Šekspir u Central parku, foto: Peščanik
Šekspir u Central parku, foto: Peščanik

Sve porodice izmišljaju svoje roditelje i decu, daju svakom od njih priču, karakter, sudbinu, pa čak i jezik. Uvek je bilo nečeg pogrešnog u načinu na koji sam ja izmišljen s namerom da se uklopim u svet svojih roditelja i 4 sestre. U većem delu svog ranog života nisam shvatao da li je tako zato što stalno pogrešno tumačim svoju ulogu ili je kriv neki nedostatak koji je duboko ukorenjen u mom biću. Ponekad sam bio nepopustljiv i time se ponosio. A ponekad mi se pak činilo da sam lišen karaktera, stidljiv, nesiguran, bezvoljan. Sve u svemu, preovlađivalo je osećanje da nikad nisam sasvim kako treba. Kao što sam već rekao na ovim stranicama, bilo mi je potrebno pedesetak godina da se naviknem na svoje ime ili tačnije da mi bude malo manje neprijatno to „Edward“, englesko ime budalasto nakalemljeno na nesumnjivo arapsko prezime „Said“. Istina, „Edward“ je bio „Princ od Welsa“, tako prijatna pojava u godini mog rođenja, 1935, a Said je bilo ime raznih stričeva i rođaka. Ali logika mog imena pukla je kad sam otkrio da se niko od mojih deda i baba nije prezivao „Said“ i kad sam pokušao da povežem svoje otmeno englesko ime s njegovim arapskim partnerom. Godinama sam, u zavisnosti od okolnosti u datom trenutku, pretrčavao preko „Edward“ i naglašavao „Said“; ili obrnuto; ili sam pak oba dela svog imena izgovarao tako brzo da se nijedan nije mogao jasno čuti. Nisam mogao da podnesem, ali sam često morao da izdržim reakciju neverice koja me je potkopavala: Edward? Said? Teret takvog imena bio je dopunjen jednako neprijatnom zbunjenošću u vezi s jezikom. Nikad nisam znao koji sam jezik prvo progovorio, arapski ili engleski, ili koji je bio moj van svake sumnje. Ali znam da su oba uvek bila zajedno u mom životu, da je jedan odjekivao u drugom, ponekad ironično, ponekad nostalgično, a najčešće je jedan ispravljao i komentarisao drugi. Svaki od njih može izgledati kao moj apsolutno prvi jezik, ali nijedan to nije. Tu prvobitnu nestabilnost pripisujem svojoj majci jer se sećam da mi je govorila i na engleskom i na arapskom, mada mi je uvek pisala na engleskom – jednom nedeljno, celog svog života, kao i ja njoj, celog njenog života. Neki njeni govorni izrazi poput tislamli ili Mish ‘arfa shu biddi ’amal? ili rouh’ha – bilo ih je više desetina – bili su arapski i nikad nisam bio svestan da moram da ih prevodim niti sam znao šta tačno znače (na primer, tislamli). Oni su bili deo njene beskrajno majčinske atmosfere, za kojom sam čeznuo u trenucima velike napetosti i koja se iskazivala tiho izgovorenim ya mama, uvek sneno zavodljivim, a onda najednom otrgnutim, s obećanjem nečeg što na kraju nikad ne bude dato.

U njen arapski govor bile su upletene engleske reči, na primer naughty boy (nevaljali dečak) i naravno moje ime, koje je izgovarala Edwarad. Još me progoni taj zvuk, u istom vremenu i na istom mestu, njenog glasa koji me zove Edwarad: ta reč lebdi u sutonskom vazduhu u vreme zatvaranja Fish Gardena, dok sam ja, neodlučan da li da se odazovem ili da još malo ostanem sakriven, uživao u tome što sam dozivan, željen; ne-edwardovski deo mene nalazio je raskošan interval u neodazivanju sve dok ćutanje mog bića ne bi postalo neizdrživo. Njen engleski se služio retorikom tvrđenja i normi, koja me nikad nije napustila. Kad bi moja majka prešla s arapskog na engleski, ton je postajao objektivniji i ozbiljniji, i uglavnom je proterivao popustljivu i melodičnu prisnost njenog prvog jezika, arapskog. S pet ili šest godina znao sam da sam nepopravljivo naughty (nevaljao), a da sam u školi ono što je na sličan način osuđivano, na primer fibber (lažljivac) i loiterer (zgubidan). Kad sam postao potpuno svestan da engleski govorim tečno, mada ne uvek tačno, redovno sam označavao sebe ne prvim nego drugim licem („Mama te ne voli, nevaljali dečače“), i dodavao bih tonom polukenjkanja-poluprkosa: „Mama te ne voli, ali te tetka Melia voli“. Tetka Melia je bila njena starija, neudata sestra koja me je obožavala još kad sam bio vrlo mali. „Ne, ne voli te“, bila je uporna moja majka. „U redu, Saleh te voli“, zaključio bih – Saleh je bio tetka Melijin vozač – i tako bih oteo bar nešto od potištenosti koja je nadirala sa svih strana.

