Da li nam je industrijska revolucija donela blagostanje?

Ako počnemo sa ovako temeljnim pitanjem, to može naterati suvoparni i zamršeni svet ekonomista da stupi u neki kontakt sa stvarnošću, koju su krenuli da objašnjavaju.

Pa, naravno da jeste. Blagostanje i udobnost koju je Zapad iskusio u proteklih 70 godina ne bi bili mogući bez industrijske revolucije.

To je, pak, odgovor na jedno drugo pitanje. Bez tehnologije ranog, modernog i poznog kapitalizma mi sigurno ne bismo mogli da stvorimo i održimo ovu kulturu. To nije ni u kom slučaju bilo samo pitanje tehnologije. To je omogućio sam kapitalizam. Kao i slobodno tržište. I rastuće tržište kapitala koje finansira ulaganja. I trgovina, jer je galopirajuća trgovina bila glavni faktor, na jednoj rastućoj globalnoj lestvici. Bez tehnologije, kapitalizma, slobodnog tržišta, tržišta novca, slobodne trgovine i globalizacije – koncepata koji se još uvek nalaze u centru naših života – mi sigurno ne bismo mogli da finansiramo i održimo naš životni standard.

Sve je to u redu, ali hajde da se vratimo na pitanje – da li je baš industrijska revolucija, sastavljena od ovih faktora, podigla naš životni standard i donela nam nivo široko rasprostranjenog napretka koji pre toga nije bio poznat u istoriji?

Sigurno je da je donela napredak novoj klasi vlasnika i menadžera, ali su oni sve do pre pola veka činili veoma mali procenat stanovništva. U Britaniji, u kasnom 18. i ranom 19. veku većina stanovništva je napustila jednostavnu ili zanatsku egzistenciju da bi se preselila u uzburkani svet fabrika. U najranijim danima industrijske revolucije, deca najsiromašnijih su počinjala da rade u uzrastu od 14 godina. Oni i odrasli su radili po 12 sati dnevno, uključujući i vreme za obroke i odmor. Tradicionalni praznici su pripadali vremenu pre revolucije. Nekoliko decenija kasnije, međutim, u ranom 19. veku, bilo je uobičajeno da deca počinju da rade u uzrastu od 7 ili 8 godina i da rade 14 sati dnevno u nezdravim i opasnim fabrikama. Kompanije su jednostavno ignorisale mnoge tradicionalne praznike. To je bilo pitanje raditi ili biti otpušten. Uprkos sve težem i dužem radu, radnik je bio siromašniji nego što je bio četvrt veka ranije.[1]

Ovo iskustvo se u mnogo čemu poklapa sa iskustvom mnogih zemalja u razvoju danas. Iskustvo, primera radi, miliona ljudi koji su napustili jednostavne ali sigurne živote na selu da bi živeli u sirotinjskim četvrtima Lagosa, jeste u stvari identično sa onim iskustvom kada je u 19. veku britanski farmer postao radnik.

Da li su ono što ja opisujem sigurno bile privremene okolnosti, nesrećna, neminovna zbrka usled revolucionarne promene? Stav standardnih sila tržišta najbolje se može izraziti gomilom metafora: jaja su morala da se razbijaju dok je ‘nevidljiva’ ruka tržišnog mehanizma stigla da ponovo dovede u ravnotežu socijalnu strukturu u kontekstu novih ekonomskih prilika.

Međutim, ove se prilike zapravo ne bi mogle nazvati privremenima. One su opstajale sve do druge polovine 19. veka i tek onda su počele da se postepeno ublažavaju. Nije bilo nikakvog ozbiljnog širenja napretka među stanovništvom sve do 20. veka. Stvari su se na mnogo načina pogoršale na duže vreme. Na primer, razvoj mehaničkih predionica pamuka stvorio je veliki deo tržišta robova koji bi brali američki pamuk. Ropstvo je postojalo oduvek, i to u skoro svakoj civilizaciji na svetu. Bili su to, ipak, pojedinačni slučajevi, obično rezultat zarobljavanja pojedinaca, Evropljana ili drugih u toku rata ili osudom na sudu. Robovi sa polja trske i pamuka su predstavljali glavnu revoluciju – porobljavanje jedne rase samo iz ekonomskih razloga. Grubo rečeno, životni standard pojedinca je, sveden na ropstvo, opao.

Dugoročni obrazac industrijske revolucije bio je da uspostavi niži finansijski standard življenja i pogoršanje životnih uslova. Rezultat toga bio je čitav vek neometanog društvenog pogoršanja i nereda. U smislu smanjenja očekivanog životnog veka ovo je reprezentovalo mnoge generacije; to je bio dugoročni obrazac, a ne privremeno prilagođavanje. Štaviše, za vreme ovog dugog, neometanog toka, ekonomske sile nisu bile sposobne da uspostave čak ni stabilnu neravnotežu. Tržište je prosto ponavljalo, stalno i mehanički, krug od sporog građenja do procvata praćenog krahom. Tržište nije učilo i ne uči jer, lišeno nesebičnosti, ono nema pamćenje. Ne postoji nešto takvo kao prirodna ravnoteža tržišta.

Pa, ako je industrijska revolucija – sa svim svojim svojstvima tehnologije, kapitalizma, slobodnog tržišta, tržištima novca, slobodnom trgovinom i globalizacijom – donela nestabilnu ali dugoročnu bedu, šta je donelo napredak? Sasvim jednostavno, kako je 19. vek prelazio u 20. sve veći broj građana se javno suprotstavljao uslovima koje je stvorila industrijska revolucija. Oni su sprovodili pravo svog legitimiteta – što je uključivalo zahteve za proširenjem tog kruga moći sve dok u njega nisu bili uključeni svi odrasli, kroz univerzalno pravo glasa, što je postignuto tek nakon Prvog svetskog rata.

Javni zahtevi za promenom pojavljivali su se u mnogo oblika. Ponekad se potreba za reformom izražavala sa vrha, ponekad kao slepi bes na ulici. Taj proces je izrodio sve od marksizma i fašizma do liberalizma, socijalizma i reformskog konzervatizma. Većina reformi koje su dovele do napretka bile su rezultat ne koristoljubovog već nesebičnog delanja – građana koji su se izdigli iznad svog ličnog interesa da bi proširili javno dobro.

Apsolutno nema indikacija da je neravnoteža industrijske revolucije imala sopstveni mehanizam korekcije kojim bi postigla bilo kakvu društvenu ravnotežu – pod čime podrazumevam umereno raspoređen napredak. Građanstvo i demokratija su naterali ekonomski mehanizam da poprimi oblik koji je društveno prihvatljiv i umereno stabilan; taj oblik bih nazvao civilizacijom.

Ne pretpostavljam da se ovo klizanje u očajanje a zatim u napredak dešavalo jedno za drugim u dve ravne linije. Bilo je stalnog mešanja, konfuzije političkih krugova, ratnih i raznih ekonomskih ciklusa. Tek posle Drugog svetskog rata nastupila je neka čudna euforija. Građanstvo se opustilo, verovatno zbog olakšanja posle ludila organizovane, racionalne vojne klanice. Nastupilo je nešto što je izgledalo kao period nezaustavljivog napretka vođenog tržištem.

Novembarski broj McCall’s Magazina iz 1929. je objavio razgovor između romanopisca Sinklera Luisa, kolumniste Voltera Lipmena i Vila Duranta, popularnog istoričara filozofije. Urednik je u svom uvodu ukratko prikazao atmosferu prilikom ovog razgovora:

„Naš napredak je nesumnjivo veoma veliki. Izumi, mašine, pomagala održavaju razvoj tako snažno da, uprkos onima koji veruju da će nas mašine ubrzo prevazići i porobiti, naša proizvodnja i naše slobodno vreme i dalje rastu. Radnik, zanatlija, kao i domaćica u kuhinji danas imaju više slobodnog vremena nego što je prethodna generacija mogla i da sanja.“[2]

Do trenutka kada je magazin stigao na štandove, poslovni ljudi su se bacali kroz prozore i počela je poslednja depresija. Izgledalo je da smo nakon toga konačno naučili svoju lekciju: da tržište nije naučilo svoju lekciju. Stoga je dužnost pojedinca kao građanina bila da, kroz pažljivu definiciju i primenu javne dobrobiti, obezbedi da prirođena ekonomska neravnoteža ima koristi od propisa civilizacije.

Evo nas sada, nakon 65 godina, sa finansijskim tržištem koje u poređenju sa onim iz 1929. izgleda odgovorno, sa tržištem berzanskih papira koje se, još jednom, kreće odvojeno od ulaganja u stvarnu proizvodnju, i koje smanjuje realne dohotke velike većine stanovništva. Hronična nezaposlenost nije tako ozbiljna kao ona iz 1929, ali je mnogo viša nego što to tvrde statistike i dovoljno visoka da koči ekonomiju. Konačno, stvarni napredak je pre dve decenije nestao i tek treba da se vrati.

Još više zapanjuje to što mi nastavljamo da se nadamo da ćemo ponovo otkriti napredak kroz mehanizam tržišnih sila. Kao kroz imitaciju 19. veka i 20-ih godina prošlog veka, mi ukidamo sva administrativna ograničenja i čak restrukturišemo vladu i obrazovanje prema potrebama industrije. Ponovo smo zaljubljeni u staru ideologiju koja se u prošlosti nikada nije isplatila.

