Ove jeseni sam puno putovao, previše za moje godine. Da su putovanja bila turistička ne bih se žalio: Istanbul, Helsinki, Zagreb i Brisel. Bile su to međunarodne konferencije o različitim temama. Već sam bio pomislio da Bosna polako pada u zaborav, da svijetu više i nije stalo da riješi bosanski čvor koji smo mi spetljali, a ‘oni’ Daytonom samo pritegnuli. Toliko zategnuli da ga više niko ne može raspetljati, osim na aleksandrovski način – mačem.

Već sam dakle bio pomislio da Bosna polako pada u zaborav i da nema izgleda čak ni za ratno rješenje, kad su mi se dogodili ovi susreti. Ni jedan od ovih skupova nije prošao a da se tamo nije pominjala Bosna. Na nekima je bila dominirajuća tema. U Istanbulu i Briselu, barem polovina izlaganja i rasprava bila je o Bosni. Iznenadio sam se, u početku prijatno. Kasnije sa zebnjom – zbog odsustva Bosanaca. Nije bilo ni diplomatskih predstavnika Bosne, iako su se ovi skupovi održavali u glavnim gradovima, a u Istanbulu postoji i naše diplomatsko predstavništvo.

Kongres u gradu na Bosforu je bio posvećen temi koja u posljednje vrijeme opsjeda Tursku: dobrosusjedskim odnosima na Balkanu, a u povodu obilježavanja 100 godina od Balkanskih ratova. Turska hoce da se vrati na Balkan, ali sada ne kao ratnička nego kao poduzetnička zemlja. Na turskom se ‘susjed’ kaže ‘komšuluk’. Međutim, i pored komšijskog osjećaja, primjećujem da sam usamljen. Dok doslovno svi pominju Bosnu, neki i na meni neprihvatljiv način, i dok mnogi svoja izlaganja posvećuju Bosni, slušam ih samo ja. U salama luksuznog hotela nema kolega s brojnih univerziteta u Bosni. Sumnjam da su finansijski razlozi bili prepreka. Turski domaćini su snosili troskove, pogotovo učesnicima s Balkana. Ambasador Slovenije, meni drage zemlje koja me je ugostila kao izbjeglicu, govori ne kao diplomata, nego kao stručnjak, istoričar. Ali naših nema. Ipak, tu su dvije mlade Bosanke, studentice iz Ankare, Elma i Aida, jedna Mostarka, druga Sarajka. Prilazi mi i mlada Kûbra Duran, studentica, Turkinja čiji je djed Bosanac.

Nedugo poslije, evo me u Helsinkiju. Finski domaćini hoće da čuju šta je potrebno istočnim i jugo-istočnim evropskim zemljama, onim što se obično zovu tranzicijskim, da bi uspostavile ‘dobro društvo’. Organizatori misle da je konkurencija slobodnog tržišta najbolji način za to. Na primjeru Bosne govorim o iskušenjima tranzicije u zemlji koja je u kapitalizam ušla kroz – rat. Govorim o bankama koje su građanima davale kredite po kamatnoj stopi većoj od 50%, i o samoubicama koji su zbog banaka ostali bez ičega. I tvrdim da to što smo mi u Bosni dobili i nije kapitalizam. Nalazim istomišljenike, naročito iz nekih baltičkih zemalja. Nakon ovoga što se odnedavno događa u Sloveniji, još sam uvjereniji u narodnu mudrost: “Drumovi će poželjeti komunjara, al’ komunjara nigdje biti neće”. Narodni univerziteti su ipak mudriji od onih travničkih, paljanskih, fočanskih. Ali nema u Helsinkiju Bosanaca da progovore o bosanskom “divljem društvu” (Vesna Pešić).

