Integrativne snage i legitimitet predstavničke demokratije kao da su se iscrpli u mnogim delovima Evrope. Pobuna protiv „Štutgarta 21“[1] nije usamljeni slučaj, a ni nemački građanski protesti nisu jedini u Evropi. U Italiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Irskoj ili Austriji mnogi osećaju da ih njihovi parlamentarni predstavnici loše predstavljaju ili da to uopšte ne čine. Građani i građanke se suprotstavljaju donesenim odlukama zato što se u samom procesu donošenja odluka osećaju marginalizovanima ili ignorisanima. U pojedinim društvima to osećanje je dovedeno do „ključanja“.

U Danskoj, Švedskoj, Belgiji, Holandiji i Švajcarskoj mnogi zaplašeni, frustrirani građani i građanke koji strahuju za budućnost i svoje blagostanje, traže utočište u nacionalističkim snagama, neprijateljski raspoloženima prema strancima, koje za lošu situaciju u ovom trenutku krive pre svega „islam“ i „strance“. To ilustruje jedan od izvora dvostruke krize aktuelne demokratije: činjenicu da ona više nije u stanju da na nacionalno koncipiranim tržištima, naspram onih koja odavno nastupaju globalno, ispuni obećanje evropske demokratije – pravičnu raspodelu životnih šansi.

Sa drugom stranom demokratske krize, „reprezentativnim apsolutizmom“ (Wolf-Dieter Narr), građani i građanke se ne suočavaju prvi put. Još pre 150 godina mnogi seljaci, zanatlije i radnici u švajcarskim kantonima Bazel-provincija i Cirihu smatrali su da su njihovi interesi oštećeni na kantonalnom nivou i u saveznom parlamentu, u telima koja spadaju u najstarije čisto predstavničke institucije evropske demokratije. Liberalni pobednici iz 1848. su u tadašnjoj Švajcarskoj imali druge prioritete. Izgradnja saobraćajnih puteva, pre svega železnice, sa mostovima i tunelima, bila je tada veliki motor privrednog rasta i zahtevala sav postojeći kapital. Mnogi „obični ljudi“ morali su da spuštaju cene svojih proizvoda zbog jeftinije konkurencije, dok su im, sa druge strane, rasli troškovi proizvodnje, dok liberalni predstavnici te brige nisu preuzimali na sebe. U skladu sa „narodnim pravima“, ljudi su zahtevali pravo na inicijativu i referendum kako bi pri važnim ustavnim i zakonskim reformama mogli da imaju „poslednju reč“. Želeli su da od svog „prividnog suvereniteta“, kako se moglo čuti u njihovim proglasima, načine pravi „narodni suverenitet“. Tako je Švajcarska preko pravih demokratskih revolucija u pojedinim važnim industrijskim kantonima došla do ustavnih reformi na saveznom nivou, koje su fakultativnim zakonskim referendumom 1874. i narodnom inicijativom za reviziju ustava 1891, stvorile „neposrednu demokratiju“ koja od tada tako presudno utiče na švajcarsku politiku.

Ova švajcarska primena ideja iz revolucionarne Francuske 1791. je, pre više od 100 godina, imala ogroman uticaj, protežući se sve do zapadne obale SAD. Njujorški novinar John W. Sullivan je 1889. doputovao u Cirih i na osnovu istraživanja sprovedenog sa ciriškim pionirima neposredne demokratije i svojih zapažanja o brojnim inicijativama i referendumima, sastavio neveliku knjigu za koju se kaže da se osamdesetih godina 19. veka u Oregonu i Kaliforniji, među tamošnjim seljacima, zanatlijama i radnicima, prodavala bolje od Biblije. Oni su se takođe bunili, iz sličnih razloga kao 30 godina ranije njihove ciriške kolege, protiv potcenjivanja svojih interesa u federalnim parlamentima koje su u to doba „kupili“ vlasnici železnice u Salemu i Sakramentu. Godine 1904. Oregon, a 1911. i Kalifornija, proširili su svoje ustave unevši u njih participativna prava neposredne demokratije građana, a ubrzo i odgovarajuća prava građanki.

Od tada, uprkos svim razlikama i kritici koje se stalno i iznova pojavljuju i u Švajcarskoj i na zapadnoameričkoj obali, niko se ne usuđuje na potpuno poricanje neposredne demokratije. Njene prednosti su jasne: distanca između građanstva i političke klase drastično je manja nego drugde, identifikacija i zadovoljstvo građana i građanki državom je veća, predstavnička demokratija je reprezentativnija, politički sistemi otvoreniji, prijemčiviji za podsticaje odozdo i spolja, politička kultura komunikativnija, manje se može naređivati, mora se više diskutovati, slušati i uveravati, raznovrsno društvo se može bolje integrisati, svi moraju više da uče, da uvažavaju različita stanovišta – to su zahtevi koje savremeni, isto tako dobro obrazovani građani i građanke više nego ikada pre postavljaju politici.

U Nemačkoj, u kreiranju neposredne demokratije mnoge prepreke Nemcima otežavaju entuzijastičan pristup svojim pravima. Pri tome se kritikuju slabosti neposredne demokratije u Švajcarskoj i Kaliforniji, iako su veći problem njeno oblikovanje i praksa. U oba slučaja reč je o nedovoljno jasnoj tački preseka mehanizama neposredne i posredne demokratije. U Kaliforniji je to uslovljeno prevelikim antagonizmom između njih, a u Švajcarskoj, što je istorijski objašnjivo, nedovoljnom usaglašenošću fundamentalnih ljudskih prava sa narodnim pravima.