Ima onih koji će ovo što govorim pogrešno shvatiti kao antitržišnu tiradu. Oni neće biti u pravu. Ja volim tržište. Ja volim trgovinu, tržišta novca, globalne ekonomske obrasce, sve to. To je kao neka igra. Zabavna je za one koji sebi mogu da priušte smisao za humor. Međutim, nisam dovoljno lud da pomešam ove neophodne i važne uske mehanizme sa širokom, solidnom, svesnom silom koja vodi društvo. Istorija tržišta se ponovo piše njegovim delovanjem. Ignorisanje te istorije je ravno povlačenju u duboko nesvesno.

Važna zagonetka koju treba da razrešimo je kako smo došli do toga da zaboravimo sopstvenu istoriju koju sada popustljivo i samoubilački ponovo proživljavamo, verujući da ekonomija može da predvodi društvo – iako u prošlosti nikada nije uspevala u tome.

To je pitanje koje u ovom poglavlju želim da ilustrujem, uz nekoliko pokazatelja kako malo discipline u javnoj politici može da nam pomogne da povratimo osećaj pripadanja civilizaciji, pre nego nekoj imaginarnoj ekonomskoj dijalektici koja nam nameće svoje neizbežne zaključke.

Dozvolite da to pitanje postavim ovako. Ako smo zaista potukli korporativizam u poslednjem svetskom ratu a marksizam pre manje od jedne decenije, zašto se i dalje držimo osnova korporativističke vere u grupni legitimitet i osnova marksističke vere u ekonomski determinizam? Često sam govorio da jedini pravi marksisti danas podučavaju na Ekonomskom fakultetu u Čikagu i upravljaju našim velikim korporacijama. Dodao bih još da su ti ljudi i pravi potomci Benita Musolinija.

Hajde da se vratimo na naše pitanje. Zašto smo nesposobni da se svesno fokusiramo na sopstvenu istoriju? Zašto je najveća i najbolje obrazovana elita u toj istoriji tako istrajna u držanju moći – koju smo mi izvojevali i poverili im je – preko jedne apstraktne, samouništavajuće ideologije?

Jedna od mogućnosti je da smo mi blokirani nekom kombinacijom tehnokratskog upravljanja i tehnokratskog špekulisanja. Tehnokratsko upravljanje, koje se uglavnom stvara u poslovnim školama i odsecima za ekonomiju, predstavlja najlagodniju službu u velikim strukturama upravljanja.

Najočigledniji model u kojem oni mogu da realizuju svoje želje danas jeste transnacionalna ili velika nacionalna korporacija. Njihova obuka i ove strukture imaju veoma malo veze sa kapitalizmom ili rizikom. One predstavljaju reinkarnacije kraljevskih monopola iz 17. veka. Oni su, ako vam se tako više sviđa, savremena verzija merkantilizma. Sve statistike pokazuju da ova velika udružena deoničarska društva, kojima se radije upravlja nego što se one poseduju u bilo kakvom smislu, jesu loši investitori na duge staze i loši investitori u istraživanju i razvoju. Kreativnost zastrašuje administrativni um i tako oni imaju negativan uticaj na inovacije. Pošto ne shvataju dobro apstraktne teorije o zapošljavanju oni su loši i u osmišljavanju posla.

Što se tiče spekulativnih tržišta, naša pažnja je, neredom koji ona stvaraju, odvučena od njihove prirođene racionalnosti. Razlog tome su metode i veštine u primeni. Sa tačke gledišta tehnokrata, nered na spekulativnim tržištima je tuđi problem. Oni iznutra vide najčistiju primenu apstraktne teorije, ekstremno složene, koja zahteva veštine eksperata. Najbolje od svega je to što oni vide svet odvojen od bilo kakvog nagoveštaja stvarnosti. Izgleda da baš ova odvojenost od stvarnosti privlači najfinije tehničke umove. Čak su i javni zvaničnici zavedeni zamršenom unutrašnjom logikom finansijskih špekulativnih tržišta.

Naša vera u spasenje kroz tržište u velikoj meri pripada utopijskoj tradiciji. Ekonomisti i menadžeri su sluge božje. Kao i kod srednjovekovnih sholastičara, njihov jedini posao je da otkriju božanski plan. Oni ne mogu da ga stvore ili da ga zaustave. U najboljem slučaju mogu da teže malim popravkama.

Oni tako imaju moć bez odgovornosti; kao armije kondotijera koje su lutale Italijom za vreme renesanse; kao dvorani bliski kralju.

Sad, moć bez odgovornosti predstavlja osnovni oblik nepismenosti ili neznanja. Jedna od karakteristika poznog perioda sholastike je da je ona sprečila ispitivanje fenomena – to jest, mišljenje. Svet je bio sveden na detaljni linearni argument zasnovan na utvrđenom pogledu na svet.

Obrazovani, inteligentni ljudi su se tako neprimetno ušunjali u svet romantike. Romantika onoga što može da se desi, što treba da se desi, kada se konačno steknu svi uslovi – na primer – da Trojstvo vlada večno, ili danas, da tržište bude u ravnoteži. To je svet bez razumne opozicije. Oponenti su žirondinci, menjševici, slabi, naivni, koji ne drže korak sa istinom. Oni koji imaju moć pasivno su svesni sebe dok izvlače korist iz neminovnog.

Poput drugih ideologa koji imaju moć, oni postaju sve smešniji. Njihov jezik se pretvara u parodiju, do besmisla. Oni će reći da nacija prolazi kroz period jakog, realnog napretka, a zatim će, u istom tom paragrafu, dodati da je nacija bankrot. Pa, koje je od to dvoje? Danas je uobičajeno uporedo prolaziti kroz napredak i bankrotstvo kao što bi srednjovekovno katoličanstvo – preko inkvizicije – reklo da je Bog jak, dobar i plemenit, dakle moramo vas mučiti.

Oni koji se protive politikama ovih pasivnih tehnokrata teže da zapadnu u istu parodijsku opsesiju detaljem – na primer, da razviju složen, konspirativni pogled na banke i transnacionalne korporacije. U stvari, nema potrebe za zaverom. U pitanju su strukture kojima upravljaju sluge. Njihova logika je javna i očigledna sama po sebi. Složene, dalekometne zavere traže svesne vođe. Posmatrati tehnokrate kao takve znači poverovati njihovim iluzijama o sebi samima.

Realističniji pristup našim ekonomskim problemima bio bi kada bismo se fokusirali na negativne, samokažnjavajuće, što-gore-to-bolje karakteristike menadžerske klase. Ranije sam pomenuo njihov doslovno starozavetni pristup javnom dugu. Greh. Strašna sramota jer je počinjen greh protiv Boga promišljenosti. Potreba za odštetom. Patnja zato što se to isuviše lako dobilo. Sve ove besmislice su odvratile pažnju od „istorijski visokih nivoa zaduženosti privatnog sektora”, da navedemo oprezni godišnji izveštaj Banke za međunarodna poravnanja.[3] Menadžerska klasa privatnog sektora je sa menadžerskom klasom javnog sektora u ratu oko krivice. Privatni sektor je, mada je bio daleko manje kompetentan za ovo trošenje, pogotovo kada se uporede dohodak i zaduženost, dobio rat. Činjenicu da su javni dugovi problem koji se stalno vraća i sa kojim se može izboriti na više načina, od kojih nijedan nije biblijski, izgubili smo u histeriji koja nas je dovela do orgije kresanja razvojnih programa.

Već sam govorio o samokažnjavanju putem teških rezova i o tome kako se oni retko isplate. Oni ostavljaju depresivnu, brutalizovanu žrtvu, koja jedva može da predstavlja kandidata za napredak i efektivnost.

Dugovi i rezovi su samo dve od onoga što nazivam malim ideologijama, minijaturnim ideologijama, koje odvraćaju menadžersku klasu od ikakvog priznanja svoje fundamentalne pasivnosti pred neminovnim. Efikasnost je još jedna na koju treba pripaziti. Ova najsitnija karakteristika predstavljena je skoro kao članstvo u Svetom trojstvu. Obratite pažnju da mi uvek slušamo o efikasnosti, a ne o efektivnosti. Ova potonja se tiče sadržaja i dostave smernica. Efikasnost je opšti, apstraktni i prvenstveno negativan izraz.

Sve stvari kojih se tehnokrati plaše su nesposobne za efikasnost – rizik, mišljenje, sumnja, priznavanje greške, istraživanje i razvoj, dugoročno investiranje, posvećenost određenim mestima. Čak je i identifikacija sa stvarnom proizvodnjom neefikasna jer nije striktno usklađena sa modelima. Opsesija efikasnošću sprečava napredak i dovodi kapitalizam u težak položaj. Jedna od privlačnosti onoga što se naziva uslužne delatnosti za tehnokrate je samo odraz servilnog i nekonkretnog karaktera ovakvih biznisa.

Šta bi trebalo da mislimo o ovim menadžerima, koji su imali skoro apsolutnu kontrolu nad zapadnjačkim biznisom nekih 30 godina, od kojih su poslednje 22 narušene opštom krizom? Da li su oni odigrali ulogu u uzrokovanju ekonomskog začepljenja? Sigurno je da nisu uspeli da dovedu do ekonomskog oporavka. Rekao bih da je to uglavnom zbog toga jer strah čini administratora pogrešnom osobom za krize. Poslovne škole se, međutim, sve više šire. One predstavljaju centre za stvaranje profita na većini univerziteta, što pokazuje koliko su daleko univerziteti zalutali u svojoj misiji.

