Radio emisija 23.06.2006, govore: Dubravka Stojanović, Jovan Byford i Slobodan G. Marković.

Svetlana Lukić: Predsednik vlade nezavisne, odnosno od svih ostavljene Srbije, dugo je glumio Hamleta, koji je govorio da bi mogao biti zatvoren u orahovoj ljusci, pa ipak se smatrati kraljem vasione. Naš mali kralj je juče odlučio da izađe iz rupe i ode da vidi malo sveta, bio je u Kragujevcu i sa sobom poveo celu vladu da mu čuva strah u toj vratolomnoj avanturi od putovanja do Batočine, a potom naglog skretanja prema Kragujevcu.

Taman kada je mislio da je putovanjima kraj, zazviždao mu je Džordž Buš i moraće da se uputi preko velike vode i ode na raport kod Juniora. S obzirom na tretman koji poslednjih dana ima naša vlada, ne bi bilo neobično da ga Buš primi na svom ranču i dok timari svoje konje i tu mu saopšti konačno rešenje kosovskog pitanja. Američki ambasador je već nagovestio šta velika sila misli o ponašanju naše vlade, o njenom najnovijem kevtanju na međunarodnu zajednicu. Ambasador Polt je rekao da se malo uozbiljimo, a strpljivi i konstruktivni Oli Ren je izgubio živce i počeo je da se sprda sa nama koristeći terminologiju neoubičajenu u diplomatiji. Glupost kojom mu je uzvratio Koštuničin predstavnik za štampu, Srđan Đurić, govoreći da smo se mi za razliku od Finaca bar plasirali na Svetsko prvenstvo već je ušla u legendu.

Dakle, Koštunica mora u Ameriku, Amerikanci su izgleda rešili da od za njih uvek kilavih Evropljana preuzmu problem, ovaj put kosovski, i reše ga po kratkom postupku. Amerikanci su za Evropu siledžije, a Evropljani za Amerikance neefikasna družina raznih država. Kisindžer je jednom pitao – kad želim da pozovem Evropu, koji pozivni broj treba da okrenem?

Ove nedelje Koštunica je malo vežbao susrete sa drugim ljudskim bićima. Bio je u skupštini povodom izbora Ivane Dulić za potpredsednicu vlade i šta nam je rekao, prvo nas je tešio da nova potpredsednica vlade i novi ministar poljoprivrede ne znače nikakvu promenu, kao da je promena nešto najužasnije na svetu. Pa ne menjaju se samo glupaci i mrtvaci.

Onda je predsednik vlade rekao da on hoće partnerski odnos sa svetom, a ne da ga kojekakvi blerovi, bušovi i ostali žakovi širakovi ucenjuju. Pa njega su, bre, lično glasali šumadijski seljaci i beogradski slavski Srbi. Njega, bre, podržavaju svi oni pisci i svi oni pesnici koji veruju da je bog stvorio Srbe da bi ratovali i umirali, e da bi ih onda oni opevavali i oplakivali.

Poslednjih dana smo ušli u novu fazu samoizolacije, svi se svađaju sa svetom, počev od predsednika Tadića, pa do Srđana Đurića. Radikali su podivljali, a čuveni slučaj, predsednik skupštine Predrag Marković, imenovao je ljude koji će nas predstavljati u Savetu Evrope i u OEBS-u. U ovim važnim telima će nas predstavljati Zoran Krasić, Aleksandar Vučić, Toma Nikolić, Ivica Dačić, Gordana Pop Lazić. Da mogu, ove nedelje bih obišla svaki grad i svako selo u Srbiji i lepila isti plakat, koji je leta 45. osvanuo po celoj Nemačkoj. Na njemu je ispod slika ratnih užasa pisalo – To je vaša krivica.

Demokrate i G17 plus su takođe degutirane, demokrate su najavile da će preduzeti drastične mere i povući svoje predstavnike iz delegacije, smeta im Zoran Krasić. On, bože moj, koristi govor mržnje. Zar su radikali postali fašisti tek od kada je Krasić rekao da je Ivana Duliš ustaša? A šta su ono beše pre toga radili i govorili Aleksandar Vučić, Tomislav Nikolić i ostali maroderi?

Ponekad mi se čini da je ovo tragično vreme za sve normalne ljude, ali izgleda da tragično nije adekvatan termin. Ova beslovesnost ne treba da se gordi.

I evo nagradnog pitanja za kraj – predsednik vlade ne vlada ničim, a od crnogorskog referenduma, izgleda ni samim sobom, pa ko onda vlada ovom jadnom zemljom? Znamo da budžetom, odnosno kasom uzajamne pomoći vlada Mlađan Dinkić, ali ko vlada ostatkom zemlje? Nije li vreme da najzad saznamo ko je čovek po imenu Aleksandar Nikitović, šef Koštuničinog kabineta, prema kome je izgleda Ljiljana Nedeljković mala, umiljata maca.

Na početku Peščanika slušate istoričarku Dubravku Stojanović.

Dubravka Stojanović: Samo ako pogledamo poslednju nedelju imamo stvarno zbir neverovatnih događaja, počevši od načina na koji je premijer izgrdio Evropsku uniju do fudbalske rasprave sa Olijem Renom. Ali nešto je drugo tu meni bilo zanimljivo, na primer naša fudbalska reprezentacija, pri čemu ne mislim na 6:0, to nije toliko važno, nego mislim na činjenicu da je u poslednje dve utakmice naša fudbalska reprezentacija dozvolila da dobije dva crvena kartona i da ima dva penala. Mislim, na svetskom prvenstvo to je naravno nedopustivo, ali moramo da se zapitamo kako je to moguće. Ja mislim da upravo to ponašanje govori takođe o tom nekom autizmu i o toj nekoj odlepljenosti od sveta, jer kako je moguće da jedna reprezentacija sebi dozvoli da izgubi u dve utakmice dva igrača zbog crvenih kartona i da ima dva penala zbog toga što fudbaleri igraju rukom. To znači da oni ne znaju pravila, da ne znaju da se u fudbalu ne igra rukom. Prema tome, pošto oni naravno znaju ta pravila i pošto oni igraju u evropskim klubovima, onda to znači da oni kad se nađu u toj reprezentaciji, oni počnu drukčije da se ponašaju, po drukčijem nekom ključu i onda vi dođete u ovu situaciju. Dakle, ja sad uopšte ne govorim o kvalitetu i o rezultatu, to nije bitno, ali je bitno kako se oni ponašaju. To kako se ponašaju pokazuje da oni jednostavno tom svetu ne pripadaju.

Mislim da treba da se obrati pažnja na to kako se Evropska unija ponaša prema Srbiji u poslednje dve nedelje. Ako ste primetili, u poslednjih nekoliko izjava iz kancelarije Olija Rena jasno se može videti da Evropska unija tretira Srbiju kao neuropsihijatrijskog bolesnika, kao nekog ko je u akutnom napadu. Dakle, kao prema jednoj maloj boci nitroglicerina, koja samo što nije eksplodirala. I oni su sad nas počeli da teše, oni su počeli da nam šalju smirujuće poruke, oni odgovaraju na ove prosto neshvatljive i neverovatne napade Vojislava Koštunice, na jedan način koji jasno pokazuje da oni nas tretiraju kao boelsnika, što je meni na neki način drago, jer se sada stiče utisak da su oni konačno shvatili da je taj problem vrlo ozbiljan i da se taj problem ne svodi samo na Ratka Mladića, da je problem dublji i da treba ići na te dublje uzroke problema. To je moja opsesivna tema, taj autizam i nemogućnost komunikacije sa svetom. I bojim se da oni narodi čije elite izgube mogućnost komunikacije sa drugima i sa svetom imaju vrlo ozbiljan problem.

Pošto me muči taj problem, razmišljala sam o problemu sa Kosovom, približavamo se kraju pregovora, postaje sve jasnije da će Kosovo biti na neki način izvan Srbije. Intenzivno razmišljam o čemu se tu radi, koja je to vrsta političkog i istorijskog problema dovela do gubitka jednog dela teritorije. I ono što se najčešće može čuti, to je da je gubitak Kosova konačni kraj Miloševićeve politike i veoma mi se dopalo nešto što je pre neki dan rekao Žarko Puhovski na ovoj konferenciji koju je organizovala Vesna Pešić, on je tada rekao – to je konačni kraj Miloševićeve politike, ali i konačna pobeda Miloševićevih načela, jer je sada, sa etnički čistim Kosovom, konačno na teritoriji ranije mešovite bivše Jugoslavije pobedio etnički princip i svi smo dobili etničke čiste države. Međutim, ako razmišljam o ovom problemu sukoba sa svetom i u tom problemu izolacije u načinu samorazumevanja, ja se bojim da mi možemo da dođemo do jednog mnogo ozbiljnijeg zaključka, a to je da Kosovo nije izgubljeno ni 2006, da ono nije izgubljeno ni 1999. godine, već da je ono suštinski izgubljeno onog trenutka kada je dobijeno – 1912. godine. I da ono što se sada završava nije kraj Miloševićeve politike, već da je to kraj jedne nacionalne politike koju je vodila srpska intelektualna i politička elita od XIX veka i da ako su se već mnogi istoričari igrali s tim od kada do kada traje XX vek i ako imamo razne varijante kratkog i dugog XX veka, ja bih sad predložila ideju o pomerenom XX veku, o pomerenom srpskom XX veku koji bi onda mogao da traje od 1912. do 2006.

