Radio emisija 04.06.2004, govore: Vesna Pešić, Mrđan Bajić, Srđa Popović i Nenad Prokić.

Svetlana Lukić: Dobar dan. Da se ne lažemo, ova kiša nikad neće prestati da pada. Rastavile su se ustave nebeske i Potop je – protivno svesrpskim poljoprivrednim interesima – počeo. Ali, što je zastrašujuće, to je da je odluka o Potopu doneta je na nelegalan način. Zbog toga se ta kriminalna odluka Svevišnjeg mora, i to po hitnom postupku, ukinuti, a On lično ima biti izveden pred lice pravde – Zorana Stojkovića.

A on, ministar pravde, obilazio je zatvor u Zabeli. Ne mogu tačno da se setim da li da bi sprečio nezakonite vizite raznih političara bivšem direktoru RTS-a Dragoljubu Milanoviću, ili da bi ga sam posetio i skratio mu zatvorske dane. Ministar je tamo obećao proširenje zatvora. Dinkić će već negde za to naći para. Pa kad se našlo 130 miliona za finansiranje Srpske akademije nauka, što ne bi i za Zabelu? Što je ona gora?

A ako baš nema para, uvek je tu Karić. Ove predizborne dane treba iskoristiti ako vam nešto zatreba – plac, fabrika, veštački kuk, kombajn ili plastenik – sad ili nikad, tražite od Karića i on će dati. Naravno, pod uslovom da pridružite, kako već sada kaže, njegovom Pokret spasavanja Srbije.

Silvija Berluskonija su zvali italijanski Hudini, a Karića često zovu srpskim Berluskonijem. I on, kao i Berluskoni, koristi svoje bogatstvo da bi došao na vlast, a kad dođe na vlast – koristiće je da bi se dalje bogatio. Italijanima se , kažu, sviđao, zato su ga izabrali Berluskonija, njegov projekat kojim je on nameravao da pretumba Italiju. Mislili su da će Berluskoni biti onaj trzaj koji će Italiju katapultirati tamo negde na mesto, recimo uz veliku Nemačka ili Engleska, i vratiti Italijanima stari sjaj. Hteli su forca Italijua a pre neki dan se žale što je njihov premijer Dan državnosti Italije obeležio vojnom paradom. E, tako to ide. Ko hoće Musolinijeve sledbenike za saveznike, dobije – za početak – vojnu paradu.

Glasači našeg Berluskonija ne misle da bi Bogoljub mogao nešto da učini za Srbiju. Nadaju se da će on lično njima, i samo njima, pomoći da se obogate. Ko šiša Srbiju. Ranije su glasali za nju, sada samo za sebe i za svoju familiju. Mislim da je to za našu političku svest – i pri tome nisam cinična – veliki napredak. To je naša verzija malo zakasnelog političkog sazrevanja.

Stari Grci su to počeli pre nekoliko hiljada godina. Kad su im se onomad bogovi nagomilali, shvatili su da taj haos nekako moraju da organizuju i to su učinili tako što su – prema Delfijskom učenju: “Spoznaj samog sebe” – počeli da razmišljaju o svojim pravim potrebama, a prividne pustili da odumru.

E, sad nemam više vremena da vas prosvetljujem i prosvećujem, smislite nešto i sami. Niste mali. Čuda se dešavaju. Evo, na primer, Koštunica je leteo avionom, a Tomislav Nikolić je najavio da će ukinuti vojsku. A gospodin Čeda Antić, član predsedništva partije G17 plus, poslao je Peščaniku ovo pismo.

Svetlana Vuković: Otvoreno pismo gospodinu Desimiru Tošiću

Poštovani gospodine Tošiću,

Redovno slušam i čitam vaše nastupe na Pešcaniku Radija B92. Cenim vaše mišljenje i kada se sa njim ne slažem. Vas i mene deli generacijski jaz od skoro šest decenija i zato doskora nisam smatrao za važno da vam se u povodu naših različitih mišljenja obratim.

Međutim, čitam u vašim tekstovima nešto što bi se moglo svrstati u takozvani govor mržnje. U prošlom Pešcaniku uzeli ste za slobodu da primetite kako je G17 plus politikantska stranka koju čine samozvani eksperti i koja je navodno uzela glasove od Demokratkske stranke. Poželeli ste da spomenuta stranka posle predsedničkih izbora nestane sa političke scene. Lepe želje.

Demokratski centar, kome vi pripadate, na izbore nikada nije izašao samostalno, ali ste često sedeli u parlamentima. Opet u kaoliciji, došli ste na vlast 2000. i evo vaših rezultata. Demokratski centar je dva puta promenio stranu. 2002. podržali ste kandidaturu Vojislava Koštunice. Podržavali ste najreakcionarniji koncept zajedničke države sa Crnom Podržavali. Napokon, poraženi ste na predsedničkim izborima 2003, zastupajući korumpiranu i kompromitovanu struju ostatka DOS-a. Za to vreme, G17 plus je osmislila i kao saveznica DOS-a, vodila ozbiljnu i tešku borbu protiv režima gospodina Slobodana Miloševića, ali radi istinskih reformi.

Vladu gospodina Zorana Živkovića srušila je odlučnost G17 plus da takva praksa, kojoj je simbol bila i vaša stranka, prestane, da budu kažnjeni korupcionaši, da izbori budu raspisivani bez namere da ne uspeju, da budu razbijene moćne finansijske oligarhije zaostale iz prethodnog režima. Ako G17 plus izgubi glasače na ovim izborima, to neće biti ničiji dobitak. U Srbiji, nažalost, i dalje nijedna stranka neće moći sama da sprovodi reforme.

Gospodine Tošiću, ko god bio na vlasti u Srbiji, ja ću se uvek boriti da moja zemlja bude nezavisna, da uđe u Evropsku uniju i da se reformiše politički i ekonomski, kako bi opstala. Nažalost, Demokratkska stranka nije simbol tih ideala i ciljeva, bio je to nekada. Da li će biti ponovo, ne zavisi od toga da li će G17 plus nestati. Ali vi to, čini se, ne razumete. Ipak, život je dug, ko ne shvata – razumeće.

Čedomir Antić – član Predsedništva G17 plus

Svetlana Lukić: Da nastavimo sa Peščanikom. Za početak govori gospođa Vesna Pešić o postignućima vlade Vojislava Koštunice.

Vesna Pešić: Posle sto dana vlade izgleda kao da smo usporili reforme. Evo u Istanbulu će uskoro biti sastanak na kome je trebalo da budemo primljeni u Partnerstvo za mir. Čak se priča da će biti primljena Bosna i Hercegovina, a da Srbija i dalje neće biti primljena. Zamera nam se i to što se stalno govori da treba da pokažemo dokaz da Ratko Mladić nije na našoj teritoriji. Umesto da ga hapsimo, da učinimo nešto pozitivno, mi i dalje idemo negativno. Tako da to izaziva dosta velike sumnje.

Već na početku rada ove vlade pokazan je odijum prema Haškom tribunalu, a znamo da je to nešto što moramo da uradimo. Mi znamo da bez toga ne možemo ništa. Videli smo koliki je džinovski korak Hrvatska napravila time što je Sanader, i to predstavnik desne vlade, odnosno desne partije kao što je HDZ, isporučio Haškom tribunalu sve koji su traženi.

Znači, umesto da idemo ubrzanim koracima napred, mi stalno šaljemo signale da se, na neki način, usporavamo i da pravimo unutrašnje zaplete koje ne razumemo, koji su iracionalni. Recimo, svima nama deluju iracionalno napadi na porodicu Đinđić. Nisu uhvaćeni ti ljudi koji to rade. Meni zvuči kao prilično loš signal ako se čuje da su neki ljudi u crnim kombinezonima upali u deset sati noću u kuću sestre Zorana Đinđića i dali joj nekakvu injekciju. Pravo da vam kažem, nisam ni znala da je on uopšte imao sestru. Ona se, u svakom slučaju, uopšte nije mešala politiku. Znači ima dosta tog uznemiravanja i sve to šalje nekakve negativne talase.

Meni se čini da smo se mi opet zagledali u svoj pupak. Umesto da radimo poslove, da se prikazujemo u pozitiovnom svetlu, da radimo brzo te silne zadatke koje imamo, ja mislim da smo se ponovo uvukli u čauru i opet idemo orijentalnim putem i ponavljamo da mi nigde ne pasujemo. Više to mišljenje prevladava nego da smo mi sposobni za sve. Kao da smo promenili vizuru.

