ću da glasam, ali druge ću da podržim, ako budu izabrani, da urade najbolje što mogu. Žao mi je što na toj sceni nemam bolji izbor, ali zašto bih žrtvovao budućnost svoje dece ili ljudi koji oko mene žive takvim scenarijom po kojem stalno idem pesnicom u glavu onome ko je prvi do mene, levo ili desno od mene – pa tako ništa dobro neću da uradim. Meni je Peščanik važan kao oaza razumnog odnosa prema politici i ja mnogo volim da ga slušam. Mislim da je veliki broj ljudi koji to vole da čuju i ja volim da čujem hrabre ljude i volim da čujem njihove jake izjave. I nije mi teško da, kad Beba ide na B92, ja kažem – da, sve što je Beba rekao je istina, nije mi teško da kažem – jeste, to je tačno tako bilo, ali iza toga prosto postoji nekakav politički proces u kojem ima nekoliko ključnih političkih igrača i onda pokušavam da tim ljudima pomognem da sada, u ovim okolnostima urade najbolje što mogu, jer mislim da ispred sebe stvarno imamo taj scenario, za koji ne verujem da će se dogoditi: radikali na vlasti, pa njihova dugotrajna vladavina, pa izolacija Srbije – ne, ne verujem da je to moguće.

Za mene je realno da mi, bilo do kraja ove godine, bilo naredne, imamo izbore. Moja prognoza je da ti izbori donose novu demokratsku vladu, drugo, donose možda vladu koja će takođe biti manjinska. Treće, ja bih voleo da tim izborima uđu u parlament i GSS i LDP i da onda oni budu demokratska opozicija. To je za mene jedan odličan scenario za 2007. i to bi bilo divno. Ako mi dođemo u situaciju da za mesec dana istekne rok, nema Mladića, mi ćemo imati demokratsku vladu i istovremeno ćemo imati blago ili malo jače zavrtanje slavina. Onda nema mnogo razgovora o Evropi, pa vi vidite, i onda mi imamo jedan mali pretis lonac. Ne bih voleo da vidim sebe i svoju zemlju u takvom jednom loncu. Bili smo tamo, sve smo to prošli, pa valjda smo neke lekcije naučili.

Svetlana Lukić: U prvom delu Peščanika slušali ste konstruktivnog Gorana Svilanovića. On nam je u stvari objasnio tu politiku Demokratske stranke, zbog čega je ona ostavila na miru ovu vladu. Međutim, zanimljiva je jučerašnja izjava jednog od članova Demokratske stranke, koji je na pitanje zbog čega ta stranka nije kandidovala nekoga za ombudsmana, kako se ne bi ispostavilo da Demokratska stranka Srbije ima jedinog kandidata, rekao da DS tu i onako nema šanse i da neće da svoje ljude izlaže neprijatnostima. Tako da nas ostavljaju nasamo sa ovom vladom koja metastazira, da polako trulimo. Da se setim samo Jana Kota, koji u Malom traktatu o umiranju govori o metastazi kao stalnom i postepenom umiranju, o raku kao uslovnoj osudi na smrt. Tako da je Demokratska stranka rešila da nestane sa lica zemlje, dok ova vlada ne obavi sve poslove o kojima je govorio Goran Svilanović. U nastavku Peščanika slušate tv novinara, Dragana Babića, on govori o televizijama i frekvencijama.

Dragan Babić: Primetićete da mnoštvo novinara izgovara reč informacija kao kad u Bibliji piše fiat lux – neka bude svetlost. To je ono – sad ću ja vama da dam jednu informaciju. I sećam se jednoga zvekana pre mnogo godina, koji mi je glavu probijao tim izrazom – ja govorim brzo, kaže on, da bih što pre predao informaciju. Srbija je preplavljena time, svi su jako ponosni što eto, daju informaciju. I tako se stvorio jedan veliki kostim, jedna velika šarena laža, koja samo stoji iza tog izraza, ali ga ne opravdava. To je opet jedan vašar u Topoli, to je opet ona seljanka, koja je čula da u Parizu može da kupi Šanel, ali zato se ne umije pre nego što stavi to na sebe. Sve to vidim na televiziji, pa sam ovo što se sada zbiva oko podele frekvencija još jednom doživeo kao paranoju ljudi koji te frekvencije dodeljuju. To pomalo podseća na onaj trenutak koji će nastati kad, jednom jel’, Srbija dođe u Evropsku uniju, pa ti ljudi kažu – dobro, kupio sam stan u Njujorku, kupio sam stan u Londonu, kupio sam stan u Veneciji – e sad, on hoće da kupi stan na Dunavu, a mi mu ne damo, jer on ugrožava naš nacionalni interes. To više ne možete da govorite. Ako je tržište potpuno otvoreno, oni mogu ovde da funkcionišu kao što mi možemo tamo. To su otprilike te slike sa medija koje ja vidim. I nastupa lagana erozija tradicionalizma, koji se sve manje brani. Koliko god to sad izgledalo još uvek frenetično i ludo, mislim da to polako počinje da se topi.

Pre nekoliko dana čuo sam kod vas Mitu Boarova i bio sam veoma zadovoljan kada je rekao – ja mislim da su glavna pitanja ovde rešena. To je bilo dobro, jer ovde su se neke stvari, koje se zovu magistralnima, već postavile na šine i one se lagano kreću, to se ne može zaustaviti. Ne mogu da kažem mi, pošto ja nisam taj, nego – oni koji to neće, moraće da hoće. To će biti neki vrlo zanimljiv posao i obradujem se svaki put kad čujem nekog čoveka koji ima manje od 30 godina, a govori da su te neke stvari rešene ili da on ovo što imamo neće ni po koju cenu, a da hoće jednu promenu. Onda kažem sebi – eto, zaista se nešto događa. Žalosno je kada se kaže – da bi se neke promene ovde dogodile, neophodno je da neko umre, da bi se neko ovde osvestio, neophodno je čak i da mu umre neko veoma blizak. Tako dolazimo do jednog principa okrutnog urazumljivanja, bez čega izgleda i ne može da bude velikih promena. Možda je to jedini način da čovek izbaci iz glave neke bajate, neupotrebljive ideje kao što su nacionalizam, velikosrpstvo, nebeski narod, Kosovo. Kad je reč o Kosovu, palo mi je na pamet da čovek može legitimno, kad neko kaže – šta će mi život bez Kosova, da odgovori – a šta će mi Kosovo bez Srbije.

Ovaj naš svet je toliko dugo bolestan, da ne možete od njega da očekujete da istrči iz kreveta i da sutradan na sto metara obori svetski rekord. Morate imati nekog strpljenja, manje afekta, više analitičnosti i da, koliko god to koštalo, tu stvar izvedete na one šine i da kažete kao što je Đinđić govorio – ne mora to u prvi mah da izgleda ni slatko ni lepo, niti sam ja ovde zato da to bude slatko i lepo, nego zato što sam ubeđen da će u konačnom ishodu da bude bolje. Palo mi je na pamet i to da je ovo sad što se zbiva, zovimo to trenutnom vladom – već prošlo. Ja mislim da je to završen posao. Neko je rekao – dvadeset godina  smo rušili Jugoslaviju, a ja sam siguran da ćemo idućih dvadeset provesti u tome da je nekako napravimo. Taj koji je to rekao je bio dovoljno mlad da me to obraduje. Do juče se radilo o tome da vi podgrevate jedno zaista užasno iskustvo, jednu strašnu istorijsku prošlost, da biste imali ono što se događalo od 1991. do pre neki dan. Sada opet imate neke izglede, opet da govorimo o koristi od smrti, žao mi je što to zvuči tako morbidno, ali tom smenom generacija apsolutno dolazi do velikog vetrenja, koje osvešćuje veze među tim svetom koji se zvao Jugoslavija. To mi se čini onako potpuno izvesnim, dolazi do probijanja nekih putanja, o kojima mi sada ne možemo ni da sanjamo.

