Lik mitropolita Kirila je vrlo protivrečan, za njegov portret je nemoguće odabrati samo jednu, dominantnu boju. Protivrečnost Kirila nije plod njegovog komplikovanog karaktera i osobenosti pogleda na svet. Snažnu i izrazitu ličnost mitropolita Kirila je u svom mlinskom kamenju mlelo nekoliko istorijskih epoha.

S jedne strane, Kiril je najodioznija figura Ruske pravoslavne crkve s kraja XX i početka XXI veka. S druge, njegov autoritet priznaju, ili u najmanju ruku o njegovoj vlasti i snazi vode računa svi u Crkvi: i liberali, i konzervativci, i modernisti, i fundamentalisti. Uvek nalaze opravdanje za njegove “slabosti”: na primer, njegova strast za poslovima, koja je nedavno skandalizovala crkvenu javnost, sada se pravda kao, navodno, jedini način da se sačuva nezavisnost Crkve u uslovima izgradnje “vertikale vlasti”, koja teži da obuhvati i sebi potčini sve društvene institucije savremene Rusije. Ali, elastičnost u ocenama pokazuje ne samo Kirilova pastva, nego se i sam mitropolit neprestano “prestrojava u hodu”: čas je vatreni ekumenista, čas ljuti borac protiv globalizacije; čas je liberal-zapadnjak, a čas okoreli patriot-tradicionalista; čas pristalica Vološina i tajkuna, a čas duhovnik vojske i policije. Maltene kao što je rekao apostol Pavle, on pokušava da bude “sve i svima”, ali ne zato da bi “spasao makar neke”, nego zato da bi bio neuništiv prilikom bilo kakve izmene “parametara”. Neko će reći da je to normalno: Crkva je prinuđena da preživi u bilo kojim uslovima, jer, po Hristovim rečima, ona će trajati “do kraja veka”. A neko će u elastičnosti Kirila videti vrhunac “sergijanstva” (po patrijarhu Sergiju, koga je Staljin postavio na čelo skoro uništene ruske crkve) – to jest bezgranične prilagodljivosti i konformizma, što je omogućilo očuvanje legalne crkvene administracije čak i u carstvu antihrista.

Ko je dakle taj jarki, energični, strasni čovek, obučen u mantiju i monašku kamilavku? Na koji način je koristan i na koji opasan za Crkvu i društvo mitropolit Kiril? Da li je on zaista jedini kandidat za patrijaršijski presto?

Volođa Gunđajev – kako se zvao u svom nedugom svetovnom životu – bio je rođen na zatonu staljinizma, rastao u vreme “otopljenja”, u svešteničkoj porodici. Istina, njegov otac, jerej Mihail, bio je siromašan i često je bio u nemilosti crkvenih vlasti. Bez obzira na to, on je bio ubeđeni sergijanac: smatrao je da Crkva mora da se spasava po svaku cenu i da jerarhija nema drugog puta, sem da se ćutke potčinjava “bezbožnoj vlasti”. Ovaj stav njegovog oca je izazivao negodovanje mladog Volođe. Njegov kolerični temperament i stalni sukobi sa “borbenim ateizmom” u školi, doveli su do toga da Volođa nije mogao da upiše prvi razred srednje škole, nego je otišao da radi u geološkoj ekspediciji.

U to vreme, na lenjingradskom crkvenom nebu pojavila se blistava zvezda koja je ozarila sav dalji životni put verujućeg mladića – mitropolit Nikodim (Rotov), koji je za nekoliko godina napravio brzometnu karijeru i na sredini četvrte decenije svog života zaposeo ključne položaje u Crkvi. Kasnije je, makar i ne tako brzo, i sam Kiril ponovio put svog učitelja. U jednom intervjuu se kasnije prisećao kako je u početku bio protiv toga da Nikodim dođe u “Piter” (Lenjingrad), jer je u tom uspešnom crkvenom aktivisti video očiglednog piona vlasti. Ko je mogao da zna da će od radikalnog nezadovoljstva Nikodimom do ushićenog pokloničkog stava, mladića deliti samo jedan korak. Volođa ga je učinio prekoračivši 1965. godine prag Nikodimovog kabineta ne bi li od njega dobio blagoslov da se upiše u bogosloviju. Nikodim je bio veoma osetljiv na talente i odmah je vezao uz sebe Volođu, koji je zahvaljujući tome za manje od pet godina završio inače osmogodišnje učenje u bogosloviji i na fakultetu.

