Srdačna i radna atmosfera vladala je u utorak tokom primopredaje dužnosti u ministarstvu prosvete, izvestile su agencije, gde je odlazeći Žarko Obradović upoznao dolazećeg Tomislava Jovanovića sa stanjem u resoru prosvete i nauke kao i sa predstojećim obavezama.

Pošto se zakleo da će čuvati Kosovo i Metohiju u granicama Srbije, ministar Jovanović se već narednog dana uhvatio u koštac zajedno sa ostalim kolegama okupljenim oko stola u Nemanjinoj 11, na prvoj sednici rekonstruisane vlade koja će Srbiju privesti Evropi svemu uprkos.

„Podizanje kvaliteta, očuvanje i podizanje vere u naš obrazovni sistem“ biće njegov osnovni posao, kao i dokazivanje da je ulaganje u obrazovanje „investicija a ne trošak“.

Tomislav Jovanović je u delimično prepravljenu vladu Ivice Dačića došao kao nestranačka ličnost, doduše politički ne sasvim nevin: medijske arhive beleže da se sredinom 2006. pridružio „integrativnoj spasilačkoj zajednici“ Obrena Joksimovića, bivšeg ministra zdravlja koji je revoltiran Koštuničinom saradnjom sa SPS osnovao Demokratsku zajednicu Srbije da bi odbranio srpske nacionalne interese; u ovoj stranci kratkog veka, profesor fiziologije Tomislav Jovanović je predstavljen kao član rukovodstva, sa Isidorom Bjelicom kao stranačkom portparolkom.

Neuspešan kandidat za dekana medicinskog fakulteta u Beogradu, više puta odbijen za prijem u hall of fame Srpske akademije nauka i umetnosti, profesor Jovanović danas za sebe kaže da nije član nijedne partije, ali i da ne krije da mu je političko opredeljenje „blisko SPS-u“. Za šta su zaista opredeljeni Dačićevi pseudosocijalisti naizgled je nejasno, ali je makar u obrazovnoj politici tokom čitavog mandata i po Jovanovićevog prethodnika, visokog funkcionera stranke, bilo sasvim dovoljno prilika da se stavovi razjasne.

Sudeći po prvim izjavama o namerama, novi ministar nastaviće istim tragom.

Kako se ispovedio medijima, u ministarsku fotelju stigao je po preporuci rektor-Miće, neobično uticajnog aktera srpskog obrazovanja čiji se Megatrend univerzitet postepeno profiliše kao model visokog školstva kakvom stremimo.

Znanje se u Srbiji već odavno tretira kao roba, doduše najčešće je reč o boflu koji se valja sa nelicenciranih tezgi dok prodavci ushićeno viču kako je baš njihovo najbolje u Evropi. Tu se školske godine tretiraju kao investicioni ciklusi, jer ulaganje u prosvetu i nauku mora da se isplati, pa se i aktivnosti državne uprave najčešće iscrpljuju u pokušajima da se studenti kao kakva trupla preusmere sa inostranih kampusa na „pomaganje svom narodu“.

Od ministra prosvete se u Vučić-Dačićevom kabinetu ne očekuju problemi. Poglavlja 25 i 26 iz pristupnih pregovora za pridruživanje Evropskoj uniji, vezana za nauku i obrazovanje, biće lako zatvoriti jer Brisel nema zajedničku obrazovnu politiku i rešenja prepušta lokalnim predstavnicima građana u zemljama članicama. Istovremeno, Srbiji su na raspolaganju različiti evropski fondovi za unapređenje prosvete; prema nezvaničnim procenama, od 2000. godine do danas je za podršku obrazovnom sistemu u Srbiji iz Brisela stiglo oko 80 miliona evra. Nema dostupnih podataka o tome kako je država trošila ovaj novac i da li su se investicije isplatile. Svedočenja o daljem urušavanju obrazovnog sistema i neprekinutom „odlivu mozgova“ mogla bi poslužiti kao posredan dokaz.

Prema podacima sa poslednjeg popisa, svaki deseti stanovnik Srbije nema osnovnu školu a više od sto hiljada građana je nepismeno. Istovremeno, u protekloj deceniji broj visokoobrazovanih uvećan je za trećinu. Među onima koji još nisu uspeli da se isele iz Srbije nalazi se i 217.000 nezaposlenih do 30 godina starosti, koliko je zvanično zabeleženo u prvoj polovini ove godine na birou rada, najviše onih sa diplomama iz oblasti ekonomije, prava ili administracije.

Decenijski program modernizacije prosvete još uvek nije uspeo da iskoreni ni čučavce iz osnovnih škola u Srbiji; večita borba protiv korupcije u svemu postojećem ni posle šest godina nije dovela do sudskog epiloga „afere indeks“. Pa ipak, i nove prosvetne vlasti dele san o usponu na šangajskoj listi. To će, uostalom, privući investicije, odnosno strane studente – konačno neke koji se ne osećaju kao Srbi i koji neće studirati o trošku države, već će plaćati školarinu od hiljadu do 7.000 dolara, zavisi gde se investiraju.

Država koja parazitira na porezima i kreditima ne zna kakva su joj znanja potrebna, pa će se pokazati da je „autonomno pravo“ da radi, kojim je Jovanović navodno uslovio svoju ministarsku funkciju, neočekivano lako ispuniti – prosveta, naime, uživa status nalik rajskoj anarhiji ograničenoj samo pravom političkih lidera na slobodno manipulisanje javnim mnenjem.

Sa druge strane, međutim, prosvetne vlasti nisu u stanju da pruže nijedan dugoročni odgovor na bilo koje pitanje sistemske obrazovne politike – od tehničkih, poput broja đaka u razredima osnovnih i srednjih škola ili standarda za akreditaciju isturenih odeljenja regionalnih univerziteta, preko sadržaja i metodologije nastave do onih politički najosetljivijih, kao što je idealni skup društvenih vrednosti koje škole promovišu – a da se ne ogreše o pakt sa dnevnom politikom.

Uskoro će i novi ministar otkriti da su u Srbiji najisplativiji kratkoročni programi u skladu sa potrebama trenutne garniture „državnika“ na vlasti te da se od resora iz popularne kategorije patriotskog dekora, kakvi su prosveta i nauka, očekuje tek pokoji bombastični naslov.

Preovlađujuća klima izopštila je kao političku nekorektnost traženje uzroka raspada u prošlosti ili uslovljavanje trenutnih odluka idealima o nekim budućim dobitima od opšteg značaja. Prosveta će u takvim okolnostima samo profitirati.

 
Peščanik.net, 04.09.2013.