Državnome aparatu u čijem sastavu već djeluju Vijeće za obranu i Vijeće za nacionalnu sigurnost uskoro će biti dodano i Vijeće za domovinsku sigurnost. Hipertrofija sigurnosne logistike pouzdan je signal da paranoja postaje sistem.

Vijeće za obranu čine predsjednici Republike, Sabora i Vlade, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH, te nekolicina ministara i visokih državnih mrcina. Vijeće za nacionalnu sigurnost čine predsjednici Republike, Sabora i Vlade, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH, nekolicina istih ministara i visokih državnih mrcina koji sjede i u Vijeću za obranu, uz dodatak šefova obavještajnih službi. Organ u povojima, Vijeće za domovinsku sigurnost, sačinjavat će pak “10 do 15 najiskusnijih hrvatskih generala, obavještajnih i drugih stručnjaka”, a imat će, prema tvrdnji predsjednice Republike koja ga upravo osniva, strategijsko-savjetodavnu ulogu.

Nezgoda je što, u militarističkome zanosu, nitko nije poveo računa o terminološkoj zbrci koja će nastati ovom vrstom proširenja. Jer osim što Vijeće za obranu, Vijeće za nacionalnu sigurnost i Vijeće za domovinsku sigurnost zvuče vrlo slično, vrlo su im slične i temeljne zadaće – skrb o obrani zemlje, odnosno o nacionalnoj, odnosno o domovinskoj sigurnosti. Radi izbjegavanja konfuzije i lakšeg probijanja kroz obrambeno-sigurnosnu infrastrukturu Republike Hrvatske, držimo uputnim da organ koji će voljom predsjednice države uskoro biti oformljen – Vijeće za domovinsku sigurnost – barem za potrebe ovoga članka nazovemo Pričuvnom vojnom huntom.

Osnivanje Pričuvne vojne hunte (dodamo li tome inicijativu Kolinde Grabar Kitarović da se predstojeća godišnjica “Oluje” obilježi vojnom paradom u Zagrebu, ili njen prijedlog o ponovnom uvođenju obaveznog služenja vojnog roka), pokazuje kako nisu bile sasvim beznačajne one fotografije na kojima je bivša visoka službenica NATO pakta, odjevena u maskirne hlače i bluzu, voljela pozirati okružena naoružanim muškarcima u egzotičnim dijelovima planeta.

Pričuvna vojna hunta, prema najavi predsjednice države, bit će tijelo “važno za promjenu strategije nacionalne sigurnosti i za budući razvoj oružanih snaga RH”. Kompletan sastav Pričuvne vojne hunte još uvijek nije poznat, no zasad se zna da će tamo stolovati general-bojnik Damir Krstičević, general-pukovnici Ante Gotovina i Mladen Markač, komodor Ivica Tolić, te general-moron Miroslav Tuđman. General Mirko Norac, izgleda, neće biti pridružen vojnostrateškome timu, i to vlastitom voljom: još prije nekoliko mjeseci Kolinda Grabar Kitarović pojasnila je kako razlog tog izostanka leži u “odluci gospodina Norca da se posveti obitelji i povuče iz javnog života”, a nikako u tome što bi ona imala bilo kakvih moralnih problema s činjenicom da savjete prima od osuđenoga ratnog zločinca.

Po svemu izgleda da će se kadrovska struktura Pričuvne vojne hunte umnogome podudarati s garniturom prekaljenih oficira koje je Stjepan Mesić svojedobno prisilno umirovio zbog političkog agitiranja i iskazivanja pučističkih aspiracije protiv “nenarodne vlasti” koja tada, jasno, nije bila u rukama HDZ-a. Ivo Josipović, u momentu ispunjenom domoljubnim ganućem, spomenutu je skupinu simbolički rehabilitirao, usrdno zamolivši penzionirane ratne gorostase da obuku uniforme, prikače ordene i postroje se u predsjedničkoj rezidenciji kako bi činili primjeren dekor na dočeku generala Gotovine i Markača po povratku iz haškog uzništva, a Kolinda Grabar Kitarović sada će je unaprijediti: konstituiranjem Pričuvne vojne hunte nekoć prokazani postat će etablirani, nekadašnji zazorni zahtjevi činit će najsvetiji dio oficijelne državne politike, te služiti kao opomena i prijetnja svakoj “nenarodnoj vlasti” koja, jasno, nije u rukama HDZ-a.

