Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Predrag Lucić

Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Predrag Lucić

Dva prekaljena borca za slobodu javne riječi – Josip Jović iz Slobodne Dalmacije i Davor Ivanković iz Večernjeg lista – u subotu su žustro reagirali na policijsko maltretiranje nekoliko mladih osoba u Splitu koje su lijepile pogrdne plakate protiv predsjednika Hrvatske Ive Josipovića. U demokratskim društvima se to ne radi! – uglas su uskliknuli, i čovjek bi se s njima mogao mirne duše složiti, doduše začepivši nos, da se u argumentaciji koju nude nije zatekao i ključni adut pod nazivom Feral Tribune.

Sasvim ležerno, naime, mogu podnijeti navade renomiranih medijskih inkvizitora, u kakve spadaju Jović i Ivanković, da lamentiraju o pravu na javnu kritiku, o svetim liberalnim vrijednostima, o slobodi govora i misli, jer taj običaj nadire s bogatom tradicijom hrvatske demokratske hipokrizije, smrdljive i mutne rijeke koja protječe središtem ovdašnjega političkog života, pa se čini kako osim obilna mulja tu više i nema nikakve druge konstante, ali da ta dva intelektualna glavonošca još barataju i Feralovim kritičkim naslijeđem kako god im se prohtije, da ga neometano eksploatiraju u svojim paraslobodarskim propovijedima, e to je već preveliki izazov za moju ravnodušnost, to je već činjenica koja me u dovoljnoj mjeri privatno dira da njihovo lažno zalaganje za javno dobro ne propustim bez odgovarajuća osvrta.

Josip Jović je tako u Slobodnoj ustvrdio da je „bivši Feral iz broja u broj donosio krajnje uvredljive i degutantne fotomontaže predsjednika Tuđmana i nikada nisu privedeni i kažnjeni urednici“, želeći naglasiti kako je politički režim najdražeg pokojnika bio neusporedivo demokratskiji od današnjega. Davor Ivanković, tvrdeći istu stvar, u Večernjem je bio još slikovitiji, te zavrjeđuje da ovdje – barem zbog nostalgičnog podsjećanja na dobra stara vremena – bude citiran opširnije. Dakle:

„Pričala mi je Vesna Škare Ožbolt da joj je odlazak na posao u subotu u Uredu predsjednika Tuđmana (svaka mu je subota bila radna), bio traumatičan. Pokojni Tuđman je teško podnosio pisanje Feral Tribunea. Koji ga je, od 1993. pa do njegove smrti 10. prosinca 1999., ‘častio’ stotinama tekstova i naslovnica u kojima je on ‘spavao’ u krevetu s Miloševićem, nakon kemoterapije sprdali su se s njegovom perikom, ‘pucao’ si je u glavu iz pištolja (‘Ne ide mi u glavu’), a čak i kad je umro završio je na naslovnici s porukom Haagu: ‘Časni sude, nisam živ.’ Kako su prošli autori te ‘satire’? Nijednom Feral nije zabranjen, autori privedeni niti ‘procesuirani’.“

Ivanković zaključuje da, u relaciji spram najdražeg pokojnika, današnji vlastodršci „imaju skandalozne demokratske standarde“ – jer Tuđman, za razliku od njih, nije ni zabranjivao, ni privodio, ni „procesuirao“ – i završava članak odista dirljivim privatnim uzdahom: „Ma, Franjo, počivao u miru!“ Lako je moguće da je nakon obavljena spisateljskog posla tronuti autor skočio do Mirogoja i na grob mrtvog liberala položio kitu, cvijeća ili nečeg sličnog.

Razumijem to što Jović i Ivanković ne mogu objektivno uzeti u obzir široki asortiman pritisaka vlasti na nekadašnji Feral Tribune – od premlaćivanja njegovih novinara, preko uhođenja i prisluškivanja, ili pak hapšenja i upućivanja na prisilnu vojnu obuku, pa do stotina sudskih tužbi – budući da su u pravilu i osobno sudjelovali u organiziranim hajkama na taj list. Ono što me mnogo više intrigira jeste moralna konstitucija iz koje proizlazi nagon za govorom o slobodi govora, pogotovo ako je u predlošku tih novinskih misa, i to u svojstvu najtvrđega argumenta, upravo Feral Tribune, odnosno njegovo pravo da – usprkos tome što je bio „uvredljiv i degutantan“, što se radilo o „satiri“ među navodnim znakovima – ipak postoji i naknadno posluži kao dokaz fantastičnih liberalno-demokratskih dosega Tuđmanove vlasti.

