Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Kaleidoskop fragmenata prošlosti

Postojeći ustav Srpske pravoslavne crkve donet je nakon stvaranja Kraljevine SHS kada su se u jednoj državi našli skoro svi delovi nekadašnje Pećke patrijaršije, odnosno pomesne crkvene oblasti Srpske pravoslavne crkve, od kojih je jedino Mitropolija Srbije bila autokefalna. Izvan granica nove države, a time i izvan ujedinjene Srpske pravoslavne crkve, ostali su samo Zadar, Skadar i Budim, kao i veći deo Temišvarske eparhije.1 Odluku episkopa, konferencije predstavnika svih delova Srpske pravoslavne crkve o ujedinjenju proglasio je regent Aleksandar kraljevskim ukazom od 17. juna 1920, a zvanični naziv srpskog patrijarha bio je „srpski patrijarh pravoslavne crkve kraljevine SHS“.2 Sabor ujedinjene Srpske pravoslavne crkve je 12. novembra 1920. izabrao dotadašnjeg mitropolita Srbije Dimitrija Pavlovića za prvog patrijarha obnovljene Srpske patrijaršije, ali je taj izbor bio osporavan od strane vlade.

Od 1922. do 1925. Sabor Srpske pravoslavne crkve načinio je 4 nacrta ustava, ali vlada nije prihvatila nijedan od njih. Tek kad je donet Zakon o Srpskoj pravoslavnoj crkvi moglo se pristupiti izradi ustava, jer je član 24. ovog zakona propisivao: „Crkveni Ustav o celokupnom uređenju Srpske pravoslavne crkve i sviju crkvenih samoupravnih vlasti doneće Sveti arhijerejski sabor, i predložiti Ministru pravde, koji će ga, pošto ga usvoji, podneti Kralju na ozakonjenje.“

U novembru 1930. Sabor Srpske pravoslavne crkve usvaja Nacrt Ustava i predaje ga ministru pravde, koji iznosi 18 krupnih primedbi na predložen tekst. Nakon prihvatanja 5 i rasprave o ostalim primedbama, Sabor ostaje odlučan u insistiranju na autentičnom tekstu. Kako sporazum sa vladom nije postignut, do sledećeg zasedanja Sabora koje je počelo u septembru 1931. patrijarh i Sinod više puta su pokušali kod ministra pravde, vlade i samog kralja da reše pitanje crkvenog ustava, ali rezultata nije bilo. Bez bilo kakvog konsultovanja sa patrijarhom ili Sinodom kralj je 16. novembra 1931. potpisao ukaz kojim potvrđuje i uvodi u život Ustav Srpske pravoslavne crkve. Ministar pravde je dostavio Sinodu Ustav sa 280 članova, među kojima su se nalazila brojna rešenja koja su odgovarala vladi.3

Originalan tekst Ustava Srpske pravoslavne crkve ozbiljnije je revidiran 1947. u vreme patrijarha Gavrila, a svedočio je kako promenama državnog uređenja, ideološko-političkim zaokretima, integrativnim i posebno dezintegrativnim procesima crkvenog okruženja, tako i brojnim promenama unutar same crkve. U samoj crkvi vršena je arondacija episkopija, pojavljivali su se raskoli (Makedonska pravoslavna crkva (1954, odn. 1958), Eparhija američko-kanadska (1963), Savez udruženja pravoslavnog sveštenstva FNRJ (1949), Crnogorska pravoslavna crkva (od 1988)), te je postojeći Ustav Srpske pravoslavne crkve u mnogim svojim delovima postajao zastareo i gotovo neprimenjiv. Vremenom je usvojen niz saborskih odluka sa ustavnom snagom, koje nikada nisu u potpunosti uvrštene u jedinstveni integralni tekst Ustava, te je on postao nesistematičan, teško čitljiv i primenjiv.