Još jedna neuralgična tačka koja se pojavila u vezi sa delovanjem nove vlade jeste ona vezana za suđenje za ubistvo premijera Đinđića. Ne znam zašto se oko toga pravi tolika histerija i tolika nervoza. Prvo su se u sudnici pojavili ljudi u majicama JSO. Neću da citiram ministra Jočića, neka on govori šta hoće, ali u javnosti se čulo – pa, građani imaju prava da u svoje slobodno vreme prisustvuju suđenju. Znate šta? Malo je nezgodno. Ako bi bilo suđenje, recimo, nacistima, zamislite da uđu neki ljudi sa kukastim krstovima i onda neko izjavi – pa, eto, imaju ljudi prava, građani su hteli da uđu na suđenje. To kod mene stvara nekakav osećaj da umesto da se što pre normalizujemo mi nekako kao da plivamo u nekakve iracionalne vode.

Isto tako gledam na Legijinu predaju, koja je izazvala ogromnu nervozu i određenu sumnju. Očigledno je i svakom normalnom čoveku je logično – sem ako neko hoće da nas pravi ludim – da je ta predaja dogovorena. Zašto bi se gospodin Legija, kako ga zovu, zašto bi se on predavao? Da ide na dugogodišnju robiju ili doživotnu robiju? Ne znam zašto bi to radio. On nema para, nema od čega da živi, pa ide u zatvor da bi se prehranio? Zašto bi to uradio? Zašto bi se predao? Ja mislim da će to vladu da košta. Priča sa Legijom, po mom mišljenju, svakako neće dobro da se završi. Ja ne znam kako neće ali svakako neće.

Pored toga, mene zbunjuje i priča da tek Legija treba da kaže o čemu se radilo, da će on biti maltene nekakav svedok nečega, kao da nije prvooptuženi. Stalno se protura da postoji nekakva druga priča, koja nema nikakve veze sa tom optužnicom i istragom. Izvinite, ali to meni zvuči prilicno nelegalistički. Kao da taj sud ništa nije radio, kao da taj sud ništa ne vredi i kao da ta istraga ništa ne vredi. Eto, to je momenat koji mene najviše zbunjuje. Koja to priča hoće da se proda? I taj 10. jun. Šta mi to iščekujemo od jednoga kriminalca 10. juna? Ja ne znam. Zašto bi prvooptuženi nama otkrivao nekakve istine? Kakva se to istina od njega očekuje? Pa, on će, normalno, u svom interesu, da ispriča nekakvu laž. Logično je da očekujemo da će on da laže a ne da priča nekakvu svetu istinu, kao vojnik, heroj i ne znam šta. Atmosfera koja se pravi oko suđenja, po mom mišljenju, patološka je i nenormalna da mi očekujemo istinu od nekoga ko će na kraju krajeva sebe da brani i koji će na prvom mestu da laže

Mislim da je vlada pokrenula prilično negativnu predsedničku kampanju. Njen kandidat kaže: “U centar, Srbijo.” Međutim, centar između levog i desnog nije centar iz koga se lupaju šamari levo i desno i gde se protivnici levo i desno definišu kao ekstremisti. Za jednoga sigurno ne može da se kaže da je ekstremista, a to je predstavnik Demokratkske stranke. Onda se kaže – mi nećemo da budemo totalni izolacionisti, da izolujemo Srbiju od sveta, ali nećemo da budemo ni mafija.

Ja ne znam šta je njihova pozicija. Taj centar, da bi stvarno bio centar, trebalo bi da bude nešto blisko i levom i desnom. Znači, reč je o nečem pomiriteljskom, nečem ujediniteljskom. Međutim, ovo je neki čudan negativan centar, koji se ispostavlja kao preterano konfliktan. U Srbiji imamo onoliko konflikata koliko imamo, ali ne moramo da ih stvaramo veštački, jer to nije dobro ni za donošenje Ustava, ni za donošenje drugih zakona, niti za izgradnju naših institucija o kojima toliko pričamo.

Taj centar ne može da bude centar ako je toliko konfliktan. Pored toga, ta vlada nije toliko moćna. Ona je sastavljena od četiri stranke. Znači ona je jedna krhka vlada, tako da ta preterana konfliktnost koja se naročito iskazuje prema Demokratkskoj stranci, sa kojim su do juče bili saveznici i na koju se vrši neviđeni pritisak, ja ne vidim uopšte logiku zbog čega se to radi. Ta netrpeljivost zahteva javno objašnjenje. Hajde da kažemo da neki ljudi u vladi nisu dobro radili. Dobro, vlada je odgovarala za to. Konačno, to nije bila samo vlada Demokratkske stranke, to je bila veoma široka vlada sa veoma mnogo stranaka. U njoj je do juče bio i G17, konačno i DSS.

Odjednom je taj strahoviti diskontinuitet i pravi se jedna ekvidistanca između predsedničkih kandidata. Jedanko je udaljen radiklani kandidat koliko je udalje i kandidat Demokratkske stranke. To u najmanju ruku zbunjuje građane. Ja očekujem da mi se objasni od kada je to Demokratkska stranka postao prvi neprijatelj Demokratkske stranke Srbije? Kad se to desilo? Koji je to konkretno događaj? Pa nije valjda zato što je neko ukrao? Dobro, ukrao je. Ali nije valjda zbog toga DS najveći mogući neprijatelj.

Najjasniji primer ovoga o čemu govorim jesu stalni napadi na gradsku vladu. Pa svi smo je hvalili do sada. Zaista nismo imali nikakve primedbe na rad gradske vlade. Otkud sada da i tu počinju da se otkrivaju nekakvi scenariji za blamiranje i uništavanje Demokratkske stranke? Da li je to sada naš cilj, da uništavamo i da budemo toliko partijni? Ja sam od Demokratkske stranke Srbije očekivala da će, pre svega, da ga interesuje formiranje države, državnih institucija, a ne tolika partijnost i toliki pritisak pred same izbore.

Skoro da se ne sećamo. Znate ono vreme kada su hapsili Otpor i upadali u nevladine orgranizacije u leto 2000. godine. To već nije navijaštvo, to je nešto što je razumljivo. Ali tolike pritiske organizovati, recimo, uključujući i gradsaku vladu, mislim da to stvara ne samo lošu atmosferu, i ne samo lošu atmosferu, nego, otvoreno rečeno, to izgleda prilično nedemokratski.

Zašto su se sve zemlje utrkivale da uđu u Evropu? Zato što je danas dokazano da nerazvijene zemlje ne mogu same da se razviju. Znači, moraš nekome da staneš na leđa da te ponese. Moraš, pri tome, da ispuniš neke uslove – ali uslove koji su u našem interesu – da imamo demokratiju, nezavnisno sudstvo. Nisu to zahtevi koji su protiv Srbije. Znači, da uđemo u EU i da požurimo da se razvijemo da bi naši ljudi bolje živeli. Ako Tomislav Nikolić postane predsednik, verujte, to će veoma negativno da odjekne svuda u svetu i mislim da će to Srbiju veoma mnogo da unazadi.

Pored toga, iam nekih pitanja koja su sada postavljeni kao prioriteti na koja će se takav izbor takođe da odrazi. To će se odraziti na našu sadašnju politiku prema Kosovu, budite uvereni u to. Drugo, radi se na tome da se učvrste ili da se raščiste odnosi između Srbije i Crne Gore. Videćemo kakva će reakcija da dođe iz Crne Gore na eventualnu pobedu Tomislava Nikolića. Znači, cela država počinje da se stavlja pod veliki znak pitanja. A mi ne možemo da napravimo minimum zajednicke strategije i da kažemo: hajde da otklonimo taj scenario koji je za sve nas najlošiji. Zato je loša potpuna ekvidistanca koju Demokratkska stranka Srbije pravi između Nikolića i Tadića. Obojicu su proglasili ekstremnim. I da se onda kaže – ja sam u sredini a to su dve negativnosti, nemojte za te dve negativnosti … Ja mislim da je to netačno. Boris Tadić ne izjednačava Nikolića i Maršićanina. On pravi razliku.

Boris Tadić to ne kaže. On ne izjednačava ta dva kandidata. On pravi razliku. G17 plus više puta ponovila – ako pobedi Tomislav Nikolić da oni izlaze iz vlade. Pa čekajte, ili onda nastaje koalicija sa radikalima ili idemo na nove izbore. Moram da vam kažem da sam ja vrlo zabrinuta da taj ishod bude negativan. sem ukoliko možda u poslednjem momentu ne dođe do promene i da u drugom krugu vladine stranke pozovu svoje birače da se glasa za Borisa Tadića, pošto očekujemo da će Boris Tadić najverovatnije biti u drugom krugu.

