(Teze)

 

§ 1

Za razliku od Jeffersona, koji je tvrdio da svaki narod ima vladu kakvu zaslužuje, ja ću ovoga puta reći da svaka vlada na kraju dobije narod kakav zaslužuje. I vlast u Bosni je dobila narod kakav je zaslužila; dobila je i ono sto je zaslužila; dobila je i od onoga od koga je zaslužila. Dakle, u skladu s definicijom po kojoj je demokratija vlast naroda, od naroda i – za narod.

Iskustvo je, pored knjiga i – nadahnuća, veliki izvor znanja. Ja do ovog stava nikada ne bih došao da se nije dogodilo u Bosni ovo što neki zovu pobunom, buntom, nemirima, revolucijom, a neki i početkom bosanskog proljeća.

Ni prije se nisam slagao s Jeffersonom. Jednom prilikom sam napisao da, za razliku od njega, smatram da svaki narod zaslužuje bolju vladu od one koju ima. Ovog stava, objavljenog u mojoj knjizi, ni sada se ne odričem. Međutim, nakon iskustva iz Tuzle, Sarajeva, Bihaća, Zenice, dakle nakon nasilja, paljevina, ukratko vandalizma, teško da bi se moglo govoriti da se radilo o narodu. Bosni dakle nedostaje narod u političkom (a ne etničkom) smislu. Budući da bosanska vlast nema posla s narodom, onda ona, ergo, i nema problema da se predstavi i dokazuje da je narodna. Uopće ne!

Ovo što vlast u Bosni, na državnom, entitetskom a pogotovo kantonalnom nivou, ima nije narod. Ali šta je onda? To je vrlo važno pitanje, jer od njega zavisi i šta ćemo reći da je vlast dobila.


§ 2

Pretpostavljam da čitaoci, koji me se sjećaju, već naslućuju šta ću kazati. Zbog glasa (dobro/lošeg) koji me prati, očekivat će da ću reći kako je ovo bio krik Klase, radničke naravno. Razočarat ću sve one koji su se ovome ponadali.

Nemiri u Bosni nisu, nažalost, klasnog karaktera. Ovim ću, na moju veliku žalost, razočarati i plemenita očekivanja g. Markovine. U Bosni, naime, postoje radnici, kao što postoje i seljaci i poštena inteligencija, ima i žena i muškaraca, nađe se i Srba, pa i Hrvata. U Bosni dakle postoje radnici, zaposleni i, naročito, nezaposleni. Kao što je seljak seljak čak i onda kada dođe u grad, a Srbin, ili Hrvat, ili Bošnjak, Srbin čak i ako ne živi u “srpskom” entitetu, i nije član SDS, tako su i radnici samo radnici, čak i kao zaposleni u Konjuhu, Diti ili Bosnalijeku, pa čak i kada, zbog privatizacije, ostanu, prvo bez plate, a onda i posla.

I pored toga, iako radnici, oni nisu Klasa.

I zato su u Tuzli, itd, i činili ono što su činili, pa se čak i oni sami stide toga što su činili. A činili su to ne samo zato što nisu Narod, nego i zato što nisu ni Klasa.

Šta je to onda što bi ih moglo učiniti Klasom i šta bi to dobili ako bi postali klasa? (O tome šta je to što bi trebalo učiniti da postanu Narod, jednom drugom prilikom, jer je mnogo komplikovanije.)


§ 3

Ono što jednu grupu ljudi čini, pravi ili gradi Klasom jeste klasna svijest. Da je moj sarajevski kolega, “ugledni profesor” poprilično neuglednog fakulteta, čitao Lukacsa, barem dok je bio direktor Marksističkog centra, ili kao šef kabineta ondašnjeg Šefa CK SKBiH, i njegovu “Povijest i klasnu svijest”, a ne Karla Popera, znao bi šta je to što jednu socijalnu grupu čini klasom. To je, naime, klasna svijest.

To je ono što je nedostajalo svjetini koja je u Tuzli, itd, činila ono što je činila.

