Evo šta napisah na dan 14. 11. 2007: “A u tom vanrednom, u najmanju ruku poluvanrednom stanju, Koštunica i njegove pridvorske narikače pozicioniraće se kao ljuti zatočnici Kosovskog zaveta. Šturmbanfireru dssovskih piskarala, Đorđu Vukadinoviću, neće trebati ni dva dana da biranim i objektivnim rečima, gubitak onoga što su patrioti odavno izgubili pripiše izdaji Demokratske stranke, a da Borisu Tadiću u celoj toj ćepenačkoj ujdurmi dodeli rolu Vuka Brankovića. Predsednik Srbije neće u novonastaloj situaciji imati mnogo mogućnosti. Može se posipati pepelom, pravdati se i nastaviti nadmetanje u rodoljublju sa Koštunicom, sa šansama ravnim šansama Oblomova u sukobu sa Ostapom Benderom – opcija koja će dramatično osuti biračko telo DS-a koje je glasalo za nešto sasvim drugo. Može, doduše, nastaviti sa evrointegracijskom pričom, satanizovanom i prezrenom već sada, kada je Kosovo još uvek neotuđivi deo oktroisanog Ustava i Koštuničinih halucinacija. U psihotičnoj atmosferi postkosovskog cikusa, ta priča će imati šanse ravne šansama pokojnog Pekića u izbornom nadmetanju sa Šešeljem”.

Elem, prođe jedva tri meseca, a poluvanredno stanje je uvedeno. Boris Tadić se u nastojanju da izbegne gornji scenario, pozicionirao u sredinu sa devizom “I Kosovo i Evropa”. Naoko zgodno. Problem je, međutim, što ovde ne postoji nikakva sredina, nikakav srednji put i nikakvo srednje rešenje. Možda čak nikakvo rešenje, uopšte. Iz prostog razloga što Boris Tadić, svesno ili nesvesno, svejedno, nastavlja da igra po ritmu Koštuničinog gučanskog bubnja. Da pojasnim: mnoge su se naivčine obradovale kada je prošle subote dr Vojislav obznanio pad vlade; lakoverni su poverovali da se Koštunica dozvao pameti, da se demokratizovao i povukao “državnički” potez. Da stvar bude gora, mislim da je u tu političku patku poverovao i Boris Tadić i – kako vidim po nastupu u Utisku nedelje – osokolio se nekako i pomislio da mu je Koštunica priznao pobedu. Nešto upućenijima u finese srbijanske politike, stvar je, međutim, momentalno bila jasna: oglašavanje pada vlade, bajagi zbog Borisove nespremnosti da brani Kosovo, u šibicarskom zanatu je upravo onaj momenat kada “mange” navodi “ovcu” na pomisao da se kuglica nalazi baš ispod one kutije u kojoj nije. Šibicarenje je probitačan biznis iz samo jednog razloga: kuglice nema ni pod jednom kutijom.

Oni upućeniji odmah će znati na šta ciljam. Za one druge, biće potrebna eksplikacija. Tema uveliko prevazilazi skučenost 5.000 slovnih znakova predviđenih za ovu kolumnu, ali da pokušamo. Osnovni problem sa kojim se Srbija decenijama suočava jeste terminološka zbrka iz koje proizilazi bezbroj drugih, još zamršenijih zbrka. Ovde ništa nije onako kako izgleda da jeste i niko nije onakav kakvim se predstavlja. Uzmimo braću rođenu, ovdašnji patriotizam i nacionalizam. Da su to zaista nacionalizam i patriotizam, ne bismo mi imali ovoliko muka; ne bi bilo muka uopšte. Problem je što se kod nas pod tim imenima lažno predstavljaju provincijalizam i malograđanština. Sada već dospevamo na teren dubinske psihologije. Provincijalizam i malograđanština nemaju – kako se misli u krugu dvojke – nikakve veze sa mestom rođenja, već su pre svega stanje palosti duha i fragmentacije duše. O uzrocima te palosti i te fragmentacije postoji obimna literatura; nas ovde interesuju isključivo političke implikacije. Haotičan i nesređen u sopstvenom biću, provincijalac žudi za krutim spoljašnjim redom, to jest za represijom kao simulacijom uređenosti. Da bi se osećao koliko-toliko dobro, on mora da proizvodi haos, jer tek u nekom harmoničnom i uređenom ambijentu njegov egzistencijalni bankrot postaje očigledan i neizdrživ. On sebe i svoj smisao nalazi samo u haosu. I obično to zaogrće plaštom kakve “Velike priče”. “Niče je”, piše na tu temu Žil Delez, “rekao puno lepih stvari o tom permanentnom trijumfu robova, o tome kako ojađeni, potuljeni i slabi uspevaju da svima nama nametnu svoj način života”.

Boris Tadić na predstojećim izborima treba da se suprotstavi pomenutim psihološkim matricama, a ne nekakvoj politici. Pre izvesnog vremena napisah negde da je sam prst Proviđenja uredio da Tadić bude psiholog po profesiji. Ali, kako stvari stoje, on je digao ruke od profesije, a i ne sluti šta ga čeka u naredna dva meseca. Kada kaže “I Kosovo i Srbija”, ja, recimo, verujem u iskrenost njegovih namera; ali kako stoji sa drugima? Ono “i Evropa” biće snažan argument njegovim protivnicima da ga proglase za Vuka Brankovića. Mogao bi ih razuveriti jedino da se polije benzinom i spali pred Domom Narodne skupštine. S druge strane, ono “i Kosovo” ubacivaće u glave mogućih glasača nezgodne pomisli da Boris, zapravo, ne misli ozbiljno, da hoće opet, kao na predsedničkim izborima, da ih navuče na tanak led, pa da ih ostavi na cedilu.

Upravo zato što mislim da ozbiljno misli i jedno i drugo, Boris Tadić ne bi sebi smeo da dozvoli pad u Koštuničinu regresivnu političku paradigmu. Stav “i ovo i ono” Koštunici, istina, donosi izvestan politički uspeh, ali to je zato što on ozbiljno ne misli ni jedno ni drugo – niti misli bilo šta ozbiljno uopšte. On (Dr), doduše, misli da je to što misli krajnje ozbiljno i važno, ali to u stvarnosti ne postoji. I zato, budući da Dr drži mnoge konce u svojim rukama, i Srbija sve manje postoji.

Ako namerava, a izgleda namerava, da učini nešto u cilju zaustavljanja srspkog egzodusa u rasap i ništavilo, Tadić bi svakako morao da se okane bitke s vetrenjačama i da glasačima podastre jasan program i još jasniju predizbornu kampanju. Tokom koje bi trebalo da se fokusira: najpre na na uljuđenje, emancipaciju i modernizaciju naše zemlje; razotkrivanje svakojakih brljotina dojučerašnjeg koalicionog partnera; potom na (prošli put uspešno) podsećanje biračkog tela na čemerne devedesete koje su načas pomolile čeljusti i lice na dan 21. februara ove godine.

A to što Čeda (navodno) nije glasao za njega, ne bi trebalo da ga navede da zaboravi da je Nikolića pobedio sa samo 100.000 glasova razlike.

 
Danas, 13.03.2008.

Peščanik.net, 12.03.2008.