Do sada sam mislio da je činjenica da u našim životima postoji Savetnik Simić neka vrsta još nedovoljno raspetljane teološke kontroverze: ili Bog postoji, pa nam je poslao Savetnika Simića kao pokoru za brojne nam grehe, ili ne postoji, pa je onda sve em dozvoljeno, em moguće, pa čak i Savetnik Simić “kao takav” (sve sa svojim poslodavcem, s kojim čini dijelektičku spregu vreće i zakrpe). Sada, nakon najnovijeg Savetnikovog istupa, postajem skloniji pragmatičnom pristupu toj stvari: koji god bio razlog ulaska Savetnika Simića u naše živote, njegovo bi se postojanje u tom svojstvu moglo pokazati korisnim, čak lekovitim. Ne zato što bi Savetnik Simić namerno činio nešto pametno i korisno – toga se dosledno čuva – nego zato što uzgredni iliti kolateralni efekti njegovih detonacija mogu biti ozdravljujući, samo ako budemo pametni pa propisno ispijemo taj lek.

Kako to izgleda “u praksi”? Evo je Savetnik Simić blagoizvoleo televizijski obznaniti da je i “rat pravno sredstvo”, namigujući pučanstvu da bi Srbija za Kosovo mogla malo i da poratuje, mada možda i nije sasvim jasno kako, sučim i protiv koga (sve), te gde bi u svemu tome bio Savetnikov ratni raspored. Ipak, bio sam zapanjen – i još sam – količinom i kakvoćom gneva koji se na njega sručio zbog te izjave. Naime, ispalo je da je Savetnik Simić izrekao nešto “skandalozno”, ali moja pamet nije u stanju dokučiti u čemu bi se to ogledala tolika “skandaloznost”, osobito ne ako se gleda sa pozicije “državotvornog” političkog mejnstrima današnje, putinoidne Srbije? Ili, da malo razvijemo stvar, da li to neko hoće reći da je Savetnik S. rekao nešto što je u blatantnoj suprotnosti sa “državnom politikom”? Ako je tako, šta je uopšte svrha i cilj te politike? Zar to nije “očuvanje/povratak Kosova”? Ako jeste – a jeste, ili nas neko baš mnoooogo laže – onda ne bi bilo loše da malo pogledamo nekim činjenicama u oči. Srbija ne kontroliše Kosovo ni na koji način, i to još od juna 1999. Odande je isterana ratom, a ratovala je protiv albanske gerile – vojno inferiorne, ali fanatične i “domaće” u njenim gudurama, a to je komparativna prednost koja gotovo uvek u istoriji poluči rezultat – i NATO alijanse, vazdušno distancirane, ali takoreći beskrajno vojno-tehnološki superiorne. Osam godina kasnije, kanda dolazi vreme za političku formalizaciju tadašnje ratne pobede one strane koja se ne zove Srbija. Do tog cilja, doduše, ima i biće još političkih i diplomatskih prepreka, ali ne bi se reklo da je bilo koja od njih nerešiva, čak ni na srednji rok. Dakle, blizu je pameti da je kosovska nezavisnost nadohvat ruke, bez obzira na teatralno durenje i ignorisanje koje su poslodavci Savetnika Simića smislili kao svoj genijalni odgovor. U toj strategiji durenja ima nečega nepodnošljivo licemernog i folirantskog, i čini se kao da to Savetnik Simić ne odobrava: on je za “tvrđi” odgovor? Da li je to užasno? Ako mene pitate, jeste. Ali, da li je besmisleno? Ne, nije: besmisleno je isprazno durenje.