Svetlana Lukić: A šta je onda ovo što u međuvremenu živimo?

Dragan Babić: Pa to još uvek liči na jedan čir koji će da pukne. Dakle, ova zemlja trenutno ima nekoliko velikih problema, vrlo jasno definisanih, onih koje ste stavili u svoj politički itinerer – Kosovo, Crna Gora, Evropska unija, Mladić. Meni je ova godina pod tim velikim pritiskom, pre svega sa strane, onih staratelja za koje sam već rekao da nas sigurno neće ostaviti, jer znaju s kim imaju posla i ne bi želeli da se ni njima sve to ponovo događa. Postoji nada da se i ovde ta takozvana kritična masa sveta poveća, da te probleme gleda racionalno. To sa Mladićem ne znam da vam kažem, to ja više ne mogu da pogodim nikako, pri čemu ne mogu da se ne prisetim mnogih gluposti koje je međunarodna zajednica napravila u Bosni, sa bombardovanjem i oko haškog suda. I taj mehur je pukao onog časa kada je Milošević umro. Sada im je nestao glavni glumac. Ako se to razvija od glumca do glumca, od slučaja do slučaja, vi pre svega gubite principijelnost u odlukama tog suda, gubite ono zbog čega je on osnovan, a taj politički razlog i jeste bio neka vrsta osvešćivanja Srba, u smislu –  mi ćemo ovde da pokažemo na najbolji način, egzaktno šta ste vi uradili.

To sa Evropskom unijom je jedna od najgorih dilema ovde, iz veoma jednostavnog razloga, koji se zove civilizacijski kulturni standardi. Ja sam se uvek vrlo lako snalazio po tom pitanju evropskih standarda kada bih otišao na pijacu, čuo šta oni govore i uporedio samoposlugu sa pijacom, koja je ostala jedan veliki bazar, orijentalni i balkanski. I došao bih do zaključka da tu vrstu uživanja, taj divertisman, tu zabavu koju Srbi imaju po pijacama, ne možete da zamenite samoposlugom. Ako nas ne prime takve kakvi smo, sa sve tom pijacom i klupicama na kojima starci zevaju u prolaznike i ispiraju usta stvarima o kojima pojma nemaju, onda ne znam šta preostaje. Preostaje im samo jedan klasičan koncept, a to je činjenica da je za opamećivanje i dovođenje u red takvoga sveta odgovorna – uprava. Ona stvara jednu atmosferu, okvir u kojem počinjete da negujete druge vrednosti, za šta se traži jedna mnogo odlučnija administracija od ove. Njena neodlučnost ili možda čak njena rešenost da neke stvari ne uradi je tolika, da ona to možda neće ni uraditi. Da li će ona time da izazove reakciju, pa će na nekim izborima, već nikako ne nekim drugim putem, dovesti nekoga ko će biti sposoban da to uradi – sa opozicijom kakvu imamo u ovom času, čovek ne može da tvrdi.

Radikali ništa neće da rade, oni samo prodaju jednu brutalnu demagogiju. Demokratska stranka je nešto što čovek danas ne može da definiše dovoljno jasno. Vi ne znate koliko oni tim svojim odustajanjem od svega podupiru ili učestvuju pasivno u odlukama današnje vlade. Ili možda nisu ni sposobni za više. Ako nisu sposobni za više, onda su u onom istorijskom konceptu, koji je pokušao da napravi Đinđić, pali za celu oktavu ispod onog programa, zaboravili ga. O ostalima ne znam šta da kažem, to je jedna gomila trgovaca, jednog su se rešili, nešto su smandrljali sa tim Mobtelom, Karić odlazi, ne odlazi, zabranjeno mu je da dođe, nije, ne znam šta sve tamo se zbiva, tek njega više tu nema i njima je to dosta. Ili kad dođe ta prodaja Mobtela, odjedanput je tu taj Šlaf, o kome su do skoro govorili pežorativno. Znači, ušli smo duboko u ono što se zove rani kapitalizam, u onaj ciklus korumpiranosti stranaka, iza čega se naravno krije jedan jasan interes da niko ko je na vlasti ne želi da nestane sa političke scene. A kad čovek kaže – jedni novi izbori bi to rešili i jedan novi ustav bi to rešio, dobije odgovor – ne, nema skoro Ustava, nema skoro izbora.

Taj status quo odgovara svima redom, najbolje se to vidi na primeru odnosa Koštuničine stranke prema SPS-u. Vi se zaklonite iza jednog demokratskog principa i sve to što se događalo sa Miloševićevim lešom oglasite za slobodu i demokratiju saučestvovanja onih koji tako osećaju i misle o Miloševiću. Vi u tome ne učestvujete, ali vi ste to dopustili. To će veliki novac početi da rešava, onaj veliki novac koga nije sramota da potpiše šta god hoćete o Kosovu. Kažu da je Karić bio mrtav hladan, on bi mogao to da potpiše o Kosovu, on je mislio na novac. Danas imate ovu dvojicu koji kupuju Merkator, ja mislim da bi oni potpisali ugovor sa đavolom za tri milijarde dolara, koliko kažu da je teško to što oni imaju. Ono što može da dostigne katastrofalne razmere u Srbiji je da ogroman novac na malom prostoru donosi veliku nesreću. I danas Dana Popović kaže u Politici da je to jako lepo što smo, eto, očepili Slovence, pa ćemo da im uzmemo kao što su oni nama ne znam šta uzimali, ali, kaže Dana, ima tu jedna velika nevolja, a to je što se stvara monopol. Koštunica je aminovao svesno, javno takvu agresiju srpskog kapitala, a nije hteo da se zapita šta znače monopoli. Monopoli su tiranija. U jednoj maloj zemlji kao što je Srbija, imaćete tiraniju Miškovića i Beka ili ko zna koga još sve tu ima, mi to ne možemo ni da sanjamo. Nemam tu pamet da vidim dovoljno jasno tu sutrašnjicu kroz deset-petnaest godina. Možda sve vodi nekom večnom status quo, možda je taj status quo sudbina Balkana.

Nisam u životu upoznao mnogo ljudi, koji su bili sposobni da sebi samima sruče u lice istinu o tome ko su i šta su. Sa jednim takvim amorfnim pojmom kao što je narod još je teže. Potrebna je nemerljiva sila da narod opameti. To je jedna asketska veština ili ozbiljna građanska veština, da uprostimo to. A ovde niti imate građanina, niti ste još uvek definisali taj pojam naroda, kojeg i danas častite kada mu kažete da je narod, a ne želite da ga uvredite, pa da mu kažete da je građanin. I još uvek niste toliko ludi da prenesete to sa etniteta na individuu, da kažete – odgovoran si za svoju sudbinu. Da kažete – gospodo, ja nisam odgovoran baš za sve što vi radite u svojoj kući. Ako vas truju u Pančevu, a niste sposobni celo Pančevo da dignete na noge i, ako treba, srušite tu fabriku, mi to ne možemo da vam rešavamo. Pada mi na pamet šta je Bertrand Rasel u starosti radio, da li vi znate nekog Bertranda Rasela, koji će sutra da ode u Pančevo i da stane na čelo 100 hiljada ljudi, koji će da odu pred onu rafineriju. Ne znam, jutros sam čuo, raste broj obolelih na plućima, deca stradaju. Pa koliko to godina traje, a mi pričamo o tome da li će Mišković i Beko da kupe Merkator ili će Merkator da kupi Miškovića i Beka. Građanska stranka je propala zato što nema građana koji bi bili članovi građanske stranke.

