Fotografije čitalaca, Srđan Milošević

Fotografije čitalaca, Srđan Milošević

Navodno sjednice hrvatske vlade redovito počinju s barem dvadeset minuta zakašnjenja, budući da premijer Zoran Milanović nikada ne dolazi na vrijeme. Da premijera uvijek treba čekati i da je strpljenje najvažnija osobina koja se očekuje od njegovih suradnika, to je svima odavno jasno. Kada naruči vozača ujutro u osam, ovaj bez straha dolazi pred njegovu zgradu u pola devet, jer zna da je uobičajenih pola devet zapravo premijerovih osam.

Postoje i nešto kardinalnije situacije. Milanovićeva supruga, recimo, navikla na kasno paljenje svoga muža, svakoga jutra rutinski ponavlja: „Hajde, mili, sjedni za stol da sutra doručkuješ…“ Ne treba ni spominjati slučaj kada je premijer na početku svoga mandata izjavio kako njegova vlada upravo započinje s provođenjem reformi koje će izvući zemlju iz ekonomske i administrativne krize, da bi se danas, više od tri godine kasnije, ustanovilo kako te reforme ne samo što nisu započete, nego se još i ne naziru.

Da je riječ o ozbiljnome poremećaju, premijer je shvatio prilikom jedne od posjeta američkog ambasadora njegovu uredu: namjeravao je gostu reći „dobar dan“ i srdačno mu pružiti ruku, no ništa slično nije se zbilo, nastala je bizarna i pomalo neugodna scena, da bi iskaz dobrodošlice (praćen rukom u zraku) odzvonio tek kada je gospodin Kenneth Merten napustio zdanje na Markovu trgu i zbunjeno zurio kroz zatamnjeno staklo službene limuzine. Tek je kasno navečer Milanovićeva tajnica, inače honorarna suradnica američke tajne službe, telefonom dojavila ambasadoru da je premijer potvrdnim klimanjem glave uzvratio na sve naloge iz Washingtona.

Ustvari, preuzetno je reći da je Zoran Milanović tog trenutka shvatio kako ima problem zdravstvene naravi: točnije je da je tog trenutka pomislio kako s njim nešto nije u redu, ali mu je ta misao doprla do svijesti tek nakon dva tjedna. Tada ga je preplavio tjeskobni osjećaj da zlobni vremenski stroj, nekakva kvarna mašina, rovari po njegovoj biologiji, zbija šale s njegovom motorikom i upravlja njegovom voljom, uzrokujući takav organski poremećaj da bi komotno mogao povući znak jednakosti između glagola djelujem i kasnim. Spopala ga je strava od slutnje da mu, nekom perverznom logikom, život ide u rikverc.

Mislio je: „Ovo je užasno. Svi moji budući postupci bit će u doslovnom smislu historijski, naime takvi da su se trebali dogoditi mnogo ranije.“ Mislio je: „Druge ljude prati njihova prošlost, a moja je stalno ispred mene.“ Mislio je: „Bit ću upamćen kao državnik koji prelazi s riječi na zakašnjenja, bit ću onaj čija kompletna politička aktivnost spada u kategoriju zaostatka. Zapravo, i ovo ‘bit ću’ već mogu prevesti kao ‘bio sam’, jao, jao, jao…“

Kao odgovoran čovjek, k tome još nositelj ovlasti predsjednika vlade, odlučio je zatražiti mišljenje liječnika. Uputio se doktoru i sedam dana kasnije, prošloga ponedjeljka, zatekao se u ordinaciji specijalista obiteljske medicine Vjerana Grkovića, uz to i obiteljskog prijatelja.

– Krasno si jučer govorio u Jasenovcu – ozareno ga je dočekao dr. Grković. – Impresivno! Posebno mi se svidjelo kada si citirao ustav, ono da temelj hrvatske državnosti i suvereniteta leži u odluci ZAVNOH-a „izraženoj usuprot proglašenju NDH 1941. godine“. Pa onda poenta: „Ako to nije jasno svakom Hrvatu i građaninu Hrvatske, svakom političaru, onda neka se, molim lijepo… izvoli zalagati za nijekanje ustava i unošenje u hrvatski ustav Nezavisne države Hrvatske.“ Tako se govori, prijatelju! Bez kompromisa!

– Pusti sad to… – kiselo se osmjehnuo premijer.

– A i Kolindi si, bogami, dobro oprao uši – nije se dao smesti liječnik, te je čak teatralno zauzeo pozu recitatora. – „I kada političar, kada javno odgovorna osoba koju je birao hrvatski politički narod, kaže da je veličanstvena atmosfera na stadionu na kojem se skandiralo, odnosno urlalo ‘Za dom spremni’, onda je bolje da to prešuti ili da hladno i dostojanstveno ode s tog stadiona“. Svaka čast! Tako se brani zemlja od fašističke prijetnje!