Staljin je možda bio prvi čovek strukture koji je pokazao da je najbolji put do moći kroz kontrolu personala. To vam dozvoljava da predstavite svoje saveznike i miljenike bez obzira na njihova stvarna postignuća. Nije važno koliko poslovna administracija loše radi, ona nastavlja da unajmljuje svoje klonove.

Leon Kurvil je to ovako formulisao:

„Menadžerstvo, nauka? Naravno da nije, to je samo korpa za otpatke puna recepata koji su obezbeđivali glavno jelo dana tokom nekoliko godina izobilja i ekonomskog napretka. Sada ti recepti ne odgovaraju i kompanije koje ih istrajno prate će nestati.“[4]

On je još skeptičniji kada se radi o sistemima državnih škola koje podučavaju metodima upravljanja, što korporativni menadžeri energično zahtevaju. Kao što su vladama nametnuli opsesiju kresanja troškova, koje posle godina sprovođenja te politike nije uspelo u privatnom sektoru, tako su menadžeri građanskim školama nametnuli podučavanje metodologiji upravljanja, što je u najboljem slučaju od marginalne važnosti za osnovno obrazovanje, ali sada se zna da je to kolosalni promašaj.

U centru ovih promašaja stoji duboko nerazumevanje. Mnogi lideri u biznisu koji zagovaraju ideologiju kapitalizma, slobodnih tržišta, lične inicijative i rizika, sami nisu kapitalisti. Oni su menadžeri: birokratski zaposlenici koji su specijalizovani za metodologiju. Oni su ljudi od razuma. Kapitalista više koristi ostale ljudske kvalitete – zdrav razum, intuiciju, kreativnost. Najinteresantniji kapitalisti možda čak imaju i pamćenje. Na vrhu svoje poslovne birokratske profesije, menadžeri preduzimaju manje ličnih rizika nego viši državni službenici, koje ne štiti pravo da rezervišu obveznice niti velike otpremnine.

Ne samo da velika preduzeća koja vode menadžeri nemaju blizak odnos sa akcionarima, nego mnogi od njih imaju i velike blokove svojih deonica koji su vlasništvo penzionih fondova i njihovih ekvivalenata. Samim ovim ogromnim fondovima takođe upravlja ista vrsta menadžera. Tako oni napreduju, ruku pod ruku, stazom lažnog kapitalizma.

Ovo je područje u kom su stepeni samoobmane i visoki i nagrađeni. Menadžer je ogrnuo plašt kapitalizma. On podučava vladu riziku i inicijativi, ali sebe isplaćuje kao da je on vlasnik. Jedine deonice koje on poseduje jesu one koje je dobio kao deo posebnog ugovora sa kompanijom. Mada su zapadne ekonomije zapele, zajedno sa opštim nivoima plata, prihod menadžera i dalje raste. Kada je dobra godina, neki vrhunski američki tehnokrati sada dobijaju između 50 i 100 miliona dolara. U drugim zemljama to iznosi samo oko milion-dva – što je suma kojom bi bila oduševljena i većina pravih vlasnika manjih kompanija.

Iz svega ovoga sledi da menadžer, da bi stimulisao aktivnost kapitaliste, mora da zameni talente vlasnika nekom alternativnom formom delovanja. Bitke oko udruživanja, dobitaka, gubitaka i preuzimanja postale su njihovo omiljeno oruđe.

Ako ne umete da stvarate, onda kupite kompaniju koja ume. Velike korporacije uglavnom kupuju male kompanije koje su u ličnom vlasništvu, a koje su napravile prodore u određenim oblastima. One kupuju kreativnost, mada neposredna potražnja koju ona produkuje, ne traje dugo. Kada se jednom integrišu u administrativnu atmosferu, njihova kreativnost se iscrpi.

Najgora stvar u vezi sa ovim obrascem jeste to da tehnokratske kompanije mogu sebi da priušte da preplate ove inekcije sveže krvi. One se u tom procesu nadmeću za tržišnu vrednost kompanija do tačke kada vlasnicima malih pogona postaje teško da ih ne prodaju. Rezultat toga je jedan ekspandirajući, neuspešan efekat na ekonomski razvoj. Kompanije koje bi konsolidovale svoje približavanje cilju i proizvele novu generaciju nezavisnih korporativnih lidera veoma često bivaju prodate i iscrpljene da bi spasle prilično neefikasne veće jedinice.

Manija za udruživanjem i dobitkom ide daleko iznad kreativnosti u kupovini. Ona se javlja u talasima menadžerske mode koja je osmišljena tako da odaje utisak akcije i politike. Osamdesete godine su bile poznate po ovim mahnitanjima isforsiranih promena partnera. Do porasta razdruživanja je došlo 1995. godine. Do polovine godine u Evropi je došlo do 31 velikog razvezivanja čvorova vrednih 1,3 milijarde dolara. Globalizacija čak olakšava ovu igru udruživanja, razdruživanja, udruživanja sa nekim drugim sa svetske liste. Svi su neprekidno zauzeti. Umesto da se naviknu na finansijski rast, tržišta novca su više nego srećna ako finansiraju promenu partnera, jer se jedinicama koje se kupuju i prodaju može pripisati vrednost. Investiranje u realni rast može biti daleko rizičnije, jer bi uključivalo odlazak u nepoznato. To što stalno menjanje jedinica znači i veštačko nadmetanje za njihovu vrednost i njihovo zaduživanje, nije problem menadžera. Oni nisu vlasnici. Takođe nije njihov problem ni to što ovaj proces generiše ozbiljnu inflaciju.

Drugi aspekt ovog apetita za lažnom korporativnom ekspanzijom predstavlja rastući prodor iz menadžerske klase privatnog sektora zbog privatizacije ili rasprodaje državnih kompanija. Nacionalizacija i privatizacija predstavljaju mehanizme koji s vremena na vreme mogu da budu korisni. Nepotrebno pomeranje u bilo kom pravcu, međutim, stvara novac samo za političke prijatelje stranke na vlasti. Upravo oni, neizbežno, upravljaju prodajom i tako zarađuju velike honorare kao pravnici, računovođe i brokeri. Na ovaj ili onaj način nešto od tog novca se vraća političkim strankama i/ili njihovim višim organizatorima.

Pa nema veze, pomisliće neko od vas, sve dok su ove službe oslobođene teške ruke vlade i stavljene na takmičarsko tržište. Možda. Mali je broj državnih korporacija koje su pružale neefikasne usluge pre nego što su prodate. Inače niko ne bi ni želeo da ih kupi. Vlade, dakle, ne prodaju one službe koje ne rade. Ja lično nisam video nikakve pokazatelje, bilo u studijama ili u reakcijama javnosti, da su jednom privatizovane, već sposobne službe, išta poboljšane.

Postoji jedan važniji faktor koji je direktno vezan za problem tehnokratije. Teorija o privatizaciji kaže da se ekonomija obuzdava ako se vlada isuviše meša. Prodajte državne kompanije i tako ojačajte ekonomiju. Ekonomija se, međutim, sastoji iz više oblasnih delova. Možete reći da uopšteno rečeno postoji čvrsta, konzervativna strana koja obezbeđuju robu i usluge ali, po samoj svojoj prirodi, ne može da obezbedi dovoljno vođstva za novi napredak. Onda postoji rizičnija strana koja se brže pokreće, gde se nove investicije, nove ideje, nove energične vođe kombinuju da bi se izgradila buduća ekonomija. Jednog dana i oni će se naći na konzervativnoj strani.

Većina industrija koje su u vlasništvu vlade pripadaju konzervativnoj strani, bilo po samoj prirodi onoga što proizvode – stvari od suštinske važnosti kao struja ili voda – ili zbog toga što su već decenije potrošene da bi se razvili puni kapaciteti u toj oblasti. Efekat pokreta za privatizaciju je taj da oni uzimaju savršeno dobar rizični kapital iz privatnog sektora i investiraju ga na ne-rizičnoj strani ekonomije.

Većina ljudi neodređeno oseća da su ekonomije bez ograničenja; da će ljudi investirati gde žele i da će se svaki sektor razvijati sa najboljom namerom. U stvarnosti je ekonomska aktivnost ograničena vremenom i naporima koje poslovna elita može da im posveti. Veličina ovih elita, finansije koje su im dostupne, strukture u kojima one rade, njihova mentalna i fizička energija su prirodna ograničenja za njihove akcije.

Postoji staro pravilo upravljanja koje kaže da jedan čovek ne može da opsluži više od dvanaest ljudi. Naravno, broj dvanaest ima mistične, predhrišćanske korene, ali nesvesno poreklo u ovom slučaju verovatno predstavljaju Hrist i njegovi učenici. Kako Novi zavet objašnjava, čak ni sin Božji nije mogao da upravlja dvanaestoricom. Jedanaest je predstavljalo njegov maksimum i jedan prekobrojni je uništio čitav njegov poduhvat.

Evo nas, dakle, kako punimo ustanovljeni deo privatnog sektora jedinicama solidne, prvorazredne proizvodnje i usluga koji vrede milijarde dolara. Energija i novac privatnog sektora koji moraju da idu u čeoni red kapitalističke aktivnosti preusmeravaju se na (pozadinsku) zaštitnicu osnovnih usluga.