Ne tretiram dijasporu kao biblijski pojam prognanika, nego kažem – to su neki ljudi koje smo mi oterali, nismo bili sposobni da im damo posao, da oni imaju kuće, dobre plate, da rade itd. To mi nismo bili sposobni. Uprostite taj rečnik, stvar je krajnje jednostavna. Ne tražimo mi ne znam šta, mi tražimo nekoliko jednostavnih stvari. To počinje da liči na vapaj, na neke radničke pokrete iz XIX veka, na anarhiste, na ludite, na utopiste, to sve počinje da liči na to. Imam čak utisak da se stvara ponovo neka radnička klasa, javljaju se neki klasični klasni problemi, problemi proletarijata. Ko danas govori u Skandinaviji o proletarijatu, zaboga? Ako su ga ikad i imali.

I to nipodaštavanje mišljenja učesnika Peščanika, oni hoće da nas pobiju i da nas zadave, kao da smo mi s njima u ratu. I onda kažu – one u Peščaniku ne možemo više da zatvaramo, ne možemo da ih teramo u konc-logor, jer to nije demokratski, a mi smo demokratija, ali možemo da ih ne čujemo, a ako ih i čujemo, ne interesuje nas. Baš nas briga šta oni tamo pričaju. Ja i vi se slatko ispričamo – to njih ne interesuje. Možda treba program da napravimo, nismo program napravili, gde vam je program, nemate program, tako ne možemo da uđemo u parlament. Pa majke mi, naći ćemo deset-petnaest kandidata fantastičnih od tog mladog sveta, pametnog, modernog sveta. Izmislićemo i neke koji tu čame negde u mraku, koji su još bolji od nas. Pa lepo osnujemo neku strankicu elegantnu, uđemo u parlament i počnemo da dosađujemo. Hoćemo ovo, nećemo ovo, kakav je to način, idite kući čitajte knjige, magarci jedni, ništa ne znate. A oni se postide i plaču, ubiše se od plača što su neobrazovani. I kažu, kao onaj finski kandidat za predsednika, pošto je završio jedan turnus – ja neću da se kandidujem, jer nisam pogodan kandidat za današnju Finsku, nego ću glasati za nekog tamo Urha Kenonena, koji je bolji od mene. Zamislite zemlju kao što je Finska, u kojoj dojučerašnji premijer kaže da on nije taj lik koji je potreban Fincima, već je to njegov suparnik. Kad ćete to ovde da doživite?

Svetlana Lukić: Danas će u Peščaniku prvi put govoriti Miša Brkić. Do skoro Miša Brkić je radio kao novinar lista Vreme, a od skora možete njegove tekstove čitati u listu Ekonomist. Počeli smo sa pričom o novom najboljem srpskom prijatelju, Martinu Šlafu.

Miša Brkić: U jednom trenutku Martin Šlaf je bio najgora vrsta one belosvetske poslovne profuknjače, čak su mu, dok je s Karićem bio u dilu, iskopali onu aferu u Izraelu. Kad smo autirali Karića onda je Šlaf ostao u igri, on je sad sjajni partner, eno ga na sednicama Vlade, čoveče, mogli bi da ga izaberu za drugog potpredsednika vlade. I onda ministar finansija izađe na konferenciju za štampu i kaže – e, sad je naše 70%, a njegovo je 30%. Čekaj, ima li neka revizorska kuća, neka konsultantska kuća koja je to utvrdila ili je to stvar lične pogodbe, pa će tek onda da se ide na tender. Okej, to je sad malo zamazivanje očiju, mi smo se prvo u četiri oka dogovorili, a onda idemo na tender. Čekaj, a što niste odmah išli na tender? Ko je verifikovao to što ste se vi dogovorili 70-30%? Mnogi su zaboravili za jednu kvaku 22 iz prethodnog dogovora sa Šlafom, mi smo se dogovorili i sve sudske sporove zaustavljamo. Dakle, ne treba nam više nikakva arbitraža koja će da utvrdi šta je čije vlasništvo, mi smo ta arbitraža, mi smo odlučili. Otkud ti ovlašćenja kao izvršnoj vlasti da ti sad sve to radiš, jesi ti nekome podneo izveštaj, jesi li možda pitao parlament pitao, ma samo pitao, ma samo jauknuo – ej, ljudi, kakva nam je vajda tu?

I onda izađe ministar i kaže – mi ćemo na tenderu koji će biti javan, prenosiće ga kamere, početi sa onom licitacionom najnižom cenom od 800 miliona eura. I to je kao fenomenalno, možda jeste ali ako bi pustio da propada pa ga iduće godine morao da prodaš za 300 miliona. 800 jeste sjajno, ali hajde da ne verujemo sto posto Bogoljubu Kariću, on kaže da je pre dve godine to vredelo milijardu i po, dobro, baciš trećinu u vodu, ostane milijarda. Dakle, nije baš to tako idealno kao što smo mislili. Hoću da kažem, stalno se prosipa nekakva magla – e, ovo što radimo, ovo je najbolje. Šta je reper, na osnovu čega vi tvrdite da je baš to  najbolje? Osim toga da vam verujemo na reč. Znaš, kad Velja kupi švedske lokomotive pa ga novinari pitaju – izvinite, niste išli na tender, to miriše na korupciju, a on kaže – ne. I ti ga sad pitaš – izvini, a kako ne, a on kaže – jel’ oćeš da mi veruješ ili nećeš da mi veruješ, a ja ti kažem da nema korupcije. Niko ne reaguje, nikakvi državni organi. Postoji zakon koji kaže – slušaj, moraš da ideš na tender, i tog trenutka ti, bez obzira što si ministar, moraš zbog toga da odgovaraš, ali ko će da ga tera da odgovara? To je sad dokaz kako je izvršna vlast metastazirala na sve sfere vlasti, na sve sfere društva, na sve nezavisne institucije i kako je za dve godine pojela sve, od komisije za hartije od vrednosti Milka Štimca do centralne banke, sve.

Ko god pokuša da nešto kaže oni odgovore – vi ste naš politički protivnik i vi nam to govorite sa opozicionog stanovišta. Čekaj, nezavisne institucije u društvu nisu nikome politički protivnik, to institucije koje daju stabilnost sistemu i koje postoje zato da bi građani verovali u sistem. Kad toga nemaš onda ti je izvršna vlast, onda ti je ministar i ministar i arbitar i usrećitelj i on je taj koji može da ti priča šta god hoće, a ti, osim svog ličnog utiska da li je to okej ili nije, nemaš insituciju na koju možeš da se osloniš i da ti ona kaže – dobro, ti si sumnjičav po prirodi, ali je to čist posao.

Sada se trguje akcijama Novosti i svi sudovi su rekli da može da se trguje, ali neko u vladi to ne da. Agencija za registre ne dozvoljava kupcu da upiše svoje preduzeće sa tim akcijama. Ta agencija je osnovana da bi bila servis privrednih subjekata. Neko iz vlade je toj agenciji rekao – Divac ne može da se upiše u registar, i upisa nema. I ti sad govoriš o pravnoj državi, govoriš o pravnoj sigurnosti, zoveš strane investitore, kao dođite u Srbiju, mi smo obećana zemlja. Ti dođeš i kupiš preduzeće i hoćeš da ga registruješ, i kad ga kupiš ti misliš da si vlasnik. Sutradan odeš u agenciju da registruješ, oni kažu ne može, što ne može – ne može. Dakle, volja je institucije ili pojedinca da li će te prihvatiti ili će te odbaciti, čak ne moraju, kao u Brozovo vreme, ni da ti napišu rešenje zašto te odbijaju. Odbija te, eto tako.

