Kada je muškarac srednjih godina pokucao i otvorio vrata njenog improviziranog salona na Zagrebačkom velesajmu, Jadranka Kosor još je drhturila od snažnoga utiska što ga je na nju ostavio upravo završeni događaj.

Bio je to trijumf iznad svih očekivanja. Blizu tisuću uzvanika na sjednici Središnjeg odbora HDZ-a ispratilo ju je ovacijama: govorila je skoro sat vremena, najavila sigurnu pobjedu na predstojećim izborima, obećala da će – bez obzira kada to bilo – ona potpisati pristupni ugovor s Europskom unijom, pa onda i ispuniti zavjet Papi „da ćemo mi biti ti koji ćemo u EU čuvati kršćanske vrijednosti“, spomenula je Franju Tuđmana nekih desetak puta, u svojstvu Oca, Proroka i Utemeljitelja, a svojeg prethodnika samo kroz aluziju da „nije živio u skladu s Božjim zakonima“. Na kraju, u duhu velikog povratka zakonima Božjim, iznijela je paket novih moralnih načela stranke: „Vratit ćemo poštenje, skromnost, solidarnost i domoljublje u naše temeljne vrijednosti!“ Dvorana se tresla od euforičnog pljeska…

Pred muškarcem srednje dobi isprva je blago ustuknula, jer joj se učinio odnekud poznatim, a i nije joj bilo najjasnije kako je pored brojnih pripadnika osiguranja uspio tek tako ušetati u njene privatne odaje. No kada je ovaj ljubazno pokazao svježe plastificiranu člansku iskaznicu, kratko objasnio da se pod dojmom njena nastupa odlučio upisati u stranku, te rekao da ju je došao tek zamoliti za autogram, osmijeh joj je opet zavijorio licem. Može autogram, zašto ne. Mislila je, doduše, da će na koju minutu izuti cipele, izmasirati natečena stopala i možda promijeniti hulahopke, ali i ovako je sasvim u redu: muškarac je vraća u orgazmičku atmosferu iz dvorane, podsjeća je na onaj val topline, tu je da joj osigura produžetak zadovoljstva.

– A gdje da vam se potpišem?

– Ako može na Tuđmanova „Bespuća“. Divno ste govorili o pokojnom predsjedniku.

– Može, to je baš zgodno – smješka se predsjednica Vlade, uzima ponuđenu knjigu, otvara je na prvu praznu stranicu, vadi pisaljku iz torbe i rutinskim je pokretom stavlja u stanje pripravnosti.

– A vi se zovete? – veselo pita.

– Drobac. Momir Drobac.

Pisaljka se zaustavlja u zraku. Jadranka Kosor podiže obrve, a iz očiju joj u smjeru gosta nadire mala armija upitnika.

– Koji Momir Drobac? – nesigurno izusti.

Onaj Momir Drobac, gospođo predsjednice – staloženo odgovara muškarac.

Predsjednica stranke gleda ga preneraženo. Zaustavlja dah u plućima. Sada je već spremna na svaku vrstu psine. Posjetitelj se, međutim, ponaša sasvim prirodno. Ni po čemu se ne razlikuje od drugih obožavatelja. Kao dijete pocupkuje od sreće pred njenom karizmatičnom figurom.

– I vi ste se upisali u HDZ? – oprezno kaže.

– S ogromnim zadovoljstvom – smiruje je gost. – Kada ste uzviknuli da ćete „vratiti poštenje, skromnost, solidarnost i domoljublje kao naše temeljne vrijednosti“ mislio sam da ću proplakati od radosti. I rekoh sebi: idem se odmah učlaniti u stranku i iskazati lojalnost ženi koja mi je odlučila vratiti stan.

– Stan? Kakav stan?

– Onaj stan, gospođo predsjednice, iz kojeg smo ja i moj pokojni brat izbačeni da biste se vi u njega uselili. Stan u kojem danas živite. Moram reći da sam se ponekad potajno nadao pozitivnom ishodu, mada za to nisam imao nikakve argumente, ali da ćete mi stan vratiti na tako veličanstven način, da ćete takoreći zazveckati ključevima s govornice, pred tisuću okupljenih ljudi, koji taj čin još pozdravljaju aplauzom, e to nisam očekivao ni u svojim najskrivenijim snovima.

– Ali ja nisam govorila ni o kakvom stanu, zaboga!

– Dobro, niste govorili ni o Sanaderu, pa su svejedno svi razumjeli tko to „ne živi u skladu s Božjim zakonima“.

