Poslanik HDZ u Evropskom parlamentu Davor Ivo Stier, foto: Borna Filić/PIXSELL

Poslanik HDZ u Evropskom parlamentu Davor Ivo Stier, foto: Borna Filić/PIXSELL

Ranije smo pokazali kako Reformirani Hadezeovac, predstavljajući se sa stranica novoga stranačkog svetog spisa što ga je sastavio Davor Ivo Stier, crpi svoju legitimnost i utvrđuje priručni identitet iz frizirane prošlosti, dakle iz bajkovito sročene laži koja dobiva programsku snagu. Ta proza, vidjeli smo, pravolinijski teče od jedne do druge ‘paradigme’ koje jamče kontinuitet ‘razvoja Hrvatske’. Na sličan način Stier unutar mita o nacionalnom preporodu određuje negativne junake, koristeći se jednostavnim kriterijem lojalnosti ‘paradigmom’ zadanome cilju (a cilj je, dakako, iz naknadne perspektive definirao sam autor šablone). Ako je, primjerice, konačna svrha razvojne epohe ‘državotvorstvo’ – što će reći puka uspostava države, kakva god ona bila, a ne eventualna izgradnja demokratske države koja bi garantirala građanske slobode, poštivanje ljudskih prava i slične marginalije – Stier protagoniste hrvatske povijesti ocjenjuje prema tome jesu li rečenoj svrsi doprinosili ili su je sabotirali.

Tako je Stjepan Mesić, zbog suprotstavljanja hrvatskoj vojnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, obilježen kao nacionalni izdajnik, jer je pokušao ‘razbiti (Tuđmanovu) državotvornu paradigmu, i to kada je bila najpotrebnija’, tim više što prema sinopsisu spomenute bajke hrvatska agresija na BiH uopće ne postoji kao historijski fakat. Jednako kao što je Zoran Milanović, nastojeći građanima osigurati glas kod donošenja odluke o priključivanju Hrvatske NATO savezu, podmuklo razjedao ‘euroatlantsku paradigmu’.

Slična su ponašanja zadnjih godina eskalirala do zastrašujućih razmjera, smatra Davor Ivo Stier, ‘paradigme’ su otišle dođavola, nitko se ne drži nikakvoga normativa, u Hrvatskoj je ‘započeo proces dezintegracije društva’, pa su ‘isplivali na površinu totalitarni i isključivi instinkti prošlosti’ (mahom ‘jugokomunističkog’ predznaka, pokazat će se), ‘svom silinom izbijaju stare podjele’, a to, rezignirano zaključuje, ‘onemogućava nacionalno zajedništvo’. Stoga on poziva na hitno okupljanje pod zastavom ‘paradigme društvene integracije’, koja prema prvim izloženim skicama – naizgled paradoksalno – nalikuje disperziranju moći i demokratskoj rekonfiguraciji društva, jer podrazumijeva demontažu i razvlašćivanje ‘privilegiranih elita’, odnosno ‘razbijanje monopola vlasti manjine’ i ‘otvaranje političkih i ekonomskih institucija prema marginaliziranim građanima’.

Da ima intelektualnog poštenja, Stier bi, umjesto što palamudi o zbijanju redova pod novim nacionalnim imperativom, naprosto konstatirao da Hrvatsku – nakon što su je uzurpirale i poharale političke i ekonomske elite – napokon treba demokratizirati. No njemu to nije tako jednostavno: on bi htio da Hrvatska bude demokratizirana tako da svi dijele istu vjeru i streme ka istome cilju, to jest da budu uključeni u ‘novu hrvatsku paradigmu’. Iako se upinje iz petnih žila, HDZ-ov vizionar ne uspijeva prikriti oksimoronsku bit svoje strateško-razvojne ponude, jer je posve jasno da je njegova namjera preko (lažne) demokratizacije ostvariti unifikaciju i ‘složnost’ – dakle nešto posve suprotno od dude varalice – kao da su one ‘političke i ekonomske institucije’ nekakvi hipersnažni magneti što će privući i komprimirati tragično raspršenu hrvatsku masu, a ova će prema njima hrliti konsenzualno usvojenom slobodnom voljom, uz napomenu da u dogovaranju ‘konsenzusa’ – kao što smo ranije vidjeli – ne mogu sudjelovati građani.

