Foto: Konstantin Novaković
Foto: Konstantin Novaković

Kada je moj deda napunio 70 godina života, rođendan je proslavio sa prijateljima. U dnevnoj sobi malog stana u ulici Rozenbaum u Tel Avivu, koja je noću služila kao spavaća soba moje bake, okupili su se stari drugari čijih se imena delom sećam: Franci, Ilsa, Papi, Artur, Binka, Irma, Jozef, Netka. Možda je i gospođa Korf bila, verovatno i gospođa Knopšfelmaher, pa gospodin Gronih, porodični advokat, i gospođa Simon, agentica osiguranja.

Jedna od prijateljica, možda Ilsa Aufriht, nisam baš siguran, recitovala je dugačku rimovanu prozu makamu, na nemačkom, u čast slavljenika. Imao sam deset godina. Bila je to centralna Evropa u srcu Tel Aviva. Služio se petits fours, gespritzten od belog vina sa sodom iz sifona, čokoladna torta sa šlagom koju su zvali „srneća leđa“, pišinger ili malakof koji je pripremila moja baka Truda.

Žene su još uvek nosile krzno koje su donele „odande“, komplete od žerseja marke Ivanir ili trikotažu Aled sa brošem na reveru. Pušili su cigarete marke Dubek 10 na muštiklu. Moj deda je iz kuće izlazio samo u odelu, obično uz dodatak leptir mašne. Mi deca smo bili Cabari, rođeni Izraelci, novi Jevreji, zdravi i snažni, koji će uskoro početi da slušaju Pink Floyd i otići u vojsku. Oni su bili raseljena lica i svom snagom su se držali za ostatke Evrope koju su sačuvali za sebe, daleko od Levanta u koji nisu mogli da se uklope. Nikada nisu uspeli da se prilagode i to ih je u mojim očima činilo da izgledaju još starije. Govorili su nemački, koji sam smatrao jezikom staraca, ali to nije bio jedini razlog zbog kog sam osećao da je ovaj rođendan događaj za stare ljude. Sedamdeset godina je tada bilo strašno staro.

Moj deda Viktor je već nekoliko godina išao uz pomoć štapa, običaj koji je navodno započeo kako bi mu ustajali u autobusu, tako je rekao, ali koji mu je vremenom sve više bio neophodan. I ortopedski pojas koji je nosio zbog hernije otežavao mu je kretanje. Nije bilo tada puno ljudi starijih od dede. Vukao bi me sa sobom na svoja bezbrojna putešestvija kroz prašnjave advokatske kancelarije u ulici Alenbi kako bi sredio reparaciju iz Nemačke za svoje prijatelje.

Vodio me je i u svoja dva omiljena kafića, mali i veliki, i onda pozivao taksi od trga Habima izgovarajući jedine dve reči koje je znao na ivritu: „Rozenbaum, šest“. Čekao bi me na terasi svoje kuće sa knjigama iz političke teorije i filozofije na nemačkom koje je naručivao u knjižari Robinzon u Nahalat Binjamin ulici, i čitao mi delove koje je obeležio olovkom, dok su se meni oči sklapale od dosade. Uzalud me je pripremao za velika dela.

Kada je 7. avgusta 1970. doneta odluka o prekidu vatre u ratu iscrpljivanja, poslao mi je telegram čestitike u Ameriku. Bio sam tada u omladinskoj delegaciji koja je posećivala jevrejske zajednice na istočnoj obali. Igrali smo za njih izraelski ples hora u vezenim košuljama uz melodiju pesme „Šir LaŠalom“ (Pesma za mir). Moj deda je mislio da je stigao mir i zato je poslao telegram svom unuku. Još tada sam se čudio tom gestu.

Život je brzo proleteo i ja ovih dana punim 70 godina. Lakše mi je da izgovorim taj broj nego 60; bar za mene, to je bila prava staračka kriza. U velikom sam iskušenju da se samoobmanjujem kako je deda bio star sa 70 godina, a da sam ja mlad sa isto toliko. Lako je posegnuti za klišeima da su sedamdesete nove pedesete.

Lako je tvrditi i da ovo doba ima i svojih prednosti: ljudi su mi već ustupali mesto u autobusu. Meni je bilo ponižavajuće. Kada se ponovilo, pomislio sam da je bolje da umrem. Ali činjenica je da prilikom svakog izlaska iz autobusa moram da se pridržim za svaku šipku da se ne bih sapleo i da duboko u sebi već gunđam na mlade koji dižu noge na sedišta. Samo u odlascima na okupirane teritorije stid od starosti pokazuje svoje prednosti. Niko ne sumnja da smo fotograf Aleks Libek i ja agenti Šabaka, prerušeni komandosi Duvdevan jedinice ili naseljenici. Svi oni su mlađi od nas. Do sada su Palestinci samo Libeka oslovljavali sa Hadž. Nekad sam mislio da će biti mnogo teže imati 70.

Haaretz, 01.06.2023.

Prevela sa hebrejskog Alma Ferhat

Peščanik.net, 10.06.2023.