Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Uoči predstojećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, građanka je suočena s ozbiljnom dilemom. Kako se opredijeliti za jednu od dvije ponuđene političke opcije ako one šalju iste političke poruke?

Građanka je do prije nekog vremena smatrala da postoji samo jedna značajna razlika između HDZ-a i SDP-a, jer obje političke stranke zastupaju isti koncept neoliberalne ekonomije, obje su na isti način uslužne prema krupnom kapitalu, obje se zalažu za maksimalnu privatizaciju javnoga dobra, a obje preferiraju i takvu vanjsku politiku samostalne i suverene zemlje koja će u svakom detalju poslušno slijediti direktive iz međunarodnih centara moći. Ta razlika, dakle, ticala se odnosa prema nacionalističkoj histeriji.

U zadnjih nekoliko mjeseci, međutim, građanka je spomenutu razliku sve teže uspijevala uočiti. U SDP-u su se odali vatrenome domoljublju, izložili su prijedlog da se zagrebački Markov trg nazove po Franji Tuđmanu, započeli su trgovački rat sa Srbijom, lansirali su niz šovinističkih invektive o „Prnjavoru“, „balkanskim kasabama“ i sličnom, polagali su desnice na grudi i klicali „Domovini“ na stranačkim skupovima, naposljetku su i postrojavanje Glavaševe crne garde pred Saborom – budući da se radi o mogućem koalicijskom partneru – označili kao benignu „kostimiranu zabavu“… A onda je istup potpredsjednika SDP-a Gordana Marasa građankinu konfuziju učinio potpunom.

Ministar poduzetništva i obrta u jednom je novinskom intervjuu bio zamoljen da komentira to što će se u X. izbornoj jedinici sučeliti dva nekadašnja zapovjednika ratnih brigada, Ante Kotromanović i Damir Krstičević, prvi na listi SDP-a, a drugi na listi HDZ-a. Gordan Maras je tom prilikom kazao: „Razlika između njih dvojice je ta da je Kotromanović veliki ratnik koji je ratovati naučio u Domovinskom ratu, a učio je i od generala Gotovine. Za razliku od njega, Krstičević je vojne vještine učio od JNA.“

Što je sad ovo? – zabezeknula se građanka. Jer nastup potpredsjednika SDP-a bez ostatka bi dolikovao govoru nekog od žešćih HDZ-ovaca, na primjer Andrije Hebranga. Možda je Gordan Maras promijenio partijski dres, ali je o tome zaboravio obavijestiti novinara, pa ga je ovaj predstavio kao SDP-ovca? Ili se radi o nečemu drugom? Možda je SDP odlučio nacionalističkoj histeriji HDZ-a parirati nečim posve suprotnim – histeričnim nacionalizmom?

Osupnutoj građanki jasno je jedino to da je Marasova prozivka bivšeg zapovjednika slavne 4. gardijske brigade Damira Krstičevića – koji je „vojne vještine učio od JNA“ – posve slična HDZ-ovim optužbama na račun Bojana Glavaševića i ministra Predraga Matića, koji su proglašeni „Jugoslavenima“, premda je Glavaševiću u Vukovaru ubijen otac, dok je Matić bio zatočenik u srpskom koncentracijskom logoru.

Kakve vražje veze ima ratništvo s izborima? – pita se građanka. Ako je već Maras htio diskreditirati Krstičevića – razmišlja građanka – zašto nije spomenuo pohod slavne 4. gardijske brigade u Mrkonjić Gradu, gdje su, pod njegovim zapovjedništvom, ratnici iza sebe ostavili više desetaka ubijenih civila srpske nacionalnosti, nego kao krimen ističe to što je ovaj „vještine učio od JNA“? Zašto za Marasa leševi civila nisu sporni, a vojna škola JNA jest?

Građanka, uglavnom, malo toga uspijeva razumjeti. Negdje duboko u sebi nada se da nije jedina, naime da se i mnoge druge građanke teško snalaze u nastaloj domoljubnoj šizofreniji. Razvidno joj je samo to da potpredsjednik SDP-a, u žaru predizborne kampanje, promiče interese svoje stranke zastupajući politiku HDZ-a.