Koliko god bola oči i vrijeđala zdrav razum, proturječja nemaju nikakvu specifičnu težinu, jer je na snazi opsežna operacija prodaje muda za bubrege: Reformiranog Hadezeovca, naime, zanima ‘integracija’, a ne demokracija; nije njegov interes da se građani demokratski uključuju u politički život – pa će, kao slobodni ljudi, iskazivati heterogene i čak suprotstavljene interese – već da se ‘integriraju’ po jednoj i samo jednoj osnovi: po osnovi svojih etničkih predispozicija. Da se zagrle kao Hrvati.

Davor Ivo Stier dramatičnim tonom naglašava da je ‘nova hrvatska paradigma’ neophodna zbog ‘sve očitije dezintegracije nacionalnog tkiva’. Sada smo već jednom nogom zakoračili nad ambisom: ‘Tako je dvadeset pet godina nakon što je Tuđman promijenio paradigmu i homogenizirao naciju Hrvat Hrvatu postao najveći neprijatelj.’ A ambis zna biti paklenski dubok: ‘Određivanje drugog Hrvata za neprijatelja zapečatilo je sudbinu Hrvatske u mnogim trenucima naše prošlosti, uvijek s jednakim ishodom nacionalne propasti i tuđinske dominacije.’ Kada pak Hrvat za neprijatelja odredi nekoga drugog, a ne Hrvata, to je već sasvim druga priča, to je blagodat od krucijalne važnosti za unutarhrvatsko bratsko zbližavanje…

I zaista – što bi drugo mogla biti ‘društvena integracija’ nego jedna od fraza iz asortimana nacionalističke utopije. Kompletna elaboracija Davora Ive Stiera fokusirana je na razrješenje elementarnoga nacionalističkog zahtjeva: kako spasiti pleme od pogubnoga rasipanja? ‘Paradigmu društvene integracije’ on u tom smislu shvaća i promovira onako kako jedino umije: kao bodljikavu žicu koja osigurava jedinstvo zajednice i definira politički profil tora – u čijem centru su valjda one ‘političke i ekonomske institucije’ koje zrače optimističnim magnetizmom, naime ‘demokratizmom’ koji inducira jednoobraznost – a sam idilični teritorij tora rezerviran je za ekskluzivan hrvatski kolektivitet.

U presudnome povijesnom času, dok gromovi pucaju, munje sijevaju, a nebo se mrači pred nailazeću kataklizmu, Reformirani Hadezeovac uzima stvar u svoje ruke i pristupa ponovnoj proizvodnji hrvatske nacije (gotovo se nudeći za primjer staroj tezi Ernesta Gellnera kojom je razbio dotadašnje zablude: da nije nacija ta koja rađa nacionalizam, već nacionalizam – jer mu je to temeljna svrha – stvara naciju). A zbog čega je Davor Ivo Stier našao za shodno naoružati se leksikom petparačke politologije i taj banalni klišej naširoko ‘argumentirati’, pa tupi li ga tupi na blizu stotinu i pedeset stranica svoje knjige, ne treba ni pitati: on tupi očnjake svoje partije, to jest očnjake Reformiranog Hadezeovca, ne zato da bi bili manje opasni, nego manje vidljivi.

Uz Thomasa Kuhna, čiju teoriju razvoja znanosti upreže u ‘analizu’ razvoja društva, Stier za svoj projekt regrutira i druge istaknute mislioce, prije svih Josea Ortegu y Gasseta i Carla Schmitta, obojicu krajnje mrzovoljnih prema demokratskome neredu, s tim da je drugi uzeo aktivnoga učešća i u Hitlerovoj nacističkoj partiji. Španjolac Stieru služi kao potpora za idealizaciju nacije, dok uz pomoć Nijemca objašnjava kako opozicija prijatelj-neprijatelj predstavlja samu suštinu politike. On, štoviše, veli da je svoju ‘paradigmu’ iznjedrio ‘inspiriran razmišljanjima Ortege y Gasseta’, jerbo da ovaj ‘naciju definira kao privlačni projekt zajedničkog života’. Prema Stierovoj interpretaciji, doduše, Španjolac negdje naciju tako definira (str. 9), negdje se oko ‘privlačnog projekta zajedničkog života’ nacija tek okuplja (str. 27), dok negdje sama ‘nova hrvatska razvojna paradigma’ predstavlja ‘privlačni projekt zajedničkog života’ (str.126), kako je to pokojni filozof nekoć domislio, a ideolog HDZ-a danas nastoji provesti u život. Kaos je isključivo terminološki, posljedica neznanja i tendencioznosti, ali ne mijenja stvarnu prirodu pothvata: ‘paradigma društvene integracije’ u cijelosti se svodi na hrvatotvorstvo, na gnojenje svetoga tla radi uzgoja najplemenitije kulture, gustoga imaginarnog raslinja od krvi i mesa.