Nisam imao pojma odakle je došao majčin engleski, ili ko je ona bila u nacionalnom smislu: to čudno stanje neznanja se nastavilo relativno dugo, sve do postdiplomskih studija. U Kairu, jednom od mesta na kojima sam odrastao, njen govorni arapski je bio tečan egipatski, ali mom oštrijem uhu, kao i mnogim Egipćanima koje je poznavala, bio je to ako ne baš shami, onda jezik koji je očigledno pretrpeo njegov uticaj. Reč Shami (damaski) zbirni je pridev i imenica kojom Egipćani označavaju kako govornike arapskog koji nisu Egipćani tako i one iz Velike Sirije, to jest iz same Sirije, Libana, Palestine ili Jordana; ali ta reč označava i arapski dijalekt kojim govore Shami. Moja majka je govorila i klasični i kolokvijalni jezik mnogo bolje od mog oca, čiji je jezički talenat bio primitivan u poređenju s njenim. Ipak, njen kolokvijalni jezik nije bio dovoljno dobar da bi mogla da prođe kao Egipćanka, što naravno nije ni bila. Rođena je u Nazaretu; poslali su je u internat niže srednje škole u Bejrutu; bila je Palestinka mada je njena majka Munira bila Libanka. Nisam upoznao dedu po majci, ali sam čuo da je bio baptistički sveštenik u Nazaretu, gde je došao iz Safada, pošto je pre toga neko vreme boravio u Teksasu.

Ne samo što nisam mogao da shvatim sva vrludanja i prekide koji su remetili jedan običan porodični niz – a pogotovo ne da njima ovladam – već mi čak nije bilo jasno ni to zašto moja majka nije bila obična engleska mama. Celog života ostao mi je taj haotičan osećaj mnogih identiteta – uglavnom međusobno sukobljenih – zajedno s jasnim sećanjem da sam očajnički želeo da svi budemo samo Arapi, ili samo Evropljani i Amerikanci, ili samo hrišćani, ili samo muslimani, ili samo Egipćani, i tako dalje. Otkrio sam da mi na raspolaganju stoje dve alternative za suprotstavljanje procesu izazova, priznanja i raskrinkavanja kom sam bio izložen; bila su to ovakva pitanja i komentari: „Šta si ti?“ „Ali Said je arapsko ime.“ „Ti si Amerikanac?“ „Ti si Amerikanac koji nema američko ime i nikad nije bio u Americi.“ „Ne izgledaš kao Amerikanac!“ „Kako to da si rođen u Jerusalimu a živiš ovde?“ „Ipak si Arapin, ali koje vrste?“

Ne sećam se nijednog zadovoljavajućeg ili nezaboravnog odgovora na ta pitanja. Moje alternative su se ispilile kasnije bez ičije pomoći: nešto je, recimo, prolazilo u školi, ali ne i u crkvi ili na ulici, ne i kod mojih drugara. Prvi pristup je bio da usvojim očev samouveren, arogantan ton i kažem sam sebi: „Ja sam američki građanin, i to je to“. On je stekao američko državljanstvo tako što je najpre u toj zemlji živeo, a kasnije, tokom Prvog svetskog rata, služio vojsku. Pošto je ta alternativa bila ne samo neuverljiva, već i tuđa, činilo mi se da nije nimalo verodostojna. Reći „Ja sam američki građanin“ u engleskoj školi, u ratnom Kairu, u kom su dominirali britanske trupe i – tako mi se činilo – sasvim homogeno egipatsko stanovništvo, bilo je ludo smelo, nešto na šta sam se mogao javno odvažiti samo ako bi se od mene zvanično zatražilo da navedem svoje državljanstvo; privatno nisam mogao dugo da istrajem u tom stavu jer bi moja samouverenost brzo splasnula pod egzistencijalnim ispitivanjem.

Moja druga alternativa bila je još neuspešnija, a sastojala se u tome da se otvorim prema činjenicama moje duboko dezorganizovane stvarne istorije i stvarnog porekla, onakvim kakve sam napabirčio, i da pokušam da u njih unesem nekakav smisao. Ali nikad nisam imao dovoljno informacija; nikad nije postojao dovoljan broj kopči između delova koje sam čuo ili nekako iščeprkao; nikad mi nije bila sasvim jasna cela slika. Čini se da je nevolja počela s mojim roditeljima, s njihovom prošlošću i imenima. Moj otac Wadie kasnije se zvao William (dugo sam pretpostavljao da je to samo anglizacija njegovog arapskog imena, ali je onda to počelo da mi liči na sumnjivo preuzimanje drugog identiteta, pošto ime „Wadie“ više nije koristio niko osim njegove žene i njegove sestre, a razlozi za to nisu bili uverljivi). Rođen u Jerusalimu 1895 (po mojoj majci, verovatnije 1893), nikad mi nije rekao više od deset ili jedanaest stvari o svojoj prošlosti; one se nikad nisu menjale i teško da su prenosile išta osim niza prigodnih reči. Imao je najmanje četrdeset godina kad sam se ja rodio.