Ali, na temelju čega ja to iznosim tako ozbiljan kritički stav o “narodu” i “klasi”? Imam li i jedan indikator za ovo što tvrdim? Evo ga – samo strpljenja, što bi kazao Paul V., u plavom.


§ 4

Da su radnici ma koje firme u Tuzli, itd., izašli na ulice prije nego su sami došli u stanje u kome su, dakle iz klasne solidarnosti sa svojim klasnim drugovima, radnicima iz dugih preduzeća, OUR-a (Kako ovo sjetno zvuči u ušima onih što danas primaju mini penzije…), onih koji su već bili bez plate, posla i hljeba, mogao bih reći da se radi o klasno svjesnim radnicima. Ali, nisu. Ili, uglavnom nisu.

Klasna svijest – vrlo, vrlo važna stvar, povijesna, kako bi rekao drug Lukacs – je ono što je nedostajalo. Ono što se događalo u Tuzli, itd., nije dakle dolazilo iz svijesti, nego odnekud drugo. Odakle, k vragu!


§ 5

Bunt radnika i građana, a i ponekog poštenog intelektualca, došao je iz stomaka, trbuha, iz zapetljanih crijeva, od gladi poremećenih ostalih organa za varenje koji nemaju šta da rade kao ni njihovi vlasnici, ali nije došao iz Svijesti. Klasne. U nedostatku tog conditio bez koga se ne može, te hiljade i desetine hiljada na ulicama, i stotine hiljada onih koji su se slagali s njima ali su sjedili kod kuće, oni nisu Klasa.

Pa zašto se ne osvjeste, pitaju i oni koji se slažu s njima i oni koji kažu da nemaju nikakvog razloga da se bune, ali i oni koji ih razumiju, pa i saosjećaju s njima, ali se ne slažu? (Jedino što je bilo uzbudljivije od scena iz Tuzle, itd., bile su medijske izjave bosanskih, a naročito sarajevskih, učenih ljudi.)

Evo zašto, gospodo bivši komunisti, bivši članovi Partije, bivši direktori Marksističkih centara, SOURskih, opštinskih, gradskih, a i onog CK. Zato što ste vi, još onda, kontaminirali njihovu svijest, i klasnu i svaku drugu. Radnička klasa je uništena kao Klasa još onda dok su radnici živjeli u sistemu u kome je Vlast bila u rukama radničke klase. To je ono što je učinilo da oni, radnici ostanu i bez svoje Organizacije, one koja se u to vrijeme, i eufemistički i licemjerno, zvala Savez komunista.

Jesam li u pravu? Prije nego me počnete ružiti, molim lijepo, samo pogledajte koliko je ”komunista” zavladalo tzv. narodnim partijama. I ostali na vlasti. Sada također svjesni, ali ne više klasno, nego nacionalno.

O Organizaciji je, dakle, riječ. Preciznije, o Partiji. Partiji radnika koje nema, koja bi možda mogla da se napravi, koja bi osvjestila radnike, i seljake, i nepoštenu inteligenciju, koja bi, samo tako, mogla da uspostavi Klasu…


§ 6

Evo zašto je Organizacija važna. Zato što je tako mislio jedan pametan čovjek. I opet ću razočarati one iz marksističkih (vaspitnih) centara. Ne radi se o drugu Iljiču.

Kad se Sartre, onaj Jean-Paul, dakle ne Belmondo, suočio s mizerijom post-marksovske svijesti marksista, i onih u Moskvi i onih u Parizu, onda ih je nazvao “lijenim marksistima”. Lijenost je ljudska mana. Lijenost ljudskog uma je ljudska tragedija. Bosna je tragično lijena, i pored hiljada “intelektualaca”. U stvari, upravo zahvaljujući njima – inflaciji znanja.