Ono što Davor Ivo Stier, međutim, ne navodi, jest da Ortega y Gasset u svojoj knjizi ‘Beskičmena Španjolska’ – odakle njegov površni hrvatski adorant pabirči citate – prema vlastitome objašnjenu razvija teoriju društva što se ‘rađa iz nadmoćne privlačnosti koju jedan ili nekoliko pojedinaca zrače prema drugima’, dakle iz ‘poriva ka poslušnosti’ vrhovnome autoritetu (što upućuje i na prevarantsku visprenost Reformiranog Hadezeovca kada govori o ‘razbijanju monopola vlasti manjine’). A da je s nešto više inteligencije konzultirao djela aristokratski nastrojenoga španjolskog mizantropa, mogao je naletjeti i na ‘razmišljanja’ koja bi ga možda ‘inspirirala’ na blasfemičan način: na primjer da je ‘socijalizacija užasno naporna’, ili da se ‘čovjeku događa da je okružen društvom’, ali ‘to događanje ne pretpostavlja suučesništvo’, ili da ‘porijeklo antiindividualnog bijesa’ leži u tuposti i strahu mase, ili sasvim izravno: ‘Sada, očigledno, opet mnogi čeznu za stadom. Sa žarom se prepuštaju onoj ovci koja još uvijek bleji u njima. Žele gaziti kroz život gusto zbijeni, po kolektivnoj stazi, runo uz runo, pognute glave. Zbog toga mnogi evropski narodi tumaraju u potrazi za pastirom i ovčarskim psom.’

No Reformirani Hadezeovac odnosi se prema međunarodno poznatim intelektualnim autoritetima kao i prema povijesti svoje međunarodno priznate domovine: uzima samo motive koji mu odgovaraju i uglavljuje ih u priređeni kalup, a ostale izostavlja, naročito one koji ga najdirektnije prokazuju. I naravno da ga je ona ovca što još uvijek bleji u njemu u nastavku naracije odvela ravno do karizmatičnoga vođe, bez kojega, eto, ni nova ‘paradigma’ ni spas Hrvatske neće biti mogući. Tu se pak Davor Ivo Stier pozvao na francuskoga politologa Jean-Claudea Monoda koji, slijedeći opet Carla Schmitta, upozorava na eroziju ‘narodne suverenosti’ i nezdrav primat ekonomije nad politikom, te ‘smatra potrebnim da se tomu suprotstavi karizmatičnog vođu, ali ne u fašističkom ili komunističkom totalitarnom shvaćanju, već u okviru demokratskih vrlina’. Taj karizmatični vođa nakrcan demokratskim vrlinama je, podrazumijeva se, Andrej Plenković, nasljednik karizmom i vrlinama deficitarnog Karamarka, nakon što ga je kompanjon iz Bruxellesa ideološki izglancao i tutnuo mu u ruke svoj teorijski trash u manifestnoj formi, delegirajući se za dužnost ovčarskoga psa.

Schmitt je, kao otvoreni ljubitelj diktature, prošao mnogo bolje, pa simplificiranom verzijom njegova ‘razmišljanja’ politički strateg HDZ-a lupa kao pneumatskim čekićem: ‘U Schmittovoj su teoriji neprijatelji oni koji ne pripadaju našoj skupini.’ Pa opet: ‘Određivanje neprijatelja je veoma važno pitanje, jer ono u znatnoj mjeri definira identitet i poziciju skupine.’ Pa još: ‘Određivanjem vanjskog neprijatelja se definira ili jača identitet i homogenost unutar nacionalne zajednice’… Upornost moramo razumjeti: Schmittov lokalni klon mravljih dimenzija želi da čitatelji budu temeljito ubijeđeni u to kako je postojanje vanjskog neprijatelja – za razliku od unutrašnjeg – od nasušnoga značaja za dobrobit društva, e da bi ih tako pripremljene mogao lakše povesti ka novoj ‘paradigmi’, baš kao što je pravnik iz Plettenberga svojevremeno vodio njemačke intelektualne trupe ka arkadijskim predjelima Trećeg Reicha.