Mrzeo je Jerusalim, i mada sam se rodio u tom gradu i mada smo u njemu provodili duge vremenske periode, jedino što je ikad o njemu rekao bilo je da ga podseća na smrt. U nekom trenutku svog života njegov otac je bio dragoman (službeni prevodilac u zemljama gde se govorio turski, arapski ili persijski) i priča se da je, pošto je znao nemački, pokazao Palestinu kajzeru Wilhelmu. Nikad ga nisu pominjali po imenu; samo ga je moja majka, koja ga nije poznavala, zvala „Abi Asaad“; prezivao se „Ibrahim“. Zato je moj otac u školi bio poznat kao Wadie Ibrahim. Još ne znam odakle je došlo „Said“ i čini se da niko ne može to da mi objasni. Jedini važan detalj o mom dedi koji je moj otac našao za shodno da mi prenese jeste to da ga je Abu Asaad šibao mnogo ozbiljnije nego on mene. „Kako si to izdržavao?“ upitao sam ga, i on je odgovorio kikoćući se: „Najčešće sam uspevao da pobegnem“. Ja to nikad nisam mogao niti mi je ikad palo na pamet.

Jednog dana je moja majka objavila da John Gielgud dolazi u Kairo da odigra Hamleta u Kući opere. „Moramo da idemo“, rekla je sa zaraznom odlučnošću, i zaista smo otišli, mada ja, naravno, nisam imao pojma ko je John Gielgud. Imao sam tada 9 godina i o tom komadu sam tek ponešto saznao iz knjige priča koju su po Šekspirovim delima napisali Charles i Mary Lamb i koju su mi roditelji poklonili za Božić nekoliko meseci ranije. Majka je zamislila da ćemo nas dvoje zajedno polako pročitati tu dramu. Divno jednotomno izdanje Šekspira skinuto je s police za tu svrhu; lep povez od crvenog marokena i prefinjeni tanki papir za mene su ovaploćivali sve što je moglo biti vredno i uzbudljivo u toj knjizi. Njenu raskoš su dalje uvećavali crteži olovkom ili ugljenom. Hamlet je bio ilustrovan izuzetno dramatičnom slikom Henrija Fuselija, na kojoj su prikazani danski princ, Horacio i duh, koji kao da su se uzajamno borili pre nego što ih je zaprepastilo otkriće da je kralj ubijen.

Nas dvoje smo sedeli u prednjoj primaćoj sobi, ona u velikoj naslonjači, ja na hoklici pored nje, i zajedno čitali Hamleta; s njene leve strane dimila se napola zapaljena vatra u kaminu. Ona je bila Gertruda i Ofelija, ja Hamlet, Horacio i Klaudije. Ona je glumila i Polonija, možda iz solidarnosti s mojim ocem, koji je često citirao „nitʼ budi dužnik, nitʼ poverilac“ da bi se podsetio koliko je rizično meni dati novac da ga potrošim po sopstvenom nahođenju. Preskočili smo celu sekvencu „komada unutar komada“ zato što nas je prevazilazila njena kitnjastost i složenost.

Bilo je najmanje četiri takve sesije, a možda i pet ili čak šest; deleći knjigu, pokušavali smo zajedno da dokučimo smisao tog dela, samo nas dvoje pošto smo isključili Kairo, moje sestre i oca. Mnoge stihove nisam razumeo, ali je Hamletova osnovna situacija – njegov gnev usmeren na očevog ubicu i majčin novi brak, kao i njegovo beskrajno rečito kolebanje – polusvesno doprla do mene. Nisam znao šta su incest i preljuba, a nisam mogao da pitam majku, jer mi se činilo da je nju zaokupljenost komadom gurnula u unutrašnjost, dalje od mene. Sećam se, pre svega, promene njenog normalnog glasa u scenski kad je govorila kao Gertruda: započela bi visokim tonom, onda bi ga poravnala, govorila izuzetno tečno i njen glas je poprimao omamljujući ton flertovanja i umirivanja. „Hamlete dobri“, očigledno je govorila meni, ne Hamletu, „promeni mračni lik, / Pa gledaj na kralja kao prijatelj“. Osećao sam da ona govori mom boljem, manje nesposobnom i svežijem Ja, možda u nadi da će me izvući iz delinkvencije kojom je bio prožet moj život, već opterećena brigama i strepnjama da ću izvesno dovesti u opasnost svoju budućnost.

Čitanje Hamleta kao potvrda mog statusa u njenim očima, u kojima nisam bio obezvređen kao u svojim, bilo je jedan od velikih trenutaka mog detinjstva. Bili smo jedno drugom glasovi; bili smo duhovi srećno udruženi u jeziku. Nije mi svesno bila jasna unutrašnja dinamika koja je u komadu povezivala očajnog princa i preljubničku kraljicu, niti sam zaista razumeo mahnitost scene između njih posle ubistva Polonija, kada Hamlet vređa kraljicu. Sve smo to zajedno pročitali, jer je meni bilo važno što sam, na neki neobično nehamletovski način, mogao da računam na to da je ona neko čije emocije i nežnosti povlače moje, a da pri tom nije ništa više do izuzetno majčinska, zaštitnička i ohrabrujuća osoba. Daleko od pomisli da se ogrešila o obaveze prema sinu, osećao sam da su ta čitanja potvrdila dubinu naše povezanosti; godinama sam čuvao sećanje na povišeni ton njenog glasa, spokojnu staloženost njenog držanja, blagotvorni, strpljivi obris njenog prisustva, kao na dobra kojih se treba držati po svaku cenu, ali koja su se sve ređe pojavljivala kako se povećavao broj mojih prestupa i kako su me sve više ugrožavale njene destruktivne i uznemirujuće moći.