Mislim da je Boris Tadić kandidat s kojim Srbija ništa ne rizikuje. On je veoma pomirljiv. Prikazao se narodu kao dobar čovek, kao konstruktivan čovek, kao pomirljiv čovek. On shvata da je Srbiji danas potrebna pomirljivost, i da se sukobi isključe. Ja sam bila političar malo drukčije vrste. I ne samo ja. Mi smo odrasli kao političari u specifičnom vremenu i formirali smo se kao veoma konfliktni političari, jer smo imali konfliktnu situaciju. Sećate se, ja sam tri meseca bila na ulicama. Bili smo u permanentnoj, svakodnevnoj borbi. Ne samo mi političari, nego i građani.

Setite se, mi smo iz dana u dan, 24 sata dnevno, i to godinama, bili na ulicama. Tako da možda kada ja kažem, ili kad neko drugi kaže, imam jednu viziju politike, jedno osećanje politike koje je bilo konfliktno u veoma konfliktnom vremenu u ulicama.

Boris Tadić lansira drugu politiku. Da li će ona biti dovoljno dobra, videćemo. Da li će se ona pokazati dovoljno efikasnom, videćemo. Ali, očigledno je da on hoće da lansira novi vid politike u Srbiji, a to je: idemo pomirljivo, idemo na dijalog, idemo na dogovor, da se ne tučemo, da se ne bijemo, da se ne vređamo. To je svakako deo njegove kampanje ali, izgleda, i deo njegovih političkih uverenja. A ja bih rekla da je to i deo njegove ličnosti. Tako da ja ne znam, ja mislim da u ovako konfliktnoj situaciji ta strateška pozicija može da donese i određene političke rezultate.

To je zaista jedna novost za sve nas i možda i možemo da se naviknemo da u Srbiji treba da postoji takva politika. Utoliko je čudnije da se on naziva ekstremistom. Pravo da vam kažem, Demokratska stranka je u celini uvek bila veoma umerena stranka, da ne govorimo o Borisu Tadiću. Tako da, ako mi stariji političari nešto i zameramo Borisu, to je upravo suprotno – što nije malo više ekstreman. Ta etiketa ekstremiste zaista uopšte ne stoji i ta ekvidistanca koja je uspostavljena prema dvojici protivnika i da se tu traži nekakav centar, mislim da ta koncepcija nije dobra i mislim da može da košta vladinu koaliciju a da ne može da donese nikakve koristi.

Svetlana Lukić: Zamalo da zakasnim da najavim sledećeg gosta. Čitala sam intervju sa Koštunicom u Vremenu. Htela sam da vam citiram neki biser. Ali, iako brzo citam – što bi rekao za sebe kandidat Karić – nikako da stignem do kraja. Zapela sam kod dvosmerne saradnji sa Hagom. Pokušavam da shvatim Koštuničinu najnoviju verziju ove genijalne teze, ali stalno mi skreću pažnju mile reči koje koristi – kao što su vascelo, vlastan. Između ostalog, stari šeret Koštunica sadašnju vladu nazvao je širokogrudom, i to u slučaju gospodina Legije.

Svetlana i ja danas s našim gostima slavimo sto dana vladanja te širokogrude vlade, koja je pokazala neverovatnu efikasnost. Menjali su sve što su stigli – zavese, slike, tepihe, staze po ministarstvima, istoriju, zakone – ljudske i božje. Od sada, prva od deset božjih zapovesti glasi “Ne kradi”, a za “Ne ubij” ćemo se dogovoriti. Pa ljudi smo. Slušate vajara Mrđana Bajića.

Mrđan Bajić: Vidim u intervjuu u Vremenu, Koštunica kaže da je život za ovih sto dana postao mnogo bolji. Ja nešto nisam primetio, možda nisam baš mnogo koncentrisan. On kaže i da je Milošević u Hagu, pa se pitam kako je on tačno doprineo tome. Nekako ne mogu da se otmem utisku da čovek može da nabasa na neki beogradski kafić, da nahvata neke ljude, i da im podeli resore, pa da mnogi od njih budu kompetentniji za taj posao, tako da prosto sad ne mogu da odaberem od svega toga što se dešavalo.

S druge strane, pošto sam u domenu kulture, moram da kažem da se tamo događa nešto neoprostivo. To su voštane figure. Kako da kažem, možete vi da volite Cecu više nego Mariju Kalas, ali ako postanete direktor opere, onda ne možete da dovedete Cecu u operu. Prihvatili ste simboličku funkciju u jednoj državi – da brinete o visokoj kulturi. Pa ima ko će da se brine o Ceci, a vi morate da brinete malo i o operi.

Ja nemam problem s tim što se on sad grli sa bistom Draže Mihajlovića. Mislim, imam drugu vrstu problema, to nije najvažnije. Pre svega, osnovna je činjenica je da je Mihajlović ozbiljno sarađivao sa okupatorima svoje zemlje, a da su pri tom ti okupatori bili i fašisti. I tačka. Ali, dobro.

Ali ovim se emituje jedna poruka da sada svaka ravnogorska kolonija ima veće pravo da traži pare od tog ministarstva za kulturu nego nešto što je po sebi vredno iz kriterijuma same te kulture. Ali, trenutno bih čak bio u stanju da ovu priču suspendujem u panici koja me je obuhvata od nečeg drugog. Čini mi se da mora da se uspostavi bratstvo iole normalnih ljudi, koji će sprečiti da se desi to sa Tomom Nikolićem. Skoro da je normalno da jedna zemlja koja kreće u svoj marš katastrofe sa floskulom o srpskim grobovima, na kraju završi time da joj je predsednik države grobar. Tu postoji krležijanska dramaturgija.

Prosto me plaši taj Toma Nikolić, koji sad užasno liči na Miloševića iz rane faze, pre nego što je Milošević prešao sa reči na delo. Sad pričaju o nekoj američkoj agenciji koja ga kao savetuje. Mislim da direktno Šešelj i Milošević piju kafu tamo i smišljaju. To je ista kombinacija socijalne demagogije – jer je ovde loše – i tog nekakvog talambasanja u nacionalni ponos, ma šta to bilo, a pre svega ubitačna miroljubivost, ta ničim izazvana miroljubivost od koje trava ne raste.

Toliko ima afera da vi više uopšte ne možete da razdvojite – ko je ukrao, ko nije ukrao, ko je ukrao ali se pravi kao da mu smeštaju, kome smeštaju a potpuno je čist.

Evo sad ova priča sa Legijom. Čovek je izjavio da je bio sve vreme u svojoj kući. Oni treba da provere da li je to istina, da li tamo ima nekih budžaka u kojima je možda bio, i onda da to demantuju. Stalno neko nešto zna i mi uvek verujemo nezvaničnim informacijama. I sad će Legija kao nešto da kaže. Prvo, on je čovek prvooptuženi u nekoliko procesa i normalno je da mora nešto da smisli. Problem je u tome što sad, recimo, ljudi kao što je Nikola Milošević upotrebljavaju to kao neki tajni argument.

Sad su izjavili da su ljudi iz JSO u vreme atentata bili na Ibarskoj magistrali zato što su slavili nečiji rođendan, ne znam da li ste to čuli. Znači toliko mnogo ljudi je bilo na magistrali zato što su slavili nečiji rođendan. Znači, slavili su rođendan u Budvi, pa posle na Fruškoj gori, pa na Ibarskoj magistrali, pa ispred …. Pa duvali svećice, pa pukla guma na tramvaju… mislim pravi se nekakva fabulozna priča koja će se desiti, kojom se zapravo realno manipuliše.

Ja, naravno, imam svog kandidata, koga sam odabrao samo u odnosu na skalu normalnosti. To mi je sad jedini preostali reper mogući. Opet nam visi nad glavom spirala nasilja koje je počelo tiho, tako što su akademici pričali isto što i taksisti. Pa smo onda počeli sa niskim stepeno agresivnosti koji je od bojkota Fruktalovih sokova stigli do Srebrenice. Pa je onda to stiglo ovde u zemlju. Pa je počelo sa prebijanjem članova Otpora, pa je došlo do političkih eliminacija.

Kad ljudi kažu da je isto kao pre 5. oktobra, stvarno pomislite da je u pitanju poremećaj inteligencije, jer da nije bilo 5. oktobra, mi bismo sad bili na nivou radnih logora i tekstova Mire Marković u čitankama. Ali, sada se ipak nešto poremetilo i spirala nasilja ponovo je nad nama. To više nije stvar malih intelektualnih razlika. Juče u Glasu na naslovnoj strani piše: “Izbo brata zbog debele svinje.” Pa valjda možemo da se ponašamo mimo toga. Ili da pakujemo kofere.