1912. godine u Prvom balkanskom ratu Srbija je vrlo brzo vojno ušla na Kosovo i ta teritorija vrlo brzo je pripojena srpskoj državi uz teritorije Sandžaka i dela Makedonije. Novine su tada bile pune patriotskih usklika, govoreno je da je osvećeno Kosovo, da je ostvareno Lazarevo obećanje, da je vraćena srpska srednjevekovna država i tako dalje. Tom patriotizmu u tom trenutku niko nije odoleo, pa čak ni večito cinični Skerlić. Međutim, dobitak te teritorije 1912. godine pokrenuo je u srpskoj skupštini 1913. godine jednu strašno zanimljivu raspravu, na koju mislim da smo dužni da se danas vratimo i da počnemo od nje kada razmišljamo o tome kako je Srbija uspela za jedan vek da izgubi deo svoje teritorije. Ta skupštinska rasprava vodila se oko teme koju su oni tada zvali – uređenje novih krajeva, dakle, kakav će se politički poredak uvesti na teritorijama koje su tada pripojene, dakle, na Kosovo, u Makedoniju i Sandžak. Vladajuća Radikalna stranka Nikole Pašića smatrala je da u tim novim krajevima treba da se uvede specijalni vojno-policijski režim, da su to krajevi koji nisu dovoljno kulturni, kako su govorili, da oni nisu dovoljno politički razvijeni, da se ustav Srbije, koji je zaista bio demokratski, ne može proširiti na te nove krajeve, da oni ne mogu dobiti pravo glasa, da ti novi stanovnici, a podsećam, to je bilo oko milion ljudi na Srbiju koja je pre tih ratova imala negde ispod 3 miliona ljudi, ona je sa tim novim krajevima dobila još jedan milion, dakle, radilo se o gotovo trećini stanovništva tadašnje Srbije.

Opozicija je vrlo žestoko ustala protiv takvog koncepta govoreći da su to građani Srbije, da ih moramo tretirati jednako, da oni moraju osetiti zadovoljstvo što više nisu u Osmanskom carstvu, što su sada ušli u sastav Srbije, da oni moraju dobiti politička prava, da se mora izvesti agrarna reforma, da ti ljudi dobiju vlasništvo nad zemljom. Da se mora čitav niz evropskih reformi tamo sprovesti da bi oni osećali neku vrstu zadovoljstva što su promenili svoj državni status. Ta rasprava trajala je nekoliko meseci i naravno kao pobednik iz te rasprave izašla je većinska i vladajuća Radikalna stranka Nikole Pašića i tamo je uveden poseban vojno-policijski režim. Dodatan problem bio je u načinu na koji je taj režim sproveden, jer niko od činovnika, niko od policajaca, niko od vojnika nije hteo da ide tamo. Hteli smo teritorije, ali nismo hteli njima da vladamo demokratski, evropski, civilizacijski, tako da se tamo odlazilo po kazni, pa bi kažnjeni činovnici, a činovnici su u Srbiji najčešće bili kažnjavani zbog korupcije, odlazili tamo da rade u opštinskim, poštanskim, železničkim i ostalim državnim poslovima. Kažnjeni policajci, koji su recimo tukli u Srbiji građane, pa su zbog toga bili kažnjeni su odlazili tamo, kažnjeni oficiri. I mi smo dobili jednu, ne samo u pravnom smislu posebnu upravu, jer ti ljudi nisu imali pravo glasa i na njih nije bilo prošireno važenje ustava Srbije, već smo dobili jednu kažnjeničku, legionarsku ekipu koja je sprovodila svoju ličnu volju, koju više niko nije mogao da kontroliše, jer su se ti ljudi samim tim što su po kazni bili poslati tamo, dodatno loše ponašali, jer su imali još i tu vrstu besa prema državi koja ih je na taj način kaznila.

Razmislimo samo na primer o tome šta je Austro-Ugarska uradila za svega 30 godina vladavine u Bosni i Hercegovini. Austro-Ugarska je ušla u Bosnu i Hercegovinu posle Berlinskog kongresa 1878. i 1808. je anektirala Bosnu i Hercegovinu. Za tih 30 godina u Bosni i Hercegovini je sagrađeno otprilike sve ono što i danas možemo u toj zemlji da vidimo, počevši od reprezentativnih državnih zgrada, do celokupne infrastrukture, svih puteva, železnice, svega modernog što i danas u Bosni i Hercegovini postoji. I zahvalnost stanovništva Bosne i Hercegovine prema Austro-Ugarskoj ostala je na neki način trajna i u istorijskom pamćenju Franjo Josif je ostao kao neka vrsta našeg cara koji nam je doneo vodu i kanalizaciju i puteve i zgrade i železnicu i tako dalje. Srbija je, dakle, 1912. na Kosovo, Sanžak i Makedoniju uvela vojni režim i nije uvela ništa od svega ovoga što sam pomenula, što se recimo desilo u slučaju odnosa između Austro-Ugarske i Bosne i Hercegovine. I zbog toga ja mislim da mi moramo da razmišljamo u tom pravcu, ako želimo da Srbija uspostavi neku kopču prvo sa sobom, a onda i sa ostatkom sveta, odnosno u čemu je problem Srbije da komunicira sa onim drugim. Srbija se tada povećala za ovu teritoriju koju pominjemo, a već 1918. godine ona je ušla u potpuno novi sklop sa narodima koje do tada nije poznavala, ušla je u Jugoslaviju, i to sa svojim konceptom centralizovane i unitarne države.

Taj koncept sudario se sa konceptima svih drugih naroda koji su smatrali da je Jugoslavija neko oslobođenje u odnosu na Austro-Ugarsku, da će njima biti bolje, da će dobiti demokratiju, da će dobiti agrarnu reformu koju sam već pomenula, da će dobiti više nacionalnih prava. I vrlo brzo, već pri izglasavanju vidovdanskog ustava oni su shvatili da će u novoj državi oni imati manje prava i manje demokratije i da nikada neće biti rešeno agrarno pitanje, i da nikada neće biti unifikovano školstvo te države, da se nikada neće uraditi ništa ozbiljno na zajedničkoj kulturi za svih tih 20 godina postojanja. I onda smo ušli u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, koja je posle u Srbiji shvaćena kao neka vrsta kazne zbog toga što je bila federativna, pa se kasnije, 80-ih, kada je došlo do buđenja srpskog pokreta, govorilo da je federalizacija i pravljenje tih federalnih granica bilo kazna za Srbiju. Dakle, federacija se nije razumela.

Nije se razumela Jugoslavija, nije se razumela federacija, nije se razumela decentralizacija, nije se razumeo onaj drugi. Tako da ja mislim da je taj raspad Jugoslavije, pa raspad Savezne Republike Jugoslavije, tj. ove zajednice Srbije i Crne Gore i sada sve ovo što se događa sa Kosovom, da je u stvari to pravi kraj tog suštinskog nerazumevanja onog drugog. Ja nemam sad sasvim odgovor kako je do toga došlo i u čemu je problem u komunikaciji između Srbije i svih drugih, ali jedan od mogućih odgovora jeste činjenica da, ako se prati taj kontinuitet političke kulture, mi možemo da vidimo potpuno izvitopereno razumevanje većine i manjine.

Srbija je, kada je nastala kao država u XIX veku, bila gotovo etnički homogena država, dakle, tu su 98 odsto živeli samo Srbi, prema tome Srbija u svom državnom okviru nije imala iskustvo sa drugima. Ona je bila etnički homogena i njeno prvo iskustvo s drugima i njen prvi problem s drugima počinje tek 1912. sa pripajanjem Kosova, Makedonije i drugih, kada smo dobili prvi put neko stanovništvo koje nije bilo isključivo srpsko, isključivo pravoslavno. Međutim, kada ja govorim o odnosu većine i manjine, ja ne mislim samo na odnos većinskog i manjinskog naroda, koji se pokazao kao nesrećan tokom ovog izmeštenog XX veka o kome danas govorim. Ja govorim i o odnosu političke većine i političke manjine, taj odnos je bio uvek pogrešan i postavlja se pitanje u čemu je tu problem. Jedan od problema sigurno dolazi od načina na koji se u Srbiji dolazilo na vlast. Izuzev u nekim slučajevima 1905. i 1906. godine, u Srbiji se uvek na vlast dolazilo prevratom i taj prevrat je uvek podrazumevao revanš, osvetu prema prethodnoj političkoj eliti koja postaje manjina. Dakle, nije postojalo iskustva regularnih i normalnih smena vlasti u kojoj je većina većina na jedan kratak rok, ali svesna toga da će postati manjina i da je to ciklus koji zapravo disciplinuje demokratiju i disciplinuje jednu modernu političku kulturu. Ne, kada se dođe na vlast onda je vlast potpuna, kada se s vlasti pada onda je osveta prema tebi, tvoje poniženje takođe potpuno.

To se može vrlo lako videti kada se čita bilo koji od istorijskih izvora, naročito kada se čitaju stenografske beleške narodne skupštine. Onda se vidi da većina sebi daje sva prava i ona može da izglasa šta god poželi i to najčešće čini uz ismevanje manjine, pa čak i uz glasno pevanje u skupštinskoj sali. Većina saopštava manjini da većina ima pravo da greši, većina saopštava manjini da ona može i da ima pravo da izglasa i nešto što nije po zakonu, jer tako misli većina. Na primedbe manjine da nema demokratije bez manjine, da je manjina legitiman deo demokratskog postupka, da nema ni jedne procedure koja ne uvažava manjinu i da se demokratija ne meri pravom većine već pravom manjine, većina je jednom prilikom izjavila, evo, izabrala sam jedan citat koji sam našla u Radikalskoj samoupravi – Manjina ima samo jedno pravo, kaže Samouprava, da sve svoje staranje upravi na to da i sama opet postane većina i dok taj uspeh ne postigne, mora se predati nemoći i isključenju. To je uvodnik vladinog lista Samouprava, i to je ono što je pre 15 godina onaj seljak rekao Vuku Draškoviću – Dođi na vlast, pa ću glasati za tebe. To je večito ponavljanje tog modela.

