Svi su krivi osim nas
Izrael okrivljuje sudiju, tog kučkinog sina, antisemitizam, licemerje i zlobu sveta, samo svoju krivicu ne vidi. To ga i ne zanima. Ako zažmuri, i sud u Hagu će prestati da postoji.
Izrael okrivljuje sudiju, tog kučkinog sina, antisemitizam, licemerje i zlobu sveta, samo svoju krivicu ne vidi. To ga i ne zanima. Ako zažmuri, i sud u Hagu će prestati da postoji.
Ne bi bila katastrofa da se zaustavi ovaj prokleti rat u kom je Izrael izgubio ljudskost, a da nije postigao nijedan dramatičan uspeh koji je očekivao od neselektivnog ubijanja i razaranja.
Posle Jomkipurskog rata Izrael je ponizno pognuo glavu i razmislio. Država je bila u traumi, okrenula se sebi i žalila. Ovog puta sve je drugačije: arogancija, bahatost i obožavanje vojne sile.
Vojska nas je izneverila 7. oktobra: životi mnogih ljudi, palestinskih i izraelskih, bili bi sačuvani samo da je vojska bila tamo tog dana. Ne bi bilo ubijenih, otetih, i ne bi bilo rata.
Više nije moguće potisnuti činjenicu da je Izrael pod sumnjom za najteže zločine. Sad više ne govorimo o okupaciji: govorimo o aparthejdu, preseljenju, etničkom čišćenju i genocidu.
Do sada, koliko se zna, od izbijanja rata u Gazi nije zabeležen nijedan slučaj odbijanja mobilizacije, izuzev jednog osamnaestogodišnjaka koji je zbog prigovora savesti odbio da služi vojni rok.
Ne postoji delotvoran način da se svet „informiše“ o postupcima Izraela u Gazi. Uništavanje, ubijanje, izgladnjivanje i blokada tog obima ne mogu se objasniti ni uz pomoć efikasne propagande.
Osim hvale vrednih napora nekih prethodnih premijera da dođu do rešenja, nikom nije padalo na pamet da Palestincima pruži minimum pravde koju zaslužuju i bez koje nema rešenja.
Mediji danonoćno po studijima ispiraju mozak građanima na način koji do sada nismo videli. Čak i oni koje sumnje počinju da muče, ne usuđuju se da ih javno iznesu.
Niko u Izraelu ne razmišlja o traumi s kojom rastu deca Gaze, o nezamislivoj patnji hiljada dece koja sada bespomoćno, u egzistencijalnom strahu, tumaraju po razrušenim ulicama.
Zabranjeno je uznemiriti se zbog ubijanja u Gazi, čak i ako ginu deca o čijoj dobronamernosti i nevinosti ne može biti rasprave. Protest protiv njihovog ubijanja je izdaja. U Izraelu ih ne smatraju decom.
Ljudi mahnito razgrću ruševine, u pokušaju da izvuku žive ljude ili tela svojih suseda. Na rukama nose decu i trče ka bolnici, u kojoj više nema mesta ni na podu. U Izraelu se o tome ne govori.
Izraelska krv vri, a kolektivna duša traži sebi oduška. Samo što masovno ubijanje kako bi se stiglo do Hamasovog rukovodstva nije način. Sadašnje vođe će biti zamenjene, taj film smo već gledali.
Reporteri i voditelji nazivaju Hamas nacistima u odvratnoj demonstraciji trivijalizacije i poricanja Šoe, a publika kliče. Hamas je učinio užasne stvari, ali oni nisu nacisti.
Svako ko želi oslobađanje 210 otetih mora hrabro da ustane protiv kopnene invazije na Gazu i da svom snagom pritisne izraelsku vladu da oslobodi palestinske zatvorenike.
Novosti – Svakog dana ubijamo na desetine ljudi. Većina njih nema ništa s Hamasom. Kako objasniti preko tisuću ubijene djece?
Treba liti gorke suze za izraelskim žrtvama, ali treba plakati i nad Gazom – čiji su stanovnici većinom izbeglice koje je stvorio Izrael i koja nikada nije doživela nijedan dan slobode.
U Izraelu se smatra da levica nema osećanja, da samo vernici imaju osećanja koja se mogu povrediti. Na trgu se pokazalo da ih i mi imamo. Njihove vrednosti su oskrnavljenje? Naše su već odavno.
Samo na okupiranim teritorijama stid od starosti pokazuje svoje prednosti. Niko ne sumnja da smo fotograf i ja špijuni, prerušeni komandosi ili naseljenici. Svi su mlađi od nas.
I opet ćemo plakati nad svojom gorkom sudbinom, zbog raketnih i terorističkih napada, zbog nasilja suseda i naših uzaludnih mučeničkih žrtava. Ali i ovoga puta je to moglo da se izbegne.
Tabor cionističke levice i centra se valja u samosažaljenju i ljuti na arapske birače zbog kojih Lapid više nije premijer. I širi paniku od nove vlade. Ali od desnice se nešto može i naučiti.
Iranski fudbaleri koji su odbili da pevaju himnu preuzeli su veliki rizik. Čak smo i mi u Izraelu bili zadivljeni. Ovde znamo da cenimo hrabrost, ali samo kod protivnika režima u drugim zemljama.
Posle izbora u Izraelu: Počelo je sa okupacijom, izvinite na ovom iritantnom podsećanju, ali tamo je počelo i moralo je da se završi sa rasističkom vladom i pričom o transferu stanovništva.
Nema razlike između cepanja Ukrajine i cepanja Palestine. Sem što je cepanje Palestine još nemoralnije. Ukrajinci barem imaju državu od koje im je otet deo, dok Palestinci nemaju ni to.
Ovako kaže predsednica laburističke stranke: „Nijedna suverena država ne bi pristala na blokadu svojih građana od strane terorističke organizacije. Podržavam naše bezbednosne snage“.
Lapid je postao 14. izraelski premijer i prvo što mi se desilo je da su mi naoružani pripadnici obezbeđenja Šabaka zabranili da u svom jutarnjem trčanju prođem pored njegove kuće.
Život novinarke Al Jazeere nije vredniji od života učenice srednje škole koja je pre mesec dana ubijena u tom istom Dženinu, u taksiju punom žena na koji su izraelski vojnici otvorili vatru.
Tiranija se ne pravda nacionalnom bezbednošću, već zato što su joj podvrgnuti Palestinci. Zato predsednica Vrhovnog suda mirno spava sve dok se ne dira u prava izraelskih Jevreja.
U isto vreme kada je Šmueli ranjen, njegovi drugovi su koristili živu vatru i ranili desetak demonstranata. Većinu su ranili u noge, ali su u Omara Abu Nila pucali, koliko se zna, u glavu.
Ako Ben&Jerry’s održe reč i povuku svoje proizvode sa okupiranih teritorija u roku od godinu i po dana, u šta sumnjam zbog pritiska koji se očekuje od američkih Jevreja, kupovaću njihov sladoled.
Ako zanemarimo najavljene reforme u ministarstvima zdravlja i saobraćaja koje će se možda dogoditi, dobijamo Pretoriju Bliskog istoka koja je sama sebi izabrala odgovarajućeg premijera.
Zaista je teško pridružiti se onima koji Izrael opisuju kao zemlju koja iz mraka izlazi na svetlost, iz ropstva u slobodu, kao da je s vlasti pao Aleksandar Lukašenko, a ne Benjamin Netanjahu.