Medijska strategija! Baš zvuči nekako bombastično, kao neka važna naučna formula iz koje se treba roditi spasonosni farmaceutski proizvod za izlječenje ozbiljno bolesnih hrvatskih medija. I tako je, zabrinuta za medijsku scenu, ministrica kulture bila odlučila izraditi važan strateški dokument, hrpu pedagoških smjernica za industriju općeg dobra, a i kako bi, uz privatne, korporativne medije, zaživjelo i ponešto nezavisnih, profesionalnih novina. No, prošle su evo dvije i pol godine, dokument nije izašao iz velebne zgrade Ministarstva kulture, a kamoli stigao na javnu raspravu, što je zapravo jako dobro, s obzirom na kvalitetu sadržaja iz kojega je razvidno da proizvođači toga dokumenta takozvano opće dobro zamišljaju upravo kao i lijevoliberalna Vlada, to jest kao anarhično medijsko ugađanje svim političkim, interesnim skupinama, zadovoljavanje svih zamislivih ideja i uvjerenja, uglavnom imaginarij je to salonskog ljevičarenja.

Dokument, dakle, koji počiva na odsustvu prepoznavanja istinskoga javnog interesa, zapravo je posve bespredmetan, a budući je lišen svakog rizika, ne može predstavljati balans prevladavajućem medijskom konceptu, to jest neukusnoj smjesi svakojakih trivijalnosti, kvazipolitičkih analiza, difamacija ili agresivnog konzervativizma. Hrvatska zato danas zabrinjavajuće oskudijeva relevantnim novinskim štivom, a devastiranim medijskim tržištem vladaju dvije korporacije, jedna, u nedefiniranom stranom vlasništvu, proizvodi dosljedan desničarski list, i druga, posrnuli koncern Europapress Holding – u vlasništvu tajkuna s kriminalnim dosjeom debljim od neke enciklopedije, zbog čega je prisiljen surađivati sa svakom vlašću – proizvodi pak nevjerojatno smetlište amaterskog žurnalizma, lukavo garniranog tekstovima nekolicine kvalitetnih novinara-pisaca, pa je ta banalizacija ideje javnog interesa i permanentno varanje čitalaca rezultiralo radikalnim padom tiraže, a EPH dovelo do ruba bankrota. Ali kako se vlasnik korporacije i politička elita međusobno drže za guše zbog isprepletenosti vlastitih interesa, to je gazda uspio nemoguće, to jest da mu država oprosti milijunske dugove, a tobože nepokolebljivi ministar financija sumnjivu je predstečajnu nagodbu te novinske kuće pretvorio u vlastiti uspjeh za opće dobro. Potom je, indikativno, premijer svoga portparola regrutirao baš iz te korporacije, a ne naravno s prepune burze rada.

Isti je ministar financija svoje prste svojevremeno imao i u prodaji riječkog Novog lista jednom notornom kriminalcu, čime je otvorio put u sadašnju propast te jedine preostale kvalitetne dnevne novine. Stoga se čini da upravo ova Vlada dokida zadnje ostatke medijskog profesionalizma, bilo trgovanjem s vlasnicima medija, bilo pomoću zakonskog pacificiranja, točnije primjenom skandaloznog kaznenog članka o „sramoćenju“, prema kojemu je jedan sudac upravo novčanom kaznom od čak četiri tisuća eura kaznio uglednu novinarku Slavicu Lukić. Taj skaredni zakonski akt, što ga Vlada odbija dokinuti, eskulpira, zanimljivo, izdavača od svake odgovornosti, a teret sankcija prebacuje isključivo na autora teksta, time da se kazniti može novinar koji iznosi samo istinu i fakte, kao kolegica Lukić, ali je sudac procjenio da ta „njena“ istina „nije u javnom interesu“. Taj kaos u shvaćanju javnog interesa buja, eto, podjednako u glavama birokrata pravosudne i izvršne vlasti, a patetično ga je nedavno definirala ministrica kulture kazavši kako bi prostor tiskanih medija, s proturežimskim Feral Tribunom, s jedne, i režimskim Vjesnikom, s druge strane, davao sasvim drugačiju sliku, to jest sliku perverzne ravnoteže istine i demagogije, zanimljivu klackalicu javnog interesa, s nezavisnim Feralom koji je otkrivao afere i zločine, i režimskim Vjesnikom, financiranim od države, zaduženim upravo za obrnuto: za lažiranje ukupne društvene situacije. Pa da se svi ljuljaju sretni i zadovoljni. Ali Ferala odavno nema, a Vjesnik je formalno ugasila baš ministrica kulture zbog dugova državi, smješno malih u odnosu na one privatne korporacije Europaress Holding, i propustila iskoristiti jaku infrastruktura Vjesnika za produkciju novine koja bi mogla biti od javnog interesa.

No budući da ova Vlada vjeruje kako tržište kao regulator kvalitete i uspostava javnih, od države potpomognutih medija, isključuje jedno drugo, jedino im preostaje izrada šupljih, birokratskih strategija, poput upravo lansirane „Nacionalne strategije poticanja čitanja“, e kako bi se unapredila kulturna zapuštenost nacije. Čitanje tako više neće biti usamljenički, osobni čin, nego naredbodavni, i sve to u zemlji u kojoj je proizvodnja knjiga prepolovljena, državni poticaji izdavačima kasne mjesecima, a javni, medijski tretman knjige naprosto ne postoji. Ali dobit ćemo zato „Ministarstvo za knjigu“, u trenutku kada je izdvajanje za kulturu reducirano na bijednih 0,5 posto budžeta, dok u Evropskoj Uniji to iznosi minimalno 4 posto. Stoga, kako bi rezignirano rekao pisac i humorist Mark Twain: „Sviramo piano u bordelu…“

 
Mladina, 11.04.2014.

Peščanik.net, 14.04.2014.