Ponedjeljak, 31. listopada, trebalo bi dobro upamtiti i kasnije obilježavati u nekoj zgodnoj simboličkoj ambalaži, na primjer kao Dan hrvatskog licemjerja.

Branimir Bilić, urednik i voditelj HTV-ove debatne emisije „Puls nacije“, pred kamerama se ispričao zbog „antisemitskoga ispada“ što se dogodio prethodnoga tjedna, a usput i obrecnuo prema svima koji su, povodom spomenutog gafa, tvorce emisije izložili „neviđenom linču“ i zasuli ih „govorom mržnje“: medijskome podzemlju, bankarskim lobijima, mafijaškoj hobotnici, krupnom kapitalu, masonskim ložama, međunarodnim narkodilerima, intergalaktičkim teroristima…

Na svečano posipanje pepelom prinudio ga je urednik Informativnog programa Dražen Miočić, a mora se reći da je kompletan obred pokajanja obavljen impresivnom odlučnošću: uprava javne televizije kroz saopćenje je izrazila žaljenje zbog „nenamjernog propusta“, s napomenom kako „ne tolerira niti će tolerirati govor mržnje u vlastitom eteru“, dok je smjenom i opomenom pred otkaz kažnjena Ruža Ištuk, novinarka koja je „antisemitski ispad“ i omogućila, pošto je staloženim glasom, uz bezizražajni teleći pogled, u spornoj emisiji pročitala pitanje anonimnog gledatelja: „Znaju li uvaženi gosti je li Hitler udario na Židove jer su Židovi, ili zašto što su bili bankari?“

Bilićeva ocjena o „neviđenom linču“, makar ovaj bio zaslužen, bez sumnje je točna. Središnji medijski ešalon osuo je po „Pulsu nacije“ drvlje i kamenje, gotovo sva renomirana pera – ona od kojih se očekuje „da nam kažu što trebamo misliti“ – iscijedila su propisanu količinu pravedničke žuči, žustro braneći hrvatski javni prostor od gnusnoga fašističkog zagađenja.

Najagilniji, kao i uvijek kada su na stolu pitanja koja se tiču javnoga morala i kolektivne političke higijene, bio je „Jutarnji list“. Jedan od njegovih vodećih komentatora ustvrdio je da je HTV-ova emisija „prenerazila naciju“, a on sam – budući da mu je, kao korifeju političke korektnosti, čistoća kanala medijske komunikacije svetinja – šugavo pitanje anonimnog gledatelja neće ni ponoviti, „jer bih ga time propagandno umnažao“.

U tom duhu komentator „Jutarnjeg“ voditeljevu je obranu unaprijed proglasio ništavnom, budući da se „difamatorska, mrzilačka propaganda širi i time kad je se pobija“, a „smisao fašističke retorike ispunjen je već u času kad dospije u mainstream eter“. K tome, izrazio je stanovito zadovoljstvo što je antisemitski klišej sijevnuo baš kroz „Puls nacije“: „ovaj proplamsaj čistog zla, bljesak fašističkog verbalnog sječiva dogodio se upravo u emisiji koja nas već deset godina nastoji uvjeriti u bazično zdravlje, pamet i čestitost nacije“, a to je već, veli komentator, „poduka svakom koji misli da su narodne mase i po čemu bolje od onih koje su izabrale“. Zašto je onda televizijska emisija ipak „prenerazila naciju“, ostaje dosta maglovito…

Da bismo to učinili nešto razumljivijim, valja se vratiti u sasvim blisku prošlost. Prije tri tjedna „Jutarnji list“ objavio je kratku informaciju o zanimljivim događajima u Slavonskome Brodu. Na dnevni red tamošnjega Gradskoga vijeća, naime, stavljena je inicijativa da se promijeni naziv ulice koja nosi ime po Mili Budaku, fašističkome zločincu i ministru bogoštovlja u Pavelićevoj NDH, ali je prijedlog većinom glasova odbijen, te je odlučeno da Ulica Mile Budaka i dalje ostane jedan od službenih gradskih toponima. U toku sljedeće noći, međutim, nepoznati su počinitelji reagirali na demokratsku odluku Gradskog vijeća tako što su u diverzantskoj akciji table s natpisima ulice zasuli crvenom i crnom bojom. Vijest o tome „Jutarnji list“ je objavio pod naslovom „Vandali oštetili table u Ulici Mile Budaka“!

Tako smo zahvaljujući „Jutarnjem listu“ – koji se efektno zgrozio nad rasističkim ispadom u televizijskom programu – upoznati s fenomenom vandalskog antifašizma, specifičnoga oblika političke borbe koji se budi u suvremenoj Hrvatskoj. Budući da je dežurni komentator tu epizodu krotko odšutio, ne možemo znati kako bi ocijenio isticanje „vandala“ u naslovu tiskovine za koju radi. „Proplamsajem čistog zla“? „Bljeskom fašističkog verbalnog sječiva“? Ili bi naprosto ustanovio da je „smisao fašističke retorike ispunjen već u času kada dospije u mainstream eter“, pa on te gadosti ne želi „propagandno umnažati“?