Kad mu je bila 21 godina, sam Nikodim ga je zamonašio i nadenuo mu ime Kiril. Rukopoložio ga je za jeromonaha. Već tada počinje i njegova “spoljašnja crkvena delatnost” – kao deo svite mitropolota Nikodima putuje u Prag. Sa 23 godine završio je studije, postao magistar nauka i počeo da predaje dogmatiku studentima koji su od njega bili stariji. Sa 24 je već arhimandrit i predstavnik RPC pri Svetskom savetu crkava u Ženevi. Sa 27 se vraća u Piter i postaje rektor Lenjingradske duhovne akademije (t.j. teološkog fakultetea) – najmlađi rektor za svih 200 godina postojanja ove pedagoške institucije. Uključivanje u sovjetsku elitu, “lep život”, neprestana putovanja u inostranstvo, sve je to korigovalo njegov romantičarski i asketski ideal, kome je verovatno težio mladi Volođa kada je stupao u monaštvo. Ni u jednu od njegovih zvaničnih biografija nije uvršćena epizoda o poznanstvu sa Lidijom Mihajlovnom Leonovom, mladom i simpatičnom ćerkom kuvara lenjingradskog oblasnog komiteta KPSS. A već više od trideset godina njih vezuju najtopliji odnosi koji su, uzgred rečeno, dali povoda nekim zapadnim novinarima koji slabo poznaju pravoslavne kanone, da vladiku Kirila nazovu “uzornim porodičnim čovekom”. Priča se da je na kućnu adresu Lidije Mihajlovne u Smoljensku registrovan čitav niz trgovinskih firmi koje su na jedan ili drugi način povezane s biznisom samog mitropolita.

Sa 29 godina Kiril je postao Viborgski episkop, iako po pravoslavnim kanonima čak ni sveštenički čin ne bi smeo da dobije pre tridesete. Naredne godine je unapređen u arhiepiskopa, a paralelno zauzima najrazličitije položaje u međunarodnim religioznim organizacijama. Kakvo li je poverenje partije i vlade morao da uživa mladić sredinom brežnjevskih sedamdesetih godina, da bi mogao dostići takve visine i skoro nesprestano putovati u inostranstvo, i to u “kapitalističke zemlje”! U tu epohu spadaju i prvi izveštaji u KGB, potpisani pseudonimom “Mihajlov”, što je, kako je utvrdila parlamentarna komisija Jakunjina – Ponomarjeva, bio pseudonim vladike Kirila, koji je na taj način ovekovečio ime svog roditelja, oca Mihaila.

Upravo tada je u zagonetnim okolnostima, na rukama pape Jovana Pavla Prvog (koji je bio papa samo mesec dana, a potom i sam na zagonetan način umro), izdahnuo relativno još mlad mitropolit Nikodim. Uspon karijere arhiepiskopa Kirila je bio prikočen, a 1984 godine premeštaju ga na provincijalnu katedru u Smoljensku. Formalno se on nalazi na tom mestu i danas, premda, naravno, mnogo više vremena provodi u Moskvi i na putovanjima u inostranstvo.

Administrativna revolucija, koju je pre par godina sproveo mitropolit Kiril, direktno je povezana sa bolešću patrijarha Aleksija Drugog. Ta bolest je i bila njen neophodan uslov. U jesen 2003. godine, glava RPC, oboleo od zagonetne bolesti, dosta dugo je bio nesposoban za bilo kakav posao. Tokom nekoliko meseci raspao se krhki “sistem ravnoteže interesa” u višoj crkvenoj vlasti, koji je patrijarh stvarao početkom devedesetih godina. Zagonetnost bolesti patrijarha još više pada u oči ako se prisetimo da je postepeni prodor na značajne katedre RPC ljudi bliskih mitropolitu Kirilu počeo baš uoči te bolesti.

A nepunu godinu dana pre toga, u januaru 2003 godine, kada se patrijarh već nekoliko meseci nije pojavljivao u javnosti, među njegovim naslednicima su nedvosmisleno osim Kirila bili i mitropoliti Sergij (Fomin) i Metodije (Njemcov). I smatralo se da imaju skoro podjednake izglede. Sergije je zauzimao ključnu dužnost upravnika patrijaršijske kancelarije, dok je Metodije bio na čelu najbogatije, Voronježske eparhije, rukovodio nizom crkvenih projekata u Moskvi i bio blizak Administraciji Predsednika države. Još uvek se ne može sa sigurnošću reći kakve je administrativne i političke poluge upotrebio mitropolit Kiril u periodu od januara do maja, ali je već na prvom zasedanju Sinoda kojim je predsedavao ozdraveli patrijarh, 7. maja, bila doneta senzacionalna odluka: razrešiti mitropolita Metodija dužnosti u Voronježskoj eparhiji i svih dužnosti u Moskvi, i premestiti ga u daleki Kazahstan, a Mitropolita Sergija imenovati na mesto Metodija u Voronjež, s tim što će najpre od Voronježske eparhije biti izdvojen njen osnovni finansijski izvor – Lipecka oblast. Tako je istog časa Metodije izgubio realne mogućnosti da postane patrijarh, dok je Sergij bio udaljen iz Moskve i lišen finansijske baze, što je takođe bitno oslabilo njegovu poziciju. Međutim, poslednji potez ovog kadrovskog gambita je tek predstojao: na sednici Sinoda, 26. decembra, Sergija su oslobodili dužnosti upravnika patrijaršijske kancelarije, a zamenio ga je dugogodišnji prvi zamenik Kirila.