– Ma pusti to, Vjerane, imam drugih briga… – negodovao je Milanović.

– Dobro, dobro, znam da si skroman – napokon je prikočio dr. Grković. – Da čujem, u čemu je problem? Što te boli?

– Boli me to što iste stvari koje sam jučer govorio u Jasenovcu nisam rekao prije petnaest dana u Splitu – kazao je premijer.

– Zašto prije petnaest dana u Splitu? – začudio se liječnik.

– Zato jer je 10. travnja, na dan proglašenja NDH, splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, inače uvaženi član SDP-a, poslao vijenac na spomenik jedinici nazvanoj po ustaškom koljaču. A ja sam sljedećeg dana bio u Splitu i s istim tim Baldasarom obilazio gradsku luku.

– I?

– I ništa! Novinari su me pitali što mislim o njegovoj gesti, a ja nisam rekao ništa. Ni slova! A ako sam ikome trebao poručiti neka se izvoli zalagati za unošenje NDH u hrvatski ustav, kada već tu kvislinšku tvorevinu veliča i šalje joj vijenac za rođendan, onda je to taj Baldasar.

– Pa zašto nisi?

– Pa htio sam, jebi ga, ali je ispalo da to govorim petnaest dana kasnije, u Jasenovcu. Razumiješ, Vjerane? Imam grdnih nevolja s refleksima.

– Dobro, bar si Kolindu pošteno napao što nacističko skandiranje naziva „veličanstvenom atmosferom“ – pokušao je relativizirati problem dr. Grković.

– A znaš li ti, prijatelju, kad je Ivo Baldasar na uzvik „Za dom spremni“ uzvratio pljeskom? – uspalio se premijer.

– Kad?

– Prije godinu dana! Prije punih godinu dana, na otvorenju istog onog ustaškog spomenika, okupljeni crnokošuljaši su urlali „Za dom spremni“, a Baldasar se na to nadovezao aplauzom i osmijehom od uha do uha. Kad su me novinari sutradan pitali što o tome mislim, šutio sam kao zaliven. A ako sam ikome trebao poručiti da „javno odgovorna osoba“ ne može pljeskati na fašistički pozdrav, jer tu nema ničega veličanstvenog, već da „osoba koju je birao hrvatski politički narod“ s poprišta takvoga mračnog skandala mora „hladno i dostojanstveno otići“, onda je to taj debil.

– Pa zašto nisi?

– Pa htio sam, jebi ga, ali je ispalo da to govorim godinu dana kasnije, u Jasenovcu. Shvaćaš, Vjerane? Imam gadan poremećaj u centru za tajming.

– A jest, to je malo nezgodno… – meškoljio se liječnik. – Ispast će da osuđuješ koketiranje s ustaštvom samo kad ga prakticiraju HDZ-ovci, a ne i kad to čine SDP-ovci.

– Naravno – snuždio se premijer. – Ispast će da sam vatreni antifašist kada treba lupati po Kolindi, a šutljivi papak kada zbog iste stvari treba nalupati svog stranačkog druga.

– Ispast će da si blefer i licemjer koji ne govori iz uvjerenja, nego iz mizerne političke računice.

– Ispast će da sam, po pitanju uvjerenja, vjerodostojan kao konjska zaprega u domobranskoj pukovniji. I da pritom još koristim Jasenovac kao marketinšku kulisu. A sve zato jer imam tu zdravstvenu tegobu. Jer stalno radim ono što sam trebao odavno napraviti.

– S druge strane, kasno paljenje ne mora uvijek biti loše – pokušao je liječnik u diskusiju unijeti tračak vedrine. – Čovjeku se može desiti da zakasni na vlastiti sprovod. Tu bih preporučio što veću vremensku zadršku.

– Nemoj me zajebavati, Vjerane! – obrecnuo se pacijent. – Došao sam kod tebe po pomoć. Je li ova užasna stvar izlječiva?

Dr. Grković prstom je približio cvikere korijenu nosa i kraće vrijeme šutio, a onda staloženo ispisao recept i pružio ga prijatelju.

– Po jedna tableta dnevno, ujutro na tašte – rekao je. – Ali pazi, terapija je dugotrajna. Sada je najvažnije naoružati se strpljenjem. Računaj da ćeš potpuno vremenski uskladiti svoje intencije sa svojim postupcima tek za dvije-tri godine.

– Dvije-tri godine?! – zgranuo se Milanović. – Pa izbori su takoreći sutra!

– Dobro, dolazit će do stanovitog poboljšanja. Postupno će se sve više skraćivati rok između onoga što želiš napraviti i onoga što učiniš.

– Što to znači?

– Procjenjujem da ćeš desetak dana nakon poraza na izborima održati pobjednički govor.

Novosti, 02.05.2015.

Peščanik.net, 03.05.2015.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)