U hrvatskom javnom prostoru ne postoji stilski dorađenija hipokrizija od one kakvu uzgaja „Jutarnji list“, što samo znači da to glasilo istovremeno i sažima i diktira „puls nacije“ s pratećim asortimanom jednostavnih ideoloških formula. Nakon uredničke ocjene da table s imenom fašističkoga zločinca devastiraju „vandali“, nije se, dakako, podigla nikakva javna halabuka – štoviše, stvar je toliko normalna da ju je rijetko tko i zamijetio – a bogme ni odluka Gradskoga vijeća Slavonskog Broda da (kao zadnji preostali od desetak hrvatskih gradova) zadrži ulicu s imenom ustaškoga ministra nije pobudila srdžbu domaćih žurnalista niti se pokazala dostatnom za medijsko podizanje moralne panike.

Zbog čega je Hitler zazoran, a Budak nije? Zašto Židove nije poželjno javno vrijeđati, a Srbe jest (pošto je Budak, nota bene, poznat i kao autor rimovane parole „Bjež’te psine preko Drine“)?

Nezgoda je što Hrvatska ima mnogo dubljih problema s fašizmom nego što bi to bile provokacije u vidu veličanja Hitlera ili ozloglašavanja Židova. To je razlog što se u ovoj zemlji rado izlažu kritici ekscesne, ali ne i sistemske manifestacije fašizma. A odatle onda i Branimir Bilić biva prinuđen da se javno ispriča, dok od „Jutarnjeg lista“ to nitko ne očekuje, niti u tom medijskom pogonu registriraju ikakve znake nelagode. Napokon, nemaju ni zašto: „vandali“ su doista vandali, jer ilegalno nasrću na zakonite fašističke tekovine.

Slučaj Slavonskoga Broda i njegova medijska normalizacija može tek biti povod da se po stoti put uzaludno zapitamo: Kako se dogodilo da fašizam postane zakonita, a antifašizam nezakonita, „vandalska“ praksa? I kako to da ljubitelji fašizma djeluju unutar legalnoga sustava, ovjerenog demokratskim glasanjem većine, dok su antifašisti prisiljeni na angažman s ulice, pod okriljem mraka, s kantama boje u rukama, a sutra – ako budemo imali nešto sreće – možda i s molotovljevim koktelima?

Doda li se tome da je antifašizam cinično upisan u preambulu hrvatskoga ustava, dobivamo neku vrstu konstitutivne šizofrenije, društveni ambijent koji – poštujući ustavnu ideju upravo na način kakvom je ona zamišljena, dakle kao provizorij od posebne važnosti – promiče fašizam bez službenog statusa.

Onaj „mainstream eter“, kojeg s dužnim respektom spominje komentator „Jutarnjeg lista“, u tome igra najvažniju ulogu, jer omogućuje da se javni prostor najodlučnije štiti od hitleroljubaca i „antisemitskih ispada“, a u isto vrijeme – bez ikakvih organskih nesporazuma – antifašistički napori predstavljaju kao „vandalizam“. Drugim riječima: ceremonijalne osude provale fašističke mržnje na HTV-u i sustavna pretvorba antifašista u „vandale“ dio su istoga projekta proizvodnje stvarnosti.

Kvalitetna demonizacija Hitlera tu će poslužiti kao gromobran za normalizaciju Budaka, a suosjećajno uvažavanje Židova bit će pokriće za disperziju mržnje prema Srbima. Obredni antifašizam nije ništa drugo nego alibi za svoju svakodnevnu negaciju. Sistem – u kojem je Ulica Mile Budaka legalno postojeća, i čak potvrđena demokratskom procedurom, dok se protiv fašističkog naslijeđa kriomice bore „vandali“ – uspješno se brani upravo kroz spektakularne osude ekscesa koji prijete da strgnu njegovu krinku.

Arnold Gauss, u fenomenalnom eseju objavljenom prije jedva mjesec dana, pisao je o „antifašističkom ugođaju konzumiranja fašizma“, gdje oštri napadi na svako posezanje za Hitlerom, Goebbelsom i drugim omraženim figurama iz „deponija demona“ mogu biti u službi prikrivanja tekuće nacifikacije, a energična deklarativna borba protiv aveti fašističkog zla „tek jedna od varijanti njegova poricanja“. On kaže:

„Odviše je elemenata koji ukazuju na to da fašizam svakodnevice – koji se stalno deklarira i sistemski užljebljuje kroz forme vlastite suprotnosti, ispostavljajući se kao kontinuirani ples pod maskama – bezbrižno migolji zaštićen (između ostaloga) stravom koju emitira veliki (a)historijski Projekt Mraka, a tamo dežura pretorijanska garda zatajenih inspiratora.“

No, zbog čega bismo danas u Hrvatskoj uzimali u obzir palamuđenja nekakvog Gaussa? – pitat će se zbunjeno i politički korektno komentator „Jutarnjeg lista“. – Zato jer je Židov? Ili je možda bankar?

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 05.11.2011.

Peščanik.net, 06.11.2011.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)