Kako može široko rasprostranjena privatizacija da ima bilo kakav drugi efekat nego da uspori ekonomiju? Pogledajte Britaniju u kojoj je ovo iskustvo najkompletnije. Da li je britanska ekonomija pokošena? Da li ona predvodi? Da li je njen rast iznad proseka zapadnih zemalja? Da li je dug smanjen? Ne. Osim špekulativnog izolovanog odeljenja u londonskom Sitiju, britanska ekonomija je jedna od najtromijih na Zapadu.

Postoji i jedna sporedna stvar u privatizaciji koja ilustruje problem. Menadžeri ovih rasprodatih javnih službi su brzo prihvatili iluziju tehnokrata iz privatnog sektora da su oni kapitalisti. U Britaniji su, posebno, stari vodovod i odbori za energiju ubrzo videli kako njihovi šefovi sebi daju enormno visoke plate i velikodušne blokove deonica. Ovo nije odražavalo nikakav merljiv porast u kvantitetu ili kvalitetu usluga prodatih javnosti, i prema tome nema poboljšanja u položaju investicija deoničara.

Opšta poenta ovde jeste da su ova velika, letargična javna preduzeća idealne organizacije za poslovne menadžere koji se plaše nepoznatog. U ovim sektorima nepoznato je minimalno, pa ipak oni mogu da paradiraju okolo u ruhu kapitalista i da podučavaju publiku sa podijuma privatnog vlasništva.

Dozvolite mi da iznesem poslednji primer prirodnih menadžerskih tendencija: komercijalno tržište nekretnina. Objašnjenje za popularnost špekulacija sa nekretninama među zajmodavcima – bankama i penzionim fondovima – leži u tome što oni mogu da izmere vrednost imovine. Mogućnost službenika koji daje kredit da unese skoro garantovane vrednosti u svoje knjige čini imovinu daleko atraktivnijom nego investiranje u rizični kapital za ulaganje. Garancije koje se pripisuju vrednostima nekretnina, međutim, uglavnom su iluzija, kao što to otkrivamo skoro svake decenije kada dođe do kraha tržišta nekretnina. Službenik koji odobrava kredit u stvari ne mari. On je imao godine bez neizvesnosti. Do vremena kada do kraha dođe on će možda biti unapređen ili će se povući u penziju. On je proživeo iluziju vrednosti, izračunatu i prenetu na papir. Ovo je romantika kvantifikacije Roberta Meknamare.

U svakom slučaju, ono što zaista ima značenje je ono što privlači investitora – ne zajmodavca – u posao sa nekretninama. To nisu vrednosti već prihod od rente. Ovo je vrsta administrativnog, nekapitalističkog, poslovnog poduhvata bez investiocionog dobra koju menadžerska klasa voli.

Adam Smit je jasno opisao ovaj fenomen: „Čim se zemlja bilo koje države sva pretvori u privatno vlasništvo, zemljoposednici, kao i svi drugi ljudi, vole da žanju gde nikada nisu posejali, i zahtevaju rentu čak i za njihov prirodni proizvod. Gde god kapital prevladava, marljivost pobeđuje; gde god prevladava prihod (revenue), pobeđuje lenjost“.[5]

Današnji menadžeri nisu čak ni zemljoposednici. Ulaganje u nekretnine, međutim, predstavlja jedno od njihovih rešenja za duboku želju za lenstvovanjem. U našoj ekonomiji tokom nekoliko poslednjih decenija rezultat je bio koncentracija bez presedana na izgradnju poslovnih zgrada da bi se smestila klasa menadžera. Štabovi. Regionalni štabovi. Lokalni štabovi. Zgrade su konkretan dokaz vrednosti menadžera. Kancelarije moraju da se napune jer one predstavljaju funkcije. I tako su, jedna za drugom, podizane kraljevske palate. Oblakoderi koji imaju više kvadratnih metara nego Versaj ili Carski grad u Pekingu. One predstavljaju zemaljski raj dvorana i onih koji tragaju za moći bez odgovornosti.

Nekretnine, privatizacija, udruživanja i dobici – ovo su samo tri od menadžerskih nekapitalističkih diverzija. Postoje i desetine drugih i svaka od njih bi mogla da dobije legitimitet minijaturne ideologije.

Kakva je korist od ove duge kritike menadžerskog pristupa? Pa, može se izvući bilo koji broj zaključaka koji su možda korisni. Prvo, da smo izgubili svaki smisao za „koristan rad” Adama Smita i da su ekonomisti, poslovne škole i uprava privatnog sektora odgovorni za tu konfuziju. Da se ekonomija mora spasavati od bezizlaznosti ekonometrije i reintegrisati u jedan pristup koji uključuje politiku, istoriju i filozofiju. Da poslovne škole predstavljaju jedan ozbiljan promašaj i da su prepreka prosperitetu i napretku širom Zapada. Njih treba izmestiti sa univerziteta i pretvoriti u jedan elemenat – u samo jedan od elemenata – šegrtskog sistema koji se finansira iz biznisa.

Ako je opsesivno ponašanje po pitanju privatizacije korporativistička diverzijska taktika koja usporava napredak, građanstvo mora da nauči da ga prepozna kao takvo. Najzad, ovaj fenomen je posebno lak za analizu. Tek onda mu se može odupreti kao ideološkom insistiranju na potrebi. Umesto da se prihvati stalno grmljenje protiv vlasništva, rizika i produktivnosti, kada je većina poslovnog vođstva u stvari angažovana u upravljanju, mešanju karata (udruživanja i dobici) i potrazi za prihodom, građani i deoničari moraju naučiti da naprave razliku. Tek onda mogu da odluče šta žele ili koju mešavinu ova dva.

Da li je sve ovo nerealno? Da, jeste, sve dok nastavljamo da ispumpavamo sveže zatvorenike menadžerskog pristupa sa univerziteta i sve dok državni propis olakšava, čak i podstiče, lažni kapitalizam.

Ono na šta želim da se skoncentrišem do kraja ovog poglavlja jeste uloga koju četiri ekonomska stuba igraju u naglašavanju ili slabljenju našeg nesvesnog, zabrinutog stanja. Koja su ta četiri stuba? Najnovija usvojena mudrost kaže da su to tržište, tehnologija, globalizacija i tržišta novca.

Tržište se u poslednjih 25 godina konstantno priziva kao izvor slobode i demokratije i kao jedina moguća snaga koja može da nas vrati napretku. Pošto su, međutim 20 godina radili po svome, zagovornici ove teorije nemaju rezultate koje bi nam pokazali. Kao srednjovekovni inkvizitori, oni se koncentrišu na jedine preostale detalje koji mogu da dokažu stalno prisustvo đavola. Oni su, pak, bili odgovorni, oni su držali i nastavljaju da drže poluge moći, a nisu proizvodili. Ovo je veoma dug probni period – pet puta duži od svetskog rata, duplo duži od vladavine Napoleona koji je izmenio lice Evrope, duži od vladavine Staljina ili Ruzvelta, čiji su režimi imali tako važne uticaje.

Ideolozi nude garanciju za božansko znanje i obećanje kraljevstva koje će doći. Ali „kako je to opasno”, rekao je Kromvel, „pozivati se na Boga kao na pravednog sudiju. Vi ste se pozvali na nebeski sud. Gospod se izjasnio protiv vas.“[6]

Ovaj eksperiment iz tržišnog liderstva nije ojačao demokratiju ni individualizam, niti je doneo napredak. On je ojačao korporativizam i, dakle, ne iznenađuje to što su najefektnije korporativističke države – Japan, Koreja i Singapur, na primer – imale najviše koristi. Naravno, vladavina tržišta nije dovela do napretka u demokratiji koja se zasniva na građaninu.

Kada sam pre nekoliko meseci bio u Seulu, policija je ispraznila stambene zgrade u jednom delu grada i poslala nekoliko stotina policajaca zaduženih za nerede da uhapse jednog jedinog radnika koji je održao sindikalni govor u svojoj neorganizovanoj fabrici. Oni su razvalili vrata njegovog stana, ispalili suzavac i uhvatili ga in flagrante delicto, kako doručkuje. Stavili su mu lisice i odveli ga u zatvor.

Mi često govorimo o korporativističkom sistemu tržišta u Japanu danas, ali zaboravljamo da je uspon do moći japanske vojske 1930-ih bio direktan rezultat jednog eksperimenta sa vođstvom tržišta od kasnog 19. veka pa nadalje.

Osnivač savremenog „currency futures“ tržišta, Les Melamed, kaže da je „tržište najdemokratičniji forum koji je ikada izmišljen”[7] , pa ipak nema nekakvih istorijskih pokazatelja da je to ikada bio slučaj. Tokom Reformacije bilo je dosta mogućnosti da se, uprkos vlastima, odbrani sloboda i razne vrste građanskih prava i individualizma. Uspešni kapitalisti su, međutim, držali glave pognute i birali su stranu tek kada se bitka završi.[8] Američki revolucionari – većinom niže plemstvo, zanatlije i farmeri – imali su slično iskustvo. Većina novčanih interesa, posebno u Njujorku, ili su skrivani ili su tiho podržavani od strane bilo koga ko je u to vreme zauzimao grad.