Na koji će točno način Pričuvna vojna hunta provesti “promjenu strategije nacionalne sigurnosti” tek treba vidjeti, no ime Miroslava Tuđmana zasigurno obećava – bio je šef svih obavještajnih službi u vrijeme kada je državom vladao njegov pokojni tata i kada je tajna policija uhodila i prisluškivala više od stotinu nezavisnih novinara i kritički raspoloženih intelektualaca. U slavnijim trenucima obavještajno-sigurnosna mreža pod njegovim vodstvom znala je organizirati i takve obrambene pothvate poput premještanja leševa iz jedne masovne grobnice u drugu. Autoriteti generala Gotovine i Markača također ulijevaju povjerenje, jer je pod njihovom vojnom komandom (i vrhovnim zapovjedništvom Miroslavova tate) nekoliko stotina tisuća Srba zauvijek otišlo iz Hrvatske, s tim da je značajan broj njih starije dobi i ostao, ali u neživome stanju.

U svakom slučaju, instaliranje Pričuvne vojne hunte predstavljat će daljnji – zamalo pa završni – korak u postupku regrutiranja hrvatskih masa i hrvatskih institucija, u onoj vrsti procesa kojim se obavlja preobrazba društva u vojsku. Konačni cilj, koji će po svemu sudeći biti ostvaren nakon što HDZ osvoji parlamentarnu većinu i organizira finalne zakonske radove, jeste da društvo izvan borbenoga sektora uopće ne postoji i da se budućnost zajednice gradi kroz projekcije poželjnih neprijateljstava.

Slijedi dakle stalno zasjedanje revolucionarno-državotvornog komiteta na Pantovčaku, tehnička prilagodba organa vlasti načinima rada ratnih stožera, službena verifikacija sadašnjih nepisanih pravila, zakonska zabrana dovođenja u pitanje blistavih tekovina “Domovinskog rata”, konačna beatifikacija narodnih spasitelja poput Tuđmana i Šuška, kanaliziranje borbene gotovosti iz Savske ulice u državne institucije, reanimiranje nacije kao oružanog bratstva, zveckanje okružjem, ideološko dotjerivanje predodžbe o hrvatskoj državi kao vojnoj utvrdi i o hrvatskome društvu kao podmazanoj ratnoj mašineriji… a iznad svega kontinuirana i nesputana hajka na dezertere, pacifiste, etničke i političke uljeze.

Ukratko, veseli fašistoidni preporod. Socijalno zbijanje pod šljemom. Ili ipak pod šljamom? Slatka je ironija što se ova militaristička renesansa odvija u zemlji koja se dobrovoljno priključila međunarodnome vojnom savezu sa statusom zadnje sluškinje, odbacivši opjevani suverenitet poput slinom umrljane papirnate maramice, pa čak i to što forsiranje strojeva koraka trenutno diktira nositelj vlasti sa štiklama.

No puna je istina da su sigurnosna paranoja i prateća vojna aparatura namijenjene unutrašnjim potrebama. Da bi projekt bio efikasan i samoodrživ trebat će tek fantazmatske prijetnje predstaviti u što realističnijem ruhu, a to znači osigurati izdašan fond neprijatelja koji će redovitim dozama stresa jamčiti nacionalnu koheziju.

Gdje će se ti neprijatelji tražiti, lako je pretpostaviti. Za ilustraciju može poslužiti i gotovo opscena odluka Kolinde Grabar Kitarović da Natašu Jovičić, ravnateljicu Spomen-područja Jasenovac, imenuje posebnom savjetnicom “za pitanja holokausta”. Što su to “pitanja holokausta”, pogotovo u svjetlu činjenice da su u Jasenovcu brojčano najviše stradavali Srbi, teško je reći. Ali ako baš čelna osoba Spomen-područja Jasenovac postaje rezidencijalni ekspert “za pitanja holokausta” – i ako pritom imamo u vidu ratna postignuća vedeta u Pričuvnoj vojnoj hunti – može se naslutiti prikrivena pornografska bit predsjedničinih imenovanja, takva da sama funkcija savjetnika “za pitanja holokausta” postaje dio programa poricanja ustaškoga genocida nad Srbima.

Pravi nesporazum, međutim, leži u tome što militaristička obnova hrvatskoga društva, gdje svaka civilna forma života zaslužuje najdublji prezir, upravo Hrvatima – nakon što pristanu na uvjete dresure – navješćuje sretnu budućnost unutar ograde od bodljikave žice. Pričuvna vojna hunta, vojna parada povodom godišnjice “Oluje”, obavezno služenje vojnog roka, kriminalizacija istinitog govora o “Domovinskom ratu”… sve se to skladno stapa u pejzaž ukrašen stražarskim kućicama, mitraljeskim gnijezdima i kontrolnim tornjem na vrhu prijestolnoga brijega.
Vijeće za domovinsku sigurnost – zar to ne zvuči kao nadzorni odbor logora?

Novosti, 11.04.2015.

Peščanik.net, 11.04.2015.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)

Author: Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.