Iz jednoga dirljivog ispovjednog članka saznali smo da Josip Pavičić, kolumnist „Večernjeg lista“, nije kurvin sin. Mnoge će taj podatak iznenaditi, no autor svojim potpisom jamči za njegovu istinitost. Štoviše, on tvrdi da ima još takvih kao što je on – koji, naime, nisu kurvini sinovi – i nastupa u ulozi njihova javnog zastupnika, koristeći se prvim licem množine. „Svi nismo bili ‘kurvini sinovi’“, glasi naslov njegova teksta.

Termin je, doduše, umetnuo među navodne znakove, dajući do znanja da ga ne treba čitati doslovno, nego kao slikovito predočenu kategoriju, sočno sročenu markaciju koja vrijedi za široki dijapazon likova čije djelovanje nosi pečat nečega kurvanjskog. Utoliko je korektno slijediti autorovu označiteljsku volju i – kako bismo prostačkim pojmovima osigurali opći značaj – vratiti navodnike u optjecaj. Dakle: „Josip Pavičić“ nije kurvin sin.

Tko onda to jest? Prema „Pavičićevu“ mišljenju, to su prije svih odgovorni ljudi na Hrvatskoj televiziji koji su u program pripustili igrani film „Turneja“ režisera Gorana Markovića. Kolumnist je emitiranje tog ostvarenja doživio kao „čistu uvredu“. Oni pak koji se nisu našli uvrijeđenima, nego su ispred televizora opušteno žvakali kokice i možda čak uživali u slikopisnom ugođaju, sklopili su „pakt s agresorom“ – punih šesnaest godina po okončanju rata, što nije mali grijeh – i nešto su posve suprotno od „Josipa Pavičića“ i njemu sličnih: nije da nisu kurvini sinovi.

Kolumnist „Večernjeg lista“ veli kako iz filma isijava „teza da su sve strane koje su devedesetih sudjelovale u ratovima na prostorima nekadašnje Jugoslavije za te ratove jednako krive“. Njemu je to nedopustivo. Njemu je to degutantno. „Pitanja o tome tko je i zašto počeo rat, tko se borio za svoju slobodu, a tko je tuđu slobodu ugrožavao, za Markovića i njegovu ‘Turneju’ obična su nacionalistička zanovijetanja.“

A što se „Pavičića“ uopće tiče kakva sve pitanja Marković smatra „nacionalističkim zanovijetanjima“, pa ih onda i ne postavlja? Ne tiče ga se, zapravo: to postaje predmet njegova zanimanja tek kada se film srbijanskog redatelja prikaže „ovdje u Hrvatskoj“. Tada to više i nije filmsko djelo – dobro ili loše, zanimljivo ili dosadno – nego „čista uvreda“, a oni koji su omogućili televizijsku blasfemiju, ili su tek nezainteresirano grickali kokice, postaju dio mračnih snaga koje „opravdavaju agresiju“:

„Što rade drugi, ne mora nas biti briga, ali što se radi ovdje u Hrvatskoj, ne može da ne bude naša briga. Nekome (najvećim krivcima svakako najviše) zacijelo odgovara politika ekvidistance u prikazu ratova iz devedesetih, za Hrvata je ona čista uvreda. Ta i takva politika opravdava agresiju i pakt je s agresorom.“

Ako vas, prema tome, nije briga što je Markovićev film prikazan na Hrvatskoj televiziji, ili vas ta večernja premijera nije u odgovarajućoj mjeri uvrijedila, tada prema definiciji kolumnista „Večernjeg“ možete biti samo onaj „drugi“, ili onaj „netko“, ali ne i Hrvat, makar u matičnim knjigama pisalo drugačije. To je čuvstveni punkt na kojemu se utvrđuje razlika između Hrvata, s jedne strane, i kurvinih sinova s druge, to jest između Hrvata i svih ostalih.