Kad sam video Hamleta u Kući opere, kad sam čuo kako Gielgud izgovara „Svi anđeli, svi sveti, u pomoć“, i kad sam to doživeo kao čudesnu potvrdu onog što sam čitao nasamo s majkom, skočio sam sa sedišta. Treperenje njegovog glasa, tamna, vetrovita pozornica, svetlucava pojava duha – kao da je sve to oživelo Fuselijev crtež, koji sam dugo proučavao, i podiglo moje čulno shvatanje do visina koje, čini mi se, više nikad nisam dosegao. Ali su me istovremeno obeshrabrile fizičke razlike između mene i čoveka čije su zeleno-crvene pripijene pantalone pokazivale zaobljene, savršeno oblikovane listove koji kao da su se rugali mom užasnom držanju, nespretnim pokretima, mršavim i bezobličnim nogama. Sve u vezi s Gielgudom i plavim muškarcem koji je igrao Laerta svedočilo je o lakoći i samopouzdanju – oni su, najzad, bili engleski heroji – i svodilo me na nekakvu bubu, a to je znatno umanjilo moju sposobnost uživanja u predstavi. Nekoliko dana kasnije, kad me je moj angloamerički školski drug po imenu Tony Howard pozvao svojoj kući da upoznam Gielguda, uspeo sam samo da se mlitavo rukujem sa slavnim glumcem ne prozborivši ni reč. Gielgud je bio u sivom odelu i ni on ništa nije rekao; stisnuo je moju malu šaku s olimpskim poluosmehom. Sigurno su upravo sećanja na ta davna hamletovska popodneva uticala na to da moja majka tokom poslednje dve-tri godine života opet žarko poželi da zajedno idemo u pozorište. Najupečatljiviji pozorišni momenat bio je onaj kad je – već znajući da boluje od raka – došla u London iz Bejruta, na putu za Sjedinjene Države, gde je trebalo da poseti poznatog specijalistu. Sreli smo se na aerodromu i odveo sam je u Brown’s Hotel da tu prespava pre nastavka putovanja. Iako je imala jedva dva sata da se spremi i pojede ranu večeru, bez premišljanja je rekla „da“ na moj predlog da vidimo Vanessu Redgrave i Timothyja Daltona kao Antonija i Kleopatru u pozorištu Haymarket. Začudio sam se videvši da je taj dugački komad u skromnoj postavci potpuno zaokupio njenu pažnju. Posle mnogo godina libanskog rata i izraelske invazije, postala je rasejana, često svadljiva, zabrinuta za svoje zdravlje i nesigurna šta će sa sobom. Ali sve to je nestalo dok smo gledali i slušali Šekspirove stihove („U očima, na usnama je nama / Večnost tad bila, a na veđama nam / Blaženstvo samo“) kao da nam govore akcentima ratnog Kaira, u našem malom gnezdu; oboje smo bili vrlo mirni i usredsređeni dok smo poslednji put uživali u jeziku i u prisnoj povezanosti – uprkos razlici u godinama i činjenici da smo majka i sin. Osam meseci kasnije počeo je njen definitivni silazak u bolest koja ju je ubila; metastaze su joj razorile svest; pre nego što su je, dva meseca pred smrt, potpuno ućutkale, navodile su je da plašljivo govori o zaverama u svom okruženju. Poslednja lucidno prisna stvar koju mi je rekla bila je „jadno moje detence“, izgovorena veoma tužno i malodušno: majka se oprašta od sina. Osamnaest meseci kasnije meni je postavljena dijagnoza leukemije. Bolest je sigurno već bila u meni u času kad je ona umrla.

