Kada je Jutarnji list prošloga petka osvanuo s naslovom „Hrvatska na udaru islamizma“, pa ga u agresivnoj crveno-bijeloj varijanti umnožio preko punih pet stranica, sve je podsjetilo na dobra stara vremena: umjesto tričarija vezanih uz svakodnevno propadanje, sumornih statistika o novim žrtvama ekonomske krize i smrtno dosadnih čarki u domaćim političkim štalama, odjednom se osjetio izazovan miris krvi, na horizontu je zablistala neodoljiva prijetnja, ukazao se jezoviti povod za zbijanje redova, a novine kao da su opet pronašle svoju izgubljenu društvenu funkciju i oglasile se tonom kategorična autoriteta, poput trube koja po izlasku sunca budi vojnike u kasarni. To je onaj trenutak kada činjenice prestaju biti od važnosti i interesa, kada faktografski potkrijepljena istina skuplja svoje prnje i napušta buduće bojno polje, i kada se stvarnost – umjesto očima, ušima i razumom – upija kostima, jer poprima oblik induciranog kolektivnog straha.

Niti jedan podatak, pa ni najsićušniji detalj iznesen na tih pet novinskih stranica – koliko god bili tendenciozno aranžirani – nije u stanju poduprijeti naslovnu ocjenu kako je „Hrvatska na udaru islamizma“. Jedinu iole izravnu poveznicu s „Hrvatskom“ vrijedni su istraživači pronašli u tome što se zlosretni Britanac David Haines, kojeg su u ožujku prošle godine oteli islamisti na sjeveru Sirije, svojedobno oženio Siščankom (koja je, usput budi rečeno, odbila razgovarati s novinarima). Svejedno, premda od „udara“ nema ni traga, uskličnici su postavljeni na stražarska mjesta, ugledni je medij proglasio opću opasnost, te je u istom paketu – i pod istom dramatičnom parolom: „Hrvatska na udaru islamizma“ – objavljen mistifikatorski izvještaj o privođenju skupine vehabija u Bosni i Hercegovini.

Dežurni komentator (Robert Bajruši) odmah je napao vladajuću „hrvatsku politiku“ jer, za razliku od budnog Jutarnjeg lista, „prilično indiferentno“ prati komešanja u muslimanskome svijetu, pogotovo ona u najbližem susjedstvu. Ta je pospanost nedopustiva, naime: „Hrvatska mora biti spremna odgovoriti na potencijalnu prijetnju, koja je s druge strane granice, i vrlo stvarna“. A nakon što je „vrlo stvarnom“ definirana realnost koja egzistira isključivo na novinskim stranicama, uslijedilo je, radi otklanjanja mogućih nesporazuma, i jasno svjetonazorsko očitovanje: „Ovdje nije u pitanju antimuslimanska ksenofobija nego borba protiv zločinačke ideologije čiji se predstavnici proglašavaju zaštitnicima vjere, iako su obični ubojice i neprijatelji liberalne demokracije.“

Tako je medij ispunio svoje poslanje i opet se, makar nakratko, ostvario kao glasilo nacionalne kasarne: objasnio nam je tko je neprijatelj, zbog čega je toliko zao i zašto smo ga dužni mrziti. U sljedećoj rundi možda će muslimani u Hrvatskoj biti stavljeni pred obavezu da „ javno osude muslimanske okrutnosti u svijetu“, jer se u protivnome mogu „iseliti iz naše zemlje“, kao što je to nedavno zatražio talijanski katolički biskup Tommaso Ghirelli, krešteći pritom kako „nitko ne želi imati dušmane u svojoj kući“. Ili će Jutarnji taj korak ipak velikodušno prepustiti konkurenciji, pošto je korporacijski spisatelj (Miljenko Jergović) već izveo ciničnu uvertiru i, svega koji dan nakon što su njegove novine uzbunile javnost bezočnom obmanom da je „Hrvatska na udaru islamizma“, za širenje antimuslimanske histerije optužio – Večernji list.

Kako god okreneš, teško je izbjeći utisku da uređivački vatromet zagrebačkog dnevnika opslužuje tim osujećenih vojskovođa, hrpica odvažnih muškaraca i žena naoružanih nesumnjivim kaplarskim talentima, koji sline nad geografskom kartom s crvenim flomasterima u rukama i zamišljaju svoje sunarodnjake dok pate u najstrašnijim ratnim mukama. Ako su u prilici pridonijeti njihovoj nesreći, oni će to rado učiniti, zato da bi mogli što kreativnije naricati nad njihovom sudbinom i ponuditi moralno skrbništvo nad zajedničkom agonijom.