Onda vi taj model prebacite na proširenu Srbiju 1912-1913, onda vi taj model prebacite na Jugoslaviju, onda vi taj model prebacujete na vaš odnos sa Evropskom unijom, doduše, vi sad tu više niste većina, ali vi ste toliko izgubili odnos sa realnošću da vi sebe uporno vidite kao centar sveta i ne vidite više realno svoje mesto. I vi se onda nalazite u jednoj vrsti samoizolacije, to je ono o čemu smo mi više puta u Peščaniku razgovarali – da naš problem ni najmanje nije ni embargo, ni sankcije, ni izolacija spolja, da je naš problem ona izolacija iznutra. I što se više bavim istorijskim istraživanjema, ja postajem sve više svesna da je elita ta koja je sistematski tokom XIX i XX veka sprovodila tu vrstu izolacije i mi se zbog toga moramo zapitati zbog čega je to tako. Evo, možemo da uzmemo samo dve stvari koje su izgovorene tokom referenduma za Crnu Goru i samo njih da analiziramo. Jedan vrlo liberalan mlađi političar koji se zalaže za nezavisnu Srbiju, mislim, on misli da je vrlo liberalan, u jednom intervjuu pre referenduma rekao je da Crna Gora treba da ode, da to želi njen narod, da Srbija treba da reši i problem Kosova na sličan način, ali je onda rekao – Tako je trebalo da se ponašamo i prema svima drugima i da ih pustimo da odu. Dakle, on koji sebe smatra mladim i liberalnim političarem i koji ima koncept nezavisne Srbije, za koji ja mislim da jeste moderan u ovom trenutku, misli da smo mi ti koji daju pravo drugima da odu, daju ili oduzimaju, sad već zavisi od političke pozicije u kojoj ste, ali u svakom slučaju vi ste ti, ne ti drugi narodi koji su neke odluke o sebi donosili demokratskim putem na referendumima, nego vi to pravo dajete ili uzimate. Dakle, vi sebi uzimate božanske prerogative u kojima vi odlučujete o sudbini drugih. Pa, sad, ako ste liberalni onda kažete – trebalo je da ih pustimo da idu.

Druga reakcija u onim krugovima koji za sebe ne misle da su liberalni, a to su mi izgovorili apsolutno svi, od prodavaca do taksista i državnika, to je – Albanci i muslimani su im izglasali državu. I ne sećam se da sam čula da je neko rekao da su Albanci i muslimani ravnopravni građani Crne Gore, koji predstavlja priličan procenat građana Crne Gore, i u kojoj, pošto ona nema rasistički odnos prema njima, oni imaju pravo glasa, a pošto imaju pravo glasa, onda se i oni pitaju u kakvoj državi treba da žive. I mislim da ta izjava, ne samo što je rasistička i što se u tom konceptu ismevanjem neke druge rase ismeva i crnogorska država, nego što ona svedoči o tome kakav je vaš odnos prema tom drugom. Dakle, taj drugi u stvari po toj izjavi ne bi trebalo da ima pravo glasa. Dakle, to je isti onaj koncept iz 1912 – taj drugi nije ravnopravni deo naše države, taj drugi nije legitiman. Ako taj drugi nije legitiman, onda su prema njemu dozvoljena sva sredstva, kao što je bio slučaj sa članovima i pripadnicima opozicije u Srbiji tokom XIX i XX veka, a ako su prema drugom narodu dozvoljena sva sredstva, onda taj drugi narod na kraju tu vašu vlast doživljava kao okupaciju i protiv te okupacije počinje da se bori sredstvima koja nisu nimalo nežna. Prema tome, ako pođete od toga da je taj drugi nelegitiman i da on nije ravnopravan, vi se neminovno dovodite u situaciju da će on kad-tad krenuti protiv vaše države i samim tim se najčešće dovodite u situaciju da ćete tu teritoriju, koju ste jedva toj Srbiji priključili 1912. na kraju jednog istorijskog procesa izgubiti. Taj gubitak mislim da je nešto nad čim Srbija, ako želi da uopšte opstane u jednom savremenom smislu, mora da razmišlja.

Sada se bavim istorijom Beograda na prelazu XIX u XX vek i između ostalog radila sam analizu imena ulica. Ulice su u Beogradu prvi put dobile imena 1895. godine i tada je imenovano 226 ulica i meni je sad bilo zanimljivo koje se vrednosti vide kroz ta imena, koji su ljudi zaslužili da dobiju imena ulica u Beogradu, koji je to sistem vrednosti koji se tu može pročitati. Ima tu mnogo zanimljivih stvari, ali evo, sad ću izvući samo jednu. Postoji samo jedan jedini strani pojam, dakle, nema nijednog stranca, nijednog stranog pisca, nijednog stranog političara, nijednog stranog geografskog pojma, bilo čega stranog, osim jedne ulice, a to je Moskovska ulica. Dakle, jedini strani pojam u 226 naziva beogradskih ulica bila je Moskva. Njih je naravno imenovala gradska komisija koju su činili intelektualci, pretežno, moram da kažem, istoričari. S druge strane, u tom istom Beogradu u tom trenutku imamo 400 kafana i analizirala sam imena tih kafana i to su najneverovatnija imena. Glavna beogradska kafana tog trenutka zvala se Njujork. Kakvu su predstavu ti ljudi mogli imati o Njujorku, oni te 1895. nisu videli ni fotografiju Njujorka. Dakle, šta je mogla biti njihova percepcija Njujorka? Ali je glavna kafana na Terazijama bila Njujork, pa smo imali Hamburg, Bosfor i Dardanele da ne pominjem, ali čitav svet, čitava svetska geografija nalazila se u imenima beogradskih kafana. Dakle, ljudi su sve to znali, imali su potrebu da svoje kafane imenuju na taj način, a elita je imala potrebu da od svih ulica jedino izdvoji Moskvu.

Zato ja stvarno mislim da je ovo trenutak potpunog istorijskog poraza, zaista trenutak kada mi moramo i kada je naša dužnost da razmislimo o toj eliti, a vidimo da je ta elita, bar ona kulturna, bar ona intelektualna, nesmenjiva. Dakle, ista ona elita koja je dovela Slobodana Miloševića, ista ona elita koja je njemu napravila ideološki rezervoar, to je ista elita koja je sada ispraćala vozove u Crnu Goru, dakle, to su ti isti ljudi. Jedan nemački istoričar, on se zove Fric Fišer, napisao je jednu briljantnu knjigu koja se zove Savez elita. U toj knjizi on je pokazao da je bez obzira na sve ono što se dešavalo u nemačkoj istoriji, od ujedinjenja 1871, pa do kraha nacizma 1945, dakle, bez obzira na sve sisteme, bez obzira na to da li se radilo o carstvu ili o Vajmarskoj republici ili o socijalističkoj revoluciji ili o nacizmu, da je postojao jedan savez elita, koji je određivao nemačku spoljnu politiku i glavne nacionalne vrednosti. I ta knjiga Frica Fišera, to njegovo razmišljanje o kontinuitetu interesa određenog saveza elita, mislim da smo dužni da na taj način razmišljamo o Srbiji.

Taj savez elita činili bi otprilike oni koje je naveo u svom neponovljivom i briljantnom tekstu moj kolega Nikola Samardžić, povodom Đinđićevog ubistva. On je u tom poznatom tekstu, Ubistvo u Orijent ekspresu, rekao da su Đinđića ubile upravo te vladajuće elite, jer su sve one imale interes da Đinđića više nema. A ja sad dalje razmišljam o tome što je rekao Nikola Samardžić i mislim da su te elite u savezu od XIX veka i da od XIX veka te elite nemaju interes da se Srbija promeni. I nemaju interes da Srbija postane deo Evrope i nemaju interes da Srbija ikada sprovede ozbiljnu reformu društva, jer šta bi radila Srpska pravoslavna crkva u reformisanom modernom srpskom društvu? Koje bi bilo njeno mesto? Svakako ne ovo koje ona ima danas kao vrhovni moralni i politički poglavar. Kakvo bi bilo mesto vojske u modernom srpskom društvu? Ona sasvim sigurno ne bi bila vrlo bitan politički činilac kakav ona jeste u Srbiji tokom čitavog XIX i XX veka. Da li bi jedna Akademija nauka mogla da bude išta više od onoga što je u Francuskoj, u modernom društvu, gde je to jedna čast, ali nemaju oni političku poziciju, ne mogu oni da se izražavaju prilikom svakog političkog problema koji se pojavi, da oni izlaze sa svojim mišljenjem i da oni smatraju da to mišljenje treba da bude nacionalni program, da su oni ti koji pišu nacionalni program.

Dakle, u modernom društvu intelektualci ne mogu imati to mesto. Oni su, naravno, u konkurenciji, oni nude različita rešenja, oni su tu da kritički misle, to je njihov posao, ali moderno društvo ne trpi državnog pesnika. Državni pesnik sa reformisanom Srbijom gubi svoje mesto i odlazi na tržište, na kojem će se njegove knjige možda prodati, a možda neće, ali više neće biti onaj glas koji već 20 godina određuje naš nacionalni program. Šta bi radila naša trenutna finansijska elita u modernom društvu, koje ima čitav niz različitih elita, koje su u međusobnoj konkurenciji, gde onda nema samo jedan monopol određene vrste oligarha i tako dalje. Situacija o kojoj sam sada govorila jeste Srbija 2006, ali je to i Srbija 1906, to je i Srbija 1886. U svim tim godinama ove vrste elita stoje u formalnom ili u neformalnom savezu protiv Srbije i ja sam nekako sve više u to ubeđena i sve više moja istraživanja istorije Srbije pokazuju da je to društvo imalo impulse, imalo motiva da krene dalje i da je imalo briljantne predstavnike, pojedince koji su želeli promenu, koji su gurali i na pri tome najčešće izgoreli na kraju. Ali uvek je postojao taj neverovatni zid, koji mi svi osećamo, ali ne znamo da ga definišemo – mi svi osećamo neku prepreku. Ta prepreka nije samo Koštunica, to bi bio preveliki kompliment za njega kada bismo mi verovali da on to sve može da zakoči. Problem je, dakle, kako sada to rešiti.

