Foto: Nina Radulović

Foto: Nina Radulović

Ovog meseca iz štampe izlazi informativna i pomalo uznemirujuća knjiga pod naslovom Sanjari: kako mladi Indijci menjaju svet. Više od polovine stanovništva u Indiji – oko 600 miliona ljudi – mlađe je od 25 godina; nijedna druga zemlja nema toliko mladih ljudi.

„Bez obzira na nezavidan položaj u kome se sada nalaze“, piše autorka knjige Snigda Punam, novinarka iz Delhija, „oni su najveća grupa mladih istomišljenika na svetu i ne vide nijedan razlog zašto svet ne bi funkcionisao po njihovim pravilima“. Autorka tvrdi da će oni „obeležiti naše doba na način koji ne možemo ni da zamislimo“.

Jednog jutra pre nekoliko meseci osetio sam to na svojoj koži. Zazvonio mi je telefon i muškarac dečačkog glasa predstavio se kao zaposleni u britanskom telekomu. Saopštio mi je svoje ime, adresu firmine kancelarije u zapadnom Londonu i nešto što je nazvao svojim identifikacionim brojem. „Izgleda da imate problem sa serverom“, rekao mi je Filip (identifikacioni broj 45562). „Želimo da pošaljemo nekog da pogleda o čemu se radi. Da li ćete biti kod kuće danas popodne oko četiri sata?“

Sve u njegovom nastupu je bilo pogrešno. Odgovorio sam potvrdno, gotovo zabave radi. „Pre nego što pošaljemo inženjera“, nastavio je Filip, „ima nekoliko stvari koje možemo da uradimo da mu olakšamo posao. Prebaciću vas na mog supervizora Roberta“. Onda se oglasio Robert i dao mi svoj identifikacioni broj. Primetio sam da govori engleski s indijskim naglaskom. Pitao sam ga da li zove iz Indije. „Ne, zovem iz Londona“. Možda je rođen u Indiji? „Moja majka je iz Indije“. A, odakle? „Iz Bombaja“. Iz kog dela Bombaja? Pauza; delovalo je kao da se konsultuje s nekim. „Anderi“, konačno je izgovorio ime zapadnog predgrađa, „ali ja sam ovde da vam pomognem, a ne da odgovaram na pitanja lične prirode.“

Osećajući se blago ukoreno dozvolio sam mu daljinski pristup svom računaru. Sada se kajem zbog toga. Krivim za to svoju radoznalost: zanimalo me je kako namerava da me prevari.

Započeo je paradom vežbi „čišćenja“ mog računara, a onda stigao do suštine. Mnogi korisnici usluga britanskog telekoma suočili su se sa istim problemom kao i ja, rekao mi je, pa je firma odlučila da svakoga od njih kompenzuje sumom od 200 funti. Novac će biti uplaćen čim Robertov tim dobije pristup mom bankovnom računu. Login stranica moje banke se volšebno pojavila na ekranu, nevino iščekujući lozinku.

„Ja ne želim 200 funti“, odgovorio sam i ponovio to nekoliko puta. „Ali kompenzacija je politika kuće“, rekao je Robert. „Kao zaposleni, ne mogu da vas ne kompenzujem“. Počeo je da viče: „Morate uzeti kompenzaciju, morate je uzeti… ako je ne uzmete, pokvariću vam kompjuter tako da više nikad nećete moći da ga popravite. Morate uzeti kompenzaciju!“ Nestali su njegov smireni autoritet i strpljenje ribolovca, a zamenio ih je ljutiti očaj.

Na prvom putovanju u Indiju, V. S. Najpol je sa broda koji je pristao u Aleksandriji primetio povorku staromodnih konjskih kočija koje su čekale na obali. Bez obzira na to koliko su ih kočijaši saletali i molili, turisti s broda su uvek birali taksi ili autobus. Prizor nezainteresovanih turista i očajnih kočijaša je u Najpolu izazvao sažaljenje i komentar da „moć ne ispunjava ponosom“. Setio sam se njegovih reči dok sam spuštao slušalicu.

U kasnijem razgovoru s britanskim telekomom rečeno mi je da moj slučaj nije jedini. Da li je osoba na telefonu možda zvučala kao da zove iz Indije? Britanski telekom je zatvorio jednu od branši u Indiji i sasvim je moguće da se neki bivši zaposleni iz kol centra bavi prevarom koristeći ukradene spiskove korisnika, što mu uz novčanu naknadu pruža i priliku za osvetu.