Znaš, bojim se da će neki ljudi iz sadašnje vlasti, ako se na izborima promeni vlast, da će morati da zbrišu iz zemlje, jer u najmanju ruku im nije čista savest, a da ne kažem da im nije čista ni plata koju primaju, pa negde mora da se propira. Nemam dokaza da to tvrdim ali na osnovu, kako bih rekao, raspoloživog delovanja mogu da sumnjam. Ali stvar je u tome što u uređenim društvima nemaš potrebu da sumnjaš, društvo se brani, izbacuje kao strano telo takvo ponašanje. E, toga nema u Srbiji i to je najveći problem ne samo za građane, nego i za ljude koji ovde dolaze da posluju. Oni kažu – to nije ambijent u kome mi možemo mirno da radimo i da se posvetimo onome za šta postojimo, a to je uvećavanje profita.

Ti pitaš gde se sve to država, vlada, ugnezdila, a gde joj nije mesto. Imali smo aferu s Knjazom Milošem, sećaš se one noćne sednice, izlaze bunovni potpredsednik vlade, ministri i naređuju državnom tužiocu da pokrene istragu zbog nezakonitih radnji. To je bilo jedne večeri u pola 12. Potpuno je eliminisana komisija za hartije od vrednosti koja je u sistemu i po zakonima jedini arbitar na tom tržištu. Onda je nesrećni Milko Štimac pao u nesvest, pa ga reanimirali i ostale stvari, i ti vidiš kako je tim slučajem vlada izbacila ključnog igrača sa tržišta kapitalnih vrednosti. Pazi, tržište hartija od vrednosti u normalnim državama u svetu je strašno važno. Za ove je komisija, ma kao, mi ga i postavili na to mesto, čuj, pa što da mi ne upravljamo time. Od tada do sada ta komisija se nije oporavila i ne može da se oporavi. Pogledaj aferu sa viceguvernerom, postoji li danas kredibilitet centralne banke. Narodna banka Srbije je glavna nezavisna institucija za čuvanje nacionalne valute i za čuvanje kursa dinara i za čuvanje cena, inflacije. Da li sad guverner posle ove afere sme javno da izađe i da kritikuje izvršnu vlast? Oni će da mu kažu – e, da li je još neko koferče ostavljeno preko puta u onom restoranu, a možda je namenjeno i za vas.

Mislim da je i smisao te afere bio da se ta institucija derogira, dakle, da izgubi nezavisnost, da izgubi ugled institucije mimo izvršne vlasti koja može da lupi rukom sto i da kaže – ej, pa ja mislim da guverner više ne može da kaže ono što je govorio pre afere, a govorio je da u vladi sede politikanti. Ja mislim da guverner odlično radi, stalno nešto pokušava da spase, ali on zakrpi jednu rupu, a izvršna vlast otvara četiri, ne rupe, nego rupetine kroz koje curi novac i raste inflacija. O toj metastazi govorim, dakle, ambiciji izvršne vlasti da bude sva vlast u jednoj državi, a ne servis građana. Naša vlada uopšte nije jeftina i mi, na žalost, još nismo u situaciji da na izbore izlazimo pre svega kao poreski obveznici koji mere koliko je prethodna vlast bila skupa i koliko ti neko ko pretenduje na izvršnu vlast nudi jeftiniji servis. Nama je još uvek važnije to da li ćemo sačuvati Kosovo i da li ćemo imati izlaz na toplo more od toga koliki su troškovi toga.

Pokušavamo da radimo neku analizu koliko Srbiju košta ovakav status Kosova. Dakle, što bi rekao Marko Jakšić, vertikalno povezivanje Lipljana direktno sa Beogradom. Pa, čoveče, takva konekcija ne postoji nigde u svemiru. Dakle, koliko to košta. Mi smo tek kad je UNMIK zaplenio jednu pošiljku saznali da država šalje dva miliona eura za neke plate. Koliko ti ljudi primaju plata, koliko nas košta ta virtuelna teritorijalna prisutnost na Kosovu? Ne znam, kad pitaš oni kažu – to je državna tajna. Čekaj, bre, moje su pare, ja platio porez i svi poreski obveznici, valjda moramo da znamo, čak i za tako krupne nacionalne interese, gde to pare odlaze. Da li možda postoji drugačiji politički model odnosa sa Kosovom koji bi nas manje koštao, a bio produktivniji nego što trenutno jeste.

Šta ima premijer da traži u biznisu, u poslovnim odnosima? Razumem da država iz svog akcijskog ili razvojnog fonda odvaja 50 miliona eura, pa ulazi sa Miškovićem i Bekom u trgovinu sa Merkatorom, ali ne ulazi. Dakle, ne vidim zašto se premijer sastao sa ovom dvojicom biznismena. Ako je hteo politički da podrži jedan dobar biznis projekat, a to je udruživanje firmi u regionu, onda je zakasnio. Prošle godine se već dogodilo jedno takvo veliko merdžovanje u regionu. Grand kafa, odnosno vlasnik Grand proma Slobodan Vučićević je takmičeći se sa slovenačkom Drogom Kolinskom uspeo da pobedi i kupi Soko Štark, a onda je Droga Kolinska kupila Grand Prom i nije sve platila kešom, nego je vlasniku Grand Proma Slobodanu Vučićeviću ponudila akcije u firmi Droga Kolinska, tako da je on postao njen suvlasnik. I sad, u te tri firme –  Grand Prom, Soko Štark i Droga Kolinska ti imaš užljebljene razne vlasnike iz različitih delova regiona. Ti ljudi koji su pravili taj aranžman ušli su u taj projekat pre nego što je Evropska unija ponudila zonu slobodne trgovine regionu kao pristupnu ulaznicu u Evropsku uniju. Dakle, napravite mini Evropsku uniju na zapadnom Balkanu, pa da vidimo da li ćete se na taj način kvalifikovati za pravu Evropsku uniju. Ja u tom smislu tumačim i ove poteze sad. Krajem prošle godine postojali su ozbiljni signali da su izmedju Merkatora, hrvatskog Agrokora Ivice Todorića i Delte, postojali pregovori o razmeni vlasništva, odnosno akcija i ulazak svakog od njih u svaku od kompanija. Ja razumem njihove poslovne motive.

Ideja je bila da se napravi velika regionalna kompanija koja bi gledala čak na tržište Ukrajine. To tržište bi imalo skoro 100 miliona stanovnika. Ta kompanija bi poslovala dve-tri godine, onda bi izašla sa svojim akcijama na londonsku ili frankfurtsku berzu ili, što da ne, i na njujoršku i onda bi se neki veliki svetski trgovinski lanac Kraford, Nestle pojavio i tim ljudima, suvlasnicima te kompanije, ponudio 5 milijardi dolara da kupe od njih tu firmu. Pazi, to je strašan izazov i strašan poslovni motiv da napraviš takvu regionalnu integraciju, odnosno regionalnu trgovačku platformu. Ta ideja je propala, zvanična verzija je da je Agrokor imao poslovnih problema i navodno je prvi izašao iz cele priče. Onda je došla ova srpsko-slovenačka priča, nikad do kraja izvedena – a oni su i prvi počeli da se otcepljuju, a i prvi su došli ovde. Pa Merkator otvoren u Srbiji je i dalje trn u oku polovine Srba. I to je ostalo da tinja.