Tako je, na primer, Sabor Srpske pravoslavne crkve 21. maja 2009. doneo odluku o izvršenju arondacije eparhija Srednjezapadnoameričke, Istočnoameričke, Zapadnoameričke i Kanadske Srpske pravoslavne crkve u SAD i Kanadi i Eparhije za Ameriku i Kanadu Mitropolije novogračaničke. Tada je uspostavljena Mitropolija libertvilsko-čikaška, Eparhija novogračaničko-srednjezapadnoamerička, Eparhija istočnoamerička, Eparhija zapadnoamerička i Eparhija kanadska. Ovom odlukom se menja i dopunjuje član 8. tačka 1. teksta Ustava Srpske pravoslavne crkve u Severnoj i Južnoj Americi, kao i član 15. Ustava Srpske pravoslavne crkve.4 Danas postoje i pravni akti koji regulišu jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve u prekookeanskim eparhijama: Ustav Srpske pravoslavne crkve u Severnoj i Južnoj Americi, kao i Ustav Mitropolije australijsko-novozelandske Srpske pravoslavne crkve.

O donošenju novog ustava, odnosno njegovom prilagođavanju novim prilikama i uslovima, govori se jako dugo, ali je tek početkom jula 2012. održana konstitutivna sednica Komisije Sabora Srpske pravoslavne crkve za reviziju Ustava. Godinu dana ranije formirana je komisija u sastavu: Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, arhiepiskop ohridski i mitropolit skopski Jovan, episkopi bački Irinej, braničevski Ignatije i umirovljeni zahumsko-hercegovački Atanasije, protojerej-stavrofor Zoran Krstić, jeromonah Nikodim, protođakon Stanimir Spasović, prof. Sima Avramović, prof. Nenad Milošević i Milan Andrić, kao i Velibor Džomić (sekretar). U svojstvu konsultanata komisije kojom predsedava mitropolit Amfilohije nabrojani su profesori Atinskog i Solunskog univerziteta, Moskovske duhovne akademije, prof. Kosta Čavoški, prof. Nenad Đurđević i advokat Miroslav-Minja Nikolić. Pomenuta Komisija imala je zadatak da sabere i sistematizuje sve odluke Sabora ustavnog karaktera iz prethodnog perioda kako bi na adekvatan način bile unete u novi Ustav Srpske pravoslavne crkve.5

Promena zvaničnog naziva u „Srpska pravoslavna crkva – Pećka Patrijaršija“ objašnjena je ojačavanjem veza sa njenim istorijskim sedištem u Pećkoj patrijaršiji, ali i s Kosovom i Metohijom kao najvažnijim delom njene jurisdikcije.

Neosporan istorijski značaj uspostavljanja i obnove Pećke patrijaršije za istoriju Srpske pravoslavne crkve ovde je duhovni sublimat značaja kolevke srpstva, odnosno svete srpske zemlje, za očuvanje srpskog identiteta, na kome SPC posebno insistira kao privilegovani čuvar nacionalne tradicije, kulture, istorijskog iskustva, jezika itd.6 Povratak Srpske pravoslavne crkve na javnu scenu, odnosno početak desekularizacije, ili preciznije kontrasekularizacije, nakon višedecenijske ateizacije jugoslovenskog društva, upravo se vezuje za političku krizu manifestovanu događajima na Kosovu početkom 80-ih godina prošlog veka, kada je 21 sveštenik7 uputio Apel najvišim državnim organima Srbije i Jugoslavije, Saboru i Sinodu. Apel je ukazivao na nužnost zaštite duhovnog i biološkog bića srpskog naroda na Kosovu i Metohiji.8 Od ovog javnog nastupa, podsticano daljim produbljivanjem političke i ekonomske krize jugoslovenskog socijalističkog sistema, Srpska pravoslavna crkva će sve glasnije i češće nametati pitanje Kosova kao primarnu političku temu, zatim položaj Srba u drugim delovima Jugoslavije, naročito u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Kosovo postaje redovna tema u glasilima Srpske pravoslavne crkve; jedan od najistaknutijih autora je tadašnji jeromonah Atanasije Jevtić („Sa Kosova i oko Kosova“, iz 1982;9 feljton krajem 1983. „Od Kosova do Jadovna“;10 „Kosovski zavet“ tokom 1987;11 feljton „Krstovdan Srba na Kosovu – crni kalendar – kosovska hronika stradanja Srba od šiptarskih zuluma“, od oktobra 1988. i tokom 1989). U okviru priprema obležavanja 600 godina od bitke na Kosovu, tokom 1988. mošti kneza Lazara pronose se od Ravanice, preko eparhije zvorničko-tuzlanske, šabačko-valjevske, šumadijske i žičke do Gračanice na Kosovu. U poslanici koju je povodom dolaska svetih moštiju cara Lazara izdao episkop šabačko-valjevski Jovan pominje se termin „nebeska Srbija“, a proslava godišnjice Kosovske bitke obeležena je i na Dalmatinskom Kosovu, Romaniji i u Drvaru.12