Osveta je stigla dva dana kasnije, ne na adresu građanke, već onu ministra Marasa. Hrvatski generalski zbor – neobično tijelo koje okuplja 70-tak nositelja najviših vojnih činova i bavi se sigurnosno-mitološkom problematikom, a to će reći promicanjem ratničkih vrednota u mirnodopskim uvjetima – najoštrije je osudio istup ministra poduzetništva i obrta. Uvaženi generali nazvali su ga „glasnogovornikom onih koji nikada nisu željeli samostalnu i suverenu Hrvatsku“. Poručili su mu da nije obijedio samo „jednog od najistaknutijih zapovjednika Domovinskog rata“, već i „sve hrvatske branitelje“. Ukratko: „Nemate pravo vrijeđati one koji su branili i stvarali Hrvatsku dok ste vi spavali.“

Gle sad ovo! – čudom se čudila građanka. Ministar Maras dobio je odgovor iz iste nacionalističke busije (ali nešto većeg intenziteta) odakle je on gađao generala Krstičevića, pa je sada prokazan kao nacionalni izdajnik, tj. netko tko nikada nije želio samostalnu i suverenu Hrvatsku. Što je još ljepše, među 70-tak razbjesnjelih vojskovođa je i Ante Gotovina, kojega je ministar Maras bio istaknuo kao hrvatsku ikonu od koje je general Kotromanović učio ratovati, a s ciljem da ponizi generala Krstičevića, jerbo je ovaj – umjesto da pohađa Gotovininu ratnu školu – „vještine učio od JNA“.

Eto ti frke, pomislila je građanka. Eto ti sad pljuske i od onog na čijem je autoritetu sagrađena diskvalifikacija. Eto što se događa kada jedan SDP-ovac povjeruje da može biti veći HDZ-ovac od HDZ-ovaca, ili – izgleda da može i tako – veći Milanović od Karamarka.

Ali nije građanka zabrinuta za stanje osjećaja ministra Gordana Marasa, kao ni za osjećaje rashodovanih generala. Građanka brine o svojoj ulozi na predstojećim izborima. Kojoj od dvije ponuđene političke opcije da se prikloni ako žestina njihova sukoba proizlazi iz njihove istovrsnosti?

Pobijedi li na izborima SDP, pobijedit će i politika HDZ-a koju SDP zastupa. Izgubi li na izborima SDP, bit će poražena i politika HDZ-a koju SDP zastupa, ali će pobijediti HDZ sa svojom politikom. Politika HDZ-a pobjeđuje u svakom slučaju, zaključuje građanka, samo je pitanje hoće li se to dogoditi kroz trijumf SDP-a ili HDZ-a.

Građanku to ispunja priličnom tjeskobom. Parlamentarni izbori u Hrvatskoj očigledno su namijenjeni samo pobornicima politike HDZ-a, od kojih je nekima možda draže kada tu politiku reprezentira SDP. Ali nevolja leži u tome što se građanki politika HDZ-a istinski gadi, tko god da je njezin nositelj.

Zar je moguće da je ona jedina koja tako misli? I što joj je uopće činiti? Kako ispuniti svoju građansku dužnost ne ranjavajući savjest? Treba li se opredijeliti za original ili za patvorinu? Ako je HDZ-ova politika pogubna – a građanka je uvjerena da jest – možda bi bilo bolje da je provodi netko s manje iskustva, poput SDP-a? A opet, manja nesreća je također nesreća, a građanki se ne mili glasati za nesreću, ima ona toga dovoljno i u privatnom životu, samo joj još fali izborni dodatak.

Zašto se izbori zovu izborima ako izbora nema? – pita se građanka. Jedini realan izbor koji građanka ima jest hoće li na izbore izaći ili neće. S tim da izbor bilo koje od tih dviju solucija – da na izbore izađe ili da na izbore ne izađe – ne može utjecati na rezultate izbora.

Građanka nikako ne bi htjela ispasti neodgovorna prema društvenoj zajednici i njenim demokratskim ritualima, ali, s druge strane, ne bi htjela biti ni neodgovorna prema sebi, a takva opasnost nesumnjivo prijeti ukoliko svoju građansku dužnost ne može ispuniti drugačije nego da izda svoja uvjerenja.

A onda osjeti bljesak zebnje: ako su parlamentarni izbori namijenjeni samo pobornicima politike HDZ-a, bez obzira da li tu politiku reprezentira SDP ili HDZ, možda nje uopće nema na popisu birača? Što ako su je jednostavno izostavili? Što ako se aparat Republike Hrvatske zadužen za demokratsku proceduru ponaša racionalno? Što ako su svi oni koji nisu pobornici politike HDZ-a, pa im ne odgovara ni jedna od ponuđenih političkih opcija – makar je ta ponuda izrazito široka u svojoj identičnosti – isključeni iz procesa odlučivanja, pošto su, praktičnosti radi, izbori rezervirani samo za one koji izbora imaju?

Građanka nema naročito visoko mišljenje o sebi, no ne sviđa joj se mogućnost da joj netko uskraćuje temeljna demokratska prava. Je li moguće da je izbrisana s liste glasača? Samo pomisao na to je silno uznemiruje. Toliko da je potražila broj, dograbila telefon i nazvala nadležnu općinsku službu.

Vaše cijenjeno ime? – upitala je službenica zadužena za popise birača, a već se čulo i tipkanje po tastaturi, što je značilo da će informacija biti isporučena u najkraćem roku. Građanka je spremno rekla:

Ime mi je Ko Vas Jebe.

Peščanik.net, 27.10.2015.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.