Najnoviji slučaj sa Merkatorom izvorno je nastao u Sloveniji. Problem je nastao onog trenutka kada je iz Srbije došla inicijativa na tom starom talasu o mogućem merdžovanju. Očigledno ova dvojica srpskih biznismena nisu stala sa tom idejom, i sad oni ulaze na poluotvorena slovenačka vrata, stavljaju nogu, i Slovenci ne mogu da zatvore vrata. Zašto ne mogu? Zato što su u Evropskoj uniji i zato što je to sad normalno poslovanje. Slovenci mogu da imaju politički problem, jer je nedavno država, odnosno čitaj Janša kao premijer, prodao po jednoj ceni, u Sloveniji se kaže niskoj, Istra bencu i Pivovarni Laško državne akcije u Merkatoru. Nevolja je što je glavni čovek Istra benca Janšin pajtos već 15 godina, Igor Bavčar. I sad, ova dvojica srpskih biznismena dižu cene akcija Merkatora tamo na berzi u nebesa. Do pre nekoliko dana cena je bila 38000 tolara za jednu akciju ali ja mislim da su oni spremni da ponude i 55000, mislim da nema granica do kojih oni ne bi išli da kupe tih 10%. Ako bi se to desilo, onda bi neka komisija Evropske unije mogla da kaže – izvinite, gospodine Janša, vi ste Bavčaru prodali jednu akciju za 38000. Pogledajte koliko je slovenačka država izgubila time što to nije prodala na berzi, otvoreno, po 55000, i onda je Janša u problemu. I ja mislim da je navodni spor, afera ili slučaj Merkator izvorno slovenački problem.

Ja sam juče razgovarao sa mnogim ljudima u Sloveniji i prva rečenica je bila pitanje – znaš li ti šta je za nas Merkator. Ja kažem, pa trgovinski lanac. Ne, kaže, za nas je Merkator Triglav. Ja onda shvatim, pa čekaj, i oni boluju od nekih predrasuda. Slovenija je u Evropskoj uniji i nema više granica, nema tu – ovo je naše.Taj koncept nacionalne države na kome je Slovenija prošla tranziciju i koji se pokazao dobar, postao je anahron onog trenutka kada se uđe u Evropsku uniju. I to je dobro iskustvo za Srbiju, to nas čeka. Ta nervoza koja je stvorena i u Sloveniji, a ja bih rekao i ovo pomalo pobedničkog likovanja u Srbiji, kao evo, sad ćemo mi njima da se osvetimo za sve, su potpuno besmisleni zato što kapital i biznis imaju sasvim drugu logiku. Ono što bi trebalo da interesuje političke elite u takvim situacijama, to je da zaposle nezaposleno stanovništvo. Osim tog lošeg ukusa u ustima svih nas zbog toga što su Mišković i Beko ljudi iz Miloševićevog vremena, niko im ne može zabraniti da kupuju u Sloveniji . Ni u Srbiji im niko ništa nije zabranio. Mislim, je li Miškovića neko zaustavio – nije.

Koliko vidim Mišković nema ambiciju da napravi političku stranku. Ja mislim da je on trenutno najveći poslovni lobista u Srbiji, mislim da je njegov uticaj čak toliki da može vladi da kaže – ej, slušajte, meni bi odgovarali ovakvi zakoni ili čekajte, nemojte neke zakone još da donosite, na primer zakon o investicionim fondovima, dok se ja malo ne zaimam u Srbiji. On će da kaže – slušajte, mogli bismo da spustimo marže, i onda jedan ministar kaže – da, da, visoke su marže, mogle bi da padnu da bismo oborili inflaciju. Drugi ministar može da kaže – ne, ne, to ne može tako. Koji će pobediti? Pobediće Mišković obaranjem marži. Znaš, mnogi kažu – pa, zašto bi Miškoviću išlo u prilog da obara marže kad time seče granu na kojoj sedi. Nije tačno, obaranjem marži on uništava konkurenciju malih radnji. Ja ujutru kad izađem da kupim hleb i jogurt neću više moći da odem kod mog Pere bakalina i da kod njega to kupim, nego ću morati da odem u Pekabetu, jer mali trgovci ne mogu da opstanu zbog velikih troškova. Veliki trgovački sistemi mogu da izdrže obaranje marži jer su veliki, i izdržavaće sve dotle dok ne unište konkurenciju, a onda su gazde na tržištu i mogu da određuju kakvu god hoće maržu i moraš da je prihvatiš, odnosno moraš da kupiš u njegovoj radnji, jer je jedini. Ali, eto ga primer kako jedan poslovni čovek ima uticaj na izvršnu vlast. 

Mi imamo taj zakon o investicionim fondovima koji čeka na usvajanje. Ja ne govorim sad samo o Miškoviću, govorim o mnogim drugim ljudima koji koriste tu institucionalnu prazninu da u rukama koncentrišu veliko vlasništvo. I onda se mi jednog dana probudimo i vidimo – evo, skupština Srbije je usvojila taj zakon. Ali, proces je završen, koncentracija vlasništva, prvobitna akumulacija kapitala je završena.

Smeta mi vraćanje na predstave iz Miloševićevog vremena, strašno mi smeta taj  arhaičan jezik. Neću da budem ličan i neću nikog da uvredim, ali mi smeta jezik kojim govori predsednica Koordinacionog centra za Kosovo, Sanda Rašković-Ivić. Unapred se izvinjavam, ne želim da je uvredim, ali ona govori jezikom svog oca. Prvo, osetili smo na koži kako je to prošlo, drugo, sasvim su druga vremena da bi ti sad koristo te fraze, te floskule. Ta priča je ispričana. Znaš, mnogo je danas opscenara koji su nam to već radili u prošloj deceniji i ne razumem naivnost ovog građanstva koje to ume da proguta danas na isti način kao što je gutalo pre 10 godina. Za vreme Miloševićeve sahrane na javnoj sceni, u medijima, defilovali su ljudi koji koji su te opljačkali i onda pred kamere izađe čovek i kaže onako potpuno mrtav hladan – društveni standard je bio bolji u Miloševićevo vreme. Nije da mi smeta nego me baca u očaj, da li je moguće da neko danas veruje da je 93. bilo bolje nego što je sada. Sve to govori da tranzicija u Srbiji neće proći kao što je prošla u Mađarskoj i Sloveniji. Period, neću da kažem edukacije, nego prosvetiteljstva srpskog građanstva, moraće da traje petnaest godina.

Da nije bilo one dve i po godine Đinđićeve vlade i tempa koji je tad nametnut, ja bih rekao – pa, ova vlada i nije tako loša, ali ti već imaš jedan reper i mislim da je ključni problem ove vlade što je došla posle Đinđićeve vlade. Da je ova vlada došla ili pre Đinđićeve valde ili dvadeset godina posle, svi bi rekli – pa, nije loša, onako sve natenane, sporo, meri vekovima. Znaš, ponekad mi ova vlada deluje kao Sinod, nema veze, u sledećih sto godina ratovaćemo s katoličkom crkvom, to nam je sudbina. Ali ja sam već izgubio jedan život i to sam izgubio najproduktivniji deo svog života. Zvuči kao floskula parola da Srbija nema vremena, ali zaista ona u poslednjih dvadeset godina nikad nema vremena. Sad je onako vreme kad bi to sve moralo da vrca od ideja. Umesto da su se svi razleteli pa nešto rade, pa svaki dan nešto novo, ti ovde imaš premijera koji drži konferencije za štampu samo na godišnjicu vlade, daje 40 dana, pa ima konferenciju za štampu.