Ja još uvek, možda naivno, mislim da će u drugom krugu doći do zajedničke podrške demokratskom kandidatu. To mi čak izgleda “fer enough”. Imaš dva demokratska kandidata. Nečija merila o tome šta je prljava kampanja su niža, nečija viša. Pa sad kad jedan od tih bolji, onda je, kako da kažem, red da se … Mislim, naivna je priča koju pričam, znam, ali prosto mi je logična. Ne mogu da pričam nelogične priče.

Svetlana Lukić: Šta misliš, da su radikali većina u parlamentu, da li bi oni doneli gori zakon o obrazovanju od ovih?

Mrđan Bajić: Jao, mislim da bi doneli gori zakon o obrazovanju. Mislim da bi doneli još gori. Ja mislim da je ovaj zakon o obrazovanju je na pola puta između onog po kojem se engleski ne uči u prvom razredu zato što kao deca nisu sposobna, ne znam šta je sa silnom onom decom koja su sposobna i onog po kojem se engleski uopšte ne bi učio. Mislim da bi radikali doneli puno gori zakon. Mislim da bi doneli puno gore sve zakone.

Mislim da bi se, u trenutku kada bi radikali dobili većinu, desilo isto što se dešavalo već nekoliko puta u ovoj zemlji. Znači, kad socijalisti imaju većinu – svi su odjednom socijalisti. Kad bude 5. oktobar, odjednom su svi demokrate i prelete. Takođe mislim da bi u trenutku pobede radikala, neke druge partije najzad rekle šta stvarno misle sve vreme, pa bi možda ovi isti ministri uradili još gore stvari. Stvarno se brinem zbog toga.

Svetlana Lukić: Htela sam da te pitam za pojavu Karića.

Mrđan Bajić: Čujem da osniva i neku partiju, pokret, ne znam kako će se zvati – Pokret belih čarapki. Šalim se, preterujem. On čovek nije izgovarao nikakve bestijalnosti. Zaista je čisto obavio – koliko god je to ovde moguće – primarnu akumulaciju kapitala. On to radi na način na koji je to radio Pol Geti Treći. Pol Geti Prvi je verovatno ubijao Indijance. Onda su dospeli do toga da imaju najveću umetničku fondaciju. Karići dele nagrade, žena peva, sve u redu, kuće na Dedinju čiste. E sad što su te međe malo gurkane, nemamn argumentaciju prosto. Sve to meni liči na kapitalne investicije čačanskog tipa. Ali, kako da kažem, nemam ni obrazovanja ni sposobnosti u tom domenu. Možda se jedino tako pravi ta akumulacija kapitala, pa sad mislim…

Svetlana Lukić: A šta misliš o ovom kandidatu Tadiću?

Mrđan Bajić: Ima tu sad priča… Mislim ono, čemu ona deca onolika …

Svetlana Vuković: A seljaci? Gasi televizor čoveče. Pa nemoj mi otežavati toliko…

Mrđan Bajić: Pa da, ali ja ne mislim da je to usmereno na mene. Kako se drže tribine po gradu, onda kome se obraćate uoči ovoga što treba da se dogodi. Mislim, kako da kažem, imam neki prioritet. Kroz to što sada govorim, možda govorim malo ublaženo. Dobra deca se ionako pristojno ponašaju a ona loša deca treba da se ubede verovatno. Ne znam.

Ta ponuda, te reklamne kampanje služe da ta ponuda, koliko je to god moguće, svima bude jasno i služe, mislim, da sve te marketinške agencije oposle nešto. To je sad već, onako, dramatično, to se sad ne zaustavlja …

Ovo sad nema veze s ovim ali sve najvažnije kuće u gradu imaju krpe preko sebe, od hotela Slavija 1 do hotela Slavija 2, do Beograđanke, Albanije … svuda. Čuo sam da nege postoje militantno društvo boraca protiv reklama. Ne vide se više fasade. Uopšte ne vidite kuće.

Pa dosta je to jedan poražavajući bilans u nekom smislu. Ali ako vas to jako uhvati, onda je još gore, tako da mislim ….

Mislim ima sad jedna strašna priča. Možda bi bilo tužno da završim s njom, ali to ću ipak da završim. To je priča o nekom plemenu na Novoj Gvineji. Oni su bili ne znam koliko vekova odsutni iz civilizacije, potpuno izdvojeni. I onda je civilizacija došla i do njihove teritorije, negde duboko u gvinejskim šumama. Tokom samo nekoliko desetina godina, oni su potpuno izgubili taj sistem na osnovu koga su funkcionisali unutar sebe, a nisu mogli, naravno, da se prilagode, da nadomeste tih 16 vekova. I onda su ih ponovo zatvorili, da bi ih spasli. Mislim …. (smeh) … Ma ne, šalim se ….

Svetlana Lukić: Bio je ovo vajar Mrđan Bajić. Sada slušate advokata, gospodina Srđu Popovića.

Srđa Popović: Ja i dalje mislim da je ovoj vladi, govorim o Koštunici pre svega, i o DSS-u, glavni cilj i da oni u tome vide stabilnost, da se događa što manje. Mislim da je to shvatanje stabilnosti – nek se ništa ne mrda, neka život stane – jer život vuče na jednu stranu na koju oni ne žele da idu. To je jedno. Drugo, to je, kako bih rekao, politički sadržaj te njihove aktivnosti. Ali, njihov motiv i njihova emocija jeste apsolutno mržnja. Po tome ja vidim da se mi vraćamo na život pod Miloševićem, jer i kod Miloševića je glavni motiv političkog angažmana bila mržnja. Kad god je govorio, Milošević je nekog mrzeo – da li mrzeo Zapad ili je mrzeo Klintona, ili je mrzeo Albance ili je mrzeo Tuđmana. On je stalno pozivao ljude da mu se pridruže u mržnji. I ljudi su, u svojoj frustraciji, to prihvatali, jer ako neće da mrze nekog – morali bi da mrze sebe. Za ove poslednje tri godine mislim da je mržnja počela polako da nestaje.

Ali sada se ponovo, sa sve Tomom Nikolićem, koji je pravi mrzitelj, i u tom pogledu isti kao Milošević, pojavljuje Koštunica i ceo DSS sa skrivenom, potajnom mržnjom. Mislim da je to mržnja koja se u njima kuvala dugo i sada, kad su se dočepali vlasti i vlade, oni ne uspevaju više ni da je sakriju. Ovo što je Mihajlov napravio je, recimo, samoubilačka stvar. To što su pokušali, to je ličilo na Matića, to je ličilo na JUL. To je, kako da kažem, bilo bezobrazno agresivno. I mislim da su bili vrlo iznenađeni kada im se, barem na nivou medija, to vratilo kao bumerang.

Svetlana Lukić: Recimo, Maršićanin stalno govori: “Mi nismo ni levo ni desno. Mi nismo ni ovo ni ono…”

Srđa Popović: Tako oni definišu centar. To je oblik takozvane mudrosti koja se ovde javlja, gde smo mi stalno definisali svoj položaj, još pod Titom – nismo mi ni kapitalizam, ni socijalizam, ni istok, ni zapad. Naša demokratija nije ni zapadna, formalna, a nije ni iz realnog socijalističkog bloka. Mi nismo ni u Varšavskom paktu, ni u onom paktu. Kod nas postoji tržište i ne postoji tržište.

To je neka ziheraška pozicija, gde vi stalno objašnjavate šta sve niste, da ne biste morali da razmišljate o tome šta jeste, jer ni ne znate šta jeste. I svakog nekako zadovoljite. Samo što u ovako teškoj situaciji u kakvoj se mi nalazimo, bojim se da je takav stav vrlo opasan jer se mi davimo, a nećemo da plivamo.

Postoji rezerva prema procesu uključivanja u Evropu. To ostaje kao cilj, ali on će nekako sam po sebi da dođe, mi ne treba ništa da pomažemo taj proces. Mrtvo more, ne znam kako drukčije da to opišem, ničeg nema. I mislim da će ovde da nastane velika depresija onoga trenutka kad prođu svi ti izbori i kad se isporuče ti generali, kad prestane Karla del Ponte da nam dolazi, kad se reši pitanje Kosova, koje će se rešiti uskoro. Mislim da ćemo ostati bez teksta u politici.

E, onda će da se postavi pitanje – pa dobro, a kako ćemo sad da živimo? A sada privid nekih događaja – izbora, predizbornih kampanja, suđenja – taj privid nekako zaklanja činjenicu da život ovde nikako da se makne s mrtve tačke. Mislim da bismo morali prvo da se smirimo. I nekad mi pada na pamet, sada ću biti paradoksalan, da bi trebalo da tri meseca svi ćutimo, sami sa sobom, pa da odatle vidimo da li možemo da krenemo.