Ali, o svemu tome možemo uglavnom da nagađamo. Naprotiv, oko komercijalne delatnosti Kirila nema nikakve sumnje: ona je dala dovoljno materijala za skandaloznu reputaciju koju uživa u medijima. Jerarh je pokazao odgovarajuće talente još početkom devedesetih godina, u praskozorje tržišnih reformi u Rusiji. Ipak, ozbiljnim biznisom je počeo da se bavi tek 1994. godine. Preko svog Odeljenja spoljašnjih veza RPC mitropolit je postao osnivač ili rukovodilac komercijalne banke “Peresvet”, dobrotvornog fonda “Nika”, Akcionarskog društva “Međunarodna ekonomska saradnja”, Akcionarskog društva “Slobodna narodna televizija”, i niza drugih preduzeća. “Nika”, koju je u stvari osnovao mitropolit Sergij, posle prelaska pod kontrolu Kirila, počela je aktivno da trguje cigaretama, koje je u Rusiju uvozilo Odelenje spoljašnjih veza Moskovske patrijaršije, a pod vidom humanitarne pomoći i zato bez carine. Duvanski biznis mitropolita Kirila je dostigao neverovatne razmere, tako da nije bilo moguće izbeći skandal. Za samo osam meseci 1996. godine, Odelenje spoljašnjih veza MP uvezlo je u Rusiju oko osam milijardi cigareta (podatke je objavila vladina Komisija za pitanja međunarodne humanitarne i tehničke pomoći), što je činilo oko 10% tržišta duvanske produkcije i donelo profit od nekoliko stotina miliona dolara. Kirila su “otkucali” uspaničeni konkurenti, kojima je mitropolit, iznenada ujahavši na tržište na belom konju bescarinske trgovine, pomrsio sve račune.

Kada je “duvanski skandal” pukao iz sve snage, Kiril je pokušao da prebaci odgovornost na vladu. U jednom intervjuu je rekao: “Ljudi koji su se time bavili (to jest sam Kiril i njegovi potčinjeni – arhiepiskop Kliment i protojerej Vladimir Veriga – A. S.), nisu znali šta da rade: da li da spale sve te cigarete, da li da ih pošalju natrag? Obratili smo se vladi, i ona je donela odluku: da se to proglasi humanitarnim tovarom i da se da mogućnost da se taj tovar realizuje.” U vladi su se, naravno, našli uvređeni, jer je upravo Kiril ubeđivao vlasti u “humanitarnost” smrtonosne robe, a ni u kom slučaju obrnuto, za šta ima podosta dokaza u dokumentaciji. Ali, mitropolit je već shvatio da mora prestati s duvanskim biznisom.

Novi i još perspektivniji biznis je postala nafta – ovog puta, naravno, ne uvoz, nego izvoz. Blizak saradnik mitropolita Kirila, episkop Viktor (Pjankov), koji je sada prešao u SAD, bio je u sastavu Saveta direktora Akcionarskog društva MES, koje je sredinom devedesetih iz Rusije izvozilo po nekoliko miliona tona nafte godišnje. Godišnji obrt kompanije je bio oko 2 milijarde dolara. Ponekad je preduzeće MES bilo prinuđeno da deluje pod plaštom samog patrijarha, čiji potpis pod molbama vladi, da se oslobodi carinskih obaveza za izvoz tolikih količina nafte – nije bio jeftin.

Svaki Kirilov biznis je počinjao obraćanjem vlastima – ponekad s potpisom patrijarha – u kome se govorilo o “porušenim crkvama” i nekim apstraktnim “programima obnove” za čije finansiranje su neophodne povlastice pri oporezivanju, plaćanju carinskih obaveza i slično.

Među kuriozitete spada pokušaj mitropolita da se ubaci na tržište morskih bioloških resursa. Odgovarajuće vladine službe su u 2000-toj godini odobrile firmi AD “Region” koju je osnovao Kiril ogromne kvote za ulov kamčatskog kraba i kozica (rakčića) – više od 4.000 tona. Profit od ovog posla se ocenjuje na 17 miliona dolara. Meso kraba se uglavnom izvozilo u SAD, budući da je polovina akcija firme pripadala američkim partnerima. Sada u svojim intervjuima mitropolit Kiril uz ironičan osmeh govori da su njegovi protivnici toliko lišeni razuma, da su čak pokušali da ga optuže za pokušaj uništavanja nekoliko dragocenih vrsta kraba. O širini “komercijalnih interesa” našeg jerarha svedoči i njegovo učešće u automobilskoj industriji SP u Kalinjingradu, u proizvodnji sireva u Rjazanjskoj oblasti, u izgradnji hipermarketa na periferiji Moskve… U užu biznis ekipu mitropolita Kirila osim već pomenutih arhiepiskopa Klimenta i protojereja Vladimira spadaju i drugi ljudi: na primer, bivši general KGB, koji lično stoji na čelu niza sestrinskih firmi.

