Čitam u novinama prije neki dan da je u Jemenu nakon strašnih muka u kojima se tri dana porađala umrla dvanaestogodišnja djevojčica. Novine daju i njeno ime: Favzija.
Mila Favzija, kćeri ničija.
Otac ju je udao kad je imala jedanaest (jedanaest!) za nekog mladog junca, sve po vjeri i propisu. Takve sirote djevojčice na Istoku nisu novina; zovu ih nevjestama smrti. Ta strašna poezija još strašnije stvarnosti što izbija iz imenovanja ovog užasa, eto, stigla je i nas (ili se samo o njoj više zna jer je svijet postao manji i tješnji?), tj. u naše krajeve.
Gdje je (bila) Fevzijina majka kad se odlučivalo o sudbini njene kćeri? Je li plakala bez glasa sakrivena iza velova i kućnih zidova, da niko ne vidi i ne zna za taj strašni majčinski bol? Ili i ona smatra da je to sve Božije davanje, da se tako i valja postupati sa ženskom djecom? Možda su i nju tako u tu kuću doveli? Šuti i trpi, nevjesto smrti, od tebe to traže muškarci i vjera koju su oni po svojoj, ne po Božjoj mjeri protumačili. Pita li ta majka Boga dragoga ko joj i zašto dijete iz igre odvede muškarcu da joj on bude zakon, strah i vjera? Ili je i majčinsko bolno pitanje zabranjeno? Majka zna da nije. I Bog zna da nije.
Je li barem malo Favzijinog oca srce zaboljelo, oca koji je kobajagi morao da se povinuje vjeri i običajima i da jagnje djetinjasto da u ruke nekom muškarcu? Je li mogao da odbrani i sačuva svoju djevojčicu? Ima li imalo samilosti u toj glavi? Ili je i on odrastao slijedeći stoljetno tumačenje vjere nakaradno, na muški način: da je žena uvijek jednu stepenicu niže od muškarca, da mu služi − za šta? Da sitna njihova djetinja tijela koriste sebi za zadovoljstvo a njima samo za bol? Kako je (ako je) zatomio sasvim prirodnu, instinktivnu potrebu da zaštiti svoje nejako, bezazleno dijete? Je li plakao kad je čuo da je dijete umiralo tri dana u mukama? Je li pomislio kako to možda i nije moralo da se desi? Da se moglo pričekati i s obavezom i s običajima u interesu djeteta, koje doduše jeste žensko, ali je pobogu tek dijete?
Eno i u našim selima počeli bradati muškarci sebi privoditi djevojčice, sve po nekakvoj njihovoj mjeri vjere i zakona. Ako djevojčica pobjegne, glavom plati njen otac: evo razlike u odnosu na Jemen, ili je ona samo prividna? Islamska zajednica u ovom slučaju šuti. Ne pojašnjava šta je na stvari, šta se smije i može raditi sukladno vjeri i tradiciji, šta se ne smije i ne može jer nije sukladno nijednom Božjem ni ljudskom zakonu. A u pitanju su muslimani. Bosanski muslimani. Ne možemo ih po zemaljskim zakonima deportovati negdje, i ne treba, nisu svi isti, demokratija je; ali ne smijemo ih ni zanemariti niti prešutjeti, jer u tom slučaju učestvujemo u zločinu nad djetetom. Pa i ta djevojčica koju taj musliman privodi na još jednu djevojčicu, i ona je muslimanka! I to bez ičije zaštite! Ili su ove muslimanke manje važne u odnosu na druge? Ili Islamska zajednica misli da to sve treba pomesti i pod lijepi ćilim kojim je Bosna prekrita sakriti? Eno u Gluhoj Bukovici, muslimanskom selu, četrnaestogodišnji dječak silovao djevojčicu − u istom onom selu gdje je hodža (kojem reis vjeruje!) uživao sve „muške“ privilegije u svom muškom, hodžinskom statusu. Možemo li i mi ovdje svoje djevojčice nazvati nevjestama smrti? Ili se to, gluho bilo, dešava samo tamo daleko, u Gluhom Jemenu, ne u Gluhoj Bukovici? A šta ćemo sa junačkom Krajinom?
Prisjetite se malo i sevdalinki u kojima uživate i ne misleći na njihov teški sadržaj: „Dadoše mene mladu za stara“. Sve to plaćaju nečije bezazlene obespravljene djevojčice.
Hoćemo li svi i dalje šutjeti na sve češće vijesti da muslimanske djevojčice ne idu u školu dalje od četvrtog razreda, da ih muškarci (očevi, braća, rođaci, nacija!) drže u zaostalosti i neznanju kako bi njima lakše upravljali i manipulisali? Jer što je djevojčica više obrazovana, dalje vidi i svjesnija je sebe i svijeta u kojem živi – znaju to i oni najzadrtiji od tih bradonja, koji jednu lijepu i tolerantnu vjeru pretvaraju u dogmu, zakon i teret svakom ko ima i zrnce razuma i srca. Šta rade hodže po seoskim džematima? Vidimo šta rade u Gluhoj Bukovici, ali šta rade u tzv. normalnim selima? Insistiraju li kod roditelja da školuju svu a ne samo mušku djecu? Utiču li vjerski prvaci na roditelje da svoje kćeri daju na školovanje kako ne bi one ponavljale taj grešni krug neznanja i zaostalosti? Muslimanka ne može biti manje muslimanka ako je obrazovana i školovana – naprotiv! Ali hajde ti, majčin sine, to dokaži poluinteligentu, nedoučenom balijici koji se nakon nedoučene vjere i jedva završene medrese dočepao ne samo djevojačkih duša nego i njihovih tijela.
„O, vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari nasljeđujete, preko volje njihove, i da im teškoće pričinjavate“
Bajram šerif mubarek olsun, muslimanke. Neka vam vaša vjera pomogne da budete pametnije, odlučnije, svjesnije. Nikako podložnije, ropskije, šutljivije. Ne mora svaka patnja voditi u Džennet. I Bog dragi zna da postoje potrebne i nepotrebne patnje. Nepotrebne su one koje su ugodne samo muškarcu a nisu Bogu.
Objavljeno u štampanom izdanju sarajevskog Starta
Peščanik.net, 04.10.2009.