Jesu li možda Jović i Ivanković dizali glas kada je Feral javno spaljivan na Narodnom trgu u Splitu? Nisu? Jesu li se možda pobunili kada ga je država pokušala ugušiti nelegalnim nametanjem tzv. poreza na šund? Nisu? Jesu li možda protestirali kada su Feralovi novinari bili izvedeni pred sud zbog uvrede predsjednika Tuđmana, s optužnicama koje su podrazumijevale zatvorske kazne, a kojima su prethodila višesatna policijska ispitivanja? Nisu? Pa zašto se onda danas tako junački preseravaju o neotuđivome pravu na slobodnu kritičku misao, ističući baš odnos vlasti prema Feralu – i valjda činjenicu da njegovi autori nisu bili fizički likvidirani – kao uzor demokratske emancipacije?

Josipa Jovića sjećam se još iz doba socijalizma, kada smo radili u istoj redakciji i kad su protiv pisaca Ferala bile podignute dvije tužbe u kojima se tražilo po tri godine zatvora, između ostaloga i zbog uvrede predsjednika tadašnje države. Je li možda Jović tada štogod slobodarski zucnuo o tim procesima? Je li se možda založio za pravo na kritički govor ili pružio makar simbolički otpor mrskoj komunističkoj strahovladi? Nije, dakako, jer je u to vrijeme obnašao odgovornu dužnost partijskoga sekretara u novinskoj kući.

Jović je kroz Slobodnu Dalmaciju gazio slobodnu riječ praktički čitav svoj profesionalni vijek. Nakon što je, uz zadivljujuću spretnost, obavio brzopoteznu tranziciju iz dogmatskog komunista u demokratskog Hrvata, nudio je uličnim batinašima glave „feralovaca“ iz tjedna u tjedan – što kao urednik, što kao uvaženi kolumnist – a sličnom se rabotom s dosta entuzijazma bavio i Davor Ivanković. Prilično je uzbudljivo kada vlastiti neuspjeh – naime činjenicu da je Feral egzistirao usprkos naporima koje su i osobno uložili da to bude nemoguće – danas proglašavaju velikim demokratskim postignućem.

Sindrom bi se mogao nazvati posttiranijskim moralnim poremećajem (PTMT), i sva je prilika da se na takvoj psihopolitičkoj matrici kani dovršiti započeta retuđmanizacija Hrvatske. Tvrdnja kako je Tuđman bio okorjeli liberal i nadasve tolerantni vladar zbog toga jer nije uspio ugasiti Feral Tribune, naime, proizlazi iz čvrste riješenosti da se njegovi propali pokušaji naknadno prikazuju njegovim najvećim djelima. Tuđman će, kako stvari stoje, biti sve veći u onome u čemu nije uspio, slavit će ga se u mjeri u kojoj je iznevjerio nekadašnja očekivanja, stjecat će posthumne zasluge za životne propuste, pa je više nego logično da i nedovršena diktatura koju je devedesetih godina uspostavio bude smatrana idiličnom oazom slobode. Tuđman i njegov politički režim, iz aktualne perspektive tipova poput Jovića i Ivankovića, bili su demokratski upravo u elementima svoje kastriranosti.

Ne bih se osvrtao na takve napore, rekoh, da Feralu nije namijenjena uloga smokvina lista na kolektivnom aktu. Najiskrenije priznajem kako bih, u slučaju da mi kakvim čudom dopadnu u šake nekadašnje Tuđmanove ovlasti, djelovao protivno njegovim sadašnjim demokratskim nagnućima, te se pobrinuo za zakonsko kažnjavanje svakog pozivanja na Feralovu kritičku tradiciju od strane demokrata kao što su Jović i Ivanković, naročito ako se ista dovodi u vezu s ljupkim građansko-liberalnim idealom kao što je sloboda govora.

Još više od toga, svako bih njihovo zalaganje za uspostavu demokratske javnosti oštro sankcionirao: spomeneš li na bilo koji način freedom of speach i slične trice – pet tisuća kuna prekršajne kazne zbog ugrožavanja hrvatskoga državnog kontinuiteta, plus tri tisuće zbog trovanja društva nezdravom količinom licemjerja. Zato jer si, u vrijeme dok je sloboda javnoga istupanja bila ugrožavana na najbrutalniji način, pripadao kategoriji sistemskih satrapa.

Ali to su puste tlapnje, naravno. Budući da je Vrhovnikova čvrsta ruka pretvorena u prah, zagrobna liberalizacija najdražeg pokojnika ne može se spriječiti. Stoga će strojevim korakom umarširati u političku arenu, a pjesma hrvatskih žurnalista, jovića i ivankovića, pozvat će na kolektivnu identifikaciju i ocrtati konture predstojeće slobode: Tuđman, Tuđman, lüber alles!

Novosti, 14.12.2014.

Peščanik.net, 14.12.2014.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)