Mislim da je prvi korak da se to uopšte definiše, da mi vidimo u čemu je taj problem. Dobro, to društvo jeste nerazvijeno, dobro, ono nije dovoljno obrazovano, ono nema građansku klasu, ono nema mnoge stvari koje ga čine evropskim društvom, toga takođe moramo biti svesni, ali ja ipak na kraju svega mislim da je elita izvršila to ključno kočenje srpskog društva i da to neprestano radi, jer svaka promena ugrožava tu vrstu elite i tu vrstu pozicije koju oni žele za sebe da imaju. Ta vrsta pozicije zapravo je osnova jednog autoritarnog poretka i zbog toga ta elita neprestano jedino i može da proizvede autoritarni poredak. Nikakav demokratski poredak i nikakva ekonomska reforma tu nisu mogući, jer sve to ugrožava njihovu poziciju. I zbog toga se, mislim, Srbija neprestano i vrti između raznih vrsta autoritarnih poredaka, tražeći neprestano jedan novi oblik u kojem će ta elita koja je u suštinskom savezu, da preživi. Može da izgleda neki put da se oni posvađaju, može, evo sad smo nedavno mogli da pratimo tu raspravu između Akademije nauka, Narodne knjige i Zavoda za izdavanje udžbenika, ko ima pravo da piše istinu o Srbiji, da objavi srpsku enciklopediju. Među njima naravno dolazi do trvenja i onda to može izgledati kao neka struktuirana elita koja ima međusobnu konkurenciju, ali kad su suštinske stvari u pitanju – savez je tu. On nije nikada potpisan, ali on je do te mere suštinski, da se ja bojim da se on teško može dovesti u pitanje i mislim da je to ključni problem.

Sada nam to sve postaje jasnije, sada se to kristališe sa ovim već potpunim odvajanjem od sveta. Mislim da je to nešto što odgovara najvećem broju pripadnika ovih raznih pomenutih elita i da je to, bojim se, trajno opredeljenje srpskog društva.

Svetlana Lukić: Čuli ste pesmu Nazad Horkeškarta, to je Peščanikov predlog himne nove nezavisne Srbije. Politika je nedavno na naslovnoj strani u bojama srpske zastave štampala stihove Bože pravde, da je naučimo. To je dosta težak tekst, naša himna je lakša za pamćenje. Dakle – Nazad u mrak, daju nam znak, nazad u kvar, za davnu stvar. Nazad u mulj, potop i ulj, nazad u boj za narod svoj. Nazad u jad, selo i grad, i star i mlad unazad sad, nazad.

Učićemo mi ovo još. U nastavku Peščanika slušate socijalnog psihologa, Jovana Bajforda. Jovan, kao što znate, već je nekoliko puta bio gost Peščanika, ovih dana je u Beogradu, a živi i radi u Engleskoj.

Jovan Byford: Prvo je počelo sa prvom i drugom, a onda nas je to naravno dovelo do izmišljanja treće Srbije, koja je negde između prve i druge. To je tema o kojoj se danas najčešće raspravlja i uglavnom na onim medijima koji su na neki način vezani za sadašnju vlast. To su Politika, NIN, to je Nova srpska politička misao. I obično, ono što se tu isto navodi kao detalj, jeste da to nije izmišljotina sadašnje srpske političke scene nego navodno sve evropske zemlje, sve demokratske zemlje su zadnjih 10 godina morale da prođu kroz to izmišljanje trećeg puta. I meni, kao nekom ko dolazi iz Engleske, cela ta tematika je poznata, jer Engleska je pre 10 godina isto tako tražila svoj treći put. Ali kad se poredi pronalaženje trećeg puta kod nas i na zapadu, tu postoje neke suštnske razlike koje kazuju koliko je ova naša situacija prilično bizarna. Recimo, kada je Toni Bler sredinom 90-ih osnivao novu Laburističku stranku, odnosno prekrajao staru u novu, to je bila situacija u kojoj laburisti prethodnih 10 godina nisu bili na vlasti i sva ispitivanja javnog mnjenja su pokazivala da laburisti onakvi kakvi jesu neće moći da ponovo osvoje vlast i da je zbog toga bilo neophodno transformisati tu stranku. Znači, to je nešto što su uradile opozicione stranke da bi uspele da nekako prigrabe ono što se zove middle ground, znači neku sredinu, nakon gotovo 10 godina vladavine Margaret Tačer, koja je Englesku i u klasnom smisu i uopšte englesko društvo potpuno transformisala.

Kod nas, s druge strane, postoji situacija u kojoj stranke koje su na vlasti pokušavaju da pronađu sebe izmišljajući neku novu, treću Srbiju, da pronađu sebi neki deo političkog prostora na sceni i posmatraju sebe kao nekoga ko treba da se pozicionira između dva ekstrema, pri čemu je jedan ekstrem desnica, znači radikali, koji se nalaze tamo gde se nalaze, između ostalog i zahvaljujući činjenici da je sadašnja vlada nakon 2000. godine želela da nastavi sa politikom kontinuiteta, koja je omogućila radikalima da opstanu i da budu to što jesu. A s druge strane je ta druga Srbija, gde se oni diferenciraju u odnosu na jednu malu stranku, za koju stalno tvrde da neće preći ni cenzus. I onda je to ta bizarna situacija, da ljudi koji su na vlasti dve i po godine traže svoje mesto na političkoj sceni.

Pa nema goreg dokaza da su potpuno nesposobni od toga da oni nakon dve i po godine na vlasti još uvek moraju da definišu svoje mesto. To je jedna krajnje, krajnje bizarna situacija. A s druge strane, ako se pogledaju primeri iz drugih zemalja, recimo iz Engleske, sa njihovom potrebom za trećim putem, Toni Bler, kada je stvarao novi laburistički pokret, i on je želeo da to formuliše kao neki treći put, ali to nije ispao treći put, jer on je od svoje stranke zapravo napravio konzervativce, tako da Engleska sada ima dve konzervativne stranke. To se na neki način dešava i ovde, jer se treća Srbija pozicionira kao nešto što je između prve Srbije, znači radikala, druge Srbije, odnosno LDP-a, ali uvek se naginje radikalima, jer oni su uvek užasno ljubomorni na radikale što radikali imaju svoje fiksirano biračko telo koje uvek glasa, oni bi užasno želeli da imaju to isto i vide da se to može uraditi tako što će se neke ideje koje su bliske radikalima promovisati. I isti termini, govor mržnje, esktremizam se koriste i za radikale i za ove druge. I onda znači svako može da kaže bilo šta, a ako neko odgovori na to, onda je i to ekstremizam, prema tome, to na neki način neutrališe ovo prvo. Kao kada je poslanik Krasić rekao za Ivanu Dulić-Marković da je ustaša, onda je ona rekla da su oni fašisti, i onda je ispalo da je to sada isto. Sad je 1:1 u toj bici između radikala i između ovih koji su isto toliko radikalni na ovoj drugoj strani i onda nikom ništa. Oni su se izvređali i sve je sad potpuno svejedno.

Ili kada recimo u Politici od ove nedelje kažu da je ono što je umetnik iz Irske rekao u Peščaniku o Ćele kuli i radikalima i tako dalje, da je to potpuno identično ovome što je rekao Krasić u skupštini. A između ostalog tu se kaže i da ako Petar Luković za nekoga kaže da je budala, da je to identično onome kad neko kaže da je neko ustaša. Znači, reći za nekoga da je budala i reći da je ustaša, to je isti govor mržnje. Uvrediti nekoga, reći mu da je budala nije govor mržnje, govor mržnje je ako se neko uvredi na nacionalnoj osnovi ili se uvredi na osnovu njegove seksualne orijentacije, na verskoj osnovi, i to je govor mržnje, a nije govor mržnje nekome reći da je budala. To je nepristojno, ali nije govor mržnje. Razlog zbog koga se kaže da je sve to isto, ide na ruku radikalima iz prostog razloga što se gubi iz vida da postoje suštinske razlike između reći za nekoga da je ustaša i biti umetnik, pa u Peščaniku reći da treba od radikala praviti Ćele kulu. Tu postoji suštinska razlika.

Recimo, u Engleskoj se može čuti vic koji se priča na račun advokata ili ljudi iz poreske uprave i tako dalje, gde se kaže – kako se zovu 10 advokata na dnu reke, i onda je odgovor – dobar početak. I to su vicevi koji se prepričavaju i koji se mogu pročitati i u novinama i tako dalje, koji sami po sebi nisu problematični, ali vi recimo na sajtu Kju Klus Klana možete pročitati taj isti štos o crncima ili na sajtu Stormfranta taj isti vic se priča o Jevrejima. I sad, u čemu je razlika između to dvoje? Da li je ispričati taj vic o ljudima iz parking servisa govor mržnje prema ljudima iz Parking servisa i da li je to isto kao napisati taj vic o Jevrejima ili o crncima? Ako neko ne vidi razliku između to dvoje, to je problem samo po sebi, jer crnce jesu bacali u reku na taj način, a ljude iz Parking servisa nisu i najverovatnije niko ni neće. Znači, kada poslanik Krasić u skupštini kaže da je Ivana Dulić-Marković ustaša, to se mora staviti u kontekst. Taj poslanik je poslanik stranke koja je tokom 90-ih sve Hrvate isključivo zvala ustašama i koja im je pretila zarđalom kašikom i drugim stvarima. Znači, nekome reći da je ustaša, a čovek koji to kaže potiče iz tog ideološkog miljea je potpuno drugo, nego kada neki umetnik iz Irske kaže da će od Vučića da pravi Ćele kulu. To je razlika između štosa i ozbiljne pretnje. Kada se ta razlika izbriše, onda će ljudi jednostavno postati potpuno desenzibilisani na takvu vrstu mržnje. Onda reći neku fašističku izjavu i označiti to kao fašizam jedno dugo neutrališe i to je to, i to mora fašistima da ide na ruku. A obaška što ljudi koji formulišu čitavu ideju o trećoj Srbiji, koja bi bila između ova dva ekstrema, kada dođu do izbora koji je od ta dva gori, vrlo često će drugu Srbiju označiti kao mnogo strašniju i mnogo goru.