Kako bi, primjerice, „Josip Pavičić“ snimao ratni film da je na mjestu Gorana Markovića? Što bi se dogodilo da režiju preuzme Hrvat umjesto kurvinoga sina? On zna da „nema jedinstvenoga pogleda na rat“, pošto nije sasvim glup, no „to ipak ne znači da se u priči o ratu može i smije odustati od razlikovanja dobrih i loših momaka, prave i krive strane, pravednih i zločinačkih ciljeva. Ne, svi nismo bili ‘kurvini sinovi’, a bogme ni samo glumci, ma koliko Marković u svojoj propagandnoj turneji šutio o tome.“

Film u kojem „Pavičić“ živi i intelektualno djeluje očigledno je crno-bijeli: postoje dobri i loši momci, svjetlo i mrak, prava i kriva strana, božansko i demonsko, naši i njihovi, pravda i zločin, blistavi Tuđman i prljavi Milošević, a svaka nijansa koja se potkrade između dviju službenih kategorija izravni je napad na zdravi nacionalni daltonizam, na jedini prihvatljivi pogled na svijet.

„Pavičićeva“ mentalna matrica, poput pouzdane sklopke, priznaje isključivo razliku između dopuštenog i nedopuštenog. Njegova misaona aktivnost usvojila je složeni princip rada prekidača. „Ovdje u Hrvatskoj“ dozvoljeno je misliti i djelovati hrvatski, prikazivati hrvatski orijentiranu filmsku građu, a „što rade drugi, ne mora nas biti briga“. Ukoliko će to raditi u vlastitome dvorištu, slobodno im budi, no ako će svoje djelovanje upražnjavati i „ovdje u Hrvatskoj“, tada to mogu činiti samo kao dio okupacijskih snaga, uz pomoć onih koji su sklopili „pakt a agresorom“.

Zločinačke navade Hrvatske televizije, reklo bi se, vidljive su već iz prakse da ta medijska kuća emitira filmove u boji, a kamoli kada u program uvrsti „Turneju“, koja gledatelju servira ratnu priču ne nudeći jasnu razliku između agresora i žrtve, niti uopće postavlja pitanje o tome tko je i zašto počeo rat. Tako i gledatelj Hrvatske televizije, ako nije dovoljno koncentriran, može pogubiti konce i zaboraviti da je Hrvat, te u pacifističkom pristupu redatelja Markovića ne prepoznati „opravdavanje agresije“. „Pavičić“, sa svojim osjetljivim senzorima, sluti opasnost da se javna uloga Hrvatske televizije počinje svoditi na eliminaciju Hrvata. Nešto tako užasno do jučer nije mogao sanjati. U krajnjoj konzekvenci, program nacionalne medijske kuće mogli bi pratiti samo kurvini sinovi.

„Josip Pavičić“, naime, ne priznaje sunarodnjaka koji u svojim stavovima neće sažeti opća mjesta hrvatskog nacionalizma. „Pavičićev“ sunarodnjak ima pravo na vlastito mišljenje samo ukoliko je ono zajedničko. Nije mu dopušteno uživati u onome što ga kao Hrvata ima vrijeđati.

Identitetska formula vrlo je prijemčiva: biti Hrvat znači ne biti kurvin sin. Također i obratno. Da nije kurvinih sinova ne bi bilo ni Hrvata kao entiteta sa suprotnim svojstvima. Detektirati kurvinoga sina, što češće uprijeti u njega prstom, tekstom ili dugom cijevi, znači učiniti presudan napor u nacionalnom samoostvarenju. Znači založiti se za opstanak. Ne, svi nismo bili kurvini sinovi, kaže kolumnist „Večernjeg lista“, neki od nas bili su pripadnici ponosnog naroda sa stoljetnom kulturom i slavnom tradicijom.

Samo – što ako ih jednom ne bude? Što ako je „Turneja“ na Hrvatskoj televiziji početak agonije? Što ako je to prvi znak kolaboracije i posljedičnog istrebljenja? Što ako Hrvati, jedan za drugim, sklope „pakt s agresorom“ i bez straha gledaju filmove što će o ratu širiti i drugačije istine od onih koje je propisao „Pavičić“? Što ako kolumnist „Večernjeg“ jednom ostane sam? Što ako, umjesto bratstva u hrvatstvu, bude osuđen na to da se nosi sa sobom kao pojedincem? Što ako ga naposljetku taj pojedinac umlati na nacionalnoj osnovi?…

Kao milosrdni kurvin sin, pomažem „Josipu Pavičiću“ da izbjegne takvu okrutnu sudbinu i opremam ga navodnim znakovima: formalno individua, a zapravo uniforma od kostiju i mesa.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 19.02.2011.

Peščanik.net, 21.02.2011.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.