Ali kad će više taj rat, pobogu? Redakcijski um Jutarnjeg lista uopće nije u stanju prikriti svoju čežnju za upotrebljivim pokoljem, za nekakvom slasnom nacionalnom tragedijom koja bi ispostavila potrebu za mobilizacijom i osigurala smisao njegova postojanja. Ovako, u bespućima mirnodopske zbiljnosti, dnevni je list glasnik ničega koji se obraća nikome, tiskana izlišnost dotučena disperzijom događaja i publike. Ono što mu treba je okupljanje, prestrojavanje rasute zajednice na militarnim principima, gdje će on regulirati razinu adrenalina u kolektivnom organizmu prije nego ga isprati na prve borbene linije. Zdravi tabloidni instinkt doveo ga je do spoznaje da je vojna utvrda – prostor okružen nepojmljivim ugrozama, s ljudstvom što je svoje egzistencije svelo na nužnosti obrane i napada – idealno medijsko tržište. Logika rata i logika tabloida usuglašene su poput jarbola i zastave.

Istu metodu kojom je detektiran „udar islamizma“ list već mjesecima koristi za nesuzdržano širenje rusofobije. Proces je dobio na ubrzanju od sredine srpnja, kada je, u vidu svojevrsnog proglasa, objavljena naslovna stranica s dijaboličnim portretom Vladimira Putina, oličenjem Vrhovnoga zla i istočnim krvnikom „liberalne demokracije“, ukrašena naslovom koji združuje strepnju i bojevu gotovost: „Hoće li Zapad stati na kraj ovom čovjeku?“ Glavni komentator lista (Davor Butković) u subotu je izrazio svoje nezadovoljstvo odlukama NATO-va samita u Walesu, ocjenjujući ih mlakom kamilicom i kukavičkim povlačenjem, jer bi zapadni vojni savez – želi li spasiti bolji dio čovječanstva i liberalno-demokratske ideale – morao „ponovo pokrenuti utrku u naoružanju“ i obnoviti svete tekovine Hladnog rata.

U nedjeljnom broju, pak, čitave su tri stranice rezervirane za afirmativni portret jednoga francuskog neonacista, „hrvatskog zeta (opet!) i dobrovoljca Domovinskog rata“, koji je zadnju godinu proveo u ogorčenim borbama protiv Rusa na sjevernoj obali Azovskog mora, a u Hrvatskoj trenutno „skuplja hrabre dobrovoljce za rat u Ukrajini“ i „obećava žešći rat nego u Vukovaru“. Plaćenik kojeg Jutarnji list titulira kao „ratnika za 21. stoljeće“ fotografirao se za novine u crnoj majici sa stiliziranim kukastim križem na prsima. „Pitam Gastona ne bore li se uglavnom Srbi na strani proruskih snaga“, piše ustreptala reporterka. A što kaže Gaston? „Kaže da je to točno, ali da se, na primjer, i Francuzi bore na drugoj strani. Srbe u proruskim snagama zove ‘super četnici’“.

Ovakva ratnohuškačka matrica, čini se, navire direktno iz tradicije i jedva da je imalo mutirala još od formativnog doba medijske kompanije. Po istome modelu je Globus – novinska prethodnica Jutarnjeg lista – u vrijeme zadnje balkanske klaonice izlazio sa zaglavljem u maskirnim bojama i štancao ratnu propagandu s mnogo više entuzijazma nego što su to činili regularni državni servisi, jer ga je, između ostaloga, tabloidni nerv usmjeravao na stimulaciju masovnih strasti. Sada, u eri razmrvljenog i nezahvalnog tržišta, radi se još i o unezvijerenoj potrazi za masom, za strahom i srdžbom povezanom bazom kojoj će biti isporučen adekvatan medijski sadržaj, uzoran spoj estetike i etike. Hipersenzibilna njuška tabloida stalno je u zraku i čim osjeti miris krvi – makar ovaj dopirao s udaljenosti od par tisuća kilometara – započinje sistematično režanje, manje zbog pokazivanja snage neprijatelju, a mnogo više radi toga da se karakterističnim vibracijama prizove okupljanje čopora.

Sve je to viđeno bezbroj puta, još otkako se Hrvatska branila od „udara islamizma“ u hangarima Dretelja i Heliodroma. No, nije li konačno vrijeme da se o ovoj vrsti medijskih opačina prestane govoriti iz naknadne perspektive, kada su posljedice njihovih nedjela već pod zemljom? Ovoga trena, prije nego su se glave masovnije zakotrljale, prije nego žitelji nacionalne vojarne prestanu biti „prilično indiferentni“, uredničkom štabu i kompletnoj posadi Jutarnjeg lista valja reći: Gospodo, sranje u generalnom obimu još nije započelo, ako bude sreće možda i neće, ali vi ste već sada ogrezli u zločinu.

Novosti, 15.09.2014.

Peščanik.net, 12.09.2014.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.