– Nemojte, molim vas, to su vaše špekulacije…

– Zašto špekulacije, gospođo predsjednice? Vama je poznato da otimanje stana od mog brata i mene nije imalo nikakve veze s poštenjem, jer se radilo o goloj krađi. Također nije svjedočilo o skromnosti onoga koji je u oteto bez skrupula uselio, a o nedostatku solidarnosti s dvojicom dječaka što su ostali bez roditelja neću ni govoriti. Ako se sjećate, moj brat se nakon tog nasilnog čina ubio. Stvar se možda temeljila jedino na domoljublju, ali ako ga shvatimo na krajnje izopačen način.

– Kakav izopačeni način?

– Takav da se Srbe izbacuje iz stanova, ako ih se već ne može istjerati iz zemlje.

– Ja nisam nikoga izbacivala iz stana, gospodine! Ne budite drski!

– Baš naprotiv, gospođo predsjednice, vi činite upravo suprotno. Kada ste javno obećali da ćete „vratiti poštenje, skromnost i solidarnost“, ja sam izveo logični zaključak da ćete mi vratiti oteti stan. Ne mislite valjda da je moguće vratiti poštenje ako prethodno ne vratite devedeset ukradenih kvadrata?

– Vi ste sve krivo razumjeli. Osim toga, uznemiravate me ovdje, a ja sam žena puna državničkih obaveza. Kako ste uopće prošli kraj osiguranja?

– Razumio sam vas na jedini mogući način. Računam da ste vi ozbiljna osoba, gospođo predsjednice, i da ono što izgovarate ima stanovitu težinu. Znate, danas se svaka budala može pozivati na poštenje, skromnost, solidarnost i domoljublje. Ali ako to nije praćeno odgovarajućim djelima, onda se radi o pukom laprdanju i šupljim frazama. A ako se tim šupljim frazama kamufliraju vlastiti delikti, onda je još riječ i o podmuklosti, zar ne?

– Čekajte malo… – odjednom živne predsjednica Vlade i prodornim pogledom strijelja posjetitelja. – Pa ja sam fotografiju Momira Drobca jednom vidjela u novinama…

– Da, i? – zbunjen je muškarac.

-Vi uopće ne sličite na njega!

– …

– Ne, vi uopće na njega ne sličite! Nemate ništa zajedničko!

– Događa se to. Ako smijem primijetiti, ni vi ne sličite na Jadranku Kosor koja je maloprije održala vatreni govor o poštenju i skromnosti.

– Kako se samo usuđujete! – iz petnih žila viče šefica vladajuće stranke. – Upadate nepozvani u moje privatne odaje i lažno se izdajete za Momira Drobca! Strašno!

– Mislite da je to veći grijeh nego se lažno izdavati za poštenu, skromnu i solidarnu političarku? – širi ruke muškarac, da bi zatim, dok se visoka državna dužnosnica panično okreće prema izlazu, pomirljivo dodao: – Naposljetku, ja mogu prevariti samo vas, a vi možete varati čitav narod. Četiri i pol milijuna obmanutih, to uopće nije zanemariv skor…

No Jadranka Kosor nezaustavljivo juri prema vratima i iz sveg glasa urla „Osiguranje! Osiguranje!“, a odmah potom „Karamarko! Karamarko!“. Jedva sekundu kasnije u prostoriju ulijeće korpulentna muška osoba s neobičnom glavom, asimetričnim nosnicama i unakrsnim pogledom, za koju možemo pretpostaviti da je Tomislav Karamarko.

– Što je bilo? – zabrinuto pita.

– Vodi ovog monstruma odavde! – kriči pretpostavljena na rubu nervnoga sloma i pokazuje prstom ka uljezu. – Imam li ja ovdje ikakvu zaštitu?! Kako je smeće uopće uspjelo doći do mene kraj tolikog osiguranja?!

– Pristojno se predstavio i rekao da mu trebaš dati ključ od stana.

– Prokleti provokator! Istog trena izbaci đubre napolje!

– Dobro, nema problema… A jesi čovjeku vratila stan?

Predsjednica Vlade prima taj upit kao udarac mokrom krpom po glavi. Htjela bi nešto reći ali joj čeljust otkazuje poslušnost. Podređeni pretpostavlja da ga nije najbolje razumjela i nastoji biti jasniji:

– Stan. Jesi li mu vratila stan iz kojeg je izbačen da bi ti u njega uselila?

Predsjednica je, međutim, i dalje u stanju hibernacije. Gleda ga širom otvorenih očiju. Nakon kratke analize podređeni zaključuje da je odgovor negativan.

– E stvarno si bezvezna… – rezignirano vrti glavom. – Održati onako lijepi govor o vraćanju poštenja, skromnosti i solidarnosti, a onda zatajiti kod vraćanja otete nekretnine… Jadno, Jadranka, jadno…

– Karamarko?! – napokon uspijeva cijuknuti ranjena šefica. – Kako se to ponašaš?

– Kao kolumnist Novosti koji se lažno izdaje za ministra policije.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 25.06.2011.

Peščanik.net, 25.06.2011.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.