U vreme odrastanja, uvek sam želeo da me ona gleda kako igram fudbal i tenis, ili da samo ona razgovara s mojim nastavnicima ostavivši po strani dužnosti očeve partnerke u zajedničkom programu mog reformisanja i popravljanja. Posle njene smrti, kad sam prestao da joj pišem pismo jednom nedeljno i da s njom svakog dana razgovaram telefonom, zadržao sam je kao ćutljivog partnera. U detinjstvu je za mene bilo pravo blaženstvo naći se u njenom naručju kad je bila raspoložena da me mazi, ali nikad nisam mogao da zahtevam takvu pažnju. Njena raspoloženja su upravljala mojima i jedan od najvećih duševnih bolova mog detinjstva i rane mladosti bio je vezan za moje pokušaje da je – bez ičije pomoći i bez izgleda na uspeh – izmestim iz njene uloge nadzornice i privolim da mi pokloni odobravanje i podršku. Dobro delo, pristojna ocena, lepo odsviran pasaž na klaviru mogli su izazvati naglu promenu na njenom licu, dramatično podizanje njenog tona, zanosno širenje ruku i zagrljaj: „Bravo, Edwarde, dragi moj dečače, bravo, bravo. Daj da te poljubim“. Ali najčešće ju je vodilo osećanje majčinske dužnosti i nadzornika domaćeg života, i iz tih godina najbolje se sećam glasa koji je izgovarao naređenja: „Vežbaj klavir, Edwarde!“ „Vrati se domaćem zadatku!“ „Ne gubi vreme, počni da pišeš sastav.“ „Jesi li popio mleko, sok od paradajza, riblje ulje?“ „Završi ručak.“ „Ko je pojeo čokolade? Nestala je cela kutija. Edwarde!“ Činilo se da je vreme uvek protiv mene, i ako ne računam kratak jutarnji period, kad sam dan pred sobom doživljavao kao mogućnost, bio sam sapet rasporedom, zadacima, obavezama i nisam imao ni časka za dokono uživanje ili razmišljanje. Dobio sam svoj prvi ručni sat, neugledni Tissot, kad mi je bilo 11 ili 12 godina; nekoliko dana sam očarano zurio u njega, zbunjen nemogućnošću da vidim njegovo kretanje, stalno u strahu da je stao. U početku sam pomišljao da nije sasvim nov jer je na njemu bilo nečeg što je ličilo na iznošenost, ali su me roditelji uverili da jeste nov i da je njegovo blago žućkasto lice (s nijansom narandžastog) karakteristično za taj model. Tu se rasprava završila. Ali sat me je opsedao. Najpre sam ga poredio sa satovima mojih školskih drugova; ako se izuzmu modeli s Mikijem Mausom i Popajem, simbolima Amerike kojoj nisam pripadao, činilo mi se da nisu tako dobri kao moj. U ranom periodu sam eksperimentisao s različitim načinima nošenja sata: licem okrenut ka ruci; na rukavu; ispod rukava; čvrsto zakopčan; labavo zakopčan; gurnut napred, na sam ručni zglob; na desnoj ruci. Završio je na levom ručnom zglobu, gde mi je dugo pružao nesumnjivo prijatno osećanje da sam dobro odeven.

Ali sat nikad nije prestao da me impresionira svojim neometanim kretanjem napred, koje je na skoro sve načine doprinosilo mom osećanju da zaostajem i da sam u raskoraku sa svojim dužnostima i odgovornostima. Ne sećam se da sam ikad bio velika spavalica, ali pamtim besprekornu tačnost ranog jutarnjeg buđenja i osećanja hitnosti udružene sa strepnjom, koje me je obuzimalo čim bih ustao iz kreveta. Nikad nije bilo vremena za razvlačenje i besciljno tumaranje, mada sam bio sklon i jednom i drugom. Tada je nastala moja trajna navika da vreme doživljavam kao rasipanje i da se istovremeno tome opirem sve više radeći nešto što ne treba (krišom čitajući, zureći kroz prozor, posmatrajući nepotrebne predmete kao što su perorez ili jučerašnja košulja) dok se približava nemilosrdni rok. Sat mi je bio pomoćnik kad mi je pokazivao da imam još slobodnog vremena, ali je češće bdeo nad mojim životom kao stražar u službi spoljašnjeg poretka koji su činili roditelji, nastavnici i neodložne obaveze.

U ranoj mladosti trpeo sam čvrst stisak, istovremeno prijatan i neprijatan, vremena koje prolazi kao niz rokova – iskustvo koje će uvek ostati sa mnom. Ključne tačke u mom danu postavljene su veoma rano i nisu se menjale. Vreme za ustajanje je pola sedam (ili u slučajevima velikog pritiska šest – još govorim, „Ustaću u šest da to završim“); u pola osam hronometar je počinjao da otkucava, što znači da sam ulazio u strogi režim sati i polusati kojim su upravljali školski časovi, crkva, privatni časovi, domaći zadaci, vežbanje klavira, sportovi – i tako do odlaska na spavanje. Taj doživljaj dana podeljenog u periode rada i obaveza nikad me nije napustio; naprotiv, postao je intenzivniji. U jedanaest pre podne još me obuzima osećanje krivice što je jutro prošlo, a ja nisam obavio dovoljno zadataka – sad, dok pišem ove reči, tačno je 11 sati i 20 minuta – a devet uveče i dalje predstavlja „kasno“, onaj trenutak koji označava kraj dana, sve veću potrebu da se razmišlja o leganju u krevet, kad bi bilo šta raditi značilo raditi to u pogrešno vreme, kad se na čoveka sručuju umor i osećanje neuspeha, vreme koje polako izlazi iz pravovremenosti, „kasno“ u svakom smislu te reči.

