Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Ratna stihija u poratnoj Hrvatskoj melje sve pred sobom, uključujući zadnje ostatke smisla. Prošle je subote bilo osobito uzbudljivo: družina bijesnih šatoraša privremeno se izmjestila iz Savske u Krajišku ulicu, da bi formirala ponosni ljudski štit i uzviknula nekoliko sočnih parola pod prozorima stana premijera Zorana Milanovića, a ovaj je baš u to vrijeme, skupa s ministrom obrane Antom Kotromanovićem, boravio na jahti narodnog heroja Ante Gotovine, te uz slane srdele, crno vino, prijateljsku ćakulu i jedra puna vjetra uživao u ljepotama srednjodalmatinskih otoka.

Utvrdimo gradivo: prekaljeni hrvatski ratnici, ispunjeni pravedničkom srdžbom, zabrinuti za sudbinu krvlju izvojevane Hrvatske, prosvjeduju pred zgradom „Jugoslavenčine“, okupatorskoga sluge, hrvatomrsca, narodnog veleizdajnika i glavnog stratega zločinačkog pothvata što je nazvan „gaženjem digniteta Domovinskog rata“, a veleizdajnik se kroz to vrijeme druži na pučini s najvećim među prekaljenim hrvatskim ratnicima, ikonom nad ikonama.

Žilave domovinske niti tako su se ispreplele da se čini kako hrvatski patriotski čvor više nitko ne može razmrsiti koristeći se prostim oruđem zdravoga razuma. Svaki od aktera na javnoj sceni ima svoj borbeni oslonac iz ranih devedesetih koji mu osigurava nacionalni legitimitet. Bez bliskoga komada ratnog patosa, kojeg ćeš u pogodnome momentu medijski razglasiti i istaknuti poput razvijene zastave, postaje nemoguće steći ili zadržati društveni status, političku poziciju ili poslovnu perspektivu. Nitko tko drži do sebe više i ne zakoračuje u socijalnu arenu bez odgovarajućeg ratnog privjeska, što god to bilo: orden za hrabrost, invalidska kolica ili Gotovina prikačen na kormilo.

Kako je krenulo, takozvani domovinski rat ima najbolje izglede da u svojoj mirnodopskoj reprodukciji preraste u bratoubilački, sa svim krvavim detaljima i zamjenama položaja izdajnika i domoljuba što uz to idu. Toliko je sljedbenika njegova kulta, i toliko su nabrušeni jedni na druge, da su u stanju hrvatsku državu pretvoriti u prah i pepeo nadmećući se tko je od njih zaslužniji za njeno stvaranje. Napokon, to uopće ne bi bilo najgore rješenje…

Dan nakon što su najveći izdajnik i najveći ratnik zajedno jedrili, dok je šatorska divizija ostala na suhom i u Krajiškoj uzalud tražila izdajnikovu glavu, ministar branitelja Predrag Matić – također obilježen kao projugoslavenski orijentirani izrod – postavio je vođi opozicije najvažnije hrvatsko pitanje: Gdje si bio devedesetprve? Tomislav Karamarko, budući da je upit postavljen iz njegova omiljenog ideološkog rakursa, nije mogao odgovoriti lakonski (npr.: „Što te boli kita?“), već je uzvratio novim ratnim misterijem: „Devedesetprve sam se bavio specifičnim zadaćama, o kojima ministar Matić ništa ne zna, niti treba išta znati!“

Doista, kakve je to „specifične zadaće“ u ratu obavljao Karamarko, a da se ni danas o njima ništa ne smije znati? Je li možda u tajnosti režirao atentate na istaknute pojedince u neprijateljskim redovima? Ili je okupatoru nanosio udarce kroz terorističke aktivnosti koja imaju ostati vječna tajna? Možda je riječ o cijeloj lepezi u ratu izvježbanih parapolicijskih djelatnosti što će ih šef HDZ-a upražnjavati kada dođe na vlast?

Ne možemo to znati, jer bismo gubitkom mistike ispali iz žanra u kojem je kompleks s etiketom „domovinski rat“ dopušteno apsolvirati. Mitologija, ako je kvalitetno utvrđena, uskraćuje svaku suvislu vezu sa stvarnošću. Da makar kakva spona sa zbiljom postoji, tada ona šatorska vojska, recimo, ne bi u subotu nadirala zagrebačkom Krajiškom ulicom, već bi se ulogorila par stotina kilometara južnije, pred upravnom zgradom tvrtke „Pelagos“ u (su)vlasništvu Ante Gotovine, koja se bavi uzgojem i izlovom tuna, jer je za to dobila državnu koncesiju, a onda bi ta horda željna pravde umjesto ratničkih parola postavila samo jedno pitanje: Što ona dvojica mute na pučini?