Nakon ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije 90-ih godina prošlog veka, Kosovo je opet zauzelo apsolutni tematski primat, posebno pred vojnu intervenciju NATO na prostoru tadašnje SR Jugoslavije, a još više pred proglašenje nezavisnosti Kosova. Oktobra 2004. Sinod Srpske pravoslavne crkve pozvao je „sve političke faktore u Srbiji“ da „ne upućuju poziv kosovsko-metohijskim Srbima za učešće na izborima za tamošnje organe vlasti“, a u poruci Sabora o kosovskim pregovorima iz novembra 2005. javno se upozorava da bi „čin otimanja Kosova i Metohije od Srbije, ma koliko bio prikriven, imao suštinski karakter okupacije“.13 U međuvremenu, predstavnici Srpske pravoslavne crkve ulaze u državni pregovarački tim o rešenju statusa Kosova i Metohije, čime je većinska crkva u Srbiji postala jedan od ključnih aktera u rešavanju tog pitanja. Bilo je i veoma oštrih nastupa i nesuglasica, kao i devedesetih, te je isprovociran najavama državnog vrha Srbije šta će uraditi ukoliko lideri kosovskih Albanca jednostrano proglase nezavisnost Kosova i Metohije, vladika Artemije uputio oštre kritike na račun Vlade Republike Srbije: „Razne anemične izjave i ograđivanja da ‘nećemo intervenisati’ i da ‘naša vojska neće ići na Kosovo’ predstavljaju odricanje od Pokrajine i ne mogu nam služiti za odbranu Kosmeta“.14 Mitropolit Amfilohije je povodom potpisivanja Briselskog sporazuma držao moleban za Kosovo i upokojenje vlade i skupštine Srbije.

Nakon majskih izbora 2012. došlo je do pregrupisavanja na političkoj sceni, a „radikalnu“ promenu političkih snaga pratile su i izjave da će tokom mandata „nove“ političke elite biti rešen životni problem države i crkve. Spremnost na realističniji pristup u rešavanju gorućeg nacionalnog problema, koja je demonstrirana u prvim izjavama novoizabranog predsednika republike, zaoštrila je retoriku poglavara Srpske pravoslavne crkve. Stav Srpske pravoslavne crkve u odnosu na status južne srpske pokrajine potpuno je jasan i možda je najsvedeniji u svojevrsnom apelu srpskih arhijereja upućenog predsedniku i vladi Srbije krajem 2012, u kom se napominje da sveta srpska zemlja nema alternativu i da status zemlje kandidata u „idealizovanoj i mitologizovanoj Evropskoj uniji“ predstavlja „himeru“ koja podrazumeva neposredno ili „puzeće“ odricanje od Stare Srbije. U ovom saopštenju istaknuto je i da mora biti očuvana celovitost Srbije „makar u njenim granicama nastalim vanpravnim, revolucionarnim rešenjima iz vremena komunističke diktature“.15