Moj sat je postavio temeljni motiv za bezličnu disciplinu na kojoj je počivao ceo sistem. Dokolica nije bila dostupna. Neobično jasno pamtim očeve rane opomene protiv ostajanja u pidžami i kućnom kaputu posle ranih jutarnjih časova; papuče su bile posebno prezrene. Ni danas ne mogu da se razvlačim u kućnom kaputu: obuzima me složeno osećanje krivice zbog gubljenja vremena i nedoličnog lenčarenja. Život je činila prihvatljivim bolest (nekad odglumljena, nekad preuveličana) kao način izvrdavanja discipline. Postao sam predmet porodičnih šala zato što sam rado prihvatao, čak zahtevao, nepotreban zavoj na prstu, kolenu ili podlaktici. A sad mi je nekakva đavolska ironija dodelila neumoljivu, pogubnu leukemiju koju, poput noja, nastojim da prognam iz svesti tako što nastavljam – s priličnim uspehom – da živim u svom sistemu vremena radeći, osećajući kašnjenje i rokove, kao i nezadovoljstvo rezultatom, koje sam otkrio pre 50 godina i tako izvrsno internalizovao. Ali zahvaljujući drugom čudnom obrtu, potajno sam se u sebi pitao može li me sistem dužnosti i rokova sada spasti iako sam znao da moja bolest neprimetno napreduje, tajnije i podmuklije od vremena na licu mog prvog sata, uglavnom nošenog bez svesti o tome da on otkucava moju smrtnost, podeljenu u savršene, nepromenljive intervale loše iskorišćenog vremena koji se nastavljaju unedogled.

Početkom septembra 1991, uoči Madridske mirovne konferencije i 40 godina nakon što sam se s Bliskog istoka preselio u Sjedinjene Države, bio sam u Londonu, na seminaru na kom sam okupio palestinske intelektualce i aktiviste. Posle Zalivskog rata i kobne podrške palestinskog rukovodstva Saddamu Husseinu, naša pregovaračka pozicija je bila slaba. Konferencija je bila zamišljena kao pokušaj da se artikuliše zajednički skup tema koji bi nam pomogao u napredovanju ka samoopredeljenju. Dolazili smo sa svih strana raspršenog palestinskog sveta – sa Zapadne obale, iz Gaze, iz palestinske dijaspore u arapskim, evropskim i severnoameričkim zemljama. Seminar je doneo strašno razočarenje: beskrajno ponavljanje argumenata koje su već i vrapci znali, nesposobnost da se ustanovi zajednički cilj, želja da ne slušamo druge već samo sebe. Ukratko, taj skup je urodio samo sablasnim predosećanjem palestinskog fijaska u Oslu.

Negde oko polovine seminara, za vreme jedne od predviđenih pauza, telefonirao sam svojoj ženi Mariam, koja je ostala u Njujorku, i upitao je da li su mi dobri rezultati krvi na redovnom godišnjem testu. Brinuo me je holesterol, ali ne, rekla je ona, sve je dobro na tom frontu, a onda je oprezno dodala: „Charles Hazzi“ – naš lekar – „kaže da mora da popriča s tobom kad se vratiš“. Po nečem u njenom glasu zaključio sam da nije sve u redu, pa sam odmah pozvao Charlesovu kancelariju: „Nema mesta panici“, rekao je. „Razgovaraćemo u Njujorku“. Uporno odbijanje da mi kaže šta nije u redu izazvalo je moje nestrpljenje. „Moraš da mi kažeš, Charlese. Nisam dete i imam pravo da znam“. Posle mnogo okolišenja i zatezanja – nije ozbiljno, hematolog će ti lako odrediti terapiju, ipak je to hronična bolest – rekao mi je da imam hroničnu limfocitnu leukemiju (CLL). Bilo mi je potrebno nedelju dana da apsorbujem prvobitno dejstvo dijagnoze. Nisam imao simptome i bile su potrebne prefinjene dijagnostičke tehnike da bi se potvrdio prvobitni nalaz. Prošlo je još mesec dana pre nego što sam shvatio koliko me je potresao taj „Damoklov mač“ nad mojom glavom – tako je to nazvao jedan lekar – i još šest meseci pre nego što sam našao izvanrednog doktora Kantija Raija, koji brine o meni od juna 1992.

Mesec dana posle dijagnoze zatekao sam sebe kako pišem pismo majci, koja je tada bila mrtva više od godinu i po dana. Potreba da s njom komuniciram je nekako nadvladala činjeničnu stvarnost njene smrti i ostavila me pomalo dezorijentisanog, čak zbunjenog. U meni se krčkao maglovit narativni poriv, ali sam bio suviše zaokupljen strahovima i nervozom života s CLL-om da bih na njega obraćao pažnju. Tokom tog perioda 1993. razmišljao sam o nekoliko promena u životu, koji će, shvatio sam bez straha, sad biti teži i kraći. Pomišljao sam na preseljenje u Boston, grad u kom sam živeo i uživao kao student, ali ubrzo sam priznao sebi da zapravo tražim mesto u kom ću umreti – Boston je, naime, miran u poređenju s Njujorkom. Odustao sam od te ideje.

Mnogo osvrtanja unazad, pokušaja da se vratim delićima života i ljudima koji više nisu tu – to je bio i ostao moj odgovor na sve veće teškoće izazvane bolešću. Godine 1992. otišao sam sa ženom i decom u Palestinu, prvi put posle 45 godina. U julu 1993. otišao sam sâm u Kairo da bih, usred novinarskog zadatka, obišao stara mesta. Sve vreme sam bio pod nadzorom doktora Raija, bez tretmana, mada me je on povremeno podsećao da će mi u nekom trenutku biti potrebna hemioterapija. U martu 1994, kad sam započeo lečenje, shvatio sam da sam konačno ušao ako ne u poslednju fazu života, ono svakako u period iz kog više nema povratka na staro – tako je valjda bilo Adamu i Evi posle izgona iz Raja. U maju te godine započeo sam memoare koje sada pišem.