Pocetkom studenog sam u Zagrebu. Kolega Katunarić koji mi šalje poziv na hrvatskom, upozorava me da je studeni mjesec novembar. Zna da živim u Norveškoj, pa misli da ne gledam bosansku TV na kojoj bih svakako naučio mjesece na hrvatskom. Kazem mu da je mene majka učila mjesece na hrvatskom još dok sam bio školarac u Konjicu. I kažem mu da su nekad davno u Mostaru katolički sveštenici nagovarali djecu da uče ćirilicu, jer je slavensko pismo. I tako redom. Sve samo zato da bih opravdao ćirilična slova koja zajedno s latinicnim stoje na grbu porodice Sokolović, koji čuvaju franjevci u Fojnici. Isti oni koji čuvaju i još jedan, mnogo važniji dokumenat na još jednom, još čudnijem – arapskom pismu. Sve to koristim i u svom izlaganju da bih podsjetio na dvije stvari koje su nekad krasile Bosnu: tolerantni multikulturalizam i ulogu malih mjesta u kulturnom životu zemlje. Skup naime nosi naziv “Mjesto kulture i kultura mjesta”. Na primjeru Konjica, onog iz mog djetinjstva, pokušavam dokazati da i naše ‘malo misto’ tj. prevedeno na bosanski – kasaba, može igrati značajnu kulturnu ulogu, globalnu, metropolsku. Podsjećam na gostovanje velikana džeza Quincy Jonesa u Konjicu, da bih podsjetio i na vlastiti pokušaj da kasabu Konjic probudim pokušajem sa Institutom za demokratiju koji su posjetili ljudi iz čak 72 zemlje. Svi su dolazili, deset godina, ali učenih ljudi iz Sarajeva nije bilo. Sad mi je jasno zašto ih nema ni na skupovima izvan Bosne. Zar se zaista toliko boje „stranaca“ i poređenja s njima.

Brisel je posljednja jesenja destinacija. Odlazim tamo s posebnim razlozima. Prvo, konferenciju pod nazivom “Representation de la guerre dans les conflicts recents: enjeux politiques, ethiques et esthetiques” organizira Catharine Dalipagic. Drugo, nude mi da kao glavni događaj susreta prikazem moj dokumentarac “I bi svjetlost…” o dobrim ljudima u Bosni koji su izgubili život samo zato što su pomagali drugima. Madame Dalipagic nije Francuskinja udata za ‘naše gore list’, nego kćerka mog imenjaka g. Dalipagića iz Ljubuškog. Dočekuje me na bosansko-francuskom, ali brzo na obostrano zadovoljstvo prelazimo na – engleski. Film kratko predstavljam publici, a rasprava nakon projekcije otvara sva pitanja koja je Bosna postavila pred svijet. I opet nema učesnika iz Bosne. Nema ni Bosanaca iz Brisela. Posljednjeg dana boravka otkrivam da se ambasada Bosne nalazi preko puta hotela u kome su smješteni učesnici konferencije.

Belgijske i francuske kolege me mole da im pomognem uspostaviti kontakte s nekim univerzitetom u Bosni, preferentno sarajevskim. Obećavam, a ni sam ne znam u što se upuštam. Master studenti i doktoranti s Universite libre koji rade teze o Bosni, Balkanu, multikulturalizmu… pitaju me za savjet koga da kontaktiraju u Bosni. Obećavam pomoć, a da ni sam ne znam šta dalje da radim.

Tužna je zemlja Bosna. Neki kažu zemlja s najskupljom državom na svijetu po glavi stanovnika. Ja postavljam hipotezu: to je zemlja s najvećim brojem univerziteta i sveučilišnih profesora per capita. Neka neko to provjeri. Ja imam pametnijeg posla.

I dok letim SAS-om kući – u Norvešku, sjećam se svoje gimnazijske beletristike: “Moji univerziteti”, Maksim Gorki. Žali Bože para koje ljudi troše na školovanje. Je li istina da u Bosni ima 53 univerziteta? To su me pitali u Briselu. Nisam znao odgovoriti. A i da sam znao, šutio bih. Bilo bi me stid.

 
Peščanik.net, 10.12.2012.