I to se može videti na sajtu Nov srpske političke misli. Ovih dana je bio organizovan neki simpozijum o ekstremizmu i Slobodan Antonić je tamo imao uvodno izlaganje, u kojem on analizira ekstremizam u Srbiji i to poređenjem dve ekstremističke struje u Srbiji, a to su LDP i radikali. To je objavljeno dva dana nakon što je Krasić rekao Ivani Dulić-Marković da je ustaša, ali on zaključuje da radikali nisu ekstremna stranka, ali da LDP jeste i da nam LDP preti nekim revolucionarnim prevratom, a radikali su se od 2003. potpuno primirili, oni sad više nisu ekstremistička stranka. Znači, treća Srbija je između radikala i LDP-a, ali ako biraju između ta dva zla, pa naravno da je najlošiji LDP koji ima 5 odsto podrške, ali baš zato što imaju samo 5 odsto oni su nešto kao kvazirevolucionarni i tu će biti nekog prevrata i takodalje, potpuno neke nebuloze. Prirodno je približavanje radikalima – možda se to kaže za slučaj da oni dođu na vlast, trebaće i tada političkih analitičara. Ali u svakom slučaju, posledica toga je da treća Srbija zapravo legitimiše ovu prvu, zato što delegitimiše ovu drugu i predstavlja ovu drugu kao nešto što je ekstremno i što je neprihvatljivo.

U NIN-u na naslovnoj strani navodi se naslov članka Tajni susret 120 vladara sveta. Kada sam pisao svoju knjigu o teorijama zavere mislio sam da će ta knjiga biti interesantna jedino sa nekog istorijskog stanovišta, znači, da će se ljudi sećati šta je bilo 99. i smejati se tome. Međutim, ovaj članak objavljen u NIN-u kao da je prepisan iz Politike 99. godine. Ali tu postoji i nešto drugo, što je još mnogo značajnije i opasnije. Recimo, nije nepoznato da kod nas, naravno, novine nemaju dopisnike u inostranstvu, i onda se rubrika iz sveta često prenosi iz drugih časopisa, i to je jedna sasvim legitimna strategija i ovaj članak u NIN-u o sastanku grupe Bilderberg u Kanadi je upravo članak te vrste. Novinarka koja je napisala taj članak nam od samog početka govori ko je njen izvor, a njen izvor je jedna organizacija koja se zove American Free Press i novinar koga ona najviše citira se zove Džejms Taker. I nije potrebno biti neki ekspert ni za emaričku desnicu ni za teorije zavere da se to sazna. Ako ubacite u Google Amerikan Free Press dobićete odmah informacije o kome se radi. Međutim, Amerikan Free Press je organizacija koja je nastala pre nekoliko godina, nakon što je časopis koji se zvao Spotlight bankrotirao, i ljudi odatle su osnovali Amerikan Free Press. A Spotlight je časopis koji postoji od 75. godine i njega je osnovao Liberty Lobby, koji je organizacija američke desnice koja se u većini literature koja se bavi američkom desnicom označava kao organizacija koja je odgovorna za opstanak organizovanog antisemitizma u Americi. Između ostalog, oni su vrlo tesno sarađivali sa Institutom za istorijsku reviziju, koja je najvažnija institucija za negiranje holokausta u Americi.

Znači, kada je taj Liberty Lobby bankrotirao, njegovi članovi su osnovali taj Amerikan Free Press i taj časopis deli svoju adresu sa raznim drugim desničarskim organizacijama, što u stvari ukazuje da su oni jedno te isto. A interesantno je da je čovek koji je osnovao Amerikan Free Press vrlo tesno povezan sa Dejvidom Djukom, koji je jedan od lidera Kju Kluks Klana, a i zet je čoveka koji je osnovao Stormfrant. Znači, vi danas u NIN-u, u jednom glasilu koje pretenduje da bude neki mejnstrim časopis, imate članak koji je prepisan sa internet sajta jedne političke organizacije, koja je zapravo glasilo političkih organizacija kakav je Stormfrant. To ukazuje na nekoliko stvari, a prvo na to ne postoji neka osetljivost na vrlo problematične desničarske teme, koje bi tom autoru mogle da ukažu – pa, ovde možda nešto nije sasvim u redu. Ako to pogledamo u kontekstu glasila kakvo je NIN, oni su pre nekoliko meseci imali članak o streljanju na internet forumima, u kojima je PodForum Peščanika poređen sa forumom Stormfranta i gde su oni predstavljeni kao identične stvari. Znači, tada Stormfrant nije spominjan kao nešto ekstremno da bi se delegitimisao Stormfrant, nego da bi se delegitimisao Peščanik. Ali onda, nekoliko meseci kasnije u istom tom NIN-u se prepisuje članak, koji potiče potpuno iz ideološkog miljea Stormfranta. Znači, vidimo formiranje neke ideje o srednjem putu koja naginje ka ovom prvom, jer sa njim ima prirodne ideološke sličnosti. Isto se dešavalo u Srbiji 30-ih godina prošlog veka. Ljudi koji su insistirali da su komunizam i fašizam dva podjednaka zla, uvek su završavali na strani fašista.

Kad je došlo do prekida pregovora o pridruživanju Evropi u maju, bilo je interesantno posmatrati kako se o tome izveštava na zapadu, recimo u Engleskoj. Dosta pažnje tome je posvećeno na BBC-u i tako dalje i zbilja nije bilo nikakvih antagonističkih stavova izrečenih o Srbiji. Znači, ja mislim da na zapadu oni zbilja sada Srbiju ne posmatraju, uprkos onome što se ovde može pročitati, kao bilo šta posebno. Oni posmatraju Srbiju u paketu, čak se ni ne govori toliko o Srbiji, govori se o zapadnom Balkanu. Znači, Srbija će ući kada ispuni određene uslove. Ali mislim da se ovde javlja problem, a to je ta Koštunicina ideja o dvosmernoj saradnji. To je kao kad bih ja otišao u biblioteku i kažu mi – izvini, dečko, moraš da ostaviš torbu na šalteru, a ja kažem – a šta ćete vi meni da date, gde je tu dvosmerna saradnja. Potpuno bezveze, nema dvosmerne saradnje, ispuni uslove ako želiš da se učlaniš u taj klub i gotovo. Ali ovde se to uvek dešava zbog te opsesije samim sobom, zbog te opsesije da je Srbija nekako posebna i tog kompleksa da Srbiju svi mrze, što na neki način predstavlja možda i svest o tome da se jesu dešavale grozne stvari i da možda imaju i razloga da nas posmatraju kao posebne, ali uopšte nemam utisak da je to tako. Jer tamo se mnogo više polemiše o tome da li Turska može da bude deo Evropske unije nego Srbija, zato što je Srbija njima potpuno neinteresantna kao takva i jedino što ih zanima jeste da se izruči Ratko Mladić.

Sećam se da je Vladeta Janković još davno rekao kako je Koštunicina misija da on jednog dana ode i učestvuje u nekim pregovorima, na nekoj mirovnoj konferenciji i da tamo nešto potpisuje. I to je zapravo ta ideja da Koštunica ima želju da on ode negde i da njega neko pita za njegovo mišljenje i da on tamo izigrava nekog mudraca, a to ga niko neće pitati, jer Srbija nije u toj poziciji. Niko tamo ne analizira njegove misli, to je birokratski proces usaglašavanja normi i prihvatanja jednog sistema vrednosti za koji se zalaže Evropska unija, ništa drugo. U redu je da kod nas postoje te javne debate hoću – neću, ali ako se ta debata odvija u glavi predsednika vlade onda imamo problem, ne ako ta debata postoji u društvu, ona i treba da postoji u društvu. I njihova opsesija partnerskim odnosom je potpuno besmislena. Kao kada Jočić koji traži partnerski odnos između policije i novinara, da novinari opanjkavaju šta se dešava među navijačima. To je stalno mesto, niko ne radi svoj posao, svako traži neki partnerski odnos, potpuno besmisleno, a taj partnerski odnos je zapravo način da se ne radi ništa.

Svetlana Lukić: A Jovane, kako je tamo propraćena sahrana Miloševića?

Jovan Byford: Mene je užasno iritirao taj period posle Miloševićeve smrti zato što je to bio neki užasno dosadan vikend. I oni su bukvalno na tom BBC-u, koji ima vesti 24 sata, i na CNN-u i tako dalje, pošto se ništa drugo nije dešavalo, permanentno imali novinara kod skupštine, koji više nije znao šta da radi, pa je na kraju komentare iz naših tabloida. Padala je neka kiša i potpuno je izgledalo kao da je cela Srbija u žalosti zbog Miloševića. Ja sam onda mislio – hajde, neka neko nešto uradi, neka neko dođe i protrči go ispred te kamere i da viče – umro Sloba. Teško je objasniti ljudima u Engleskoj da ti generali u uniformama nisu stvarno generali nego da su penzionisani, da su se obukli u svoje paradne uniforme, da ti ljudi tamo ne predstavljaju državu, a stvarala se slika kao da se njemu odaju državničke počasti. I stvarno, ja sam mislio da neko treba da iznajmi avion sa onim transparentom iza, da samo napiše – gotov je, ili bilo šta, ali čisto da bi se videlo neko različito mišljenje. Oni baloni su bili super, ali su došli suviše kasno, jer trebalo je reći nešto pre sahrane, u onom periodu od nekih 48 sati, kada se ništa nije dešavalo. I trebalo je ispuniti taj prostor jednom kampanjom, da se pokaže da ti koji su tamo plakali u Požarevcu, da je to manjina u Srbiji i da oni ne predstavljaju sve ostale.