Davor Ivo Stier to ilustrira blistavim prekooceanskim primjerom, tumačeći kako je ‘dugotrajna američka borba protiv međunarodnog komunizma definirala identitet SAD-a’ (!), da bi kasnije ‘unutrašnja kohezija u američkom društvu (bila) ojačana jasnim određivanjem al-Qaede kao javnog neprijatelja nakon napada na New York i Washington 11. rujna 2001.’, a ako je kojom nesrećom ‘neprijatelj određen unutar istog naroda’, onda je to jako loše, jer ‘prijeti nacionalnom jedinstvu’. Kakav je to profit američko društvo ostvarilo od spomenute ‘unutrašnje kohezije’, što je to vrijednoga ona Amerikancima donijela, Stier nema potrebu obrazlagati – osim što možda podrazumijeva prekogranična zadovoljstva poput razaranja Iraka – ali implicitno poručuje da bi, radi njenoga dobra i nacionalnog jedinstva, Ameriku vrijedilo češće izlagati udarima terorističke avijacije, kao što on sam u ovim tegobnim vremenima ne bi morao smišljati zakučastu ‘paradigmu društvene integracije’ kada bi neki dobrotvor poput Slobodana Miloševića iznova bombama sljubio ‘hrvatsko nacionalno tkivo’.

Još je upečatljiviji način na koji Stier pokušava povezati Schmittovu distinkciju između javnog (‘hostis’) i privatnog neprijatelja (‘inimicus’) s Isusovim evanđeoskim porukama i hrvatskom oslobodilačkom borbom: ‘Na primjer, kršćani koji su u Domovinskom ratu branili Hrvatsku od velikosrpske agresije borili su se protiv javnog neprijatelja (‘hostis’) i stoga nisu prekršili Isusovu zapovijed o ljubavi prema neprijatelju i pružanju drugog obraza. Međutim, odnos prema zarobljenom neprijateljskom vojniku traži ispunjavanje zapovjedi o ljubavi.’ Živa je šteta što su iz one bajke koja važi za službenu nacionalnu historiju odstranjena poglavlja o hrvatskoj agresiji na Bosnu, jer bi bilo zanimljivo vidjeti kakvim moralnim alatom Davor Ivo Stier rješava svu tu ‘hostis-inimicus’ zavrzlamu u slučaju kada hrvatski kršćanin ne brani svoju zemlju, nego okupira tuđu, i kada se umjesto ‘zarobljenim neprijateljskim vojnikom’ bavi masama civila strpanih u logore. Sasvim je moguće da bi se na kraju analize ukazao sam Isus Krist i zamahao maslinovom grančicom, dok mu Schmittov hrvatski obožavatelj predaje člansku iskaznicu HDZ-a, na nekoj krševitoj padini kraj Dretelja.

S takvim temeljnim postavkama i historijskom sviješću Reformirani Hadezeovac nariče nad tekućom hrvatskom dramom. Duboko uvjeren u to da je pojedinac ništavan u odnosu na ‘zajednicu’ i ‘državu’, da on zavrjeđuje stanovito poštovanje tek kao deklarirani pripadnik skupine, do kraja predan kolektivnom cilju i ugrađen u kolektivno biće – a budući da je kolektivitet hrvatski, onda i jedini pažnje vrijedan segment njegove individualnosti leži u činjenici da je Hrvat – Reformirani Hadezeovac je zgrožen razornom silinom aktualnih podjela, ogorčen je time što se javni prostor ‘polarizirao i radikalizirao’, što je ‘ponovno Hrvat Hrvatu postao najveći neprijatelj’ i što to može dovesti ‘čak do nasilnih obračuna’, umjesto da se složno, ‘runo uz runo’, obračunavamo s onima koji nisu Hrvati.

Uzroci tih strašnih raskola za Reformiranog Hadezeovca ne mogu biti desnoga porijekla, već ih treba tražiti u postupcima ‘lijevo-liberalne Vlade’, radi koje su, kako Stier pedantno evidentira, ‘izbile konfliktne situacije poput one zbog uvođenja ćirilice u Vukovaru ili ukidanja pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad komemoracijom za bleiburške žrtve’. Desnica je samo pravednički reagirala na izazov, sredstvima što su joj bila na raspolaganju – čekićima, plinskim bocama, crnokošuljaškim marševima… – jer što ima normalnije nego ustati protiv drske namjere Vlade da primijeni važeći zakon i uvede ćirilicu u Vukovar, ako je ćirilica namijenjena Srbima, dakle ne-Hrvatima, a znamo kako je Schmitt nazvao ‘one koji ne pripadaju našoj skupini’.