U ovu zemlju dolaze razni ljudi iz sveta, važni političari iz Brisela, Vašingtona, ali ja nisam video konferenciju za štampu koju je premijer držao sa, ne znam, Olijem Renom ili sa nekim Amerikancem. Uvek je to neko saopštenje. Znaš, vlast koja komunicira saopštenjima kod mene nailazi na neku vrstu otpora, jer to je način kako ona percipira sebe. Dakle, mi smo sila iznad društva. Sećaš se koliko su zamerali onoj vladi na netransparentnosti, e, a šta je u ovoj vladi ostalo od transparentnosti, leba ti – saopštenja, i to sve kraća. Pritom, sve češće u ime premijera govori portparol. Čekaj, bre, je li taj premijer logoreičan, ume li on nešto da kaže ili mora portparol u njegovo ime da  govori. Mnogi će reći – u, ala si našao primer, ali moram da pomenem Blera, čovek je malo-malo u nekoj šorki, pa mu skidaju gaće u parlamentu, pa se bije sa medijima, brani ovu ili onu tezu. Ništa od toga ovde nemaš, ovde premijer sedi na patrijarhovom prestolu i komunicira s Bogom direktno, a sa pastvom preko saopštenja. Ej, koliko je dosad bilo prilike da dođe u parlament, ma jednom nedeljno da dođe u parlament. Izvršna vlast je tu da nekome polaže račune, ne samo na četiri godine kad su redovni izbori. Sve je nešto državna tajna. Je li albanska platforma državna tajna za Albance na Kosovu? Nije. Pogledaj srpsku vladu, sve je državna tajna, plan za Kosovo, odnosi sa Crnom Gorom… Stalno se nešto radi ispod žita, ej, ljudi, izađite i kažite, bre, šta hoćete da kažate.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Miša Brkić, novinar lista Ekonomist, a za kraj Peščanika slušate profesorku Srbijanku Turajlić.

Srbijanka Turajlić: Vi na kraju vidite da ima stotinak, uslovno rečeno budala, koji stalno govore i onda dolazite u potpuno besmislenu situaciju da čim zinete, oni kažu – ma, pusti onu budalu, znamo šta će ona da kaže. To i onako ne služi ničemu, pa čovek stvarno ne zna više ni zašto bi otvarao usta, ni zašto bi se nervirao, ni šta bi zapravo preduzeo. Ja priznajem, ja sam potpuno bezidejna. Nikad nisam razumela kako je izgledala 1987, to je stvarno bio period kada ja to nisam pratila, pa se onda nekako desilo. Ali nama se 91. desila zato što niko između 87. i 91, od mnogih koji su se kao zgražali, nije hteo da reaguje, a kad se prelila čaša, pa se ljudi setili da bi možda mogli da reaguju – bilo je kasno. Prosto, to neko nagomilavanje praga će dovesti do toga da će negde brana da pukne, a onda ćemo se mi čuditi i onda će svako dokazivati da je on u stvari dobro mislio, ali eto, nije na vreme, pa ne znam šta. I prosto je, ne znam, beznadežno. Gde god da pipnete, za šta god da se uhvatite, sve je nekako trulo. Izgubila se energija, da ti veruješ da svojim činom, delom, stavom, ponašanjem, pa i aktivizmom možeš na nešto uticati.

Čitam ove, naravno, iz nedelje u nedelju kolumniste u Danasu i juče je Borka Pavićević imala stvarno odličan tekst. I kad sam ga pročitala, mislila sam da je pozovem i da kažem – dobro, Borka, kako se nisi umorila. Stvarno se divim njenoj energiji, kako se ne umori, da posle petnaest-šesnaest godina istu stvar jedanput nedeljno na ovaj ili onaj način ponavlja i vidi da prosto niko na to ne reaguje i ona kaže – pa nije važno, ja ću još jedanput, pa ću još jedanput. To jeste jedno fantastično prosvetiteljstvo, ali ja nisam kolumnista i ne znam na koji način bi čovek više šta uradio, ne znam koji potez bi mogao da povuče, pa makar i da se ogradi. Imam strašnu potrebu da kažem – ej ljudi, ja lično nisam u toj priči, ja lično, makar nekako apstraktno, ne živim u državi u kojoj se vlada tako ponaša, ja lično nemam ništa sa onima koji misle da je normalno da šetaju hiljade i hiljade evra u koferima, ja lično nemam ništa sa onima koji nisu u stanju da zatvore ni jednu aferu od onolikih koliko se otvorilo. Nemamo pojma šta je sa vagonima, odnosno znamo da su loše kupljeni, ali to se nikog ne tiče, nemamo pojma šta je sa onim Dragićem i onom vojnom opremom, ne znamo šta je sa satelitom izraelskim, ne znamo ništa.

Razumete, vi ste imali period zabavljanja naroda otvaranjem afera na jedan krajnje interesantan način, pošto je G17 plus ceo svoj imidž napravio otvaranjem afera i tako su zapravo ušli u parlament. Pa kako su naravno pali, ja bih rekla, iz objektivnih razloga, krenuli su da otvaraju nove afere. Nažalost , te afere im se vratiše kao bumerang, nekako u svaku od njih su oni umešani. I onda se naravno jedna po jedna otvara, narod se kao zabavlja i na kraju vidite, ništa ne znate, šta se dešavalo u dnevnim sobama članova vlade. Kad bi neko seo i samo popisao od prošlog leta do danas koliko se ozbiljnih afera desilo, ni za jednu nemamo nikakav ishod. Kad bi otišao sa tim spiskom kod premijera i rekao – dobro, gospodine premijeru, je li ovo stvarno zemlja u kojoj želite da budete premijer, je li vas zaista ceo vaš život doveo dotle da na kraju sedite na vrhu nekakvih stotina hiljada miliona evra, koji se negde ispod vas valjaju, ili uz vas, gde vi zapravo predsedavate tom nekom mutnom polju u kome sve pliva, u kome se privatizuje, ne zna se kako se privatizuje, ovaj ne može, ovaj može, onaj završi u bolnici, pa se oporavi… Na kraju svi srećni i zadovoljni, dakle, prosto o čemu se radi, ljudi? Ja stvarno imam potrebu da negde napišem onaj veliki transparent – ja nisam odavde i molim da me se ne primećuje.

Znate, negde u mojoj mladosti bilo je jako popularno, to je bilo vreme kad je Politika bila ozbiljan list, pa nije živela od čitulja i besmislenih oglasa, izliva ljubavi, poštovanja i ne znam čega po novinama, nego je prosto čitulja služila za informisanje da je neko preminuo. E, onda je bila nekakva vrsta ličnih oglasa, u kojima je bilo popularno, valjda je tad i zakonski to bila obaveza da vi kažete – odričem se moje supruge, moga muža, moga sina i njegove dugove ne priznajem. Ja stvarno imam potrebu da dam oglas u novinama i da kažem – odričem se ove vlade, odričem se vlasti ove države u kompletu, njihove činove, njihova dela ne priznajem i ona sa mnom nemaju nikakve veze, ne pristajem da me bilo ko sa bilo čime povezuje na taj način.

