Ako postoji nešto kao salonski intelektualizam, teško da se igdje tako dobro hrani kao u „Salonu Davora Butkovića“. Tako je i svježa hrvatska polemička laž – utoliko bučnija što joj je povod mizerniji – upravo u novinskoj krčmi našla svoje prirodno stanište i zasluženi epilog.

Što to ovi drobe? – mogao se možda pitati čitatelj „Jutarnjeg lista“ izučavajući izvještaj o gostovanju Miljenka Jergovića i Vjerana Zuppe u „Salonu Davora Butkovića“, no odgovor je serviran unaprijed, zato da bi upit izgubio smisao: drobe kruh u juhu, vrli čitatelju, a juha je još obogaćena svježim šampinjonima i suhim vrganjima. Tu je također lungić punjen špinatom i kravljim sirom u umaku od paprike, pilav od riže s bademima, a za desert mousse od kestena. Uz to, u pravilnim naletima, ide pet vrsta plemenitih tekućina: „Ayala Brut Majeur Champagne“ na početku, „Chateau Preuillac 2003. Medoc“ u furioznom finalu.

„Vjeran Zuppa i Miljenko Jergović uz juhu i lungić komentirali su izjave Velimira Viskovića, pričali o stanju hrvatskog jezika i raspravljali o važnosti Hrvatskog proljeća“, upozorava čitatelja revno uredništvo. Je li pak netko od aktera za vrijeme ili nakon gastro-seanse zadovoljno podrignuo, ili čak tiho prdnuo, čitatelj saznati neće, pošto takvi odušci ne spadaju u bolje običaje i životni stil kakav se propagira na stranicama „Jutarnjeg“. Nećemo valjda prostačkim radnjama kvariti svu tu sjajno zapakiranu vulgarnost?

Ako je i bilo dubioznih fizioloških reakcija, onda su to usputna pljuckanja po neprisutnom Viskoviću, mada su se sva tri jedača, prema priloženim fotografijama, znalački služila ubrusima. No to je ipak samo relativno umjereno i dobro koordinirano odrađivanje korporacijskog zadatka („hopa-cupa, nas tri skuppa!“), smjerni doprinos izgradnji spomeničke vrijednosti pisca koji se nametnuo kao zaštitni znak medijske kompanije.

Podsjetimo, „polemika“ između Viskovića i pripadnika Jergovićeve tjelesne straže, započeta teatralnim izlaskom Ivana Lovrenovića iz Hrvatskog društva pisaca, uglavnom je bila diktirana iz EPH-ova pogona, posve u skladu s težnjom da tzv. književni život postoji samo kroz svoju medijsku reprezentaciju: protiv „nedopustivog govora mržnje“ složno su ustali ugledni kolumnisti, ugledni komentatori i ugledni vanjski suradnici – što kao Jergovićevi epigoni, što kao korisnici njegovih prijateljskih usluga – pa se onda oglasio urednik kulturne rubrike, pa je onda glavni urednik kroz namjenski pamflet obznanio kako čitav „Jutarnji list“ ponosno stoji uz svoju književnu maskotu, pa je onda i zabrinuti sarajevski mentor, začetnik moralne diferencijacije, dobio prostor za gigantski intervju (što ga je s njim vodio glavni urednik glavom i bradom, navješćujući valjda buduću kolumnu), premda su mu do jučer stranice tiražnog dnevnika bile nepristupačne… da bi naposljetku, uz korištenje keramičkih pomagala, „slučaj“ bio dostojno sažvakan u Butkovićevu „Salonu“.

Konačno možemo odahnuti, jer – za razliku od dosadašnjeg gromoglasja – ovoga puta forma odgovara sadržaju. Novinsko-restoranski prostor, kao tekovina suvremenog medijskog zavođenja, čini se idealnim poligonom za debatu čiji su motivi izvorno nastali u krčmi. Tako je žustra književna „polemika“ dobila svoj zasluženi epilog: lažna priroda predstavljačkog žanra – „žvačem & drobim“ – perfektno je prilagođena lažnoj naravi „kulturnog skandala“, a o učesnicima, koji su dočekali trenutak da usklade svoj narcizam s tekućom kompanijskom politikom, da se i ne govori.

„Polemika“ je stavljena u navodne znakove budući da ona to nije. Naprotiv, Viskovićev drski poziv u klinč krivotvoren je u poziv na linč upravo zbog toga da bi se polemika izbjegla, a „rasprava“ – skupa sa zastavama, šogorima i članskim iskaznicama – premjestila u ambijent hajki i razvrstavanja. Na djelu je stari i već prilično otrcani Jergovićev manevar: predstaviti se žrtvom harange zato da bi mogao harangirati, samostalno ili preko ovlaštenih zastupnika. No to nije razlog da se nešto fino ne pojede. A kada preko novina jedu intelektualci, biraju se namirnice i maniri. Sve je mudro i ukusno. Ždranje kroz gusto granje.

Zanimljivije od priloga „polemici“ zapravo su poze gostiju „Salona“ i njihova domaćina kada progovaraju o ostalim „fenomenima“. Konstatirali su, recimo, da „u Hrvatskoj ne postoje javni intelektualci“. Točnije, Butković je to zaključio „poslije juhe od gljiva“, Jergović se bez ostatka složio, a Zuppa dometnuo da se nakon Držića, Krleže i još tri mrtvaca nitko više ne zaslužuje kititi takvom titulom.

Ako je to točno – a bit će da jest ukoliko ni šef kuhinje nije imao primjedbi – kakva su vrsta javnih figura Zuppa, Jergović i Butković? Možda se oni uživljavaju u javne osobe samo zbog toga da upozore javnost kako u nas nema javnih intelektualaca? Zašto to čine blagujući?