Užasna je frustracija ljudi koji imaju te neke vizije o srpskom Kosovu i tako dalje, to što oni nemaju nikakvu silu, to što oni ne mogu ništa i da hoće. I to možda njih na neki način čini još tvrdoglavijim, jer nemaju čime da se odupru. To je kao kad uzmete dete, pa ga onako na odstojanju držite za glavu, a ono užasno maše rukama i što je dalje od vas, što ga na većem odstojanju držite, to on jače maše rukama iz sopstvene nemoći. Tako da to je situacija u kojoj će se Srbija naći, ona više ne predstavlja nikakvu opasnost i kada se kaže da će ta Srbija, Kosovo biti fitilj na Balkanu – svi se smeju. To je fitilj koji će posle dve sekunde neko da zgazi i taj fitilj će se ugasiti i Srbija je sada u situaciji da je apsolutno niko ne šljivi. Mislim, ovo sa ovom utakmicom i Koštunicom, to je sprdnja, oni se sami sa Koštunicom zezaju, jer više nema šta ozbiljno da se kaže. Šta ozbiljno reći kada je sve što je ozbiljno već rečeno, oni sada izvale štos, kojim Koštunicu predstavljaju kao nekoga ko sebe užasno ozbiljno shvata, ali oni više ne mogu ozbiljno da ga shvate. I onda portparol reaguje opet ozbiljno, dobro da nije rekao – mi smo u Urugvaju 36. godine bili četvrti, mislim, potpuno jedna suluda situacija i na jedan štos oni odgovaraju ozbiljno. Potpuno bezveze, i stvarno, očigledno je se oni sprdaju sa njim. To može da bude i loše po nas, jer što se više oni sprdaju, to će ovi da se osećaju poniženije i onda će još više da idu đonom i da kontriraju, a onda radikali uživaju u tome. Sve ove teme, sve ove ideje njima idu na ruku, jer oni su u tome uvek bili još mnogo bolji, u tom kontriranju, u nekim prostaklucima.

To je stalan povratak unazad, to više nije stagnacija i nije da sad nešto ide na gore, u smislu da je drugačije nego što je bilo, ali ide na gore. Ovo je potpuno povratak unazad, kada mi danas imamo rasprave u kojima učestvuju akademici. Akademija nauka, ljudi koji su sada još 15 godina stariji nego što su bili pre 15 godina kada su počeli sa time – oni sada još uvek raspravljaju o pitanjima ko je tu Srbin, ko nije Srbin, gde su granice tog nacionalnog bića, šta se dešava. Potpuno je vraćen film na teme s kraja 80-ih, gde su ljudi 15 godina senilniji nego što su bili, ali teme su ostale identične. Oni su i pre tri četiri godine razgovarali o tome, ali između svoja četiri zida na Akademiji, niko ih nije šljivio. Ali danas su oni opet u centru pažnje i opet su u centru pažnje pitanja opstanka nacije, Srbija se saginjati neće. Apsolutno se vratilo ono što je bilo pre 15 godina.

Svetlana Lukić: Slušali ste Jovana Bajforda, a pripadnici neke istočnjačke religije, mislim da su bramanci, veruju da kada neko ozbiljno zgreši ponovo će se roditi svakako, ali na nekom daleko nižem stupnju, na primer kao buba, kao žaba ili neki drugi ljigavac. Srbija je za života umrla i rodila se na nižem stupnju, izgubila je identitete koje je imala i izgleda pod hitno moramo da skuckamo neki drugi. O tome će govoriti docent Fakulteta političkih nauka, Slobodan Marković, ali pre toga da čujemo priču o bogatom istorijatu srpskog političkog ekstremizma.

Slobodan G. Marković: Pošto je teško definisati šta bi sve moglo da se podvede pod politički ekstremizam, ja sam uzeo njegov radikalan oblik, a to je političko ubistvo. Političko ubistvo kod Srba je nešto što je toliko prisutno, da od 1804. do danas teško da bi bilo moguće naći godinu u kojoj nije izvršeno bar jedno političko ubistvo. A bilo je godina u kojima je izvršeno više hiljada ili više stotina. Ono što je karakteristično za Srbiju je da je ona prošla kroz nekakva tri perioda u tom ekstremizmu. U prvom periodu, u XIX veku, naši vladari, i Karađorđe i Miloš, oci srpske državnosti kako vole da ih nazivaju, zapravo su želeli da zavedu apsolutnu vlast, da ne kažem strahovladu. I naravno, u tom zavođenju apsolutne vlasti oni su naišli na otpor, pre svega drugih knezova koji su želeli da zavedu oligarhiju. Dakle, niko se nije zalagao za demokratiju, razlika je bila samo u tome ga li će prevagnuti apsolutizam ili oligarhija, vladavina jednog ili vladavina nekolicine. Na tom samom početku, ono što uočavaju naročito istoričari koji su podržavali dinastiju Obrenovića, jeste broj ljudi koje je u svojoj jarosti Karađorđe ubio ili su ubijeni po njegovom naređenju. I oni su došli do broja 125. Dakle, tu se radilo o jednoj ličnosti koja je lako upadala u jarost, ličnosti koja je bila psihički neuravnotežena, koja je naredila da se ubiju njegova otac i brat, pa onda nije ni čudo da je i toliko drugih ljudi ubijeno. I to je bio jedan vrlo loš primer.

Drugi primer, to je knez Miloš, on nije ubijao iz jarosti, on je ubijao iz pragmatizma, ko god mu se suprotstavio, taj je nemilosrdno bio ubijen. I uopšte, istoričari beleže da je okrutnost njegovih organa bila užasavajuća, to kažu čak i oni koji su skloni knezu Milošu. I uopšte, taj XIX vek protiče u toj borbi da se ograniči moć vladara i otpor vladara da ta ograničenja prihvate. Međutim, mi nemamo u pravom smislu političke stranke u Srbiji sve do 1871. Onog trenutka kada nastaju političke stranke, počinje da se pojavljuje jedan ekstremizam koji nam je poznat iz novije istorije. Dakle, velika je omraza među strankama, velika netrpeljivost i kada se tu ubacio jedan vanustavni činilac, koji je i mimo ustava koristio svoja ovlašćenja, a to je bio knez i kasnije kralj Milan, onda se do te mere zakrvila situacija da je u takozvanom Radikalskom odisaju ubijeno oko 400 ljudi u periodu od 1877. do 1896, dakle za nekih 10 godina. Ono što se dešava u XX veku, to je da se ekstremizam intenzivira i da moć države na globalnom nivou raste, da država sve više počinje da poprima one zastrašujuće mogućnosti koje je predvideo Orvel u knjizi 1984, i sa tom moći države oni koji su na vlasti počinju sve efikasnije da uništavaju neprijatelja.

Ali tri ubistva, tri izraza političkog ekstremizma u srpskoj istoriji opredelila su na neki način celu našu modernu istoriju. To su Majski prevrat, ubistvo Franje Ferdinanda i ubistvo hrvatskih poslanika u parlamentu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1928. godine. Prvo ubistvo je donelo Srbiji užasan imidž, da je to država kraljeubica i primitivna država koja liči na azijske horde i kojom vlada vojna kamarila – bio je to Majski prevrat 1903. Drugo ubistvo, ubistvo Franje Ferdinanda još više je učvrstilo taj imidž, a posebno u javnosti Nemačke, Austro-Ugarske i zemalja naslednica. A treće ubistvo, dakle ubistvo grupe hrvatskih poslanika u parlamentu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca otvorilo je put ka još većem etničkom ekstremizmu i na talasu tog ubistva, do tada marginalna pojava u hrvatskom društvu, Ante Pavelić, počeo je da regrutuje svoje buduće saradnike. Može se reći da su u ta tri ubistva Srbi nastupili saborno. Prvi su izvršili Srbi iz Srbije, drugo su izvršili Srbi iz Bosne, a treće ubistvo je izvršio Srbin iz Vasojevića, dakle, iz Crne Gore. I eto, na taj neobičan način su se takođe Srbi našli ujedinjeni.

Vidite, Apis, njegova uloga u Majskom prevratu je u velikoj meri stvar mita. Govori se o tome da je on bio vođa mlađih zaverenika, ali Britanci, koji su bili najbolje obavešteni o tome, jer su jedini insistirali na kažnjavanju kraljeubica, nigde ga ne pominju, ni u jednom spisku. Znači, on je tu odigrao neku ulogu, ali mnogo manju nego što mu se pripisuje. Kad počinje njegov uspon? Počinje formiranjem udruženja Ujedinjenje ili smrt. Obično u javnosti postoji pogrešna pretpostavka da je Crna ruka organizovala Majski prevrat. Ne, Crna ruka nije tad postojala, Majski prevrat je organizovala grupa nezadovoljnih oficira i nezadovoljnih političara, u jednoj zaveri u kojoj je učestvovalo otprilike 120 oficira. Crna ruka nastaje 1911. godine, u vreme kada inače cvetaju tajna društva po celoj Evropi, ali ono što je bitno, to je da je Dragutin Dimitrijević-Apis 1913, već sa rangon pukovnika postao šef Obaveštajnog odeljenja generalštaba. On je bio svojeglav čovek, koji je mnogo štošta radio na svoju ruku, vrlo retko konsultujući vladu ili je uopšte ne konsultujući. Pri tome, lična mržnja između njega i Nikole Pašića je bila nešto što se moglo videti golim okom.