Zbog toga, dok suzama natapa travnato polje u okolici Bleiburga, on zaziva nekoć utemeljujuće i obvezujuće, a danas gotovo smrvljeno djelo jedinog i neponovljivog Franje Tuđmana – ‘koncept hrvatske nacionalne pomirbe’. U tome, istini za volju, uživa podršku znatnoga dijela hrvatske javnosti, s Reformiranim Hadezeovcem umnogome se slažu deformirani hrvatski liberali i oportunisti iz struktura oficijelne ljevice, jer nije udobno živjeti kao doličan domoljub uz saznanje da je slavom ovjenčani ‘tvorac države’ svoju famoznu ‘pomirbu’ servirao kao puki izgovor za reafirmaciju ustaštva, što je dovelo do živopisnih društvenih reperkusija – od uništavanja više tisuća partizanskih spomenika pa do osiguravanja saborskoga sjedala za člana nekadašnje vlade NDH (u parlamentarnoj delegaciji HDZ-a, zna se). Bilo bi barem pristojno ne sakrivati činjenicu da je Otac utemeljitelj svoju ideju preuzeo (kopipejstao) od Vjekoslava Maksa Luburića i Francisca Franca, ali kako podnijeti spoznaju da autorska prava za noseći ideološki transparent hrvatskog državotvorstva, ispisan Vođinom rukom, pripadaju ustaškome ratnom zločincu i fašističkom diktatoru?

Tek da još jednim mlazom (osiromašenog) urina odamo počast tome dosluhu, ovdje vrijedi podsjetiti na Tuđmanove riječi iz 1990.: ‘Jedna Španjolska je, u Francu, imala hrabrosti i mudrosti kazati kako su se španjolski komunisti i španjolski falangisti borili za Španjolsku, svaki pod svojim zastavama. To se isto događalo i na hrvatskom tlu.’ Ali pozor: osnovna poruka nije sadržana u citiranoj rečenici, nego u tome što je Otac utemeljitelj izgovara obrazlažući zbog čega bi bilo ‘pametno’ ukloniti naziv Trga žrtava fašizma u Zagrebu, pa je ubrzo nakon toga to i učinjeno!

Reformirani Hadezeovac nema s tim nikakvih problema, dapače: kada ga se stavi pred izbor između Hrvatske i antifašizma, on ne dvoji ni trena. A friško izdanje stranačkoga katekizma – ‘Nova hrvatska paradigma’ Davora Ive Stiera – daje mu priliku da, uoči predstojeće bitke za biračke duše, proširi glas o svojoj iznenađujućoj ‘uljuđenosti’, budući da se tu birokratski bezličnim jezikom i pseudoznanstvenom pozom kamufliraju dobre stare šovinističke strasti, a u isto vrijeme čuvaju i dodatno opremaju sve borbene kote službene političke religije. Ta se religija zove nacionalizam.

Nakon što se pomnije pročita, uostalom, Stierov je pamflet najuputnije svrstati u žanr nacionalističke liturgije, jer on vjerno slijedi ključne biblijske punktove i koristi simboličko blago iz židovsko-kršćanskih predaja, dajući mu svjetovnu ambalažu: od izabranog naroda (mutiranog u Hrvate), preko obećane zemlje (mutirane u hrvatsku domovinu), neprijatelja koji nas bez prestanka ugrožavaju (opisanih od Carla Schmitta), pa do karizmatičnog vođe koji će se ukazati, ispuniti svoje mesijansko poslanje i, transformirajući se iz Tuđmana u Plenkovića, spasiti Hrvatsku i Hrvate od propasti. Gospodin Isus, pretpostavlja se, neće imati primjedbi, jer mu je prije nešto više od dva desetljeća uručena stranačka iskaznica, na krševitoj padini kraj Dretelja.

Kako će se pak ‘paradigma društvene integracije’ provesti u djelo, kakva je huda sudbina namijenjena ‘neintegriranima’, zašto će ‘privilegirana elita’ revolucionarnom akcijom razvlastiti samu sebe i zbog čega je Davor Ivo Stier, četvrt stoljeća nakon njegova rušenja, naumio poraziti socijalizam, razjasnit ćemo – bude li sreće, zdravlja i Hrvatske – u sljedećem nastavku.

(Nastavlja se)

Novosti, 26.08.2016.

Peščanik.net, 28.08.2016.

Srodni linkovi:

Viktor Ivančić – Zombi-efekt komunizma

Viktor Ivančić – Pozor: stiže Reformirani Hadezeovac

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić

Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)