U reakciji na spornu izjavu o „civilizivanoj predaji“ južne pokrajine,16 patrijarh je između ostalog konstatovao: „Na kraju krajeva i rezidencija srpskog patrijarha se nalazi u Pećkoj patrijaršiji što znači da će, po toj logici, rezidencija biti u nekoj drugoj državi, a ne u zemlji srpskoj. Ni logično, ni pravedno“.17 Poznato je da poglavar Srpske pravoslavne crkve nosi titulu „arhijepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski“, te da je manastir Pećka patrijaršija vekovima bio sedište srpskih arhiepiskopa i patrijarha, ali da se od ustoličenja prvog patrijarha obnovljene Patrijaršije (patrijarh Dimitrije, 1924), u ovom manastiru patrijarsi samo ustoličuju i eventualno služe liturgije za značajnije crkvene praznike, tradicionalno Vidovdan. Patrijarsi stoluju u Beogradu.18

Ovde valja podsetiti da su svojevremeno pravoslavni Srbi nastanjeni na svetoj srpskoj zemlji uputili molbu vrhu Srpske pravoslavne crkve da se stolica srpskog patrijarha vrati u Pećku patrijaršiju, a tim povodom je u julu 1989. objavljena poslanica Svetog Arhijerejskog sabora pravoslavnim Srbima južne pokrajine u kojoj je „udovoljeno“ molbi duhovne dece i potvrđena „očinska briga“ o njima postavljanjem jednog od vikara Srpskog patrijarha sa titulom „Episkop skadarski i Egzarh pećkog trona“, koji će stalno boraviti u manastiru Pećke patrijaršije, te voditi stalnu brigu i o Skadarskom vikarijatu, kao njegov administrator, tj. pravoslavnim Srbima u Albaniji. U daljem tekstu poslanice navodi se i sledeće: „Isto tako, Sveti arhijerejski sinod i Sveti arhijerejski sabor će održavati povremeno, i u buduće kao i do sada, svoja zasedanja u stavropigijalnoj lavri srpskih patrijarha“. Vredno je izdvojiti i sledeći citat iz arhijerejskog obraćanja svojoj duhovnoj deci: „Duboko nas raduje vaša spremnost „da živite i umrete na svetom kosovskom razbojištu za veru Hristovu i ime Srbinovo“ kao zatočnici Sv. Kneza Lazara Kosovskog i njegovog i svesrpskog opredeljenja za Carstvo nebesko.“19

„Apel za odbranu Kosova i Metohije“ koji je objavljen početkom januara tekuće godine potpisao je veliki broj episkopa i sveštenika, a medijska izjava jednog od potpisnika mitropolita Amfilohija u kojoj je izrazio bojazan da aktuelna politika predsednika Srbije vodi „izdaji Srbije i Kosova“, ponovo je reaktuelizovala goruću temu, usled široko postavljenog „unutrašnjeg dijaloga“ o pitanju svih pitanja.

Predlog Ustava Srpske pravoslavne crkve – Pećke Patrijaršije predviđa da 13 eparhija bude podignuto na rang mitropolije, među kojima su Mitropolija banjalučka (Banja Luka), Mitropolija zadarsko-šibenička i dalmatinska (Šibenik), Mitropolija mostarsko-trebinjska i humsko-hercegovačka (Mostar) i Mitropolija raško-prizrenska i kosovsko-metohijska (Prizren i Novi Pazar/Ras). Za poslednju, u skladu sa promenom službenog naziva same crkve, nije nikakvo čudo da se našla na predloženom spisku, čime se dodatno ističe značaj svete srpske zemlje. Međutim pomenut spisak, posebno ako se uzme u obzir da već postoje Mitropolija zagrebačko-ljubljanska (Zagreb), Mitropolija sarajevska i dabro-bosanska (Sarajevo), Mitropolija cetinjska i crnogorsko-primorska (Cetinje), kao i Mitropolit skopski (Skopje) u okviru Pravoslavne ohridske arhiepiskopije, ukazuju da je veći deo prostora bivše Jugoslavije mitropoliziran, odnosno da će na čelu pomenutih (arhi)episkopija stolovati mitropoliti koji uživaju veće pravo časti, ali ne i vlasti van granica svoje eparhije.20

