Ulice su bile prazne, mnoge škole i kancelarije zatvorene su ranije. Na trgu Tahrir, masa je stajala na suncu, u tišini. Prošlo je nedelju dana od održavanja drugog kruga prvih slobodnih izbora u Egiptu, i čekalo se objavljivanje zvaničnih rezultata. Prebrojani uzorak ukazivao je na to da je kandidat Muslimanskog bratstva, Muhamed Morsi, pobedio sa skoro pedeset dva procenta osvojenih glasova. Ali država se nalazila u limbu, čekajući zvaničnu potvrdu. Suočila se sa šokantnim potezima VSOS, vladajućeg Vrhovnog saveta oružanih snaga, koji je raspustio novu skupštinu, uveo vanredna ovlašćenja za hapšenje, i preuzeo kontrolu nad budžetom i nacionalnom bezbednošću. Mnogi su verovali da bi predsednička izborna komisija, sastavljena od sudija iz Mubarakovog vremena, mogla do kraja da sprovede kontrarevoluciju tako što će za pobednika proglasiti Ahmeda Šafika, bivšeg šefa ratnog vazduhoplovstva i Mubarakovog poslednjeg premijera.

Danima je nekoliko hiljada pripadnika Muslimanskog bratstva kampovalo na trgu, pokušavajući da ubrza potvrdu Morsijeve pobede i obuzda VSOS u otimanju vlasti. Dok je Faruk Sultan, šef predsedničke izborne komisije, držao dug i kitnjast govor, muslimani su nastavljali sa svojom popodnevnom molitvom. Ostali ljudi oko mene su grizli nokte. Jedan čovek je čučnuo, držeći se za glavu, kao da pokušava da se izbori sa napetošću.

Govor Faruka Sultana dopirao je kroz razglas u silovitom, istorijskom tonu. Prepričavao je, nadugačko, izbornu tranziciju Egipta – i teške okolnosti i razne optužbe sa kojima je morala da se bori njegova komisija. S vremena na vreme, neko bi doviknuo „Požuri!“ ili „Završavaj!“, ali je masa takve ućutkivala. Sultan se zatim osvrnuo na optužbe, iz oba tabora, za izborne nepravilnosti. Detaljno je prepričao nekoliko istraga, na primer, o nepodudarnosti imeđu broja glasačkih listića na nekom biralištu i broja potpisanih birača. Njegov tempo, slučaj po slučaj, biralište po biralište, bio je neizdrživ. Na kraju, priznao je, greške nisu značajno izmenile rezultat. Izdeklamovao je konačne cifre. Morsi je pobedio.

Prolomio se burni aplauz. „Alahu Akbar!“ povikao je Adl Sebata, koji je stajao pored mene. Adl je čovek srednjih godina, nastavnik arapskog, član Muslimanskog bratstva iz Aleksandrije, koji je već tri dana bio na trgu. Iskezio se. Svuda oko mene ljudi su plakali i grlili se. Adl je, kao i neki drugi, spontano pao na kolena i počeo da se moli. Zatim je pozvao ženu da joj prenese vesti. Rekao je „Pobedilo je dobro!“ Iznad nas, vatromet je obasjao plavo nebo.

Za one iz Bratstva, organizacije koja je dugo u Egiptu bila zabranjena, ovo je bio poseban trenutak. Svako s kim sam pričao nosio je na licu pobednički osmeh.

„Osećam zadovoljstvo, veliko zadovoljstvo“, rekao mi je Jaser Muhamed. Bio je tu sa ženom, koja je nosila hidžab. „Ovo je prvi put u istoriji Egipta da imamo civilnog predsednika. Moramo da se otarasimo vojne vladavine!“ Došli su iz Mahale, industrijskog grada na zapadu, a svoje troje dece ostavili su kod rođaka. Najmlađi sin, Muhamed, ima samo dve godine, ali već zna da kaže, govori mi njegova majka ponosno, „Morsi je lav!“

„Šta to znači?“ upitao sam visokog čoveka, ozbiljnog držanja, po imenu Samir Samah, člana Muslimanskog bratstva i veroučitelja iz kairskog predgrađa.

„Znači da revolucija pobeđuje“, odgovorio mi je. „Ali mi ostajemo na trgu dok se naši zahtevi ne ispune“. Nabrojao ih je, po redu, pažljivo kao i svi ostali pripadnici Muslimanskog bratstva sa kojima sam poslednjih dana razgovarao. Predsednik mora dobiti sva svoja ovlašćenja; ne pristajemo na raspuštanje parlamenta, ne pristajemo na nova ovlašćenja vojske da hapsi civile, ne pristajemo na ustavne promene. Pitam ga zašto su svi pripadnici Bratstva odgovorili na moje pitanje istom koordinisanom porukom. Kaže, „To je jedna ideologija, jedna vizija i, na kraju krajeva, tako smo je čuli preko razglasa.“

Raspomamljeno slavlje nastavilo se na Tahriru. Na ulice se slilo još više ljudi, trubili su sirenama, palili vatromet, mahali zastavama, izvodili decu da vide istoriju.

Pre dva dana – možda strahujući od moguće Šafikove „pobede“ – Morsi je obećao koalicionu vladu, sa ministrima izvan redova Bratstva, i sa nezavisnim premijerom. Mnogi liberali su se ove nedelje držali po strani, posmatrajući obračun vojske i Bratstva; mnogi revolucionari su precrtali listiće (tačno 843.252, prema Sultanovom pažljivom proračunu), odbijajući da izaberu između islamiste i nekadašnjeg režimskog čoveka. Morsi je dobio mandat, ali njegova pobeda je daleko od totalne. Postaće predsednik bez ustava i parlamenta, a mandat će otpočeti usred borbe za vlast sa vojskom. Nije potpuno jasno ni koliko će dugo biti na funkciji – neki generali su već izjavili da će morati da se održe novi predsednički izbori nakon usvajanja novog ustava. Ali usred ove neizvesnosti, danas je bio trenutak da se prisetimo da su, uprkos svemu, održani slobodni i fer izbori, i da je Egipat prvi put za 7.000 godina, po rečima jednog demonstranta sa Tahrira, izabrao svog vođu.

Morsijevo prvo obraćanje naciji prenosila je državna televizija, koja je Bratstvo redovno nazivala „zabranjenom organizacijom“. Rekao je „Narod je izvor sve vlasti“ i govorio o jedinstvu: „Mi Egipćani, muslimani i kopti, bili smo začetnici civilizacije i renesanse“. Spomenuo je i izgradnju „moderne, demokratske, građanske države“. Potrudio se da umiri Ameriku i Izrael, napominjući da će poštovati postojeće mirovne sporazume. Napustio sam Tahrir, vozeći se preko mosta „6. oktobar“, prepunog razdraganog sveta. Prisetio sam se scena osamnaestodnevne revolucije na Tahriru, kada je isti ovaj nadvožnjak bio pun Mubarakovih bandita, koji su bacali kamenje i molotovljeve koktele na ljude pod mostom. I pomislio sam – da, nakon svih ovih meseci poricanja, ovde se ipak odigrala revolucija.

 
Wendell Steavenson, The New Yorker, 24.06.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 27.06.2012.