U ovoj tvrdnji da je tržište izrodilo demokratiju, kontradikcije se mogu naći kod dobro poznatog ekonomskog teoretičara, profesora Džefrija Saksa (Jeffrey Sachs), koji je pre nekoliko godina savetima odvukao Mihaila Gorbačova u ekonomsku propast. Profesor Saks sada ide po centralnoj Evropi i zagovara vrline braka između tržišta i demokratije. On, pak, takođe savetuje vlade da njihov model treba da bude azijski, to jest, korporativistički i nedemokratski. „Vi se takmičite sa Tajlandom i Malezijom”, rekao je nedavno u Pragu. Ako se centralna Evropa „bude ponašala kako treba, može da napreduje po stopi od 5% godišnje do kraja decenije.”[9]

Naša suštinska teškoća je u tome što mi tražimo mehanizam, što je neophodno, a on jednostavno ne poseduje kvalitete. Tržište ne predvodi, ne dovodi u ravnotežu niti podstiče demokratiju. Ako je propisno regulisano, međutim, ono predstavlja najefektniji način da se vodi biznis.

Ono ne može da predvodi čak ni u pravim ekonomskim pitanjima. Skori primer predstavlja iscrpljivanje zaliha ribe širom sveta. Količina ribe koja je uhvaćena između 1950. i 1989. se upetostručila. Ribarska flota je porasla od 585 000 brodova u 1970. na 1 200 000 u 1990. i na 3 500 000 danas.[10] Niko nije razmišljao o dugoročnom ili čak srednjoročnom održavanju zaliha; ni ribari, ni graditelji brodova, ni veletrgovci ribom koji su našli novu primenu za svoj proizvod, uključujući đubrivo i hranu za piliće, niti finansijeri. To nije bio njihov posao. Njihov posao je bio da vode računa o svojim sopstvenim interesima.

Zašto onda vlada nije uspela da nametne odgovarajuće dugoročne propise? Velikim delom zbog toga što mi živimo u korporativističkom društvu, gde je javno dobro minimizirano a od vlada se očekuje da se preko svojih menadžera koncentrišu na, kako to neokorporativisti kažu, „interesnu medijaciju”. Nema mesta misli na bilo kom nivou, jer nema mesta za nesebičnost. Izgleda da je potrebno da vlade potrese velika kriza i da ih podseti da je njihova odgovornost da predvode. Samo se u ovim krizama korporativističke grupe povlače i dozvoljavaju vladama da rade svoj pravi posao.

Problem industrijskog zagađenja je u velikoj meri isti. Kako je to Robert Hajlbroner rekao 1992. u predavanjima na Mesiju:

„Proizvođači čelika nemaju inicijativu da smanje zagađenje, sve dotle dok ne moraju da plate pranje veša ili troškove lečenja koje oni uzrokuju. Kao rezultat toga, mehanizam tržišta ne služi tačno jednom od ciljeva koji navodno treba da ispuni – naime, da predstavlja društvo sa tačnom procenom relativnih troškova proizvodnje.”[11] Drugim rečima, tržište je sposobno da izračuna samo isključive troškove; to jest, da isključi sve moguće troškove koji se mešaju sa profitom. Predvođenje društva zahteva kalkulaciju ubrojanih troškova.

Pozivati se na tržište, kao i pozivanje na Sveto trojstvo, znači ograničiti se na uske i kratkoročne interese isključivanja.

U našem tonu se oseća još više poštovanja kada se okrenemo drugom stubu, tehnologiji. Tehnologija, pak, nije ništa sposobnija da obezbedi vođstvo nego tržište. Ako se tehnokratska klasa tako često poziva na tehnologiju, to je zbog toga što ovi neživi predmeti mogu da prikriju nesposobnost menadžera da pruže vođstvo. Kroz autorska prava, međutim, korporacije mogu da prisvoje ove mehanizme i da tako dobiju prihode od njih. Upravo zbog toga su velike korporacije tokom poslednjih nekoliko godina vodile tako opsesivnu kampanju da bi ojačale međunarodne zakone o zaštiti autorskih prava.

Razmišljao sam o ovom, veoma važnom modernom obožavanju tehnologije, kada sam jednog dana prolazio pored javnog toaleta od kovanog gvožđa, obojenog u zeleno, u stilu art nouveau-a, vrtovima Jelisejskih polja. To je upravo bilo mesto na koje je narator Marsela Prusta dovodio svoju baku prilikom svakog njihovog izlaska. U ovom malom paviljonu, jedna žena je čistila i uzimala napojnice od korisnika. Ona je predsedavala i odbijala nezdrave korisnike, bez obzira na to koliko je očajnička bila njihova potreba za tim objektima. Ona je bila poznata kao la Marquise. Prustova baka je na kraju doživela srčani udar u jednom od ovih toaleta.

Tamo su me odveli radoznalost i potreba. To je još uvek bio javni toalet sa visokim standardima. Unutrašnjost je, međutim, bila modernizovana tako da naplatne rampe za koje su potrebni posebni žetoni kontrolišu tri toaleta i dva pisoara. Problem je bio u tome što je nova tehnologija kontrolnog sistema zauzimala jednu polovinu prostora a korisni objekti – stvarni sadržaj – pisoari i toaleti – jednu trećinu. Morali ste da prođete kroz naplatne rampe i da se, ako je prvi pisoar zauzet, provučete između pregradnog zida i čoveka koji se olakšava da biste došli do drugog, i da to uradite tako da ne gurnete sirotog čoveka u njegov pisoar. To nije bilo očigledno samo po sebi. Da sam zatekao drugi pisoar zauzet, imao bih isti problem da izađem iz sistema. Prustova baka bi verovatno mnogo ranije doživela svoj udar da je morala da se bori sa novom tehnologijom koja je napravljena zato da joj olakša život.

Naravno da veliki deo tehnologije olakšava naše radnje. Tu se, pak, često radi o nečemu višem nego što je forma. Njeni efekti na sadržaj su indirektni, što objašnjava veliko interesovanje savremenih menadžera za sistemsku tehnologiju. Uzmite Majkrosoftov operativni sistem, Windows 95; razmislite o novcu koji je potrošen na njegovo lansiranje, atmosferu posledičnih događaja, članke koji su napisani o njegovim prednostima ili nedostacima. Slušajte o novim svojstvima, čak i novim moćima, koje su nam date upotrebom ove tehnologije. Ovo što sledi je njihov opis, ne moj:

Windows 95 „Vam daje mesto gde se stvari mogu baciti”. Windows 95 „i Vi pronalazite najlakši način da pokrenete aplikaciju, dobijete pomoć ili nađete fajl koji tražite“. „Možete da radite stvari kao što su nazivanje fajlova kako god želite.“

Ovi mali birokratski prodori su u stvari, ako isključite to što koristite manje rada, veliki korak unazad u njihovim sopstvenim okvirima kada se uporede sa tehnokratskim idealom Maksa Vebera na početku ovog veka. Ono što mašina čini jeste da ograničava čak i naše najjednostavnije radnje na njen vlastiti nivo sposobnosti.

Poslednji navod:

„Pokrenite razumevanje – brži način da dobijete pomoć, koji se zove ‘Odgovor čarobnjaka’, dozvoljava vam da postavljate pitanja vlastitim rečima. Pitajte: ‘kako bočno da odštampam stranicu.’”[12]

Kakav interesantan način da se upotrebi reč „razumevanje“. Da li to znači ono što znači? Nešto što nije povezano sa mišljenjem već sa manjim tehničkim manipulacijama?

Komunikaciona tehnologija je uvedena u škole na približno istom nivou. U suštini, novi, na visokom nivou kurs iz daktilografije predstavljen je kao da čini osnovno obrazovanje. Osnovna tehnička obuka je, naravno, korisna. Ne treba je, pak, tretirati kao ništa drugo nego kao način da se studenti zatvore u tehnologiju koja će biti zastarela do vremena kada oni diplomiraju. Vreme koje izgube takođe će ih lišiti osnovne obuke iz znanja i mišljenja koja bi im mogla pomoći da se prilagode stalnim promenama koje dolaze spolja.

Sve veći broj škola troši veliki deo svog budžeta na kompjutere i kompjuterske programe. Kada jednom budu imali dovoljno opreme moći će da poređaju punu učionicu učenika iza mašina gde će ih u izolaciji podučavati nešto što ima manju inteligenciju nego čovek. Ovim se žrtvuje jedan od primarnih ciljeva obrazovanja, pogotovo u demokratiji – da se pojedincima pokaže kako da zajedno funkcionišu u društvu.

Uočićete da ni na koji način ne sugerišem da nam tehnologija nije potrebna ili da ona ne može da bude korisna. To je, pak, samo mašinerija, i kao takva može da bude korisna ili štetna, što zavisi od pravca koji joj zadamo. Primera radi, vratite se na početak moderne tehnološke revolucije. Robert Oven, jedan od najuspešnijih vlasnika fabrika u ranom 19. veku, bio je uveren da će razvoj mašina na kraju dovesti do sveta kojim dominiraju pravda, jednakost i etika. Štaviše, efikasnost mašina će osloboditi ljude od svega osim nekoliko sati rada na dan.[13] Umesto toga, tržište je iskoristilo ovu efikasnost da eliminiše poslove i da, tokom poslednje decenije, ponovo počne sa smanjivanjem plata i uslova rada. Tako se vraćamo na model za koji je Oven verovao da će biti kratkoročni fenomen koji je ograničen na rane faze tehnologije. „Od opšteg uvođenja neživih mehanizama u britanske manufakture, čovek se, uz nekoliko izuzetaka, tretira kao drugorazredna i inferiorna mašina.“[14]

To je tačno ono što je sistem postavilo na mesto kroz tejlorizam na početku 20. veka. „Naučno upravljanje” Frederika Tejlora (Frederick Taylor) posmatralo je ljude i žene kao mehanizme kojima valja upravljati zajedno sa mašinama. Ovo je predstavljalo okosnicu podučavanja koje je on izgradio na harvardskoj poslovnoj školi. Tejlorova pretpostavka još uvek leži u osnovi većine obuka na poslovnim školama 20. veka.

