“Ovo je samo početak! Mi imamo listu zahteva i borba nije gotova. Otarasili smo se Mubaraka, ali sada je vreme da se otarasimo i Mubarakove diktature.”

Ovu su reči Hosama el-Hamalavija, popularnog mladog egipatskog aktiviste i blogera, nakon obaranja Mubaraka sa vlasti. Njegove reči, uprkos velikom slavlju širom Egipta, najpreciznije govore o trenutku u kome se Egipat sada nalazi. Odlazak Mubaraka ne predstavlja ništa, sve dok se mračna vladavina vojske, državne bezbednosti i policije potpuno ne razmontira i ne ukloni.

Pritisak opozicije mora da se nastavi, jer je sasvim sigurno da će vojska oličena u “čoveku mučitelju”, Omeru Sulejmaniju, pokušati i ovoga puta da se dokopa vlasti. Opozicija bi trebalo da postigne saglasnost u vezi sa prelaznim periodom i korenitim ustavnim promenama, kako bi se što pre održali fer i pošteni izbori. Ustav koji je do sada bio na snazi i koji je pružao legitimitet Mubarakvoj tridesetogodišnjoj diktaturi mora biti zamenjen novim – što je pre moguće. Egiptu predstoji veoma težak i delikatan period u kome neće biti lako slomiti vojnu mašineriju razrađenu do savršenstva.

Za razliku od Tunisa, koji nažalost nema jasnog lidera koji bi mogao da stane na čelo nove vlade, Egipat može da bira između velikog broja dugogodišnjih boraca protiv Mubarakovog autokratskog režima. Široka lepeza egipatskih boraca za slobodu kreće se od krajnjih levičara marksista do islamskih tradicionalista.

Što se tiče predsedničkih izbora koji će se održati u septembru, slika je manje više jasna. Iz redova opozicije najverovatnije će se kandidovati Mohamed el-Baradei, Amr Musa i Ajman Nur. Od ova tri pomenuta kandidata najveću popularnost kod Egipćana uživa Amr Musa koji je poslednjih deset godina sekretar Arapske lige. Svoju popularnost kod Egipćana pre svega može da zahvali svojim populističkim i kritičkim stavovima prema SAD i Izraelu. Ali on je deset godina bio ministar inostranih poslova u Mubarakovoj vladi. Musa je ambivalentna ličnost (jedno priča, drugo radi), tako da je pitanje koliko je on zaista spreman na korenite reforme.

S druge strane nalaze se Ajman Nur i Mohamed el-Baradei. Ajman Nur je bio protivkandidat Hosniju Mubaraku na predsedničkim izborima 2005. Dva puta je hapšen, malo pre i odmah nakon održanih izbora 2005. U zatvoru je proveo preko četiri godine. Vođa je liberalno demokratski orjentisane Partije sutrašnjice, koja se zalaže za ljudska prava i ustavnu reformu. Njegova prednost u odnosu na Baradeja jeste ta što ga mnogi cene zbog dugogodišnje beskompromisne borbe protiv Mubaraka, dok mu je minus to što je tokom poslednjih pet godina bio satanizovan od strane državnih medija.

Za razliku od Nura, Muhamed el-Baradei je nova figura na egipatskoj političkoj sceni. Poseduje impresivnu biografiju i nije kompromitovan od strane medija. Za kratko vreme je uspeo da stekne, sa svojim Nacionalnim savezom za promene, veliku popularnost, naročito među mladim prodemokratskim Egipćanima. Baradei takođe ima jedan minus, a to je da ga mnogi, prvenstveno tradicionalistički orijentisani Egipćani, doživljavaju kao “strani element” zbog njegovog višedecenijskog boravka van Egipta.

Pored ove trojice najverovatnijih kandidata, ne treba prerano otpisati Mubarakovu Nacionalno demokratsku partiju, koju će na izborima predvoditi ili “ozloglašeni” Omar Sulejmani ili sadašnji premijer Ahmed Šafik. Takođe, mnogi spominju i mogućnost kandidature sedamdesetpetogodišnjeg feldmaršala Mohameda Tantavija, koji je trenutno predsednik Vrhovnog vojnog saveta, koji predstavlja državu do izbora.

Na konačnog pobednika, ako dođe do regularnih izbora, uticaće mnogobrojni faktori: spoljašnji pritisak (pre svega uticaj SAD), pozicija uleme (islamskih bogoslova), sve brojniji i bolje organizovani omladinski pokreti (najbolji primer je 6. april), mnogobrojni sindikati i veoma popularni aktivisti koji vrše veliki uticaj na mlade putem fejsbuka i tvitera, itd.

Ono što je sigurno jeste da se Egipat nalazi na potencijalnoj istorijskoj prekretnici. Ovu šansu Egipat ne bi smeo da propusti. I za kraj, Egipat predstavlja – i uvek je predstavljao – ključ za čitav arapski svet. Ako bi u Egiptu uspela da pobedi demokratija, ona bi mogla da postane vrednost kojoj bi sve druge arapske države širom Bliskog istoka počele da teže. Kao što je krajem 19. i početkom 20. veka inspirisao skoro sve zemlje Bliskog istoka na islamski preporod i panislamizam i kasnije polovinom 20. veka sa Naserom afirmisao ideju panarabizma, Egipat je sada u poziciji da postavi nove standarde, ovog puta demokratske, ostalim državama Bliskog istoka i Magreba.

 
Peščanik.net, 15.02.2011.