Kada su zaverenici iz Mlade Bosne počeli da pripremaju Sarajevski atentat, oni su bili u kontaktu i sa nekim članovima Crne ruke. Da li je Apis znao za to i da li je Apis učestvovao u svemu tome, postoje dve priče. Po jednoj, on je pokušao da spreči atentat, po drugoj on je dao podršku, pa je možda tu podršku u poslednjem trenutku povukao. Ali ono što je bitno, čini se da je on znao za pripreme za taj atentat. I kako vi sad jednom racionalnom zapadnjaku da objasnite da imate načelnika Obaveštajnog odeljenja generalštaba, da on zna za atentat, ali da o tome neće da obavesti predsednika vlade. I zato se na zapadu veruje da je srpska vlada u to umešana, to je jedna priča koju su lansirali, naravno, austrougarski i nemački krugovi, i koja je aktuelizovana tokom ratova 90-ih, kada je Srbija izgubila bilo kakav ugled. Neretko možete da pročitate obnovljene te optužbe da je Srbija izazvala Prvi svetski rat, iako nema apsolutno nijednog dokaza da je predsednik vlade bilo šta o tome znao.

Međutim, tu se nije zaustavila Apisova delatnost. Problem je nastao 1915. godine, kada su vođeni pregovori sa Grčkom, Rumunijom, Bugarskom, kada se želelo da se te države uvuku u rat, jer na Balkanu su samo Srbija i Crna Gora ratovale, sve druge zemlje su stajale po strani i gledale. I onda se pokazalo da su i u Rumuniji i u Grčkoj glavna prepreka ulasku u rat njihovi vladari, posebno u Grčkoj. Sve balkanske dinastije, sem srpskih, bile su dinastije nemačkog porekla. I normalno, po prirodi stvari one su bile bliže Nemcima i Austrougarima nego Britancima i Francuzima i Rusima. I u toj situaciji Apisu je palo na pamet da možda ne bi bilo loše ubiti tog grčkog kralja, a možda i rumunskog. Dakle, Apis je bio tipičan primer političkog ekstremiste, koji ne samo da nije bio nesklon rešavanju pitanja političkim nasiljem, nego naprotiv, smatrao je da je to prilično dobra stvar.

S druge strane, Gavrilo Princip je kod nas i dalje heroj, postoji ulica Gavrila Principa, postoji osnovna škola u koju deca idu, dakle, deci se servira da je on neki heroj. U suštini, on je jedan nesrećnik i ništa više od toga, ali to je još jedan primer ogromnog neslaganja između našeg i stranog viđenja iste stvari. Za nas je on patriota, za Austrijance on je terorista. Vi znate da je u Sarajevu bila obala Gavrila Principa, sada je to obala Franje Ferdinanda, vidite kako se sve menja. Imate još jedan primer,1921. godine bila je veoma aktivna teroristička organizacija koju su osnovali komunisti, Crvena pravda. Tu je između ostalih bio aktivan i Rodoljub Čolaković. Ta organizacija je aprila 21. pokušala da izvrši atentat na Milorada Draškovića, ministra unutrašnjih poslova ispred restorana Kolarac. Tri meseca kasnije Alija Alijagić, aktivista Crvene pravde ubio je ministra Draškovića u Delnicama. On je za komuniste, dakle, čovek koji je ubio ministra unutrašnjih poslova, bio heroj. Oni su mu dali ulicu u Beogradu, ali komisija za promene naziva ulica oduzela mu je ulicu prošle godine i znate kako se sad zove ulica Alije Alijagića – zove se ulica Milorada Draškovića. Dakle, vidite koliko je istorija i farsična ponekad, eto, to su jedan primer iz Sarajeva, jedan iz Beograda. Dakle, prvo date ime ulici po ubici, a onda date ime po ubijenom.

Ono što je karakteristično za period između dva svetska rata je da etnička mržnja jača, dakle, iz jedne etnički homogene države pre Balkanskih ratova, Srbija ulazi u jednu etnički složenu državu i sad u toj državi počinju da bujaju etničke napetosti i mržnja i na tom talasu se stvara ekstremizam, i na talasu tog ekstremizma gine kralj Aleksandar 1934. Naravno, i država uzvraća, naročito prema Komunističkoj partiji, kada ubija razne njihove predstavnike, posebno od trenutka kada je ona postala ilegalna. I konačno, imamo treći period, to je period 44-45. Naravno, ja ovde ne obuhvatam ratove, koji su sami po sebi vreme političkog ekstremizma. Kada su u talasu političkog ekstremizma stradali, pored buržoaskih elemenata, što je sada već manje-više poznato, stradale su i mnoge manjine, nemačka, italijanska, turska, albanska. I ove manjine koje su etnički očišćene, kao što su Nemci i Italijani, to nije više predstavljalo politički problem, nego više moralni problem sa kojim se nikada nisu suočili ni srpsko ni hrvatsko društvo. Ali jedan oblik terora sproveden na Kosovu, naročito tokom ustanka Albanaca 45. godine, ostavio je trajne posledice, jer je ogroman deo tamošnje populacije doživeo tu novu državu kao okupatorsku i zadržao taj stav prema toj državi, sve dok je postojao neki oblik jugoslovenske i srpske vlasti na Kosovu. Broj raseljenih lica u tom periodu se bliži cifri od milion, kada saberete Nemce, Italijane, Turke koji su tada prognani. Tako da je to bio jedan po obimu prilično veliki ekstremizam. Onda mi do 55. imamo koncentracione logore, koje je osnovala komunistička Jugoslavija, u kojima su prvo bili buržoaski elementi, u kojima su bili nemačka manjina u Vojvodini i oni koji su se opredelili za Staljina 49. godine.

I od 55. godine imamo prelazak na jedno mirnije, autoritarnije razdoblje, dakle, koje nije više totalitarno, ali šta se dešava – imamo ogromnu Službu države bezbednosti, koja se meri u desetinama hiljada ljudi i imamo tu službu koja sada deluje na drugi način, ali koja i dalje povremeno vrši politička ubistva i u zemlji, a posebno u inostranstvu. I ono što imamo 80-ih godina, to je kriminalizacija te strašno moćne službe. Čelnici Državne bezbednosti nisu odoleli iskušenju da za sređivanje poslova u inostranstvu koriste kriminalce, a onda su očigledno počeli da ih koriste i ovde. I to je taj uspon ratnih, paramilitarnih formacija koje imamo i koje su počele da bujaju na početku ratova 90-ih. Tako da imamo kolumbizaciju ovog prostora, i to je, dakle, novi, četvrti period političkog ekstremizma kod nas. I imamo u okviru tih ekstremizama kao najekstremniji oblik – masovne ratne zločine. Naravno, to nije prvi put da se masovni zločini dešavaju na ovom prostoru, oni su se dešavali i tokom Drugog svetskog rata, ali je to 90-ih godina potpuni izuzetak, tokom 90-ih godina oni se dešavaju samo na ovim prostorima. I to je ono što će identitetu ovog prostora ostaviti trajan, mračan prizvuk i zbog čega javnost zapadnih zemalja ne može da shvati šta se ovde dogodilo, jer ipak politički eksremizam ne samo da je danas pojava koja je uzgredna, nego je i pojava koja ima opštu osudu javnosti tih zemalja, i to politički ekstremizam u mnogo slabijem vidu, kao pojedinačno političko ubistvo.

Ali politički ekstemizam u obliku rata, u obliku masovnih zločina, to je nešto za šta je zapadna Evropa verovala da je potpuno iza nas i zato je taj šok utoliko veći, i to neprihvatanje onoga što se događalo na ovim prostorima potpuno, i to je nešto što bi javnost ovde morala da shvati. Danas su najpoznatiji Srbi u svetu Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić i Željko Ražnatović-Arkan, a ne na primer Milanković, Tesla i Pupin. I taj dakle, ratnički identitet, to je nešto čega Srbija mora da se oslobodi i tako što će se ograditi od svega onoga što se dogodilo, ako želi da bude iskreno primljena u zapadnoevropsku porodicu naroda, jer ne treba zaboraviti jednu stvar. Procesi evropskih integracija imaju tehnički deo i taj tehnički deo može da se odradi, ali oni imaju i vrednosni deo. Ako se vrednosni deo ne odradi, Srbija nikada neće iskreno biti primljena u tu porodicu, već će sa na nju gledati kao na neku crnu ovcu koja je, eto, primljena, nije bitno da li kao pridruženi član ili punopravni član, ali primljena iz neke geopolitičke nužnosti, a ne zato što ona zaista tu pripada.

U ovom trenutku dešava se promena u srpskom identitetu, dakle, ono što je stvoreno 1918. na talasu velike pobede, na talasu toga da je zemlja koja je prethodno udvostručena u Balkanskim ratovima, sada, 1918. još dva i po puta povećana. Dakle,ogromno povećana, neviđeno. Mi uvek pitamo ima li nekog primera kada se dešavalo nešto kao što se sada dešava sa Kosovom. Pa evo, imamo primer da jedna mala država više nego četiri puta poveća svoju površinu za šest godina. Znači, ima primera i u našoj istoriji. Ima li primera da neko rastura državu? Pa ima primera, rasturena je Austro-Ugarska i tako dalje. Znači, ono što je bitno, na talasu tog ogromnog proširenja stvoren je identitet Srba da su Srbi ratnici i da su Srbi državotvorni narod, da Srbi imaju odličnu artiljeriju, da su oni odlični vojnici, da ti vojnici uvek pobeđuju i da Srbi stvaraju države ne samo sebi, nego i drugima, i Hvatima, Slovencima i tako dalje. Taj identitet je tokom 90-ih doživeo potpuni slom i fijasko. Reći danas da su Srbi ratnički narod, nakon svih poraza, može da kaže samo neko ko je ili cinik ili ludak. Reći da su Srbi državotvoran narod je takođe besmisleno, sve republike bivše SFRJ na referendumima su odlučile da ne žive sa Srbijom. Dakle, niko nije hteo da živi sa Srbijom Sllobodana Miloševića, ali, evo, ni sa Srbijom posle 5. oktobra. Znači, insistiranje na državotvornom identitetu Srba takođe je vrlo sumanut, i u tom smislu ja mislim da je isto tako besmisleno slaviti nezavisnu Srbiju, jer to nije bio neki samonikli proces, da se ovde okupila elita i rekla – mi ćemo da napravimo nezavisnu Srbiju. Nezavisna Srbija je posledica toga da su se svi od Srbije odvojili i da je ona ostala sama sa sobom. Šta tu treba slaviti? Kada bi se to slavilo, to bi značilo da se još jedan poraz pretvara u pobedu, a toga je valjda ovde već dosta.