Da li je nova komunikaciona tehnologija promenila sve ovo? Jasno je da Majkrosoft ne misli tako, ako je suditi po njihovim objašnjenjima za Windows 95. Jasno je da tržište ne misli tako, jer bi iskoristilo tehnološku efikasnost da smanji broj radnih sati a ne broj radnika, pri čemu je problem nezaposlenosti nametnulo vladama koje, u isto vreme, pokušavaju da ga smanje na minimum.

Da li nove komunikacione tehnologije nude neku mogućnost za promenu? Pa, kada je uvedena štamparska presa, rezultat nije bio ekonomska revolucija, već humanistička; vođen jezikom, uverenjima i željom da razume – svet je bio promenjen iz korena. Od svojih početaka, štamparska presa je bila nezavisna od vladinih i poslovnih interesa. U tome je bila njena moć.

Visokotehnološke komunikacije su od samih svojih početaka bile sasvim drugačije. Vlada i industrija su se nalazile u centru razvoja i stalno su težile kontroli. Čim put informacija dobije oblik, javni i privatni interesi ga isklešu kao informacioni kontrolni sistem i mehanizam za prodaju. Može li tehnologija da se oslobodi? Tehnologija ne traži slobodu. Mogu li oni koji je koriste, da je koriste kao što su pisci, izdavači i čitaoci nekada koristili štamparsku presu? Možda, mada mogućnosti za to na ovom stupnju nikako nisu jasne.

Kažem ovo jer puka veličina transnacionalnih grupacija, i onih unutar i onih izvan sektora komunikacija, ostavlja veoma malo mesta za nezavisnog igrača. Već sam govorio o podeli jezika na irelevantni javni naspram relevantnih korporativističkih oruđa retorike, propagande i dijalekata. Jedan od rezultata korporativističke dominacije jeste to da smo mi preplavljeni informacijama koje ne informišu. Vladini odseci i korporacije već počinju da preplavljuju internet svojom retorikom i propagandom, sve u ime javne debate.

Treći ekonomski stub je globalizacija. Upravo se ovde „nevidljiva ruka” tržišta Adama Smita najčešće priziva. Kada, pak, pogledate šta je on u stvari rekao, većina njegovih konkretnih referenci je bilo upućeno na račun lokalnih tržišta. Samo jedan primer: „Ako u istoj oblasti postoji kakvo radno mesto, koje očigledno ima manje ili više prednosti nego ostala…”[15] i tako dalje. Smit je video tržište koje se samo dovodi u ravnotežu jednostavnim i ograničenim okolnostima gde bi opcije bile očigledne svima. Kao rezultat toga bilo bi moguće brzo doći do ravnoteže. Možda je on bio u pravu a možda i nije, ali to predstavlja sasvim drugačiju situaciju od globalnog tržišta na kom nema ograničenja. Nema klatna koje se ljulja, a zatim postavlja na mesto, bez centra i fiksiranih spoljašnjih ograničenja.

Na primer, upravo zbog toga već godinama svake godine vidimo stalni rast u globalnoj trgovini, a to još uvek nije prevedeno u rastući prosperitet za pojedince. Rečeno nam je da će povišeni nivoi trgovine oživeti napredak. Trgovina je, pak, već na najvišem nivou u istoriji i nema nikakvog efekta na bilo koji od ključnih sektora.

Pre nekoliko decenija rečeno nam je da će ponovo doći do napretka ako se pobedi inflacija. Vremenom nam je rečeno da je ključ za napredak u kresanju u biznisu. Onda se pokazalo da je problem u višku u vladi. Spas je trebalo da bude u porastu u trgovini. Uradili smo sve ovo. Ništa se nije dogodilo. Trgovina, kao bilo koji drugi ekonomski mehanizam, može da bude krajnje korisna u pravim okolnostima. Ona ne može u sebi i sama od sebe da reši probleme društva.

Štaviše, ovo nije naša prva zaslepljenost trgovinom. Ispitivanje iz druge polovine 19. veka pokazuje da su rezultati pokreta za slobodnu trgovinu veoma mešoviti. Nemačka se povukla u neredu. Japan je, kao što sam pomenuo, završio u vojnoj diktaturi. Čak je i Britanija, apostol tog pokreta, uvidela da joj ekonomija napreduje sve sporije kako vek odmiče.

Trgovina je, pak, samo jedan aspekt globalizacije, pri čemu je od svih ekonomskih promena koje nas okružuju, ona ta koja se najupornije predstavlja kao neizbežna i nekontrolisana. Kada se bilo ko buni zbog njenih posledica na svoj posao ili životni standard, dobija odgovor kao što ga je dala boginja u Homerovoj Ilijadi: „Kronov strahoviti sine, ta kakvu izusti reč to? Hoćeš li čoveka smrtna, već davno predanog sudbi, vratiti natrag iz borbe i okova svirepe smrti?”[16] Uz globalizaciju duboko zavisimo od volje nečeg višeg nego što su bogovi. To je čista Sudbina, najakutnija forma ideologije. Ne mari koji su efekti. Sudbina se mora razotkriti.

Građani Singapura su uključeni u jedan važan eksperiment. Oni podižu industrijske parkove na ostrvu Betam – obližnjoj indonežanskoj teritoriji. U prvom parku će biti zaposleno 50 000 radnika. Problem Singapura je u tome što je postao savršena minijaturna korporativistička – to jest, menadžerska – tržišna civilizacija. Demokratije skoro da nema, ima malo slobode govora, individualizam se ne podstiče, ali imaju visok standard obrazovanja, života, a prema tome i plate.

Oni stoga, na ostrvu Betam oni stvaraju bescarinsku, industrijsku luku sa jeftinom proizvodnjom. Ostrvo se nalazi tik izvan njihovih obala. Strane kompanije će tražiti od građana Singapura da im organizuju i sagrade fabrike. Na osnovu dvogodišnjeg ugovora Indonežani će biti dovedeni da odrade posao po 260 dolara mesečno po radniku, svi troškovi uračunati. Neće biti potrebe za socijalnom infrastrukturom, dugoročnom posvećenošću radnicima, niti sindikatima.

Drugim rečima, oni će stvoriti proizvodni sistem unutar globalizacije ali izvan svih formi civilizacije. Neka vrsta predpakla, posvećenog isključivo proizvodnji; mesečev pejzaž lišen osobina ljudskog društva. Ovaj model se već širi u Kini. Ovakve bescarinske industrijske zone su samo poslednji od fenomena koji vrši pritisak na zapadne vlade i poslodavce da ograniče svoje zahteve za transnacionalnim korporacijama.

Možda je ključni efekat globalizacije u tome da natera vlade da pomere teret poreza sa velikih korporacija na srednju klasu. Kada poreske stope na dohodak ne mogu da idu naviše, ova smena se nastavlja kroz poreze na robu i usluge. Ono što je interesantno jeste to da je istu ovu politiku sledio i Sveti rimski car Karlo V u 16. veku. Kao rezultat toga rast je stao, uprkos zlatu i srebru koji su stizali iz kolonija iz Latinske Amerike. Mislite o tom prometu zlata i srebra kao o ekvivelentu našim tržištima novca u usponu. Dejvid Hjum je rekao, „Lako je bogatima, u jednoj arbitrarnoj vladi, da se urote protiv srednje klase, i da čitav teret poreza svale na njihova ramena.“[17]

Neko od vas bi mogao da kaže: „Pa, mi možda jesmo u korporativističkom društvu, ali nemamo arbitrarnu vladu.” Naravno da nemamo. Naše vlade, pak, ne mogu više da odluče o nivou poreza na naše korporacije. Oni se propisuju arbitrarno pomoću jedne apstraktne zamene za vladu koja se zove globalna ekonomija. Efektivna poreska stopa na velike korporacije širom Zapada sada iznosi oko 13%. Ponavljam, 13%. Podignite tu stopu i oni će napustiti grad. Drugim rečima, nivoi poreza koje su obično propisivale vlade, sada propisuje globalna ekonomija. Hjumova rečenica bi se onda mogla parafrazirati ovako: ‘Lako je transnacionalnim korporacijama, u jednom globalnom arbitrarnom sistemu, da se urote protiv srednje klase, i da čitavo poresko opterećenje svale na njihova ramena.’

Pošto srednje klase nemaju dovoljno novca da popunjavaju državne fondove, rezultat ovog pomeranja je pad realnih prihoda od poreza, praćen rastom vladinog duga i kresanjem javnih programa.

Šta se, pak, dešava sa novcem korporacija koji nije oporezovan? Kada bi se ispravno investirao, možda bi ugroženi napredak bio vredan žrtve društva. Kako sam, međutim, već rekao, menadžeri gube masivne prihode svojih korporacija na stvari kao što su udruživanja i dobici, privatizovane javne komunalije koje verovatno ne mogu da ugroze napredak, a da ne govorimo o njihovim oblakoderima i visokim platama.