Te pojedinosti su važne kao način da objasnim samom sebi i svojoj čitateljki da je vreme memoara tesno skopčano s vremenom, fazama, usponima i padovima, varijacijama moje bolesti. Kako sam bivao sve slabiji i kako se povećavao broj infekcija i neželjenih dejstava, memoari su sve više bili moj način da konstruišem nešto u prozi dok se u fizičkom i emocionalnom životu rvem sa strahovima i bolovima propadanja. Oba zadatka su se razložila u detalje: pisati znači ići od reči do reči, trpeti bolest znači prelaziti infinitezimalnim koracima iz jednog stanja u drugo. S drugim vrstama rada – eseji, predavanja, nastava, novinarstvo – prolazio sam kroz bolest gotovo prinudno ucrtavajući u nju rokove i cikluse početka, sredine i kraja: kroz ove memoare pronele su me epizode terapije, boravaka u bolnici, fizičkog bola i mentalne strepnje; one su diktirale kako, koliko i gde ću pisati. Periodi putovanja često su bili produktivni pošto sam sa sobom nosio svoj rukopis (zaista pisan rukom) kud god sam išao i koristio svaku sobu u kojoj sam odseo ili kuću prijatelja čije gostoprimstvo sam uživao. Zato sam retko žurio da završim neki odeljak mada sam imao sasvim jasnu ideju o tome šta će se u njemu naći. Začudo, memoari i faze moje bolesti dele sasvim isto vreme, mada su iz priče o mom ranom životu tragovi bolesti izbrisani. Taj zapis o životu i tok bolesti su jedno isto, moglo bi se reći; isto, ali namerno različito.

Što se više razvijala ta veza i što mi je važnija postajala, to je moje pamćenje – potpomognuto samo usredsređenim razmišljanjem o vrlo dalekoj i zapravo neodgonetljivoj prošlosti i čeprkanjem po njoj – izgledalo gostoljubivije i velikodušnije prema mojim često prinudnim skretanjima. Uprkos mučnoj bolesti i ograničenjima koja su mi nametnuta napuštanjem mestâ moje mladosti, mogu da kažem s pesnikom: „I nije da u ovoj senici, malom zaklonu u hladu lipe, nisam video mnogo šta što me je umirilo“. Bilo je trenutaka kad mi je bilo nepodnošljivo da mislim o svojoj prošlosti, pogotovo o Kairu i Jerusalimu, koji mi, iz dve grupe različitih razloga, više nisu bili dostupni: drugi je bio zamenjen Izraelom, a prvi je, zbog jedne od onih surovih koincidencija, za mene bio zatvoren iz pravnih razloga. Punih 15 godina, od 1960. do 1975, lišen mogućnosti da otputujem u Egipat, koristio sam rana sećanja na tamošnji život (prilično isprekidana, ispunjena toplinom i prijatnošću, za razliku od grubog otuđenja koje sam osećao u svom njujorškom životu) kao sredstvo za uspavljivanje – doduše, sve manje efikasno jer je vreme raspršilo auru blaženstva oko mog ranog života i dopustilo da mi se on pojavi kao složeniji i teži period. Da bih ga tačnije prizvao, morao sam da budem sasvim pažljiv, budan, da izbegavam snenu pospanost. Zapravo, mislim da je u celim mojim memoarima reč o nesanici, o tišini budnosti i o potrebi za svesnim sećanjem i artikulacijom kao zamenama za spavanje. Ne samo za spavanje, već i za dane odmora i opuštanja, sve ono što važi za „dokolicu“ srednje i više klase, a čemu sam pre 10 godina nesvesno okrenuo leđa. U memoarima, kao jednoj od glavnih reakcija na moju bolest, našao sam novu vrstu izazova: ne samo novu vrstu budnosti, već jedan projekat koji je onoliko udaljen od mog profesionalnog i političkog života koliko je to za mene moguće.