Očigledno imamo posla s javnim jedenjem kao javnim djelovanjem, i to u svrhu alarmiranja javnosti na žalosno stanje naše javno-intelektualne scene. Naprosto: hrvatski intelektualac, kad jede, ne koristi kondom. Ne treba mu zaštita od javnosti dok se prepušta čarima konzumacije. Njegov se ukus pretvara u činjenicu od javne važnosti, što intelektualcu neobično prija, premda se zbog toga ne smatra javnim. Ako postoji nešto kao salonski intelektualizam, teško da se igdje tako dobro hrani kao u „Salonu Davora Butkovića“.

Hrvatski intelektualac je, ukratko, prilagođen medijskim potrebama – s tim da zacijelo vrijedi i obratno – i osjeća se utoliko manje javnim što odlučnije hrli u javnost. Nesklad je njegovo prirodno stanje. Odatle deklarirane težnje ka duhovnoj rafiniranosti i društvenoj važnosti, pa onda zborno riganje po sveopćoj „banalizaciji“ i „trivijalizaciji“, pa onda gromki cvilež nad zatiranjem tradicionalnih kulturnih vrijednosti i srozavanjem kriterija, uz istodobno korištenje najjeftinijih malograđanskih koncepata i mas-medijskih trikova za samopromociju. Odatle serioznost u blistavoj tabloidnoj ambalaži. Odatle cirkuska tuga klauna koji se usred točke žali da ga ne shvaćaju ozbiljno.

Glavno svojstvo jelovnika je da više ne priznaje nesporazume: malo popularne analitike i intelektualnog prenemaganja, malo „lajfstajla“ i promocije klasnih atributa, malo Freuda, Marxa i Heideggera, malo oglasa i ideologije potrošnje, malo brige za socijalno raslojavanje i propast institucija, malo lungića sa špinatom i kravljim sirom… Zuppa, kao osvjedočeni ljevičar, dok mućka po nepcima pet vrsta vrhunskih vina – koja cijenom premašuju prosječnu radničku plaću – lamentira kako je iz hrvatskoga jezika prognana riječ „radnik“. Jergović ne propušta priliku da nariče zbog ukidanja stranica namijenjenih kulturi u dnevnim novinama dok se intelektualno realizira kroz prilog „Dobra hrana“.

Butković se pak vraća povodu, to jest „polemici“, i veli da je njemu najskandaloznija „Viskovićeva tvrdnja da je Jergović prosječan pisac“. Jer Jergović može biti sve, ali nije prosječan, kao što to nije ni „Chateau Preuillac 2003. Medoc“. Što kaže Jergović? „Vrijeme je, valjda, da i ja kažem zašto sam dosad o tome šutio“, kaže. „Zašto se, znači, Mona Lisa smješka?“ Stvarno, zašto se smješka, i to kroz gustu bradu? Je li joj komičnije kad govori ono što je prešućivala ili kad prešućuje ono što je govorila? A što kaže Zuppa? Zuppa sa svoje muške strane patronizira Andreu Zlatar i iznosi ocjenu da je to „poštena i vrijedna osoba“ – spisateljica, dakle, ne krade i ne ljenčari – blago opominjući kolegu s druge strane stola kako dotična „uistinu nije zaslužila da tako pišete o njoj“. Jergović šuti i misli.

Kakvo raskošno preseravanje! Uz do te mjere sofisticiranu trpezu i razmjenu zdravica raspjevanih egoholika, pa još kad se pretjera s količinama, netko bi se neuviđavan mogao pristojno pobljuvati, no nije više lako osigurati medijsku logistiku za takvu vrstu kritičkoga istupa. A i ne ide najbolje uz mousse od kestena, nagradnu igru, industriju zvijezda i spektakularizaciju književne produkcije. Da je, međutim, svježa hrvatska polemička laž – utoliko bučnija što joj je povod mizerniji – upravo  u novinskoj krčmi našla svoje prirodno stanište i dosegla stvarni rang „društvenog problema“ koji je njome otvoren, izvan je svake sumnje.

Ona patetično-uzvišena gesta Ivana Lovrenovića – koji bi staromodnom metodom vraćanja knjižice pogurao „opću stvar“, ustanovio principe, te disciplinirao javni dijalog – i vulgarna revijalnost subjekta nad čijom fizičkom sigurnošću tobože skrbi, pripadaju naime istom promotivnom obrascu. Ta promidžbena matrica – karakteristična po tome što u nekom slučaju važi, a u nekom ne važi – sjedinjuje smrtnu ozbiljnost moralnog autoriteta i kolorirani osmijeh Mone Lise nad punim tanjurom, jer se u obje varijante susrećemo s kopijama dalekih originala. Ostatak scene čini vojska interesnih poklonika, koji vrijedno jedu ili vrijedno potpisuju prosvjedne note, sasvim svejedno.

Jedini koji istinski brine je valjda vlasnik medijskog koncerna, skorojević s Murtićem na zidu i garniturom literarnih favorita na platnome spisku. Taj redovito naziva, vodi računa o piščevu zdravlju i zanima se za razvoj događaja na intelektualnom ratištu. „Onda? Papao si nešto fino kod Butkovića?“ „Da, sličilo je na maminu domaću juhu. Zuppa s gljivama.“

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 12.02.2011.

Peščanik.net, 13.02.2011.

Srodni linkovi:

Miljenko Jergović – Svojatati i odbacivati

Rende – “Jergović se dopao beogradskoj čaršiji”

Boris Dežulović – Isključujem Hrvatsko društvo pisaca od sebe

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.