Posledica vladinih gubitaka prihoda od poreza koja možda najviše uznemirava jeste uspon javno organizovanog kockanja. Stotine miliona, u nekim zemljama milijarde dolara, koje se na ovaj način uzimaju, velikim delom dolaze od najobeshrabrenijeg dela stanovništva. To je njihov izbor, reći će cinici. Upravo su, pak, vlade tih građana – vlade koje stalno govore o potrebi za marljivim radom i inicijativom – te koje iznenada pozivaju iste te građane preko ogromnih reklamnih kampanja da „pobegnu iz džungle” za 2 dolara uz mogući dobitak od 1 000 dolara. Ili dobijte „Instant milione” za 5 dolara sa mogućim dobitkom od 1 milion.

Ovo nas vraća unazad državnim lutrijama koje su bile važne u vreme rane industrijske revolucije. Vlade, zbunjene neredom u svom društvu, okrenule su se kockanju da bi popunile fondove. Ove lutrije su, kao i današnje, za ciljnu grupu imale manje imućne i slabije obrazovane.

Najdirektnije iskustvo koje građanstvo ima sa globalizacijom jeste u oblasti nezaposlenosti i opadajućoj vrednosti zaposlenja. Izgleda da upravo tu Sudbina zvoni najupornije. Po svemu sudeći, tu ništa ne može da se učini. Vlade obećavaju otvaranje radnih mesta, ali kao što je zvanična međunarodna banka centralnih bankara (Banka za međunarodna poravnanja ) izjavila 1993: „Izgleda da su čak i neortodoksne mere pružile malo pomoći rastućem trendu nezaposlenosti.“[18] Neokonzervativci se cinično zalažu za samostalnost i kada sasvim dobro znaju da će ona imati malo efekta. Šta pojedinac može sam da uradi protiv globalnog sistema koji i velike vlade obara na kolena? Učenici tržišta ignorišu ponavljano upozorenje svog idola, Adam Smita, da su visoke plate od presudne važnosti za napredak i prosperitet. Kako on kaže:

„Liberalno nagrađivanje rada… prirodni je simptom rastućeg nacionalnog bogatstva.“

Ili: „Ono, pak, što poboljšava okolnosti većeg broja ne može se nikada smatrati kao nešto što je nepovoljno za celinu.“

Ili: „Kada su plate visoke, shodno tome ćemo uvek primetiti da su radnici aktivniji, vredniji i ekspeditivniji nego kada su one niske.“[19]

Teoretičari tržišta takođe ne žele da vide da je nemoguće nastaviti sa oko 35 do 50 miliona nezaposlenih na Zapadu. Društvo ne može da funkcioniše u takvim uslovima tokom dužeg perioda. Paljenje nekoliko fabrika koje su izvršili ludisti početkom 19. veka[20] značilo je da je lokalnim frustriranim žrtvama rane mehanizacije prekipelo. Bilo je to, takođe, i jedno nesvesno opšte upozorenje da takva situacija ne može da se održi.

Društvo je izabralo da ignoriše opomenu. U stvari, ono je obesilo petoricu ludista, a ostale je prognalo. Do 1813. sve je bilo gotovo. U teoriji, to jest. Rezultat onoga, pak, na šta su upozoravale ove odbačene zanatlije – nemogućih uslova za rad, nekontrolisanog privilegovanja tehnologije u odnosu na ljude i društvo kojim dominira tržište – bio je skoro dva veka nemoguće podele društva. Ovo je stvorilo i komunizam i fašizam, da ne pominjemo beskrajni niz ustanaka i građanskih ratova. Tokom 150 godina neredi na ulicama su bili normalna pojava i oni su uglavnom završavali napadima konjice i salvama rafalne paljbe. Čak su i dva najveća zapadnjačka masakra – dva svetska rata – bili proizvod naše nesposobnosti da se suočimo sa ovom samouništavajućom društvenom šizmom. U toku poslednje polovine veka mi smo u stvari uspeli da neutrališemo najgoru od ovih podela – znatno postignuće, iako je i ono mučno sporo dostignuto.

Reći sada da su negativni rezultati globalizacije jednostavno Sudbina, znači reći da je čitav niz društvenih podela i nasilja takođe naša Sudbina. Drugim rečima, tržište rada koje je u kolapsu, životni standardi koji opadaju, gubitak naših ispravnih propisa, isparavanje krupnih prihoda koji dolaze od poreza u biznisu i slabljenje socijalnih programa jesu neizbežni, tako da mi moramo da počnemo beskrajne, sterilne bitke za društvenu podelu ispočetka.

Jadna je zemlja, i od zla mnogog strada, Gde bogatstvo raste a čovečnost opada.

Oliver Goldsmit (Goldsmith) je napisao svoj dugi, dirljiv rekvijem Pustom selu 1770, na početku prvog kruga reorganizacije i industrijalizacije korišćenja zemlje u Britaniji. Naši problemi su teoretski mnogo složeniji, ali mi imamo sofisticirane mehanizme da se izborimo sa njima. Sve karakteristike globalizacije, koje čine da ona izgleda nemogućom za kontrolu, u stvarnosti njenu kontrolu čine lakom.

Putem tehnologije je lakše nego ikada nametnuti propise. Standardi u politici propadaju samo zbog toga što je malo sporazuma između zemalja – izuzev možda unutar Evropske unije – u pogledu toga koji to standardi treba da budu. Ovo nije nešto u čemu tehnokrati mogu da preuzmu vođstvo. To je pitanje čiste politike; politike građana koji učestvuju tako da mogu da zahtevaju multinacionalne sporazume.

Razvoj međunarodnih trgovinskih sporazuma pokazuje u čemu leže interesi korporativista. Ovi sporazumi takođe pokazuju da je savršeno moguće postići konkretne međunarodne sporazume koji imaju direktnog efekta na aktivnosti na tržištu. Građanstvo je uložilo malo napora da nametne uravnoteženije programe svojim nacionalnim arenama, a da ne govorimo o međunarodnom nivou. Umesto da se cenjkamo oko lokalnih, složenih i skupih sistema kazni i nagrada, mi lako možemo da upotrebimo našu sofistikaciju da razvijemo jednostavne, sveobuhvatne metode za garantovanje životnog standarda. Nemci su možda bili najuspešniji kada su ovo uradili na nacionalnom nivou.

Hjum je ispravno zasnovao svoju trgovačku ekonomiju na postojanju „regularne vlade“.[21] Na vladavini zakona. Njegova ekonomija nije zahtevala demokratiju, ali je zahtevala regularnost, stabilnost i efektno sprovođenje zakona.

Svakoga dana gledamo kako naše, na površini demokratsko ali u dubini korporativističko društvo, trpi na ekonomskom planu zbog nereda koji je proizišao iz globalizacije; drugim rečima, zbog nedostatka regularne vlade. Korporativisti sa ovim ne mogu da se izbore. To je stari problem upotrebe čistog koristoljublja onda kada se traži nesebičnost na širem planu. Samo demokratija može da stvori ovu vrstu vođstva.

Dozvolite mi da završim na komičan ili možda tragikomičan način. Danas se smatra da su tržišta novca četvrti stub nove ekonomije. To je sada najuspešnija oblast ekonomske aktivnosti – najuspešnija u veoma dugom periodu vremena. Svakoga dana, trgovci novcem provedu svetom jedan bilion dolara.[22] Čini se da ovo znači da je mnogo novca dostupno. I da bi, ukoliko bi sasvim mali deo ovoga bio plaćen kroz poreze, većina naših problema koji se finansiraju iz budžeta bili rešeni.

Nažalost, postoje dve prepreke. Ovaj novac ne podleže oporezivanju. Što je još važnije, on ne postoji u stvarnosti. Novac koji nema odnos sa stvarnošću je imaginaran. To je čista inflacija. Hjum: „Novac, pravo rečeno, nije predmet trgovine, već samo instrument oko kog su se ljudi složili da olakša razmenu jedne robe za drugu. On nije jedan od točkova trgovine. Ulje je to koje čini da kretanje točkova bude glatko i lako.“[23]

Smit: „Novac nije ni materijal na kom se radi, niti oruđe s kojim se radi.“[24]

Oni koji su odani silama tržišta teže da, po pitanju novca, ne pominju Smita i Hjuma. Razlog je veoma jednostavan. Čikaški ekonomisti i njihovi prijatelji su i sami kontradiktorni po ovom veoma krupnom pitanju. U stvari, oni su prešli na stranu Smitovih i Hjumovih neprijatelja – merkantilista –ekonomskog pokreta koji je, između ostalog, verovao da novac sam po sebi predstavlja vrednost. Što se toga tiče, oni su takođe prišli merkantilistima svojom podrškom transnacionalnim korporacijama, modernoj verziji starih kraljevskih monopola. Na prvi pogled čini se da su ovako ogromne protivrečnosti neverovatne. To je tako, pak, samo ako prihvatite njihovu tvrdnju da su oni teoretičari slobodnog tržišta. Njihovi položaji imaju mnogo više smisla kada shvatite da su oni korporativistički teoretičari menadžerskog društva.