Šta pisac hoće da kaže? Videli smo u prethodnom pasusu kako je Srbija Kosovo “izgubila”. Ne vidim, ni u teoriji, ni jedan suvisli način kako bi mogla da ga “povrati”, osim isto tako, što će reći: korak A: da povede rat; korak B: da taj rat dobije (i onda, naravno, da sedi na bajonetima jedno hiljadu godina, dok ne smisli šta će dalje). Ali, zaboga, može li Srbija uopšte da dobije jedan takav rat, em protiv devedeset i kusur odsto kosovskog stanovništva, em protiv najvećeg i najuticajnijeg dela “međunarodne zajednice”, NATO included? Eh, ne pitajte mene za odgovor, jer je jasno da je moj odgovor negativan, ali je to zapravo sasvim irelevantno. Ja, naime, nisam “kosovobranitelj”. A to pitanje valja postaviti baš takvima. Simić i društvo možda misle da je odgovor neizvestan, ali da bi vredelo rizikovati. Dominantni “umerenjaci” u “kosovobraniteljskom” taboru drže da je to nemoguće, i da bi bilo samoubistvo i pokušavati. Slažem se u tome sa ovima potonjima, ali mi (pretpostavljena) Simićeva pozicija zvuči konzistentnije. Ratom izgubljeno ratom ćeš povratiti, ili ćeš zaključiti da to ne možeš, pa ćeš se manuti ćorava posla. Pozicija naših “demokratskih umerenjakla” koji su osuli onoliku paljbu na Simića šizofrena je i totalno nesuvisla: ona, u konačnici, niti Srbiji “vraća Kosovo”, niti Srbiju integriše u matični kontinent. Politika čije je geslo “ne damo Kosovo ni po koju cenu”, ali koja istovremeno za to Kosovo neće da se bije nego će da se duri, može proizvesti samo ishod u kojem Srbija ne “dobija” ni “Kosovo” (tradiciju, identitet, kolevku etc.) ni “Evropu” (standard, budućnost, perspektivu…) nego jalovo lebdi i besni u nekakvom limbu, teška sebi i drugima, iznutra autoritarna i haotična u isto vreme, te trajno nesposobna da se opasulji oko sopstvenog položaja u kosmosu.

Šta sve ovo znači? Ratoborni istup Savetnika Simića kritikovan je gotovo unisono, ali sa dve bitno različite pozicije. Pozicija onih (“izdajnika”) koji drže da je Kosovo za Srbiju ionako izgubljena stvar jasna je i dosledna, i posve je normalno da su zgroženi nad Simićevim dobrovoljnim davalaštvom tuđe krvi. Takvoj kritici nemam šta da zamerim ne tek zato što sam joj blizak, nego prevashodno stoga što je logična, konzistentna, dobro i dosledno izvedena, suvisla. Prilozi kritici simićizma s one druge, “kosovobraniteljske” strane sasvim su, međutim, bezvezni i neupotrebljivi: pokazuje se da njih Simić naprosto nervira zbog svoje jezičine, dakle, nervira ih zato što njihovu retoriku i politiku (ako se to tako može zvati) tera do krajnjih, logičnih konsekvenci: ako stvarno hoćete Kosovo, moraćete da se bijete za njega. E, ali mi to ne bismo stvarno, mi bismo samo da ostavimo utisak da ga hoćemo i da ga “ne damo”, ali nemoj nikome da kažeš… Drugim rečima, bez obzira na subjektivne namere, Savetnik je Simić svojim istupom isterao Srbiju na čistac, ogolio je ono što razumni ljudi ionako odavno znaju. A to je pre svega fakat da Srbija u vezi s pitanjem statusa Kosova stoji pred samo dve opcije, uz tek minimalne korekcije i nadopune: 1. priznavanje nove realnosti, uspostavljanje dobrosusedskih odnosa, briga za srpsku manjinu strogo u onom vidu u kojem se, recimo, post-trijanonska Mađarska brine za Mađare u Transilvaniji ili Vojvodini; 2. tenk u pogon, pušku o rame, pa u Drenicu! Kom’ opanci, kom’ obojci, kom’ šajkača, kom’ keče. Ne sviđa vam se? Okej, vratite se na opciju 1. Ne sviđa vam se ni to? U redu, vratite se na opciju 2. I sve tako dok vam ne dosadi, to jest dok se ne nakanite da se odlučite.

Srbiju čekaju teški dani, u kojima će ono najgore možda biti baš jalovost i besmislenost svega kroz šta ćemo proći. Razumno rešenje ne dolazi u obzir, jer to je “izdaja”; rat bi bio apokalipsa; zato će biti odabrano treće rešenje, koje će biti sjajno, osim što će imati samo jednu ugrađenu manu: uopšte neće biti rešenje. Biće samo formula za beskonačno truljenje, za dekadenciju društva i svih boljih vrednosti, za mnogoletni nuklearni poluraspad koji će nam prirediti oni koji su tako silno ponosni na sopstveni razum i sopstvenu pamet, a koja se tobože sastoji u tome što su, dosledno izbegavajući sve što bi moglo makar da zaliči na državničku odgovornost, Tako Mudro izbegli ona prva dva rešenja, ona prva dva izlaza iz jednog već barem četvrt veka dugog tunela, od kojih je jedan dobar, a drugi loš, ali su oba nešto. Oni, međutim, radije biraju ništa, i zato će baš to biti i ono što ćemo svi dobiti, ponosno džedžeći na sredini tunela sve dok se ovaj ne uruši pravo na nas.

 
Peščani sprud

Peščanik.net, 09.12.2007.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)