Spisak starih i predloženih mitropolija neodoljivo podseća na ona saopštenja i obraćanja javnosti episkopa tokom 90-ih godina prošlog veka, kad je oštro kritikovano potpisivanje mirovnih sporazuma, odnosno „predaja srpskih teritorija“, te osuđivano međunarodno priznanje državnih granica:

Ponovo je srpski narod na krstu i na Kosovu i Metohiji, i u Dalmaciji, i Krajini, i Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu, Sremu, Bosni i Hercegovini (novoizabrani episkop banatski Atanasije Jevtić, 7. jul 1991).21

Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre izvršenog genocida nad njim od strane kvislinške vlasti, ne mogu opstati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama (Patrijarh Pavle, novembar 1991).22

Kičmena moždina tih Ujedinjenih zemalja već se zna i ona se – i pored svih tegoba – ponovo oblikuje, a to je Srbija i Crna Gora. Zatim tu spada istočna Hercegovina, jedan dobar deo Bosanske Krajine, Srpska Krajina… Konture tih srpskih zemalja već su se nazrele tako jasno u svim ovim zbivanjima i samo je velika nesreća što na vapaj i krik Srpske Krajine nije uslišeno u pravom trenutku (Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, april 1992).23

Sa punom odgovornošću pred Bogom i svojim narodom i ljudskom istorijom pozivamo sav srpski narod da stane u odbranu vekovnih prava i sloboda, svojih vitalnih interesa nužnih za fizički i duhovni opstanak i opstanak na svojoj očevini i dedovini (…) kao narod i Crkva, duboko ukorenjeni u mučeničkoj zemlji BiH, mi danas ne možemo pristati, niti možemo nametnute nam u Ženevi odluke o procentima i mapama prihvatiti, te da ostanemo bez svojih: Žitomislića na Neretvi ili Saborne crkve u Mostaru ili crkve Sopotnice na Drini, Manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena i Vozuce u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji („Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti“ Episkopske konferencije SPC, održane 5. jula 1995).24

Sad su svi odjednom ispali mirotvorci. A ustvari su kapitulanti pred avnojskim granicama. Pred avnojskom grobnicom ovog naroda. Ove zemlje. Izdali su Srbe u Makedoniji, nekoliko stotina hiljada. Ni reč o njima. Pisaće u novinama feljtoni. Izdali su Srbe u Krajini, Srbe u Crnoj Gori, Srbe u BiH. Šta će biti sa Srbima na Kosovu, Starom Rasu, severnoj Bačkoj? (Episkop banatski Atanasije (Jevtić), mart 2002).25

Postoji ne samo analogija između pominjanih toponima, oblasti i naselja u navedenim izjavama i episkopija uzdignutih na rang mitropolije, već i između imena autora pomenutih izjava i kreatora predloga ustava. Prosto iznenađuje kako se na spisku mitropolija nije našla Eparhija gornjokarlovačka?

Predloženo proširenje poglavarske titule „Arhijepiskop pećki, Mitropolit beogradsko-karlovački, Patrijarh srpskih i pomorskih zemalja“ takođe može biti povezano sa pomenutom mitropolizacijom, mada je sekretar komisije Velibor Džomić upotrebu pojma „pomorskih zemalja“ opravdao konstatacijom da je reč o insistiranju na jedinstvu Srpske pravoslavne crkve, koja nije prisutna samo u iscepkanim državama bivše Jugoslavije već na svim kontinentima, od Evrope do Australije i Novog Zelanda. Činjenica je da ako se uzme u obzir „ustavni karakter“ organizacionih delova Srpske pravoslavne crkve u Severnoj Americi i u Australiji i Novom Zelandu, insistiranje na tom jedinstvu stvarno ima smisla, ali u tom slučaju odabir termina „pomorskih“ nije baš najsretnije rešenje, jer neodoljivo asocira na Jadransko more, posebno ako se uzme u obzir mitropolizacija skoro celokupne jurisdikcije Srpske pravoslavne crkve na obalama pomenutog mora. U skladu sa prethodnim citatima, tek isticanje „srpskih zemalja“, posebno ako se tumači u dihotomiji sa „pomorskim“, može biti još problematičnije.