Blesavo je, toliko smo zagušeni da čovek više ne zna odakle da počne da se odtrpava. Hajde tu stvar da teramo do kraja, vi počnete da je terate, otvori se neka nova. I imamo sad ono što smo naravno svi znali od početka, ovo sa Ulemekom, je li sedeo ministar policije sa njim ili nije. Aman zaman, ljudi, pa tu valjda postoje neke sankcije, razumete. Trebalo bi da kada se otvori afera železnica da ide ministar železnica, afera kufer – ide guverner, afera Ulemek – ide ministar policije. To su toliko jasne konsekvence, ali naravno, onda nema ni vlade. Pa dobro, možda je i to bolje. U nekim nama dalekim zemljama, ljudi daju ostavke zbog trideset sekundi zakašnjenja voza, ovde se vama valja kufer od 100000 evra kod vašeg zamenika ili pomoćnika, sasvim svejedno, i vi se i ne pomerite. Onaj kupi vagone, vi kažete – pa, jeste, malo je pogrešio što mu vagoni nisu dobri – i vi se opet i ne pomerite. Što vi nemate osećaj da se pomerite, dobro, čovek možda nema razvijen osećaj lične odgovornosti, ali onaj koji vam je šef. Pazite, to je potpuno fantastično, ja se nekad pitam da li Koštunica još uvek uopšte funkcioniše. To ona priča iz istorije, opsada Beča ako se sećate, kada su Sulejmana Veličanstvenog preminulog držali u stolici pod Bečom, e da bi kao njime plašili Austrijance. Ja se vrlo često pitam u kojoj fotelji zanemeo sedi naš premijer i ne oglašava se, kao da mu je neko vezao oči, vezao uši, prosto ne znam, uhitio, ne znam šta su uradili, i sad je čovek u nemogućnosti da se oglasi. S vremena na vreme da nam neku utešnu patriotsku izjavu, s kojom baš ne znam tačno šta ćemo, ali to je priča za sebe.

Pazite, ova farsa: ima Mladića, nema Mladića, uhapsićemo Mladića, nećemo uhapsiti Mladića, aman zaman, u svakoj ozbiljnoj zemlji se zna je li neko u njoj ili nije u njoj, i ako je u njoj zašto nije uhvaćen. Mislim, o čemu se radi, zašto se obećava Karli del Ponte da će neko biti uhapšen, pa mi smo građani ove zemlje, pa mogao bi i nama neko da kaže – gospodo, u vašoj zemlji živi taj i taj, sad ćemo mi da uradimo – bilo šta. Ako može da zna Karla del Ponte što ne bih mogla da znam i ja, ja sam, brate, makar građanin ove zemlje, ona nije. Ne znam… Ja priznajem, prvi put u životu kad ste mi se javili, nisam bila sigurna da li hoću da razgovaram, ja ne znam o čemu da razgovaram, ja nemam ništa pozitivno da kažem. Prosto, mislim, neku tugu i jad da izlijem, onda sve više ličim na sopstvenu babu, ali dobro, polako ulazim u njene godine u kojima i mogu samo da sipam neki gnev i neki jad.

Gledam i ovo sad, potpuno je lična priča, meni je neobično važna. Ovaj zakon o amnestji, ne mislim sad na mlade, nego na onaj ratni period. Postoji naravno jedan broj tih ljudi koji živi u emigraciji. Igrom slučaja poznavala sam jednog sjajnog čoveka, zvao se Marko Krstić, živeo je u Parizu i nikada nije uzeo ni jedno državljanstvo. Imao je 22 godine kada je počeo rat, pre rata je bio u studentskom demokratskom klubu vrlo aktivan, u rukovodstvu, otišao je u šumu kod Draže Mihajlovića, borio se u Omladinskom korpusu, čak mislim da je bio komandant Omladinskog korpusa. I prosto je, po njegovom dubokom ubeđenju časno odratovao taj rat za kralja i otadžbinu. Nije jedini, ali nekako kroz njega sam upoznala još neke druge ljude. U svakom slučaju, kad se desio 5. oktobar, onda su se oni obratili našoj ambasadi u Parizu moleći da se o tome razgovara. Znajući za taj slučaj, tad je Mićunović bio predsednik skupštine, s njim sam razgovarala, sa Goranom Svilanovićem sam razgovarala, tvrdeći da su ti ljudi stari, umiru jedan po jedan i ako se ne požuri, ne mora više o tome ni da se raspravlja. Naravno, gospodin Krstić je preminuo jesenas ne dočekavši da dođe u zemlju. Oni su svi meni nudili – pa daj podatke, daćemo mu pasoš. Ja sam probala da objasnim da je čovek zapravo duboko principijelan, on neće svoj pasoš, on hoće da se ta stvar reši za sve, a ne za njega zato što slučajno poznaje mene, a ja slučajno poznajem vas, pa će on dobiti pasoš. Naravno, preminuo je i evo, kroz nedelju dana porodica donosi urnu da je položimo na Novom groblju. Dakle, prosto, ni to nisu mogli da reše, ni tu nismo mogli da se dogovorimo i tih nekoliko preživelih će, duboko ojađeni sopstvenom zemljom, stići u urnama za godinu ili dve.

Nešto nam nedostaje, neki osećaj empatije, neki osećaj razumevanja za bilo koga sem za samog sebe, za sebe i za svoje blagoutrobije i da meni bude dobro na razne načine: što sam namakao puno para, zato što me voze kolima na posao, zato što se slikam na televiziji, irelevantno je. Prosto, da meni bude dobro. Čak nisam sigurna, ako nekom igrom slučaja nekim vašim postupkom nekom postane bolje, da će vas i to obradovati, vas to prosto ne zanima.

Pregovori u Beču su zaglavili, naravno da su zaglavili. Ja prosto imam strah, hajde makar da ga izreknem negde javno. Duboko cenim napore ljudi koji pregovaraju, dakle, to prosto jeste legitimno. Ja nisam sigurna da se na dovoljan način u svemu tome ceni i razume moć i snaga međunarodne zajednice i ja bih volela da neko tim ljudima na Kosovu kaže – dobro, slušajte, evo mi imamo dobru ekipu, mi se trudimo i razgovaramo, ali vi shvatite naše prilike i prebacite neku imovinu negde na sigurno, jer mi nismo sigurni šta mi vama kao ishod pregovora možemo garantovati, a i nismo sigurni, ako se oni na neki način naprasno okončaju, da mi vas možemo zaštititi. Ja prosto mislim da je neko u obavezi da tim ljudima skrene pažnju, pazite, jer vi kad čitate na prvoj strani – pregovori, pregovori, vi na kraju iskreno poverujete da se ništa neće desiti dok se to nekako ne okonča. Ja nisam sigurna da je tako, odnosno ja imam utisak da je uloga tog nekog međunarodnog sudije, pravednog ili nepravednog, koji drži čekić daleko veća nego što se iz naše štampe vidi. Naravno, sad će oni reći – ali politički nije mudro ako ja unapred pripremim ljude na mogućnost neuspeha, moja pregovaračka pozicija je slabija. Možda je to tako, ali ipak su u tome neki ljudski životi i neka ljudska imovina važniji od pregovaračke pozicije. Ne znam kako to da objasnim, ali meni je to igranje sa sudbinom velikog broja ljudi, prosto ne bih volela da budem u koži pregovaračima, imam utisak da će svako od njih, plašim se u stvari da će svako od njih jednog dana sebe pitati – pa dobro, jesmo li mi učinili sve što je u našoj moći da zaštitimo te ljude, ako već nismo u stanju da im pomognemo.