U Kaliforniji referendumi dospevaju na glasanje u parlament za svega nekoliko meseci kampanje. Tamo javnim mnjenjem vladaju televizijski spotovi u trajanju od 30 sekundi, a referendumi se održavaju u sklopu redovnih izbora, uglavnom svakih 12 ili 18 meseci. Gomilanje mnogih referenduma u toku jednog izbornog dana za posledicu ima skromnu javnu debatu u pojedinačnim slučajevima. Tako se dogodilo da su se u Kaliforniji mehanizama neposredne demokratije dokopale finansijski jake interesne grupe, kolonizovale je i oslabile i time donekle blokirale rad parlamenta.

U Švajcarskoj je to bolje osmišljeno: tu se referendumi daleko više oslanjaju na institucionalnu saradnju, trajanje i diskusiju – i samo prikupljanje potpisa može trajati 18 meseci. Vlada i parlament odvajaju vreme za podrobne debate i pokušavaju da svojim kontrapredlozima izađu u susret reformistima. Procesi pregovaranja su često i za same inicijatore i inicijatorke toliko ubedljivi, da u jednom od tri slučaja referendumsko pitanje ne stiže do plebiscitarnog izjašnjavanja, već biva rešeno tokom debate.

Slabost ovog takozvanog helvetskog dizajna neposredne demokratije leži u dve oblasti. Sa jedne strane, savezni ustav parlamentu dozvoljava da poništi narodnu inicijativu koja se kosi sa obligatornim međunarodnim pravom. Tu međutim, prema švajcarskom shvatanju prava, ne spada sadržaj Evropske konvencije o ljudskim pravima. Ovo je u proteklih 10 godina dovelo do šest referenduma o pitanjima suprotnim shvatanju fundamentalnih ljudskih prava, od kojih je čak četiri usvojila narodna i kantonalna većina. U slučaju odluke protiv izgradnje minareta, to znači da će osoba kojoj se švajcarskim ustavom zabranjuje da podigne minaret, na Evropskom sudu za ljudska prava po svoj prilici dobiti spor – jer član švajcarskog ustava koji se odnosi na zabranu izgradnje minareta povređuje Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. To bi za posledicu imalo to da se ne bi mogla sprovesti volja većine sa pravom glasa, što bi opet narušilo verodostojnost neposredne demokratije, što ne može biti ni u čijem interesu. Isto tako, za reformom vapi odsustvo transparentnosti izvora novčanih sredstava investiranih u kampanje koje pozivaju na glasanje – aspekt koji je u Kaliforniji dobro regulisan – kao i nepostojeći mehanizmi ravnoteže koji bi omogućili pravično argumentovano nadmetanje, što je pretpostavka za prihvatanje rezultata referenduma od strane koja je izgubila.

Švajcarska, dakle, po pitanju neposredne demokratije nije „uzor“, kako reče medijator Heiner Geißler nedavno u Štutgartu, već kao i Kalifornija izvor inspiracije za moguće načine na koje Nemačka može da dovede neposrednu demokratiju u sklad sa zahtevima modernog građanskog društva. Sistemu nove nemačke demokratije dopunjenom elementima neposredne demokratije to bi omogućilo da se danas isfrustrirani i zapušteni građanski knowhow učini korisnim za dobrobit i napredak društva.

To bi za posledicu imalo ne samo bolje odluke koje većina prihvata, već i novo poverenje u sposobnost demokratije da rešava probleme. To bi moglo podstaći Nemce da se sa drugim Evropljanima late i druge strane ove dvostruke krize: manjka transnacionalnog demokratskog uporišta. Demokratija je neophodna i Evropskoj uniji i njenim članicama, dakle u oba smera.

Nemačkoj su više nego ikada potrebni proizvodi suptilno i obazrivo kreirane neposredne demokratije. Potrebni su joj građani i građanke koji u nju unose svoju socijalnu kompetentnost i na taj način sklapaju novu vrstu prijateljstva sa politikom. Potrebno nam je društvo koje daleko više promišlja, diskutuje i na taj način više uči i komunikacijski se bolje integriše. Najzad, potrebni su nam i političari koji se manje osamljuju i otuđuju, političari koji, naprotiv, primećuju da je jednostavnije, a pre svega zahvalnije, donostiti i u delo sprovoditi odluke zajedno sa građanima i građankama kojima te odluke treba da služe.

 
Autor je politikolog, poslanik švajcarskog parlamenta od 1991, od pre tri godine predsedava socijaldemokratskom frakcijom u parlamentarnom sazivu Saveta Evrope.

Frankfurter Allgemeine Zeitung, štampano izdanje, 02.12.2010.

Prevela sa nemačkog Hana Ćopić

Peščanik.net, 05.01.2011.

———–    

  1.  Sporni projekat rekonstrukcije glavne železničke stanice u Štutgartu, koji je izazvao kontroverze i burnu reakciju javnosti; u septembru 2010. je došlo do masovnih demonstracija i sukoba sa policijom.