S istim bi se pitanjem mogli utaboriti i ispred sjedišta tvrtke „Adriatik gradnja“ u (su)vlasništvu Ante Gotovine, koja za državu obavlja postavljanje plinskih instalacija u Zadru. Zamislimo, zabave radi, tako okrutan kontakt sa stvarnošću da u posljedici nastaje nadrealan prizor: masovno okupljanje u kojem revoltirani branitelji opremljeni šatorima i suhom hranom protestiraju jer Vlada namješta unosne poslove branitelju Gotovini i pritom se premijer svako malo s njim teatralno vozika jahtom. Dopušteni su i transparenti, na primjer: „Hoćemo i mi svoje tune!“ Ili: „Plin se plinom izbija“…

Zbilja, što spomenuta dvojica rade zajedno na jahti? Što jedan od drugog očekuju? Galebovima s katarke sve je prilično jasno: Gotovina očekuje nove državne poticaje za razvoj ribarstva i marikulture, a Milanović se grebe za kratkoročni patriotski kredit. Susret se odvija u duhu drugarske ekonomije i domovinske zahvalnosti.

No, to što ptice u Hrvatskoj znaju – zanimljivo – nikada ne bi glasno izrekli gnjevni ratnici iz Savske ulice, čak ni kada proslavljeni vojskovođa sabotira njihovu borbu ploveći s izdajnikom, a bogme ni njihovi protivnici, uključujući novinare među njima. Sigurnost je zajamčena, jer Milanovića i Gotovinu na njihovim jadranskim izletima – kako onim ekonomskim, tako i jedriličarskim – uvijek prati stari morski muk.

O generalovim poslovima s tunama i državom svi šute kao ribe, a ako novinari štogod i pišu, kako reče jedno srbočetničko piskaralo, „pišu na škrge“. Ne pišu, dakle, da je na državnim natječajima za koncesije za uzgoj tuna na pomorskome dobru tvrtka „Pelagos“ u pravilu jedini ponuđač, jer je praksa da se u protivnome natječaji ponište. Ne pišu da je Ministarstvo poljoprivrede tvrtki „Pelagos“ dodijelilo najveću kvotu za ulov tune u hrvatskome dijelu Jadrana, pa su ostali vlasnici ribarskih flota šutke čupali kose i pripremali stečajeve. Ne pišu ni to da se na prvi natječaj za milijunski posao plinifikacije Zadra prijavilo čak osam kompanija, a kada je isti pod nerazjašnjenim okolnostima poništen, u ponovljenom postupku javila se samo jedna… Ne pišu, ukratko, kako pod paskom države i uz izdašnu Vladinu logistiku u Pakoštanima izrasta poslovni gorostas koji će u materijalnom pogledu biti dostojan svoje ratne reputacije.

Milanović, elem, ima o čemu s Gotovinom razgovarati na pučini, ali – začudo – nikome ne pada na pamet problematizirati cijenu što je plaća (iz državnoga proračuna, dakako) da bi mogao marketinški eksploatirati svoje pomorsko druženje, pa čak niti onima kojima ta nacionalna romansa ozbiljno remeti političke račune. Ratna slava premijerova brodskog druga, neupitni status nacionalne ikone, unaprijed skida s dnevnoga reda moguće dvojbe oko moralnosti jadranskih izletničkih tura

Mitološka snaga domovinskog rata, koja se u društvenoj bazi usvaja sa strahom u kostima, očito je tolika da bez problema neutralizira sve elemente puke stvarnosti. Od toga da zaslužnim ratnicima, onima „koji su stvarali hrvatsku državu“, treba biti dopušteno ono što drugima nije – da za njih vrijede kriteriji koji lebde iznad uobičajenih normativa socijalne zbilje – polazi i militaristička družba iz Savske 66, tražeći da se progonom Jugoslavena, komunista i ostalih zlotvora zemlja prilagodi neofašističkome idealu za koji su žrtvovali mladost. Međutim, s onu stranu ideologije, na planu gospodarskog prosperiteta, isto je načelo uzimao u obzir i Ivan Čermak, primjerice, kada je prolazio tranziciju od montera plinskih instalacija, preko generala Hrvatske vojske, do naftnoga tajkuna.

Punih dvadeset godina nakon okončanja ratnih operacija Hrvatska živi svoju ratom utemeljenu realnost i smišlja razvojne perspektive koje će podesiti prema obrascima ratnih legendi. Poznato je to i premijeru Milanoviću kada koristi prijatelja Gotovinu kao patriotski štit i odgovara na izazove služeći se posve sličnim ideološkim naoružanjem kao i oni koji mu rade o glavi. Konačni rezultat takvih napora bit će poznat relativno skoro, možda dogodine u ovo vrijeme, kada najveći hrvatski ribar i moreplovac iskoristi sunčano jutro i isplovi s jedrilicom u društvu svoga prijatelja Tomislava Karamarka.

Novosti, 21.03.2015.

Peščanik.net, 22.03.2015.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)