Možda jedinu nadu daju male stvari. Mislim to je jedino što ja vidim onako – zbog čega se nismo svi povešali, što ipak postoje neki mali poslovi koji mogu da se realizuju. Svako u svojoj okolini zna šta je to. Pa dobro, mogu da ofarbam ova vrata, mogu da operem sudove. Je l’ tako? Mogu možda da popravim auto. Tamo kod mene, obradovao sam se pre neki dan, pokosili su travu u parku. Vrlo sam se obradovao. Nisam to očekivao. Ali posle katastrofe koja nas je zadesila, to je valjda i pravi domašaj promena.

Mislim da bi svima bilo lakše kad bismo konačno videli gde smo i kad bismo konačno sebi dozvolili da padnemo u očajanje, pa onda odatle, korak po korak, bez velikih iluzija da to možemo sutra i prekosutra sve da dovedemo u red… Ne možemo.

Svetlana Lukić: Mi se otimamo u stvari. Stalno.

Srđa Popović: Mi se otimamo da shvatimo gde smo, a to ne pomaže. Tu smo gde smo. Šta god mi mislili o tome, mi smo tu.

Stalno se Koštunica brine da ćemo ući u istoriju kao ljudi koji su izvršili genocid. Pa izvršili smo, ne sad vredi da se sad oko toga bakćemo. Je l’ možemo nešto da popravimo? A sad da lažemo još 20 godina sebe i druge, pa to nas nikud neće odvesti. Posle tog 5. oktobra, za isporučivanje možda nije bilo snage, ali bilo je snage da se kaže – jeste, to se sve dogodilo, taj sud je u pravu. Vi ste protiv toga izručivanja. Dobro, onda nećemo izručivati. Ali, da znate – jeste, stvarno se tako dogodilo, pa sad kako hoćete. Kad napravite neku svinjariju, najlakše je da kažete – izvini, pogrešio sam, daj da vidimo nekako šta ćemo sad. To je najlakše i to vam je odmah nagrađeno.

Celo društvo postaje kao neka tvrđava laži. Kao da smo se našli u toj nekoj tvrđavi i lažemo svi zajedno, čak ni jedni drugima više nećemo da priznamo. Ovo sa Haškim sudom, ova pomoć haškim optuženicima… Ustavni sud je doneo odluku da suspenduje primenu zbog toga što se time neravnopravno tretiraju isti slučajevi, recimo, kojima se sudi ovde i kojima se sudi u Hagu.

A onda Koštunica, kasnije, u jednom intervjuu, u stvari, objasni šta je bio motiv donošenja tog zakona. Motiv donošenja tog zakona je bio, kaže on, da se napravi neki red u odbrani. A to znači, kako ja to čitam. On kaže: “Ta priznanja postoje samo kod nas, jer mi nismo napravili red u odbrani.” To znači da se država preko toga što plaća branioce umeša, prvo, u izbor branilaca. To znači – ja plaćam branioca, mogu i da vam odredim branioca, i drugo, da utičete na Odbranu i da sprečite ta priznavanja koja njega tako užasno pogađaju.

E sad, ja to čitam kao advokat i kao branilac i vidim da neko pokušava mome klijentu da propiše odbranu koja je u interesu države, po mišljenju Koštunice, a da on nema pravo da prizna, ako je to u njegovom interesu. Ljudima je vrlo često, kad im je sve dokazano, naravno u interesu da priznaju, bolje će proći. Dakle, to je napad na pravo čoveka da se brani. On, kad se brani, po Koštunicinom mišljenju, u Hagu, mora pre svega na umu da ima državni interes, pa da tome prilagodi svoju odbranu, a njemu kako bude.

U međuvremenu sam saznao i šta znači dvosmerna saradnja: mi ćemo njih hapsiti i isporučitavi Hagu. To je s naše strane. A s njihove strane, oni će prihvatati garancije koje daje naša država i puštati ih na slobodu. Dvosmerno – mi hapsimo, oni puštaju. Logično i tipično za tu politiku koju Koštunica vodi, gde postoje razne aktivnosti, a na kraju završite tamo odakle ste i počeli – da su oni na slobodi.

On je najviše o tome pričao kad je osnivao svoju Komisiju za istinu. Ta komisija za istinu trebalo je da obezbedi, on je o tome govorio, povoljnu sliku Srbije u istoriji. Kaže: “Ispašćemo genocidni narod.” Pa to misle samo oni koji su Hrvate zvali genocidni narod i koji uopšte misle da postoji genocidni narod. To samo njima pada na pamet, nikom drugom, ni onima koji sude u Hagu ne pada na pamet da će time Srbi postati genocidni narod.

Najveći zagovornici kolektivne krivice jesu oni koji stalno brane srpski narod. Uopšte ni o kakvom srpskom narodu nije reč. Reč je o toj državi. Ovde se ne vidi čak ni to da je država jedno, a narod nešto drugo. Narod može snositi i snosi je već, neku istorijsku odgovornost, i konkretnu, matrerijalnu, za pogrešan izbor. Pogrešno je izabrao svoju vladu. Pogrešno je izabrao organe svoje države. I, naravno, kad država treba da plaća odštetu, plaćaće i oni. Jasna stvar. Ali, nema tu nikakve krivice.

Čak i kad ustanovite da je država kriva za genocid, a naravno da jeste, jer genocid čine samo države, mi jadni pojedinci za to nemamo snage, to treba postići, ne vidim da se to bilo kako reflektuje na stav prema narodima. Ja ne mislim ni da su Nemci genocidan narod posle svega onoga, niti mislim da iko normalan to misli.

To može da misli Kosta Čavoški da su Nemci i Hrvati genocidan narod. Narodi su narodi. Neću sad da citiram svoju ženu. Ona kaže: “Svi su narodi odvratni, kad se pojavljuju kao narodi. Kad su pojedinci, znam s kim imam posla.” A čim počneš da pričaš o narodima – daj, ostavi me molim te, na miru. Ali, toga imate svuda. Mojoj ženi je povod bilo to što na televiziji u Americi stalno ponavljaju: “American people.” Pusti me, bre, s tim narodima. Tu je problem.

Krstićevom presudom je utvrđena njegova krivica. Utvrđena je, međutim, činjenica da je genocid postojao. Sad ću još više da vam zakomplikujem. Naši pravnici ne mogu da shvate, čak i ljudi za koje sam mislio da to bolje razumeju,i čude se kako je on mogao da bude osuđen za pomoć u genocidu a da se kod njega ne utvrdi postojanje namere da izvrši genocid.

Oni polaze od toga da to po našem zakonu ne bi bilo moguće. I po našem zakonu to stvarno ne bi bilo moguće. Jer po našem zakonu takva namera je neophodna i neko ne može biti osuđen za pomoć u genocidu ako niko nije osuđen za izvršeni genocid. To znači da prvo neko mora da je izvršio taj genocid, pa onda ja mogu biti kriv što sam pomagao. Međutim, u sudu u Hagu postoji pomaganje genocida kao samostalno krivično delo.

Druga je priča kako će to da ima uticaja na suđenje pred Međunarodnim sudom pravde. Taj sud pravde po tužbi za genocid samo utvrđuje da li je postojao genocid. On ne mora nikoga individualno da oglasi krivim nego samo posmatra činjenice. To nije krivični sud. On samo konstatuje štetu koja je time počinjena, ako ustanovi vezu sa državom koja stoji iza toga, utvrđuje visinu naknade štete.

U anglosaksonskom pravu postoji mogućnost da vi od nekog tražite nadoknadu štete i kada je taj oslobođen na krivičnom sudu. A logika je da je za osudu čoveka na zatvor potreban mnogo veći stepen izvesnosti, skoro apsolutna sigurnost, pre nego što mu oduzmete slobodu. A za naknadu štete dovoljno je da pokažete da je verovatno da se to dogodilo.

Tako ste imali, recimo, čuveni slučaj O. J. Simpsona, koji je pred krivičnim sudom bio oslobođen. Porota je smatrala da nema dovoljno dokaza da ga osudi. A onda su ga sudili građanskom tužbom zakona o šteti i taj sud ga je osudio da plati neke milione dolara, jer je bilo dovoljno osnova da se učini verovatnim da je on stvarno to učinio.

Znači, ne dovoljno da ga pošaljemo u zatvor, ali dovoljno da mu naplatimo štetu. I to je ono što se događa pred Međunarodnim sudom pravde. To je tužba za naknadu štete i važi ista ta logika koju sam rekao – tamo je dovoljno da se učini verovatnim da je genocid izvršen. A mislim da to neće biti neki naročiti problem, bez obzira na Krstića i bez obzira na Miloševića.