Prosto imam utisak da se time jako manipuliše. Pazite, pregovarački tim je čak i dobro sastavljen, od različitih ljudi, tu se negde pokazalo da mi ne moramo baš da delujemo samo partijski, možemo da okupimo ljude koji o tome puno znaju. Taj pregovarački tim nema razloga da se menja, niti bi se promenio i sutra ujutru da budu izbori, dakle, to ne može biti izgovor i nema razloga da mi sad plašimo narod tolikim značajem toga da za to vreme ovde mogu da se valjaju avioni, kamioni i evri i tako dalje, prosto nije logično. Ali opet, neće ni to niko da kaže. Progovara LDP i mislim da je dobro što progovaraju, možda nisu još uvek dovoljno glasni, ali biće, prosto svi oni koji na kraju u ovoj zemlji imaju potrebu da progovore glasno i otvoreno podržaće taj jedan jedini glas koji se čuje. To sad više nije ni pitanje političkog opredeljenja, ako tako mogu da kažem, dakle, oni su se opredelili da u meri u kojoj mogu govore naglas ono što jako mnogo ljudi ovde misli i o tome bi možda mogle da razmišljaju neke druge stranke, koje pokušavaju da vode salonsku politiku. Ja mislim da ovo nije salonsko vreme, u principu mislim da je sretna zemlja u kojoj se vodi salonska politika, ali nisam sigurna da je ova vlada neko sa kim se može voditi salonska politika. Prosto, ako neko sve radi u svinjcu, onda vi ima da uđete u taj svinjac i da tu vodite neku borbu, ništa ne vredi da ga čekate u salonu, on u salon neće ući, prosto ne vredi, a ja se plašim da se mi sve više bližimo  nekakvom kalu, nekakvom blatu, pa onda sad uđi u blato pa se bori ako već hoćeš da se baviš politikom.

Ja sam imala mnogo više godina nego što imaju njegova deca, kada su dva policajca došla da vode moga oca na bazi neke iskonstruisane udbaške afere, potpuno svejedno, pa se i danas toga sećam. Dakle, stvarno mislim da je krajnje neugodno što se to njegovoj deci i supruzi desilo. Dobro, supruga nekako deli njegovu sudbinu u svemu tome, deca su potpuno nevina, to nije njihov izbor, iako će biti ponosni na tatu jednog dana, ali za to treba tek da porastu. U svakom slučaju, vi imate Čedu Jovanovića koji izlazi u javnost sa vrlo ozbiljnim izjavama, njegov programski govor je bio jako dobar, dakle, on izlazi zaista sa dobrim stvarima po meni i verovatno i po mišljenju još nekih – čim ga privode. I sad vi morate nekako vratiti njega u afere. Desi vam se da padne ova stvar sa Centralnim zatvorom, znači to smo zatvorili. Onoliko se pričalo i nema nikog ni da se izvini, što je najinteresantnije, da kaže – izvinite, gospodine Jovanoviću, mi smo o vama govorili to, to i to, ali evo, pokazalo se… Znači, to padne, sad moram da izmislim nešto drugo, ja moram nekako da stalno osvežavam u glavama ljudi ideju da sam ja onomad njega nacrtao kao kriminalca, pa da sad oni nastave da ga gledaju kao kriminalca. Pošto ne mogu da nađem ništa konkretno, moram da kreiram afere. To je u stvari tužna priča ove stvarnosti i tužna je priča što niko za to ne odgovara.

Naravno, odmah se pojavio ministar pravde i rekao da svi su građani ravnopravni pred zakonom, što potpuno nije tačno, jer da su svi građani ravnopravni pred zakonom i taj ministar pravde bi tog ministra policije pitao šta je radio sa Ulemekom, ako i ministar pravde nije bio prisutan. Dakle, što se toga tiče, nisu svi građani ravnopravni pred zakonom, evo ja se usuđujem da poručim gospodinu Stojkoviću, neki su mnogo ravnopravniji od drugih, a o tome on odlučuje i to jeste ono što je strašno. Nisu ni ona nesretna deca u Vranju ravnopravna pred zakonom kada govorimo o Pahomiju, to je takođe svima jasno pa to nikog ne uzbuđuje. Dakle, vi s jedne strane imate potpuno neverovatne pravosudne propuste na koje niko ne reaguje, i onda imate rotaciona svetla i deset ljudi da nekoga privode na saslušanje, za koje on tvrdi da nije bio uredno pozvan, što je naravno sasvim moguće, jer nije on jedini kome se to dešava. Znam neke mlade prijatelje koje su privodili kod sudije za prekršaje iako ljudi tvrde da nikad nisu primili poziv, prosto nije stigao, poštar ga je bacio, ko zna gde je, svejedno je. I to je neko jednog momenta rekao – kod Miloševića se jasno znalo ko je ugrožen, dakle, govorim na unutrašnjem planu, a ko manje-više može da se šeta, ovde više ni to nije jasno. Dakle, ne znate u stvari gde će se i na koju stranu to završiti. Ma ne znam, prosto, haos je, haos je, ne znam šta da kažem.

Trulićemo, trulićemo, naprosto trulimo. Ja naravno ne znam na šta će to da izađe, nemam ideju na šta će to da izađe. Ja sam imala nekako strašno čvrsto ubeđenje 89, da sad mi treba da se okupimo, da se ujedinimo, pa da ne budemo čak ni izbirljivi mnogo u tom ujedinjavanju, prosto treba skupiti snagu, treba zaustaviti to ludilo, promeniti tu stvar i onda se dogovoriti gde ćemo dalje. Ja ovog momenta nemam čak ni tu ideju, ja ne znam ni koga bih okupila. Dakle, hajde, sutra ujutru se vi i ja dogovorimo da je ovoga stvarno dosta, da sad nećemo da dozvolimo da mi kao narod trulimo i da ova zemlja tone, i radimo šta? Ja nemam ideju šta, u tome jeste problem. Pravimo organizaciju – koju organizaciju, s kim. Svi kažu – ljudi su umorni, treba da prežive, ali to je prosto falšno, oni sve gore i gore žive zato što dozvoljavaju da zemlja u kojoj žive truli. Vi nemate više ni jedan glas autoriteta koji bi rekao – ej, ljudi, građani, probudite se, ovo je strašno. Onda naravno narod nekako i kad pomisli da nešto nije u redu kaže – ma čekaj, pa vidiš, oni svi ćute, mora da se meni čini da nije u redu, prosto ja treba samo još malo više da zaradim pa će nešto kao biti bolje.

Možda bi mogli da pričate sa mojim mladim kolegom koji muku muči već godinu i po dana sa takozvanim asistentskim stanovima, jedan deo je useljen, drugi deo nije završen, ovi koji su se uselili ne mogu da sklope ugovore, ne mogu da uđu u otkup i oni svi pitaju, molim te, ko je sad ovde lud. Niko ne reaguje, a nama se čini ta nepravda, pa da li je to baš nepravda. Možda je normalno da vi sa troje male dece obilazite gradilište koje ne napreduje danima, a vi tamo na trećem spratu treba da dobijete stan, pa im stalno govorite – tamo ćemo mi biti u vazduhu. Nema dobre volje. Fantastično je kako građevinski papiri za svakog tajkuna koji plati mogu da se srede ovako, a za nekakve nesretne asistente koji nemaju tu finansijsku moć ne mogu da se srede nikako. Onolike vile na Dedinju dobiše sve dozvole, pa hoće li neko da se zapita kako je to moguće? Svi kažu – da, to je strašno, niko ništa ne preduzima. Trulićemo do ne znam dokle. Svako može da kaže šta hoće, imate tu farsu sa odbranom lika i dela gospodina Miloševića i sad da vi napravite komitet za dokazivanje krivice gospodina Miloševića, vi bi bili strani plaćenik, produžena ruka Haga. Evo, sad Hag nije uspeo, a vi ćete sad da nastavite nezavršeno delo Karle del Ponte. Dakle, vama su potpuno vezane ruke. Kad bi samo neko seo da popiše šta se zapravo desilo za vreme dok je to bila jurisdikcija gospodina Miloševića, kao što se nadam da će jednog dana neko popisati šta se sve desilo za vreme dok je to bila jurisdikcija gospodina Koštunice, pa će to ući u njegovu biografiju.

Svetlana Lukić: Slušali ste Peščanik, govorili su Goran Svilanović, Dragan Babić, Miša Brkić i Srbijanka Turajlić. Prijatno.

 
Emisija Peščanik, 07.04.2006. 

Peščanik.net, 07.04.2006.