Što se tiče tržišta novca, u stvari, Smit i Hjum su u pravu. Eksplozija ovih tržišta ne finansira napredak, jer tržišta novca koja nisu povezana sa stvarnom aktivnošću predstavljaju čistu inflaciju. Po tom pitanju ona su veoma ezoterična, čista forma ideologije. To je kao da se Mao reinkarnirao u menadžera hedž fonda i izjavio da je tema njegove finansijske revolucije: „Pustimo da hiljadu crvenih tregera procveta!”[25]

Znak ove podele između tržišta novca i ekonomije predstavlja zagonetka o kamatnim stopama. Od Smita i Hjuma – i naravno, gledajući unazad, sve do Atine – postoji opšte slaganje da niske kamatne stope uvek proizvode napredak. Odjednom su 1980-ih i 1990-ih niske kamatne stope počele da uporno proizvode inflaciju. Iz dva razloga. Prvo, ekonomija je puna neizmerene inflacije, takve kao što su tržišta novca. Drugo, nedostatak naših propisa u čitavoj ovoj oblasti znači da mi podstičemo špekulaciju. U konačnoj analizi, pak, tržišta novca predstavljaju sve to. Staromodnu špekulaciju koju vode novi sofisticirani tehnokrati. To je kao da se Džon Lo[26] reinkarnirao u nešto daleko gore nego što je ikad bio, a da je mehur sa Južnog mora[27] postao vredan poštovanja. Ako društvo dozvoljava i nagrađuje pljačku, u pljačku će se i ulagati.

Upravo zbog toga što tržišta novca predstavljaju čistu špekulaciju, ona su i oblasti koje je najlakše regulisati. Čak i osnovni sporazumi između članova OECD-a mogu da zatvore velike delove ove bezglave nestabilnosti. Tvrdi se da je Breton-Vudz pao pred silom tržišta.[28] Na to bi se moglo odgovoriti da je Breton-Vudz – prvi pokušaj uvođenja međunarodnih monetarnih propisa – prevideo 30 godina značajnog napretka uz relativno nisku inflaciju i nekoliko malih kriza. Neregulisana tržišta novca su nam sada dala preko 20 godina krize, nestabilnosti, besplatne špekulacije bez stvarnog napretka.

Da li je, pak, napredak ono što nam treba ili ono što želimo? Mnogi društveni kritičari tvrde da smo imali tako mahnit period napretka da nije moglo ništa drugo da se desi već da se on završi. Oni govore o potrebi za takvim stvarima kao o razvoju koji može da se odbrani. Što se tiče većine elita na položajima, oni su ostali verni svojoj menadžerskoj, korporativističkoj formi. Oni nisu sposobni da vide nikakvu krupniju sliku iznad svojih određenih interesa. Za njih krupnija slika postoji samo kao ideološka apstrakcija. Ona ne postoji u praktičnom smislu.

Kao rezultat toga, tehnokratija je još uvek fiksirana na ideje o napretku iz 18. i 19. veka, što je manje ili više doprinelo direktnoj proizvodnji robe, posebno kapitalne robe. Izgleda da naše društvo, međutim, nije sposobno da i dalje ide tim putem. Mi nemamo potrebe za više realne proizvodnje. Naše elite su se, dakle, latile izmišljanja bajke u kojoj se imitira napredak. Pogledajte kako, mada korporativističko društvo ne ohrabruje kreativnost, ono ohrabruje obmanu. Ono što mi prolazimo po pitanju napretka jeste suludost koja hrani samoobmanu. Prvi primer toga su tržišta novca. Isto to predstavljaju i procvati komercijalne imovine; beskrajno ulaganje u strukture upravljanja; i naše kićenje pokreta za zaštitu potrošača koje se kreće od visoko baroknog do sasvim ludačkog.

Što dublje kopamo po ovom lažnom napretku, to više sama ekonomija po svojoj prirodi postaje inflatorna.

Nagovestio bih da mi imamo očajničku potrebu za preformulacijom ideje napretka. Rani industrijski model više ne odgovara. Primenjen na naše društvo to je jedna isključujuća formula. Lažni napredak podstaknut tehnokratijom, pak, vuče nas dublje u krizu. Ideali održivog razvoja ostaju sklonjeni daleko od stvarnosti primenjene moći.

Primera radi, napredak, kako ga mi sada shvatamo, klasifikuje obrazovanje kao trošak, te prema tome predstavlja pasivu. Loptica za golf je, s druge stane, aktiva i njena prodaja predstavlja merljiv faktor napretka. Zatezanje lica je jedan elemenat ekonomske aktivnosti dok je ugrađivanje baj-pasa pasiva koju ekonomija mora da finansira. Godišnji odmori su među biserima industrije usluga, dok je čuvanje dece trošak.

Drugim rečima, naš koncept aktive i pasive, robe naspram troškova, ima negativan efekat na stvarnosti napretka. Mi nismo sposobni da uzmemo u obzir potrebe sofisticiranog društva. Ulaganje u obuku i brigu o građanima ne može da se shvata kao aktiva. Iluzija, pak, o napretku kroz prodaju loptica za golf ostaje čvrsto na svom mestu.

Teško je zamisliti kako možemo da izbegnemo našu tekuću krizu ukoliko ne preispitamo prirodu napretka. Kao što biste očekivali u korporativističkom društvu, naš trenutni uzan pogled je tesno fokusiran na kratkoročne interese. Pod preispitivanjem smatram da moramo pokušati da se povučemo unazad dovoljno daleko da bismo videli gde leže vrednosti u društvu. Što je civilizacija sofisticiranija, to je verovatnije da će ova vrednost ležati u oblastima koje nisu od direktnog interesa. Ako napredak može da se shvati u široj, inkluzivnijoj formi, onda će naglo postati moguće da se nagrade one stvari koje društvo smatra korisnim.

Naša trenutna opsesija nevidljivom rukom tržišta nije od pomoći u ovakvoj situaciji. Ona samo zaoštrava naše stanje ekonomske iluzije i neravnoteže.

Ono za šta vam danas kažu da je neizbežni proizvod ekonomske istine i globalizacije jeste tačnije rečeno pasivni zahtev sujevernih ljudi koji čekaju da ih Sudbina obori. To je stav koji većina najrazumnijih ljudi i žena lako mogu da odbiju. Odbijanje, međutim, predstavlja odgovornost. Među našim elitama nema želje da se iniciraju promene. Do njih može da dođe samo uz upornu javnu posvećenost građanstva.

 
Prevela sa engleskog Svetlana Samurović

Iz knjige: Džon Ralston Sol, Nesvesna civilizacija, koja ovih dana izlazi u izdanju Karposa.

  • Biografija autora

Peščanik.net, 20.12.2010.

———–    

  1. Robert Owen, ibid, 96–97.
  2. McCall’s Magazine, novembar 1929, 18. „What’s Right with America?”
  3. Bank for International Settlements, 60th Annual Report, Basel, 11. juni 1990.
  4. Courville, 31 „Une science, la gestion? Mais non, tout juste un ramassis de méthodes qui ont fait recette pendant quelques années d’abondance et de croissance économique. Maintenant, les recettes sont désuètes et les entreprises qui s’obstrineront à les suivre disparaîtrant.“; školska beleška na str. 37.
  5. Smith, An Inquiry, 152 i 437.
  6. Cromwell, ibid, 234.
  7. Gregory J. Millman, The Vandal’s Crown, New York: The Free Press, 107.
  8. Elton, Reformation Europe; vidi na primer str. 233, 234 i 311.
  9. The Prague Post, 31. maj 1995, 7. „U.S. Economic Theorist Tells Central Europe How It’s Done“.
  10. Le Monde, 16. maj 1995, 4.
  11. Robert Heilbroner, Twenty-first Century Capitalism, 1992. Massey Lectures Toronto: House of Anansi, 1992, 87.
  12. The Toronto Star, 24. avgust 1995, A10–11.
  13. Owen, ibid, XXVI.
  14. Owen, ibid, 6.
  15. Smith, An Inquiry, ibid, 200–201.
  16. Homer, Ilijada, prev. Miloš N. Đurić, ibid, str. 397.
  17. David Hume, „Of Commerce”, u: Essays: Moral, Political and Literary, Indianapolis: Liberty Classics, 1985, 266.
  18. Bank for International Settlement, 63rd Annual Report, Basel, 14. juni 1993, 218.
  19. Smith, An Inquiry, 176, 181, 184; v. takođe 183 i 201.
  20. Nazvani po Englezu Ned Ludd-u, za kojeg se smatra da je prvi polomio dva razboja, 1799. godine, što je inspirisalo slične akcije među kojima je najpoznatija ona iz 1811 – Prim. prev.
  21. Michael Ignatieff, „On civil Society”, Foreign Affairs, mart/april 1995, 130.
  22. Millman, xi.
  23. Hume, „Of Money”, Essays, 281.
  24. Smith, An Inquiry, ibid, 392.
  25. Naročito marljive i dinamične američke finanskijske brokere karikaturisti rado prikazuju s upadljivo širokim tregerima u jarkim bojama – Prim. prev.
  26. John Law (1671–1729), škotski finansijer i avanturista. Kao direktor Generalne banke Francuske izdao je prekomernu količinu papirnog novca i oslabio privredu Francuske. Proteran je iz Francuske, a imovina mu je konfiskovana –Prim. prev.
  27. Ekonomski mehur koji je nastao špekulacijama u Kompaniji Južnog mora i koji je 1720. god. doveo mnoge ljude do finansijske propasti – Prim. prev.
  28. Konferencija u Bretton Woods-u (USA), održana 1944. na kojoj je novoustanovljen monetarni sistem čvrstog konvertibilnog kursa. U cilju kontrole i sprovođenja odluka iz Bretton Woods-a, osnovani su Međunarodni monetarni fond i Svetska banka – Prim. prev.