Sada je veoma, kazaću blagu reč, neukusno kad sa ove strane počinju da se šalju signali i sugestije vladi Bosne i Hercegovine da treba da odustane od te tužbe u cilju pomirenja. Ti si tužen. Naravno da bi ti voleo da onaj odustane od tužbe u cilju pomirenja. A sa njegovog stanovišta možemo da se mirimo tek kada raščistimo ove stvari, ili bar kaži – jeste, bio je genocid. Pa onda da vidimo da li mene interesuje i naknada štete ili ne. Napraviti taj prvi korak. A mi tvrdimo – ne, nije se ništa ni dogodilo. Ali, bilo bi lepo da u interesu pomirenja vi povučete tu tužbu.

Sad vodim polemiku u Politici sa nekim koji ima ideju da bi to trebalo da se reši kompromisno, tako što će Bosna i Hercegovina da povuče tužbu. Pa gde je tu kompromis? Kompromis su uzajamni ustupci. Kakav ustupak mi činimo? Mi ne činimo nikakav ustupak. Mi čuvamo Mladića ovde! Kakav je to ustupak? A ja sam bio u Sarajevu i mogu da vam kažem da političar koji bi na to pristao bio bi mrtav zauvek, ušao bi u istoriju Bosne i Hercegovine, povlačenjem te tužbe. I to je potpuno normalno. Tu su pogođeni milioni ljudi. Ko sme u njihovo ime sad da kaže – dobro, ‘ajde da se pomirimo. Ko to sme da kaže?

Mi sad, recimo, ne biramo predsednika države. Mi biramo domaćina. A svako domaćinstvo krije svoje kriminalce iz porodice i negira i laže policiju. I tako se to ovde shvata. Zato što smo mi organska nacija. Mi nismo društvo u kome postoje razne uloge, nego smo mi jedno biće. Ovde se govori o narodnom biću. Mi smo jedno biće. Pipnite u jednog, pipnuli ste u sve. Ako je kriv jedan, krivi smo svi. Kao kad Partizan pobedi Zvezdu, a onaj viče: “Pobedili smo vas.” Ko je pobedio? Sedeo si u naslonjači i gledao na televiziji i pio špricere. Koga si ti pobedio? Nisi nikog pobedio, niti je onaj od nekog izgubio. To je stadionsko shvatanje kolektiviteta, mi.

Svetlana Lukić: I onda kažete – porodica, i to u zemlji u kojoj se u okviru porodice prebijaju na smrt sekirčetom…

Srđa Popović: To je idealna porodica, zamišljena narodna porodica – Samo sloga Srbina spasava. Sad treba da se složimo svi oko svega. Pogledajte vi šta se dešava u takozvanom političkom životu i zašto ljudi s pravom kažu da je to jedno pretpolitičko stanje. Postoji socijalna baza svake partije u svetu. Samo kod nas sve partije pretenduju da reprezentuju sve, to znači Srbe. I svi se obraćaju Srbima i samo se bore ko će ubediti te neizdiferencirane Srbe da će ih bolje predstavljati. A gde će ih bolje predstavljati? Tu onda nema nikavog političkog sukoba. Svi smo jedna masa. Ima samo prema napolju.

Ko će nas bolje predstavljati kada razgovaramo sa Evropskom unijom, a ko će bolje kada razgovaramo sa Albancima ili kada razgovaramo sa Bosancima ili zastupamo državu pred Međunarodnim sudom pravde? I svi se bore za jedno te isto biračko telo i naravno maksimalno mu podilazi, jer nemaju drugi način da im objasne zašto bi baš oni trebalo da ih predstavljaju.

A u osnovi svega je da bi sistem trebalo da bude jednopartijski, jer ako jedna od partija najbolje predstavlja biračko telo, onda su sve druge partije potpuno nepotrebne. Jer oni predstavljaju Srbe, a ne deo stanovništva koji ima neke partikularne interese u celom tom složenom društvu. Kad vi kažete da želite dobro ovome društvu, a ne smatrate nužnim da budete srpski nacionalista, ljudi uopšte ne razumeju o čemu vi govorite, jer ovde ne postoji nijedna druga politika osim nacionalne politike. I onda se cela politika svofi na to i naravno, to onda nije nikakva politika.

To je bio problem još pod Miloševićem, jer su se svi i pod Miloševićem otimali za celokupno biračko telo. Ni pod Miloševićem nije bilo nijedne stranke koja nije bila nacionalistička. GSS – donekle, ali i oni su morali da kalkulišu. A onda su birači razmišljali ovako – dobro, svi se izjašnjavaju kao nacionalisti, pa što bih ja skidao Miloševića da dovedem ove, kad se on pokazao kao najenergičniji, jer on hoće i da ubija. Ostali ne znam da li bi se usudili da rade ono što on radi. Mislim da je svet u tom smislu u pravu što ocenjuje samo njihove individualne razlike kao ličnosti i opredeljuje se prema ličnostima. Jer, u onome što oni nude, ni ja ne vidim neke velike razlike.

Svetlana Lukić: U tom smislu, šta ako se desi da Toma Nikolić postane predsednik države?

Srđa Popović: Mi možemo da razmišljamo o tome da li je ikada prestala destrukcija koja je počela ’91. godine ili je destrukcija još uvek u toku. I ako je destrukcija još uvek u toku, pa dobro, neka nam padne i ta poslednja cigla na glavu, ako je poslednja. A ja mislim da bi Toma Nikolić ipak bio ta poslednja cigla. Pa da onda počnemo da skupljamo te cigle i da nešto pravimo od toga. Ja zato shvatam da će se i Crna Gora otcepiti.

Kad stvari tako uzmu jedan tok, ipak su to milioni ljudi, to je neki brod koji ne može da se okrene u mestu. Kad vi okrenete kormilo, brod još pet kilometara nastavlja u istom pravcu. Izgleda da su neki procesi tako snažni da kada započnu, da oni po toj svojoj inerciji još neko vreme, dok se ne zaustave, nastavljaju da traju čak i ako iza njih ne stoji neka energija nego prosto gola inercija. Ja mislim da smo mi u takvom stanju. Nema više energije ni iza tog nacionalizma. Nema snage više ni za šta.

Nema snage ni taj Toma Nikolić, niti njegovi radikali. Samo švrljaju zidove. To je inercija, pošto se nikakva druga sila nije pojavila da zaustavi to kretanje. I to će trajati još neko vreme. A i tada, mislim, neće biti zaokreta, nego ćemo stati. I onda će svi videti da smo stali i da se ne mičemo nikuda. I valjda će onda ljudi pomisliti – pa kuda ćemo sad? Sad smo nasred pučine, šta ćemo sad?Ja to fizički osećam, kako nas ta inercija nosi. Bez oduševljenja, na ler. Nema više ni goriva. Ali, još uvek se oseća da ta stvar u istom onom pravcu kojim je išla 90-ih godina i dalje polako mili po toj stazi.

Tako živi sirotinja, jer zna da nema, u stvari, nade. Čim neko nešto ima, on počinje da planira, da računa, da … Ovde je ideja provoda, ono što se kaže: jedi, pij, veseli se, na život poseri se. I to je ….

Svetlana Lukić: Sloboda …

Srđa Popović: …sloboda. Jeste, to jeste neka sloboda. Sloboda koju imate kad nemate nade.

Svetlana Lukić: Ako ogreje sunce, idemo na Adu, da se brčkamo sa Borisom Tadićem. A bilo lepo, bilo loše vreme, ministri će ovih dana – a Dinkić je već počeo – krenuti po Srbiji da objašnjavaju građanima šta su im poorali za prvih sto krenuti po Srbiji da objašnjavaju građanima šta su im poorali za prvih sto dana Vlade. Ne moraju da svraćaju kod dramskog pisca Nenada Prokića. On o tome već ima neke svoje uvrnute ideje.

Nenad Prokić: Baš sam neki dan čitao, Đura Jakšić se vozi u fijakeru i stalno sedi okrenut leđima kočijašu i gleda u suprotnom smeru. Pitaju ga što ne sedne preko puta da gleda lepo, udobnije je. A on kaže: “Pa gde ste vi videli da Srbin gleda napred i u budućnost?” Dakle, to je trulo bilo od pamtiveka. I nadati se da će za našeg života nešto da se promeni u psihološkom smislu, stvarno je naivno.

