Etničko čišćenje 3.0
Pod bizarnim izgovorima porodice se iseljavaju iz naselja Silvan u Jerusalimu, gde su živele decenijama. U Pojasu Gaze stotine hiljada raseljenih ljudi sabijene su u nenastanjiv izbeglički kamp.
Pod bizarnim izgovorima porodice se iseljavaju iz naselja Silvan u Jerusalimu, gde su živele decenijama. U Pojasu Gaze stotine hiljada raseljenih ljudi sabijene su u nenastanjiv izbeglički kamp.
Fijasko sa Iranom zahteva da se otreznimo, ali nema nikoga ko bi izveo promenu pravca. Izrael ne može da kreira režime, ni u Teheranu ni u Gazi. Vreme je da spustimo mačeve i prekinemo rat.
Pošto se genocid istutnjao i pošto je Pojas bezmalo sasvim razoren, Izrael odlučno napreduje ka sledećoj fazi plana, čiji je cilj da stanovništvo Gaze učini trajno nesposobnim.
Nije lako biti Izraelac i anticionista. Još od SSSR-a nije bilo države s tako isključivom i predatorskom ideologijom koja zabranjuje svaku sumnju i neslaganje kao što je to cionistička država Izrael.
Istina je izbila na videlo: postoje pitanja o kojima Izrael ne odlučuje. Jedna od najdrskijih zemalja na svetu, koja se oglušuje o odluke međunarodne zajednice, prinuđena je da prizna svoja ograničenja.
Jevrejski studenti na Harvardu znaju šta su genocid i huškanje na rat i svojim očima su videli kako ih Izrael sprovodi. Šta da se radi sa savesnim Jevrejima kojima se smučila rodna zemlja?
Što je neuspeh rata očigledniji i što je jasnije da Amerika nema pojma kako da se izvuče iz nevolje u koju se uvalila, to će brutalnija biti potraga za krivcima. Svu krivicu će svaliti na Izrael.
Američki državni sekretar je zabrinut zbog nasilja doseljenika. Misli da je i izraelska vlada zabrinuta. Ako je to kvalitet obaveštajnih podataka koji su mu dostupni onda sam zabrinut i ja.
Većina novinara veruje da je njihov posao da štite ugled Izraela. „Mi smo pre svega Izraelci, a tek onda novinari“, kaže neuki novinar koji nema pojma o svojoj ulozi u demokratiji.
Prošlog petka Izraelske odbrambene snage su prekopavale jedno groblje na sirijsko-libanskoj granici. Izmestili su stanovnike okolnih sela i podigli helikoptere, dok su vojnici gazili po grobnicama.
Ko je napisao da kada topovi grme, muze ne samo da ćute, već bi trebalo da se stide? Bilo je pitanje vremena, ali ono što se ove nedelje dešava u javnom diskursu u Izraelu probilo je svako dno.
Nekad je Izrael imao nekoliko godina zatišja između ratova. Sada između dva rata prođe jedva nekoliko meseci. Prošlog juna, pre samo 8 meseci, proglašena je potpuna pobeda nad Iranom.
Otkako je u Izraelu na vlasti ovaj veoma opasan režim, izgubili smo pravo na mapu regionalnog naoružavanja uz podršku celog sveta. Izrael je podjednaka opasnost za mir u regionu kao ajatolasi.
Prekid vatre je kada u Gazi ima preko 400 mrtvih, od kojih su mnogi deca. I kada Izrael sruši 2.500 kuća u Gazi, a stotine hiljada Gazana se smrzava u blatu, mi to i dalje smatramo prekidom vatre.
Reakcije Izraelaca na događaje u Iranu su dirljive. Odavno nismo videli takvu solidarnost sa narodom koji stenje pod tiranijom. Ton je diktirao Netanjahu, kako i dolikuje svetioniku pravde.
U trenutku dok su dvojica ubica masakrirali nedužne ljude na plaži Bondai, na plaži u Han Junisu žena je pokušavala da metlom potera vodu dalje od pocepanog šatora u kom živi. Niko je nije slušao.
Jutarnja vožnja na liniji 25 koja preseca uzdužno ceo Tel Aviv. Stariji sugrađani žure kod lekara, a mladi na posao. Za volanom iznenađenje: mlada devojka sa hidžabom. Ona vozi mirno i sigurno.
Na Zapadnoj obali niko nije čuo za prekid vatre u Gazi. Ni vojska ni naseljenici, niti civilna administracija. Naravno, ni niko od tri miliona Palestinaca koji žive pod njihovom tiranijom.
Sve što se za poslednje dve godine dogodilo u Izraelu prelomilo se na proslavi završetka rata u Knesetu. Bila je to orgija ulagivanja, samoljublja i poricanja. Opijenost pobedom prerasla je u nadmenost.
Zapretio je Netanjahu kao neki mafijaški šef umirućoj Gazi na plenarnoj sednici Generalne skupštine UN, koja je bila prazna kao bioskopska sala u kojoj se film prikazuje suviše dugo.
U danu kada je svet priznao buduću državu, ležao je kod kuće stari stočar Sadek Frahana, stenjući od bolova. Ruke su mu dan ranije polomili doseljenici. Pored njega je sedeo unuk zavijene glave.
Činjenica da Izrael uopšte pomišlja da na vrhuncu genocida u Gazi učestvuje na pevačkom takmičenju, sa šljokicama i svetlosnim efektima, svedoči o njegovom moralnom bankrotu.
Čujem da predsednik Sjedinjenih Država Donald Tramp sanja o tome da dobije Nobelovu nagradu za mir u Oslu, iako je njegovo pravo mesto na Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu.
Nije božjom voljom zapečaćena sudbina Anasa Al-Šarifa i sa njim još četvorice kolega u novinarskom šatoru pored bolnice Šifa u Gazi. Nije božja volja, već zločinački dron izraelske vojske.
Priznanje je lažna zamena za sankcije i kaznu koja treba da bude izrečena zemlji koja počini genocid. To je isprazni gest kojim vlade evropskih zemalja žele da pokažu da nešto preduzimaju.
Glad se brzo širi Gazom. Ko nije poginuo u redu za hranu, verovatno će umreti od gladi. Ušli smo u najmonstruozniju fazu rata za koju ni svemoćna izraelska propaganda neće moći da nađe opravdanje.
Izrael briše jedno po jedno naselje sa lica zemlje kako bi budući koncentracioni logor bio jedino mesto u kojem je moguć život u Gazi. Priprema zemljišta za podizanje logora je u punom jeku.
Izraelci vole ratove, posebno kada počinju. Ali nije bilo rata koji se nije završio u suzama. Početna euforija za rat protiv Irana je tu, spremna je himna, ali na kraju nam se piše crno.
Pala nam je kruna s glave: pet država je uvelo sankcije Becalelu Smotriču i Itamaru Ben Gviru. Sad će odmah da se završi rat u Gazi, možda i okupacija, a aparthejdu je sigurno kraj.
Kada čuje fašističke izjave izraelskih ministara i javnih ličnosti o tome da u Gazi „nema nevinih“, nemačka publika mora čuti jezive glasove prošlosti koji su to isto govorili na nemačkom.
U Izraelu ima dosta političara i javnih ličnosti koji pozivaju na završetak rata. Još više je onih kojima je stalo do pada ove vlade. Ali skoro nikome nije stalo do sudbine stanovnika Gaze.
Naizgled legitiman cilj, posebno nakon 7. oktobra, uništenje Hamasa je nemoguće postići bez uništenja Gaze. Čak i ako se otpor ne bude zvao „Hamas“, ciklično će se obnavljati, a Izrael će ga gušiti.