„Patrijarh srpskih i pomorskih zemalja“ biraće se na Izbornom saboru, jednoglasno ili uz obaveznu dvotrećinsku većinu glasova članova tog tela, čime se napušta dosadašnja praksa „apostolskog žreba“. Ukoliko nijedan kandidat ne obezbedi ovakvu podršku, glasanje će se ponavljati najviše sedam puta dok jedan od kandidata ne dobije glasove dve trećine Sabora. Ukoliko se ni to ne dogodi, krug se sužava na svega dvojicu arhijereja sa najvećim brojem glasova. Patrijarh će u tom slučaju postati vladika uz koga stane nadpolovična većina od ukupnog broja članova Sabora. Ako nakon tri kruga glasanja dvojica kandidata imaju identičan broj glasova, bira se „apostolskim žrebom“.

Problemi oko izbora patrijarha, kao što smo videli, prisutni su od institucionalizacije objedinjene Srpske pravoslavne crkve, ali i pre toga, jer su svetovne vlasti uvek pokušavale na neki način da utiču na izbor podobnog poglavara većinske crkve. „Apostolsko biranje“ ušlo je u primenu 1967. kao mehanizam odbrane od mešanja svetovne vlasti u najvažnija crkvena pitanja, ali moglo bi se reći i od sve učestalijih unutarcrkvenih lobiranja i previranja. Ako se uzmu u obzir izbori poslednja dva poglavara, otvara se pitanje koliko će predloženi izborni sistem uspeti da se ispreči uticajima sve upadljivijih episkopskih tabora i frakcija, posebno ako se uzme u obzir da se arhijereji još uvek dosta razilaze po brojnim pitanjima, od odnosa prema EU i posebno NATO, do liturgijskih i ekumenskih pitanja. Neće li predložena praksa upravo omogućiti različite formalne i neformalne pritiske na izbornu volju članova Izbornog sabora Srpske pravoslavne crkve?

Upravo na „maloverje i nedostatak poverenja u Božju promisao“ prilikom predložene promene izbora poglavara većinske crkve ukazuje i konzervativna kritika predloženog teksta Ustava. Takođe, ukazano je i na preambulu samog predloga ustava u kojoj se, sem u samom nazivu crkve, nigde ne pominje nacionalni identitet i viševekovni značaj crkve u njegovom očuvanju i zaštiti. Činjenica je da se u preambuli definiše Crkva i njena božanska priroda, te da se poziva (samo) na istorijski kontinuitet i crkveno ustrojstvo „od osnivanja Arhijepiskopije žičke (1219), potonje Pećke patrijaršije (1349), obnovljene prvi put 1557. i drugi put 1922“. Sastavni deo preambule je simvol vere, kao utemeljenje hrišćanskog ispovedanja vere. Za pomenutu kritiku sa konzervativnih pozicija, posebno je interesantno pomenuti paragraf 6. preambule koji glasi: „Kao takva, Crkva predstavlja Zajednicu koja prevazilazi prirodne, nacionalne, kulturne i društvene razlike, a u Hristu nema više Judejina ni Jelina, nema više roba ni slobodnoga, nema više muškoga i ženskoga, jer su svi jedan (čovek) u Hristu Isusu (Gal. 3, 28)“. Sa istih pozicija kritikuje se i moguća (kon)federalizacija regionalnih mitropolija, odnosno arhiepiskopija, što posebno dobija na težini ukoliko se već uzme u obzir ustaljena kritika ustavnog konstituisanja, sada već možda možemo reći „pomorskih“ organizacionih struktura Srpske pravoslavne crkve za Severnu i Južnu Ameriku, kao i u Australiji i Novom Zelandu. Kritika ide dotle da se pominje „rasrbljavanje“, odnosno „desrbizacija“ većinske crkve u Srbiji, odnosno na njeno svođenje samo na „Pećku patrijaršiju“.