Dakle, ratnički i državotvorni identitet, to je nešto što je bio identitet Srba. Šta sada da radimo kada taj identitet više ne postoji, kakav identitet treba Srbi i Srbija da naprave, a da on bude u skladu sa nekim standadima koji postoje u Evropi i da on može da se uklopi u želju svih drugih zemalja u susedstvu da uđu u Evropsku uniju. Dakle, pored toga što Srbija mora da sarađuje sa Haškim tribunalom, ona mora i iskreno da prizna sve svoje susede, međunarodno priznate države u njihovim granicama. Znači, mora da se odrekne bilo kakvih pretenzija, ali ono što u ovom trenutku predstavlja veliki problem, to je taj trijanonski sindrom o kojem smo govorili, koji je jedan moj kolega, Đorđe Vukadinović, nazvao vajmarskim sindromom. Ja mislim da taj naziv nije dobar, jer mi Srbi stalno imamo sklonost ka megalomaniji. Nije Srbija Nemačka, niti može da bude Nemačka. Vajmarski sindrom znači veliki nesklad izazvan ogromnim potencijalom Nemačke, koji je ostao posle 1918. i željom saveznika da Nemačku svedu na perifernu državu. Dakle, ogroman nesklad između mogućnosti Nemačke i ovlašćenja velikih sila da određuju šta Nemačka može da radi. A trijanonski sindrom znači jednu malu državu, koja ima vrlo mali potencijal, ogromne želje, ali međunarodna zajednica joj kaže – e, baš takav mali potencijal koliki imate, toliko malu ulogu ćete i da igrate.

I to je sad jedan problem, ova nova Srbija koja će nastati kada se reši status Kosova, dakle, centralna Srbija i Vojvodina, ona čini 30 odsto površine bivše SFRJ, ali mnogo važniji od geografskih pokazatelja su ekonomski pokazatelji. Srbija je već 1990. godine veoma zaostajala za zapadnom Evropom, a onda je od 90. do 2000. izgubila preko 50 odsto bruto domaćeg proizvoda i ona je sada na ekonomskom dnu, što je često bila u svojoj istoriji i ranije, mada to niko nije priznavao. Ali ona je jedna mala evropska zemlja i to će za Srbe biti vrlo teško da prihvate. Šta je strašno pojačalo trijanonski sindrom u Mađarskoj, to što su mađarski nacionalisti uvek isticali da se Mađarska graniči sa Mađarima, dakle, kad Mađar ode na jug, on će da naleti na Mađara iz Vojvodine, kad ode na istok, naići će na Mađara iz Rumunije, kad ode na sever naići će na Mađara iz Slovačke. I ova nova Srbija graničiće se sa Srbima, Srbima u istočnoj Slavoniji, u Bosni i Hercegovini, tj. Republici Srpskoj, Srbima u severnoj Crnoj Gori, Srbima na Kosovu. To će pojačavati trijanonski sindrom kod nas i zbog toga je bitno da se stvara novi identitet, koji nije zasnovan ni na kakvom ekstremizmu, nego na realnoj situaciji u Evropi, a taj identitet mora pre svega da ide u pravcu da Srbija postane zemlja koja se ekonomski, trgovinski razvija. Da bi se to uradilo, Srbija mora da uđe u evroatlantske integracije i ona je u stvari sada na nekoj razmeđi.

Ona se od Berlinskog kongresa, kada je priznata za nezavisnu državu, kao i Crna Gora i Rumunija, znači već 128 godina bavi srpskim pitanjem, bilo njegovim pokretanjem, bilo njegovim održavanjem. Da li sada treba čekati još 128 godina da se reši nešto što, ako nije rešeno za 128 godina od kad je postala nezavisna, odnosno 200 godina od kad je izbio ustanak, očigledno ne može da se reši. Srbija nije u stanju da reši to pitanje, a međunarodna zajednica neće da ga reši na način na koji bi to želeo neko u Beogradu. Znači, sad je trenutak da se stvara taj novi identitet i ja ne vidim kako drugačije praviti taj identitet, nego u smislu da je to jedna mala zemlja, koja želi da se ekonomski što brže razvije. A da bi to uradila, ona mora da prihvati neka rešenja međunarodne zajednice, uključujući i rešenja koja će biti predložena o Kosovu. Međutim, mi imamo situaciju u kojoj Srpska radikalna stranka ima preko ili oko 40 odsto podrške. Znači, u ovoj teškoj situaciji, u kojoj Srbija ima katastrofalan imidž, u kojoj su ljudi iz Evrope izgubili živce da se više bave srpskim pitanjem, jer ima i sto drugih pitanja u Evropi, mnogo važnijih, od ustava do identiteta same Evrope, u takvoj jednoj situaciji mi imamo 40 odsto građana koji podržavaju radikale, koji kao da pojačavaju ceo ovaj stereotip, znači, da su Srbi nekakvi divljaci, i ako bi oni pobedili, pa to bi bio krunski dokaz da Srbi zaista jesu divljaci koji ne žele da u ovom delu Evrope vlada mir i stabilnost i prosperitet. I da bi u tom slučaju nastupile sankcije, ja nemam ni najmanju sumnju.

Zašto bi nastupile sankcije? Koja je razlika između Sanadera i Srpske radikalne stranke? Razlika je u tome što se Srpska radikalna stranka još uvek nije odrekla plana o stvaranju velike Srbije, razlika je u tome što Sanader gleda kako što više da sarađuje sa svakim zvaničnikom Evropske unije, a još uvek lider radikala piše knjigu o – galskom picopevcu, o vašingtonskom manijaku, o pederskom isprtku – to je britanski premijer u njegovoj verziji. Znači, u tome je razlika, razlika je što tu i dalje postoji konfrontacija. Javnost zapravo mora da zauzme jedan kritički stav, ne u smislu crno-belo, postoje oni i mi, nego u smislu da postoje neki standardi i ko god ne dozvoljava te sandarde, s njim ne možemo da sarađujemo, s njim ne možemo ni da se družimo. I ono što se dogodilo pre neki dan na Fakultetu političkih nauka isto je jedan primer toga. Predložen je za dopisnog člana Akademije jedan profesor, taj profesor istakao se knjigama kao što su Ekonomski odnosi i samoupravljanje, Ekonomija udruženog rada, a u poslednjih nekoliko godina istakao se velikim naučnim doprinosom u časopisu Srpska slobodarska misao. U nekim drugim okolnostima, neko bi preispitao da li neko sa takvim radovima može uopšte da bude redovni profesor. U našem slučaju, Nastavno naučno veće, dakle, redovni profesori glasaju da njega predlože od strane Fakulteta političkih nauka za dopisnog člana Srpske akademije nauka. Znači, odlučuju da, pošto je Srpska akademija nauka formalno najviša naučna ustanova, da poglase njega za najvećeg naučnika sa tog fakulteta.

Među sadašnjim profesorima i predavačima Fakulteta političkih nauka nema nijednog ni dopisnog ni redovnog člana Akademije, znači, on je najveći član. Čime je on to zaslužio? Nema nijedno delo objavljeno na stranom jeziku, objavljuje članke u časopisu Srpske radikalne stranke. Pa, izgleda je zaslužio time što je gradski odbornik Srpske radikalne stranke i što je pisac ekonomskog plana Srpske radikalne stranke. Osim toga ja ne vidim neki drugi razlog. Znači, standardi su se potpuno srozali, naravno, pri svemu tome, da skandal bude još veći, nakon što je dobio 13 glasova od prisutnih recimo 16 redovnih profesora, a bilo je potrebno 14 glasova, on je samom sebi dao 14-i glas. Umesto da se tada reklo – ne može, jer je i to standard, znači, standard je da ne može neko da glasa sam za sebe, osim možda u nekom crtanom filmu, na primer, tamo može. Ali ne, to je prihvaćeno i upućen je predlog Srpskoj akademiji da se taj profesor, koji se zove Sreten Sokić, izabere za dopisnog člana SANU. E, znači, svako mora na svom konkretnom primeru da kaže – postoje neki evropski standardi u nauci, u kulturi, u politici i da kaže – nema prelaska preko toga. Vi možete da kažete, ako se stranka ne upristoji, ne izvini za to, mi nećemo sa tom strankom da sarađujemo ni po pitanju ustava, ni u odborima skupštinskim, niti bilo gde drugde. Znači, to je standard, vi ne možete to da promenite. Ali očigledno je da deo naše javnosti nije na to spreman, to je najžalosnija činjenica, jer Srpska radikalna stranka nije pala s Marsa, ona je očigledno izraz želja i nivoa političke kulture skoro polovine našeg stanovništva. Ako u Srbiji ima 83 odsto Srba i ako uzmemo da postoji veliko poklapanje, ne potpuno, ali veliko, između glasova Srpske radikalne stranke i toga da je neko Srbin, da se oseća kao Srbin, ta podrška je 41 odsto, to je pola od 83. Znači, približno svaki drugi Srbin u ovoj državi podržava u ovom trenutku tu stranku, to je činjenica s kojom moramo da se suočimo.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik, hvala što ste nas slušali, čujemo se idućeg petka.

Emisija Peščanik, 23.06.2006.

Peščanik.net, 23.06.2006.