Sad sam bio u Sloveniji, kad se priključila Evropskoj uniji. Tamo su stalno objavljivane liste svih zemalja koje se priključuju Evropskoj uniji, da se vidi ko je gde i koliko mu vremena treba da stigne evropske norme. Izračunali su Slovenci da je njima potrebna 21 godina da stignu Evropu po svim standardima. Slovenija je treća na listi. Prvi je Kipar, druga je Malta i treća je Slovenija, Češka je malo iza Slovenije. Makedoniji je potrebno, pošto je lista i za zemlje koje su u budućnosti u igri, Makedoniji je potrebno 70 godina. A nas nema nigde, ne zbog toga što nisu hteli da nas stave, nego zbog toga što nema parametara na osnovu kojih može da se izračuna kad mi možemo da stignemo u evropsku regulativu. Dakle, da se razumemo, nama je potrebno preko sto godina.

Sad mi možemo da kažemo – ma, ko ih šiša, to uopšte nije bitno. I dobro, to je u redu. Nije evropska integracija neophodni uslov da se diše. Ali, mi smo pokušali jedanput da budemo van nje i to uopšte ne izgleda naivno. Mi moramo biti unutra, iako ćemo biti treća, četvrta kategorija, zbog toga što će se tamo diktirati uslovi i mi ćemo pod tim uslovima igrati, bez obzira da li smo unutra ili nismo. Pa onda bolje da budemo unutra.

Mi možemo da govorimo o tome da je zapadno društvo ili Evropa kvintasenca nepravde, da je to mrtvo društvo, da je Kina, u stvari, ta koja ima uzlet, a da Evropa više ništa ne proizvodi. Ali prvo, mi smo u Evropi. Drugo, mi moramo da delimo sudbinu prostora na kom živimo. To je već stara srpska boljka. Iako narodne poslovice govore – ne traži leka daleko od sebe, kad te ujede zmija, nego tu travu odmah privij – oni uvek traže neke Rusije i Kine, umesto da se okrenu ka susedima koji su u neposrednoj blizini.

Da sam ja ministar spoljnih poslova kog najvažnija zemlja u okruženju ne želi da primi, ja bih istog trenutka dao ostavku. Šta ja mogu da učinim u spoljnoj diplomatiji kada zemlja koja je nama jedna od najbitnijih zemalja u svetu – to je za nas Hrvatska, jer svi putevi vode preko nje, jer govorimo isti jezik i jer je to zemlja s kojom smo imali ozbilje neprilike poslednjih 10-15 godina – neće da primi prvog čoveka diplomatije.

Bez obzira da li su oni u pravu ili nisu u pravu – ja mislim i da jesu u pravu što neće da ga prime, jer su obrazložili dobro zbog čega to neće – ali bez obzira da li je to tako ili nije, sama činjenica da on ne može da stupi na tlo susedne države jeste nešto što njega diskvalifikuje kao osobu koja može na ravnoj nozi da razgovara sa bilo kim na svetu.

Ja imam teoriju da pitanje Kosova nije mogao da reši ni Milošević, i da je vodio najbolju politiku. Ta priča je završena pre 50-100 godina. Već u vreme kad je on došao na vlast, to se nije moglo rešiti. On je, naravno, još uništio, na najgori mogući način, svaku mogućnost da se tamo nešto popravi. Ali, to već tada nije moglo da se reši tako da svi budu zadovoljni i da bude napravljeno zaista dobro rešenje. Ovde je problem užasno, užasno dubok i seže daleko u istoriju. Neke stvari se najbolje rešavaju tako što se uopšte ne rešavaju. I ovde bi trebalo jednostavno podvući crtu, zaboraviti sve i baviti se samo time da Đura Jakšić pređe na ono drugo sedište, da gleda napred. Nema više ništa, jer ta opterećenja su tako velika da je najbolje tradiciju ignorisati. Postoje bolesti u vinogradu koje se samo krčenjem mogu iskoreniti. Našem vinogradu više nema leka.

Oni hoće da budu frajeri na svim nivoima, a ne mogu da budu frajeri nigde. To je bezidejnost o kojoj govorim. Ne možeš da budeš četnik kod kuće, a ne znam, kosmonaut u Austriji. I jedno i drugo ne ide. Oni hoće da budu kauboji, a ne govore engleski. To je bezidejnost. Ti nemaš čvrst stav o politici, prema svojoj zemlji, prema svojoj državi i prema tome kako jedan plan … Mi ne znamo šta će sutra biti. A trebalo bi da znamo sledećih 20 godina, da napravimo plan da bismo se eventualno u neki poslednji vagon uključili.

To ne može. Prvo, ljudi žive bez ideala, oni nikave ideale nemaju. Kako se komunizam tako dobro nalepio u Srbiju? Zato što nije bilo rezervnog koncepta kad se raspala kraljevina. Tako isto kad se raspao komunizam, nije bilo rezervnog koncepta, pa smo ostali da lebdimo u nekom bezvazdušnom prostoru. Uopšte ne znamo gde udaramo. Eto, to je problem Srbije. I ne zalažem se ja za nekog velikog idejnog vođu koji bi sad došao. Ne, ovde treba postaviti razuman stupanj nespokojstva i polako graditi institucije prema modelu koji je očigledno uspešan u okruženju. To je cela mudrost.

Ovde kod nas ne funkcioniše ništa. To je več jedan genetski problem i fiziologija tu već deluje. To više nisu stvari koje se mogu raspraviti na nekim simpozijumima. Nego lepo, ujutro fiskultura, doručak, pa redom …

Oni i dalje ratuju sa mrtvim Đinđićem. Ti ga pitaš: “Koliko je sati?”, a on kaže: “Đinđić je krao.” Ali, bez obzira na to, u Srbiji kad se kaže: “Đ”, prvo se pomisli – Đinđić. I to je ono što njih strašno boli. To “Đ” je smešteno u istoriju i to oni ne mogu podnesu. To je mesto koje oni nikad neće zauzeti. I svi njihovi potezi kreću od tog negativnog stava i rata s jednim čovekom koji je streljan i sa njegovom idejom koja se raskomadava nakon svega toga.

A s druge strane kada ti imaš jednu takvu vrstu negativnog stava prema životu, prema bilo čemu što je konstruktivno i jedan negativni odgovor apsolutno na svako pitanje, kad se odgovara tako negativno sa jednim istim odgovorom, onda mora da iza toga proviruje ta bezidejnost i onda svaki takav potez koji oni naprave je, u stvari, alibi za nešto što bi trebalo da itađe iz neke ideje, neki postupak koji bi bio sveobuhvatan i koji bi proisticao iz jednog iskrenog, autentičnog odnosa prema svetu i životu.

Pošto ga nema, onda se napravi jedan potez koji će biti najmanje nepopularan: daju se sredstva direktno u Hilandar ili ne znam ni ja šta. To ne može niko da ti zameri baš toliko.

dakle mi uvek treba da biramo potez koji je najmanje loš. Meni je toga dosta. Neću da na izborima biram najmanje lošeg, i neću da biram izlaz iz neke situacije koji je najmanje loš. Ne. Hoću da biram baš nešto potpuno pozitivno, nešto što ima više izgleda na uspeh. A nama se tako nešto uopšte nikada ne plasira. Mi nismo nikada u toj udobnoj, luksuznoj situaciji da biramo ono što je naš interes, nego biramo ono što će manje da nas opali po glavi. I to je onda jedna država koja je nesrećna, u kojoj su ljudi nesrećni. A to je kao oximoron, nema sada odakle to kreće.

Možemo da kažemo da to kreće od vrha vlasti, ali opet, vrh vlasti ima podršku u narodu za to. I šta sad ti tu da pričaš? Ako neko hoće Tomu Nikolića, šta sad ja tu mogu da radim? Ne mogu ništa. Da ja njemu objašnjavam nešto. Neću više. Dosta mi je. 15 godina mi svi ovde nešto objašnjavamo – da treba da se živi lepo, a ne, naprotiv, ružno! Pa to je imbecilno. Znaci, nije kriva vlada, a optužiti narod deplasirano je. Ali, de facto jeste tako.

To je kao kad Bosanci kažu – dobro, odgovara Milošević, ali mi hoćemo da odgovarate svi. Vi ćete sad svi nama lepo da odgovarate. Sledećih 400 godina ćete plaćati ratne reparacije.

A danas Toma Nikolić na Radiju B92 kaže: “Što su optužili Šešelja? Milion ljudi je trebalo optužiti. Oni su isto govorili i tražili Veliku Srbiju kao i Šešelj.” Sad milion ljudi treba da ode u Hag. E sad, to je lepo sakrivanje. Jeste, mi smo to govorili, ali sad ćemo da se sakrijemo iza celog naroda. Znači tu se narod upotrebljava kao alibi. Ali narod takav kakav jeste, da se navoditi na dobro i na zlo i onda naravno, pošto ga ovi navode samo na zlo …

Ali, čitava ta energija navođenja na zlo opet ide direktno iz celog narodaTako da je to jedan krug koji se mora razbiti.