Na dugotrajnu institucionalnu krizu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, nakon jesenjeg zasedanja Sabora 2008. ukazao je episkop zahumsko-hercegovački Grigorije, pismom upućenom svim arhijerejima Srpske pravoslavne crkve u kome ukazuje na sve, javnosti uglavnom poznate, „peripetije“ i „šeprtljarije“ koje su prethodile pomenutom Saboru. Tada najmlađi vladika Sabora naglasio je da su promene u Srpskoj pravoslavnoj crkvi neophodne i da će se održavanjem status quo podele produbljivati i sukobi zaoštravati. Podsećanjem na nekoliko spornih tačaka kao što su „pilatovsko pranje ruku“ u slučaju Pahomije, „raskolnički duh“ vladike Artemija, štrajk glađu vladike Filareta, gnev izazvan predstavkom episkopa Gerasima i Fotija o lustraciji u Crkvi, autor pisma ukazuje na arhijerejsku „nespremnost i nesposobnost za pastirske izazove vremena“ i začuđujuće odsustvo sluha za problem savremenog društva. Ako se uzme u obzir da su poslednjih godina sa svojih tronova „uklonjeni“ brojni episkopi, raško-prizrenski Artemije, zvorničko-tuzlanski Vasilije, mileševski Filaret, zapadnoevropski Konstantin i kanadski Georgije, moguće je naslutiti da se unutar većinske crkve u Srbiji događa nekakav proces čije naznake samo možemo naslutiti, jer su kreatori tih procesa još uvek oni uticajni episkopi koji su omogućili da do takvih problema i dođe.

Ne bi trebalo gubiti iz vida činjenicu da je Predlog Ustava Srpske pravoslavne crkve – Pećke Patrijaršije ipak još uvek samo predlog, te da su moguće ozbiljne korekcije i intervencije na predloženi tekst, ali svakako će sledeći Sabor (još uvek samo) Srpske pravoslavne crkve biti izvanredno interesantan i možda omogućiti konačno preciznije tumačenje brojnih kontradiktornosti predloženog i/ili usvojenog teksta ustava. Brojni predlozi, kao što je predočeno, mogu se pripisati uveliko ustaljenim i dugim procesima unutar Srpske pravoslavne crkve, dok su pojedini elementi svakako značajna novina.26

Teško je osporiti da je, naročito tokom poslednje dve decenije 20. veka, Srpska pravoslavna crkva bila više nacionalno-politička nego religijska institucija, koja je, zapostavljajući svoje primarne dužnosti, u prvi plan stavila borbu za nacionalne interese, ispred religijskih, univerzalističkih. U predloženom tekstu, mogu se naći veoma značajni i univerzalistički i partikularistički (filetistički) elementi, te će verovatno odnos snaga profilisan u tumačenju, korekcijama i eventualnim usvajanjem konačnog teksta tokom naredne, ili neke buduće, saborske rasprave, verovatno i odrediti kurs daljih neminovnih procesa unutar Srpske pravoslavne crkve, ali i Pećke patrijaršije.

Peščanik.net, 19.03.2018.


