Prije nekoliko dana u Zagreb je stigla vijest da je u Španjolskoj umrla Dunja Koprolčec, jedna od ključnih osoba Kugla glumišta, kazališne grupe koja je u velikoj mjeri obilježila drugu polovicu sedamdesetih i početak osamdesetih godina i čiji utjecaj traje do danas. Vijesti koje su stigle veoma su oskudne: umrla je u gradu Granadi u pokrajini Andaluziji, posljednjih godina tamo je živjela, kažu na minimumu, žena koja ju je povremeno posjećivala pronašla ju je mrtvu i odvezla na groblje, pokopana je posljednjega dana prosinca ili prvoga dana siječnja. Datum smrti je nepoznat. Umrla je pod promijenjenim prezimenom, kao Dunja Bešlić.

Bila je osječko dijete, rođena 18.03.1954, u kazalište je ušla kao šesnaestogodišnjakinja u veljači 1971. kada je nastupila u predstavi Štekpenteri koju je prikazao Omladinski scenski studio Miniteatra pod vodstvom Branka Mešega. Predstava, do danas legendarna, bila je kolektivni rad i svojevrsni generacijski istup (sudjelovali su Zlatko Burić, Damir Munitić i drugi).

U Zagrebu studira engleski i komparatistiku, godine 1975. nalazi se u malenoj grupi osnivača Kugla glumišta, teatra koji će ubrzo dobiti značajke kulturnoga pokreta. Slijede predstave, akcije i filmovi Kuglinoga zlatnoga razdoblja između 1975. i 1982, predstave poput Dočeka proljeća, Mekanih brodova, Bijele sobe i Posljednje ljubavne afere. U skladu s onodobnim dosta proširenim artističkim etosom kao autori se potpisuju kolektivi, ali svi znaju da je ona jedna od najvažnijih kreatorskih glava u grupi.

U skupini u kojoj su sve vrste laži bile zabranjene, a posebne one umjetničke, Dunja Koprolčec bila je možda najradikalnija. Premda je, unutar poznatih podjela u Kugla glumištu, pripadala mekanoj frakciji, naknadno se pokazala kao začetnik i inspiracija tvrde frakcije. Bila je umjetnik koji ide do kraja, koji umjetnost uvijek gura prema rubu, prema opasnoj točci na kojoj umjetnost prestaje biti umjetnost i postaje život. Potkraj sedamdesetih godina u tom joj je smislu blisko iskustvo Antonina Artauda, ne sanjara kazališta nego sanjara života, putnika u Meksiko i čovjeka koji je godine 1936. živio u tamošnjemu plemenu Tarahumara.

Početkom osamdesetih prvi put odlazi u Maroko, tamo se po svemu sudeći suočava s intenzitetima koji nadmašuju sve što je do tada doživjela. Godine 1984. posljednji put nastupa na kazališnoj sceni, predstava – koje se danas ni sudionici ne sjećaju najbolje – zvala se Modna revija, izvođena je u Studentskome centru i bila je njezin samostalni istup, izvan Kuglinih frakcija. Dominirala je globalna vizura, različite kulture, civilizacije, vjere. Negdje u to doba prelazi na islam, putuje zemljama Magreba i Španjolskom. Sredinom osamdesetih izaziva incident na alžirsko-marokanskoj granici kada na, navodno sjajnome, arapskome glasno čita Kuran i poziva na ustanak protiv vlasti međunarodnoga kapitala.

Živi posvuda, o njezinu životu znadu se samo natuknice: Šestine, Španjolska, deportacija, Osijek, bolnice, povratak u Španjolsku pod novim imenom.

Zašto Španjolska, odakle ta turobna smrt u Granadi? Prema pretpostavkama onih koji su je najbolje poznavali posrijedi nije bila Španjolska, nego Andaluzija – i mitsko i stvarno mjesto srednjovjekovnoga, višestoljetnoga susreta triju kultura: muslimanske, židovske i kršćanske. Mjesto vrhunskih djela tih kultura i mjesto neke nejasne, drevne tolerancije u najvećem mogućem mjerilu: globalnome.

U neobičnoj biografiji Dunje Koprolčec vjerojatno najčudnija epizoda bio je trenutak njezine hrvatske i, u ono doba, jugoslavenske slave. Trenutak kada se zatekla u središtu prilično ozbiljnoga kulturnoga skandala. Godine 1980. vodeći ljudi kazališnoga mainstreama odlučili su se – djelomice pod pritiskom činjenica i javnosti – pripustiti hrvatsku kazališnu alternativu na Dubrovačke ljetne igre. Kada je nagrada Orlando za najuspješnije umjetničko ostvarenje u dramskom programu, nagrada koju je dodjeljivao mainstream-žiri, predana Dunji Koprolčec kao zastupnici Kugle za predstavu Ljetno popodne, odjednom se sve preokrenulo. Počelo je brutalno lupanje po amaterki, laganje o golišavoj djevojci koja je u privatnim odnosima sa žirijem. Dubrovačke ljetne igre gnjevno su napadale dio svojega vlastitoga programa jer je bio odviše uspješan, a ljudi koji pojma nisu imali o njezinu radu, koji nikada nisu vidjeli nijednu njezinu predstavu, govorili su o njoj s mržnjom i s potpunim prezirom.

Pljuvačku je podnijela dostojanstveno i kao borac. Onako kako je, pretpostavljamo, dočekala i smrt.

 
Jutarnji list, 07.01.2009.

Intervju sa Dunjom Koprolčec, Zarez, 2006.

Peščanik.net, 08.01.2009.

Leave a Reply