Ponuđeno objašnjenje zvučalo je prihvatljivo. Nedavno je u odlomku iz knjige Snigde Punam objavljenom u Guardianu dato još jedno tumačenje: spiskova se domogla firma koja se bavi prevarama, poput one u Bombaju gde je stotine mladih uhapšeno nakon što su se lažno predstavljali kao zvaničnici poreske uprave SAD. Oni su od američkih poreskih obveznika na prevaru uzeli milione dolara čitajući iz unapred pripremljenog teksta: „Moje ime je Pol Edvard [imena su se menjala]. Zovem iz pravnog odeljenja Ministarstva finansija Sjedinjenih Američkih Država. Moj identifikacioni broj je IRD7613…“

Snigda Punam tvrdi da se celi kvartovi u jednom ili dva grada u Indiji bave kol centar prevarama. Posao ima i privlačne strane – kao na primer to da možete nasamariti strance koji povrh toga što su bogatiji misle i da su pametniji od vas – ali nužda igra mnogo veću ulogu u regrutovanju zaposlenih.

U Indiji je teško naći siguran posao. U 2016. više od 1,5 miliona ljudi se prijavilo za 1.500 radnih mesta u jednoj državnoj banci; više od 9 miliona polagalo je stručni ispit za manje od 100.000 mesta na železnici; više od 19.000 ljudi se prijavilo za 114 radnih mesta okružnog čistača ulica. Sav taj kvantitet tek treba da preraste u kvalitet: svega 2,3 odsto radne snage je stručno osposobljeno (u poređenju sa 96 odsto u Južnoj Koreji), a manje od jedne petine svršenih studenata je odmah po završetku studija kvalifikovano za obavljanje posla za koji su se školovali.

Snigda Punam procenjuje da, ukoliko želi da otvori milione produktivnih radnih mesta i da upravlja svetskom ekonomijom, Indija u narednih 10 godina mora izgraditi barem 1.000 univerziteta i skoro 50.000 fakulteta tehničkih nauka. (To je glavni razlog zbog koga su, barem za indijske vlasti, univerzitetska mesta i studentske vize najcenjeniji deo izvoza Velike Britanije.)

Krilatica „u se i u svoje kljuse“ je u međuvremenu postala popularna među „provincijskim masama“, kako ih autorka opisuje. U slabo zapaženim mestima i gradovima drugog reda – ima tu odjeka nedavnih političkih iznenađenja u Britaniji i Americi – stasava generacija koja kombinuje vrednosti tradicionalne indijske porodice sa životnim ciljevima američkih tinejdžera, „novcem i slavom“.

Indor je takav grad. U njemu je autorka posetila kancelarije WittyFeed-a, vebsajta koji se uspešno bavi kreiranjem viralnih sadržaja. Nijedan od urednika WittyFeed-a nema više od 23 godine, a za nove regrute je „samo jedna nedelja dovoljna da pređu put od toga da ništa ne znaju o svetu do toga da odlučuju o tome šta svet treba da zna“.

Ljudi koji nikada nisu kročili van Indije rade do kasno u noć pokušavajući da zagolicaju prezasićenu maštu stanovnika engleskog govornog područja mamcima poput: „14 tajnih ispovesti uspaljenih šiparica“; „Ono što se događa vašem izmetu u WC-u aviona će vas šokirati“ i tako dalje.

Posetio sam Indor pre 35 godina, pre nego što je u njega stigao prvi tržni centar, pre nego što su u njemu čuli za „listikl“1 ili znali za ključne viralne reči kao što su „zastrašujuće“, „šokantno“ i „inspirativno“. Moj voz je stizao u sumrak. Pre nego što će ući u stanicu, stao je na crvenom signalu. Na šinama do nas čekao je još jedan voz. Ispuštao je zvižduke i paru. Muškarci obučeni u laganu platnenu odeću ležali su pored otvorenih prozora vagona i pušili jeftine filter cigarete indijske marke Wills.

Lokomotiva i cigareta: transfer tehnologije i zadovoljstva bio je očit tada kao i sada, pa ipak niko nije mogao ni da zamisli šta nas tek čeka.

Ian Jack, The Guardian, 13.01.2018.

Prevela Neda Radulović-Viswanatha

Peščanik.net, 20.01.2018.


________________

  1. Kratka pisana forma tematski strukturisana u obliku numerisanog spiska, najčešće s brojem u naslovu (prim. prev).