________________

  1. Slijepčević, Đoko (2002) Istorija Srpske pravoslavne crkve III: Za vreme Drugog svetskog rata i posle njega, Beograd: JRJ, str. 4.
  2. Slijepčević, Đoko (2002) Istorija Srpske pravoslavne crkve II: Od početka XIX veka do kraja Drugog svetskog rata, Beograd: JRJ, str. 375.
  3. Perić, Dimšo (1999) Crkveno pravo, Beograd: Pravni fakultet Univerziteta, 251-253.
  4. „Odluka Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve o arondaciji eparhija“, Informativna služba SPC, 4. jun 2009.
  5. „Konstitutivna sednica saborske Komisije za reviziju Ustava Srpske Pravoslavne Crkve“, Informativna služba SPC, 3. jul 2012.
  6. Radić, Radmila (2007) „Odnosi između Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve u poslednjim decenijama pred raspad jugoslovenske države“, u: Bjelajac, Mile (ur.) Pisati istoriju Jugoslavije: Viđenje srpskog faktora, Beograd: Institut za noviju istoriju Srbije, str. 293.
  7. Među potpisnicima su bili i trojica najuglednijih teologa-monaha: Atanasije Jevtić, Irinej Bulović i Amfilohije Radović.
  8. Radić, Radmila (2002) Država i verske zajednice 1945-1970, I-II, Beograd: Institut za noviju istoriju Srbije, str. 303.
  9. Pravoslavlje, br. 366, 15.06.1982.
  10. Pravoslavlje, br. 400, 404, 405, 1983. i 1984.
  11. Glas crkve, br. 2, 1987.
  12. Pravoslavlje, br. 537/8, 1-15.08.1989.
  13. Danas, 5-6.11.2005.
  14. Pravda, 12.10.2007.
  15. „Saopštenje za javnost Svetog Arhijerejskog Sinoda SPC“, Informativna služba SPC, 2. decembar 2012.
  16. U javnosti je odjeknula navodna izjava oca nacije da je vreme za „civilizovanu predaju“ južne pokrajine („Ćosić: Vreme je da civilizovano predamo Kosovo“, Press, 11. jul 2012. godine); navodnu izjavu o „civilizovanoj predaji“, najugledniji srpski akademik je vrlo brzo demantovao („Ćosić: Nisam trgovao Kosovom“, Večernje novosti, 11. jul 2012).
  17. „Irinej pozvao Srbe na jedinstvo po svim pitanjima“, Tanjug, 11. jul 2012.
  18. Zgrada Mitropolije beogradsko-karlovačke postala je patrijaršija, a 2002. dobijena je dozvola od beogradske Direkcije za gradsko građevinsko zemljište za izgradnju nove zgrade patrijaršije na Vračarskom platou kod Hrama svetog Save.
  19. „Poslanica Svetog Arhijerejskog sabora pravoslavnim Srbima Kosova i Metohije“, Pravoslavlje, 5. jul 1989.
  20. Samo pet eparhija na prostoru bivše Jugoslavije, van Srbije, nisu dobile status mitropolije: Eparhije Bihaćko-petrovačka (Bosanski Petrovac), Gornjokarlovačka (Karlovac), Zvorničko-tuzlanska (Tuzla), Osečko-poljska i baranjska (Dalj), Pakračka i slavonska (Pakrac).
  21. Govor na svečanosti povodom hirotonije episkopa banatskog, navedeno prema: Tomanić, Milorad (2001) Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd: Krug, str. 56.
  22. Patrijarh Pavle, Pismo patrijarha Pavla britanskom lordu Karingtonu, predsedniku Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji u Hagu, „Onima koji su pokrštavali i zatirali Srbe ne može se verovati“, Pravoslavlje, 1. novembar 1991. godine, broj 591.
  23. Duga, 20. april 1992.
  24. Glasnik SPC, oktobar 1994, navedeno prema: Tomanić, Milorad (2001) Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd: Krug, str. 123.
  25. Vladika banatski Atanasije Jevtić, „Tako je govorio Atanasije: Izvodi iz kazivanja vladike banatskog pred kamerama NTV Studija B“, NIN, 20. mart 2002.
  26. Postoje značajni pomaci koji se tiču npr. rada crkvenih sudova, ali ovom prilikom nisu razmatrani.