Motivi su mi bili, s jedne strane, pojavljivanje jednog novog Ja koje je dugo bilo pokopano ispod površine društvenih karakteristika, često znalački stečenih i korišćenih, ispod onog Ja koje su moji roditelji pokušavali da konstruišu, onog „Edwarda“ o kom sporadično govorim; a s druge strane, razumevanje načina na koje je izvanredan broj odlazaka remetio moj život od samih njegovih početaka. Ništa iz kasnijih godina ne karakteriše moj život tako bolno i paradoksalno kao mnoga izmeštanja iz zemalja, gradova, boravištâ, jezikâ, sredinâ koja su me održavala u pokretu svih tih godina. Pre 12 godina napisao sam u knjizi Posle poslednjeg neba da uvek nosim suviše stvari sa sobom kad putujem i da čak i odlazak do centra grada iziskuje nošenje aktentašne u koju je natrpano previše stvari, nesrazmerno stvarnom trajanju putovanja. Analizirao sam tu potrebu i zaključio da imam skriveni, ali neiskorenjivi strah da se neću vratiti. U međuvremenu sam otkrio i to da uprkos strahu iznalazim povode za odlaske i namerno se izlažem strahovanju. I jedno i drugo je apsolutno neophodno ritmu mog života i dramatično se povećalo tokom bolesti. Kažem sebi: ako ne kreneš na taj put, ako ne dokažeš svoju pokretljivost i ne prepustiš se strahu da ćeš se izgubiti, ako sad ne prekineš normalne ritmove domaćeg života, u bliskoj budućnosti to sigurno nećeš moći da učiniš. Doživljavam i anksioznu hirovitost putovanja (la mélancolie des paquebots, kao što kaže Flaubert ili, na nemačkom, Bahnhofstimmung) zajedno sa zavišću prema onima koji ostaju i koje ću videti kad se vratim, prema onima na čijim licima neće počivati senka izmeštanja ili prinudne mobilnosti, prema onima koji su srećni u svojim porodicama, odeveni u udobno odelo i kišni mantil, koji su tu gde ih svi mogu videti. Nešto u vezi s nevidljivošću onog koji je otišao, s osećanjem da mu nešto nedostaje i da on možda nedostaje, pored intenzivnog, repetitivnog i predvidljivog osećanja prognanosti koja ga otrže od svega poznatog i utešnog, čini da osećaš potrebu da odeš poniklu iz neke ranije logike koju si sam stvorio, kao i iz osećanja ushićenosti. Ali uvek postoji veliki strah da je odlazak stanje napuštenosti iako si ti onaj koji odlazi.

Tokom nekoliko poslednjih meseci svog života majka mi je, žalosno i često, govorila o muci svojih pokušaja da zaspi. Ona je bila u Vašingtonu, ja u Njujorku, i stalno smo razgovarali, a viđali smo se jednom mesečno. Znao sam da se njen rak širi. Odbila je hemioterapiju: „Ma biddee at’adthab“, „Ne želim to mučenje“, govorila je. Godinama kasnije ja ću proživeti 4 godine neuspešne hemioterapije; ona se, međutim, nikad nije pokolebala, nije pristala uprkos nagovorima svog lekara. Ali noću nije mogla da spava. Sedativi, pilule za spavanje, napici za smirenje, saveti prijatelja i rođaka, čitanje, molitve: ništa nije vredelo. „Pomozi mi da zaspim, Edwarde“, rekla mi je jednom s tužnim podrhtavanjem u glasu koje mogu da čujem i dok ovo pišem. Ali onda se bolest raširila na mozak i poslednjih 6 nedelja je sve vreme spavala. Sedenje pored njenog kreveta s mojom sestrom Grace, čekanje da se ona probudi bilo je za mene najmučniji i najparadoksalniji doživljaj s njom.

Sad slutim da je moja nesposobnost da zaspim možda poslednja stvar koju mi je zaveštala, protivteža njenoj borbi za san. Za mene je spavanje nešto što treba obaviti što brže. Mogu da odem na spavanje tek vrlo kasno, a ustajem u zoru. Kao ni ona, ne znam tajnu dugog spavanja, mada sam, za razliku od nje, stigao dotle da to više i ne želim. Za mene je spavanje smrt, kao i svako drugo smanjenje svesti. Tokom poslednjeg tretmana – noćne more koja je trajala 12 nedelja – najviše su me uznemiravali lekovi za otklanjanje groznice i napada drhtavice, kao i osećaj da sam infantilizovan, ona bespomoćnost koju sam, pre mnogo godina, kao dete, prepustio majci i na drugi način ocu. Ogorčeno sam se borio protiv svih lekova za smirenje, kao da moj identitet zavisi od tog čina otpora.

Nesanica je moje omiljeno stanje, koje treba želeti bezmalo po svaku cenu; najviše me obodri rano jutarnje otresanje mutne polusvesti koju je izazvao prekid tokom noći, ponovno upoznavanje s onim što sam možda pre nekoliko sati bio potpuno izgubio. Ponekad sebe doživljavam kao grupu pokretnih struja, što mi je draže od ideje o čvrstom Ja, identitetu kom mnogi pridaju veliki značaj. Te struje, kao teme nečijeg života, kreću se tokom budnih sati, i u najboljem izdanju ne zahtevaju nikakvo mirenje, nikakvo usklađivanje. Možda nisu sasvim kako treba, ali su bar uvek u kretanju, u vremenu, u prostoru, u obliku čudnih kombinacija koje se pomeraju, ne nužno napred, jedna protiv druge, kontrapunktski, a ipak bez centralne teme. Neka vrsta slobode, voleo bih da mislim, mada sam daleko od potpune uverenosti da je tako. Skepticizam je takođe nešto što posebno želim da zadržim. S toliko disonanci u svom životu, naučio sam da više volim da ne budem sasvim u pravu, da ne budem sasvim na mestu.

London Review of Books, 29.04.1999.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 07.12.2022.

IZRAEL