Zato kažem stalno: Kemal Paša Ataturk – nema više fesova, cilindri od sutra ujutru? I ćao. I sad ti pričaj sa cilindrom na glavi šta hoćeš. Nema drugog izlaza. Mi ćemo ovako da se koprcamo ko zna koliko. I izumreće Srbi na kraju. To tome vodi direktno. Oni to i vole.

Šta da se kaže o državi koja je u čeljustima tajnih službi? Šta ti uopšte da kažeš? Kada je 70% novinara i medija koji, u stvari, prave javno mnjenje pod sumnjom da je pod kontrolom tih službi. O čemu mi pričamo dalje? Koja zemlja u okruženju ima takav problem? Ovde se više ne zna da li je onaj tamo kao Gavrilo Princip. A i Gavrilo Princip je bio jedan somnabulni tip, koji nije uopšte znao koga je nanišanio. U stvari, može se uporediti, samo što oni ne porede tako. Samo što oni porede tako, oni porede drugačije, tako da se ne zna šta je zlo, a šta je dobro. Ne zna se šta je belo, a šta je crno. I to je opšti društveni daltonizam.

A to odgovara, naravno, svim strukturama moći koje deluju, nevidljive, u ovom društvu, jer ne možeš ti, ako imaš poslanike u evropskom parlamentu, da imaš takvu situaciju u društvu. Dakle, neko vuče ogroman profit. On hoće da sečeka lepo svoju penziju mirno i onda, eventualno, ne bi imao ništa protiv da se pridružimo Evropi, jer bi mu to garantovalo tu penziju. Ali dok om radi za razne službe koje ko zna kako kontrolišu jedna drugu i da li uopšte kontrolišu, onda je to bezizlazna situacija.

5. oktobar je organizovan, očigledno, u dosluhu sa svim službama, jer inače ne bi ni bilo mogućno napraviti 5. oktobar, to je potpuno jasno i optuživati Đinđića da se s njima dogovaro, to je potpuno besmisleno inače bi Milošević još sedeo ovde ili bi ušle američke trupe. Mislim tako bi bilo. Pošto je to bilo urađeno a nije bilo snage da se napravi taj udarac u tog jednodnevnog saveznika, onda se sve po inerciji počelo da se okreće ka onome što je bilo.

Znatem u jednoj državi u kojoj su postojale piramidalne banke, u kojoj je postojala rekordna inflacija, u kojoj je otimačina bila od video-rikordera do brda i planina – zamerati hiljadu i petsto tona šećera ipak je nesrazmerno. Naravno da treba da ode u zatvor. Naravno da treba da odgovara, ukoliko je to zaista uradio. Ali, ko zna matematiku – ako i to nije neka srpska matematika – onda uporediti malo sa velikim zahteva određeni prilaz tom upoređivanju. I ja mislim da je za vreme prethodne vlade bilo i krađa i zloupotreba, ali mislim da su one bile mnogo bliže po svojoj strukturi onome kako se krade u celom svetu.

Ljudske duše su još divlje i svuda se krade, i u Nemačkoj, i u Francuskoj, Švajcarskoj, u Norveškoj, ali se to naziva drugačijim imenima nego kod nastamo postoji određena konsekvenca za sve to. Kod nas su konsekvence takve da ako ukradeš knjigu – odeš u zatvor, a ako siluješ – odeš takođe u zatvor, neznatno duže. I tako se upoređuju i ove mahinacije koje su rađene za vreme prethodne vlade. Videćemo kakve će mahinacije izaći pod, recimo, ministrom za kapitalne investicije. Šta će da bude tu? Hajde da vidimo da li će ih biti. Daj bože da ne bude.

Nemamo nikakvu sigurnost. Čak i životinjski svet ima neku vrstu sigurnosti. Ujutru u savani životinje se dva-tri sata ne napadaju, idu zebre mirno da pasu, kasnije krene jurnjava, oko podne. Tako bi trebalo da bude i u ljudskom svetu, on je valjda organizovan malo bolje. Možda i nije. Mi ovde stalno imamo jednu ogromnu presiju. Ljudi su nekad bili vlasništvo feudalca, nisu mogli da napuste feud. Sad su ljudi vlasništvo države.

Ja se osećam direktno porobljenim od strane države. I koliko god uspem da ugrabim svoj deo slobode od te države, utoliko sam slobodan. Ja se stalno konfrontiram sa njom. A konfrontacija sa ovakvom vrstom države, koja na državu najmanje od svega liči, jeste stvarno titanski napor: da čovek ostane normalan, da ne bude korumpiran, da može da se nasmeje i da voli nekog. Ogroman deo energije odlazi na to kod ljudi koji bi da ne rade samo za sebe nego i za druge, što je valjda ljudski cilj u životu. Znači da ne mislim samo na sebe, da ne radim samo za sebe, nego naprotiv, da živim i radim za druge, i samim tim da se to meni vraća, jer onda i oni žive i rade za mene i onda je to neka ljudska zajednica.

Međutim, od toga svega ovde nema, naravno, apsolutno ništa. Ogroman civilizacijski problem lebdi nad ovim društvom i to neće rešiti ni Boris Tadić, ni Toma Nikolić, ni Koštunica. To može da reši samo aklamativna volja naroda da više ne bude tako. Čuda se dešavaju.

Svetlana Lukić: Ti izlaziš na izbore?

Nenad Prokić: Ja sam izlazio stalno, do sada. Ja sam tvrdo glasačko jezgro Demokratkske stranke. Nisam nikad bio član, ali Demokratkska stranka Srbije, pardon … Ovo da se briše, Demokratkska stranka, pogotovo dok je Đinđić njom upravljao, dakle ja sam bio, uz sva svoja neslaganja, da sam se slagao ja bih bio član partije, dakle uz sva svoja neslaganja, ja sam bio možda nešto još važnije za njih, ja sam bio njihovo tvrdo glasačko telo. Oni i dalje, barem prema spolja, imaju nešto što ja nedvosmisleno delim. Ali, umorio sam se od toga da dajem glas najmanje lošima. I ja ću dobro razmisliti ovoga puta da li ću izaći i dati glas Borisu Tadiću i Demokratkskoj stranci ili ću se uzdržati i dati Srbima šansu da to bez mene razreše, bez mog glasa, jer ja hoću da glasam za nekoga u koga verujem do kraja.

Da sam neki ciničan čovek koji može da odlučuje, ja bih sad vratio Miloševića i Šešelja ovde, pa da društvo bude kompletno. I lepo da se skupimo svi, jer bi tako to brže išlo. Pukao bi čir ranije. Opet bi narod uhvatio motike, pa bi došao pred Televiziju. To naravno neće biti ovoga puta tako. Trajaće možda malo duže, ali neće biti tako bolno kao što je bilo.

Neshvatljivo, potpuno neshvatljivo, da je Milošević mogao da vlada toliko godina na takav način, na pola sata od Beča avionom, jednim narodom koji se sada apsolutno i ne seća šta je tačno bilo. Ne seća se, recimo, da je Koštuničina stranka, DSS, bila jedina stranka koja je bila citirana na Miloševićevoj televiziji, ponekad, u onom programu za stranke. To je jedina stranka koju je Milošević citirao u svom dnevniku. Sad je odjedanput on nešto drugo. I onda treba valjda da se svi pretvorimo u Nebojšu Popova i onako mirnim glasom, kao uspavani vrač, da podsećamo nekog. Ali, i to je džaba.

Svetlana Lukić: Gotovo je sa Peščanikom. Nadam se da me maločas niste pogrešno razumeli. Nisam vam predlagala da idemo u nedelju da se kupamo na Adi zajedno sa Borisom Tadićem zbog toga što njemu treba neki glas i što ja agitujem za njega, nego zbog toga što se nadam da je lepota prenosna, da se prenosi kroz vodu, tačnije. Inače, Tadić misli da glasova ima kao pleve, sem ono malo glasova seljaka koje ovih dana zavodi obećanjem da će mu, kad postane predsednik, prvi pravi pravcati seljak biti savetnik za poljoprivredu.

Po rečima njegove mame, Boris zna za gicetinu, a seljaku savetniku bi prvi radni zadatak bio da predsedniku donese slikovnicu i da mu svakog jutra pokaže na slici po jednu travku, biljku, voćku, domaću životinju. Znate ono – slika krave, a đak samo treba da kaže MU ili BE, ili šta god hoće. Uostalom, predsednik je. A ovo je bio Peščanik. Govorili su Vesna Pešić, Mrđan Bajić, Srđa Popović i Nenad Prokić. Dve Svetlane vam žele prijatan dan.

Emisija Peščanik, 04.06.2004.

Peščanik.net, 04.06.2004.