Spontanost je Sartre veoma cijenio. Ipak, smatrao je da lijevi pokret, ogrezao u spontanosti, ne može učiniti ništa bez organizacije. Zato je radnicima, i ostalima (ne mislim na Fincija i Sejdića), potrebna Partija. Nje nema. Partija koja će okupiti mali, što manji, broj najumnijih bosanskih glava. A čestitih. Samo oni mogu napraviti ono što Bosni treba. Ono o čemu je maštao Heraklit, preuzeo Platon, Hegel, Marx… zvalo se aristokratija uma i karaktera. Marx je to istina malo drugačije formulirao. Ono što, smatrao je, razdvaja komuniste, dakle te umne i karakterne, od ostalih radnika, jeste upravo taj um, svijest, i briga o onom klasnom, narodnom, općem. Onaj koji je spasio grčko društvo od propasti, Solon, bio je aristokrata, tj. onaj koji nije mislio samo na sebe nego i na sirotinju; I Engels je bio – kapitalista, a Marxov partijski drug.

I praxisovci su razmišljali o “spontanosti i organizaciji”. I nisu mislili da je samo spontanost ono što nam je tada nedostajalo, nego i Partija (ona prava!). Zato je Praxis i bio ugušen. Ugušila ga je Partija (ona što se zvala komunistička). Jedini zagrebački intelektualci koji su se pridružili Šuvaru u pokušaju da podigne radničku partiju iz pepela bili su Kangrga, Kuvačić, Vranicki… praxisovci!

Ima li Bosna nekoga ko misli iz glave a ne is stomaka? Ima! Gdje je? Tražite ga.


§ 7

Bosanski bunt je dakle došao iz stomaka, ne iz glave. Uglavnom je bio spontan, i vrlo, vrlo loše organiziran.

Ipak, ne treba kriviti samo Stomak. Dio odgovornosti je i na Svijesti. Svijest, naime, može biti i poremećena. To nije izuzetak nigdje. U Bosni je to gotovo pravilo. Poremećena svijest može rezultirati samo besmislom.

Rušenje, paljenje, ozljeđivanje je besmileno. Zato je Bosna danas dalje od onoga gdje je bila prije nereda. Zahvaljujući tome, neki će povjerovati da je ovo više Triumf vlasti. Triumf? Treba samo znati šta je značio triumf, institucija čak i u vrijeme rimskih careva ogrezlih od vlasti. Bio je to triumf razuma nad bolešću koja se zove Vlast. U instituciji koja se zvala Triumf, u starom Rimu, jedan je građanin, a ponekad i rob, bio zadužen da Imperatora povuće za rukav i šapne mu: “Memento mori! (“Ne zaboravi da si smrtan!”), podsječajući ga da nije Bog. U Bosni se tek Svjetina usudila šapnuti Vlasti – da ničija nije gorila vjecčno.

Zato bih, na kraju, poslao dvije poruke, na dvije različite adrese, jednu Vlasti, a drugu Klasi u nastajanju, tj. radnicima ili Narodu, tj. građanima, kako kome odgovara:

a) Vlast, državna, kantonalna, opštinska: Od ovoga što ste dobili od svog “naroda” može biti i gore.

b) Radnicima, onim u Tuzli, itd.,: Od ovoga vi možete i bolje! Napravite to bolje da vam ne bi bilo isto što i Vlasti – još gore.

Zar je to, zaista, moguće?

Bosni se, naime, sprema ‘jesen Čejena’. I u Sarajevu (“starom srpskom gradu”), i u Banja Luci (“Ferhat-pašinom gradu”), i u Mostaru (“hrvatskom stolnom” – selu). Sprema se i u Bruxelesu. Kao da gradovi mogu pripadati nekom drugom do njihovim građanima.

Pa ipak, nepopravljivi optimista podsjeća: ”Kriza je velika, naši izgledi su dakle veliki.” (Krleža) Jesen stiže, al’ u jesen se kupi ljetina. A i izbori su ujesen. Naši izgledi su dakle veliki, a ni Bajram ne traje dugo.

 
Autor je nekadašnji profesor Univerziteta u Sarajevu, živi i radi u Norveškoj kao mirovni aktivista.

Copyright © 2014 Džemal Sokolović

Peščanik.net, 11.02.2014.