Kiril je čak pokušao da osnuje sopstvene uticajne medije, ali “Slobodna narodna televizija”, koja je pretendovala na pristupačan kanal u Moskvi, koja je uzela ogromne kredite, propala je još pre nego što je počela da emituje. Kojekako radi “Pravoslavna informativna teleagencija”, koja subotom emituje program “Pastirska reč”.

Za to vreme, u spoljašnjoj politici Crkve, za koju je Kiril u stvari odgovoran, mnoge stvari nisu u najboljem redu. Crkvena politika je doživela niz neuspeha. U Estoniji je polovina parohija otišla pod okrilje Konstantinopoljske patrijaršije. U Ukrajini Moskovsku patrijaršiju stešnjuju grko-katolici (unijati) i nekanonska nacionalna Crkva. U Abhaziji je uspostavljena “ničija zona” između gruzinske i ruske Crkve. Najpoznatiji crkveni spoljnopolitički projekat poslednjih godina – sjedinjenje RPC sa Ruskom zagraničnom Crkvom, razradio je, a delimično i realizovao, ne vladika Kiril, nego arhimandrit Tihon (Ševkunov), koga smatraju Putinovim nezvaničnim duhovnikom.

Pod predsedavanjem mitropolita Kirila desilo se kardinalno preusmerenje uloge Odelenja spoljašnjih crkvenih odnosa u životu Crkve. Ranije se smatralo da Odelenje treba da se bavi samo vezama s inostranstvom. Prema verziji mitropolita, “spoljašnje veze” – to je uopšte sve što se odnosi na svet izvan RPC: političke, ekonomske, kulturne veze. Kada su neki krugovi pokrenuli inicijativu da se formira ministarstvo za pitanja religije, Kiril je poveo bespoštednu borbu protiv te ideje. Poštujući tradiciju vezanu za ime pokojnog mitropolita Nikodima (Rotova) i koja se oslanja na drevno katoličko iskustvo, Kiril smatra da civilna i svetska vlast moraju da imaju približno istu težinu u društvu i da uvažavaju interese jedna druge. Ideološki temelj ove teorije “nove simfonije dveju vlasti” (stara simfonija je bila u Vizantiji) je doktrina samog Kirila u kojoj se govori o “pravoslavnima po rođenju”, kuda navodno spada 85 – 90 % stanovništva Rusije. Suština teorije je u tome da čovek može uopšte da ne posećuje crkvu, da ne veruje u Boga, da bude nekršten, ali pošto je Rus i pošto se rodio u “pravoslavnoj kulturnoj sredini”, on je “pravoslavan po rođenju”, to jest nezavisno od svojih ubeđenja, pa je po tim genetičko-demografskim parametrima “pripisan” RPC. Iz ove, u suštini materijalističke doktrine proizilazi dalekosežan zaključak. Navešću ga u redakciji samog Kirila: “Treba da zaboravimo tako često korišćen termin “višekonfesionalna država”. Rusija je pravoslavna država u kojoj žive neke nacionalne i religiozne manjine.” Ajde da suspendujemo Ustav!

Učenje mitropolita Kirila predstavlja teorija po kojoj je “sveštenstvo iznad carstva”, kakvu je patrijarh Nikon propovedao caru Alekseju Mihajloviču u XVI veku. I ako je Kirilu suđeno da postane patrijarh, onda će i svako ko će u tom trenutku vršiti dužnost cara takođe morati da čuje mnogo šta interesantno: i o tome da je Ustav – fikcija; i o tome da je rusku državnost izgradila RPC, čiji poglavar zato treba da bude njen ravnopravan sa-upravljač; i o tome da je Crkva u potpunosti ekonomski nezavisna od države, to jest da ne bi trebalo da ima obaveza prema državnom budžetu. Takvi su politički ideali mitropolita Kirila. Nekome može izgledati da su ti ideali usmereni ka jačanju ruske državnosti, ali je iskustvo pokazalo da je krajnji cilj u stvari – ponovna raspodela vlasti (i resursa koji iza toga stoje).

Da li je sve to potrebno savremenoj Rusiji?

 
Nedeljnik Ogonjok, 2004.

Preveo Pavle Rak

Peščanik.net, 05.11.2008.