Iduće će godine, cenjeni publikume, biti stogodišnjica sarajevskog atentata, a ovde se još vode ljute polemike da li je Gavrilo Princip nacionalni junak ili terorista. Kao i uvek kada se događaji iz podaleke prošlosti mere aršinima današnjice, iz svih tih polemika izrodila se povelika konfuzija. Krenimo najpre od pojma “terorista”.

Treba znati da pojam “terorista” u rečeno vreme nije bio u upotrebi. Bilo je to, da kažemo, gospodskije, manje kukavičko i lažovsko doba u kome su stvari nazivale pravim imenima, pa je Princip, sledstveno, u ondašnjoj Austrougarskoj naprosto smatran ubicom, što je, fakat, i bio jer je usred bela dana na pravdi Boga ubio dvoje ljudi. Principa, ipak, nipošto ne treba stavljati u isti koš sa ovovremenim srpskim ubicama, hladnokrvnim profesionalcima koji rade za pare. Princip je – pucajući u nadvojvodu i njegovu ženu – bio čvrsto uveren da radi za pravu stvar – za oslobođenje i ujedinjenje južnih Slovena. Da, da, južnih Slovena jer je politički cilj organizacije Mlada Bosna, čiji Princip beše član, bio zajednica svih južnoslovenskih naroda, bez obzira na nacionalnu, versku i bla, bla, bla pripadnost. Može biti da je to razlog što Gavrilo Princip – osim o jubilejima – nije u Srbiji baš omiljena istorijska ličnost.

Mladobosansko jugoslovenstvo se, naravno, nimalo nije sviđalo (a ni dan-danas se ne sviđa) velikosrbima i famoznom Apisu, koji su stvar posmatrali dibidus drugačije. Jeste da su Apis i kompanija Mladobosancima obezbedili logističku podršku – uključujući i ampule sa lažnim otrovom – ali političke ideje uopšte nisu delili. Daleko od toga. Apis je, pretpostavljam, razmišljao ovako: neka Mladobosanci roknu nadvojvodu, neka se posle toga zakuva, a posle, kada se mi dokopamo teritorija i vlasti, lako ćemo se obračunati sa mladobosanskim levim skretanjima.

Sve se to inače, dame i gospodo, događa u vreme koje tupoumni srpski istoričari nazivaju “zlatno doba srpske demokratije”. To “zlatno doba” je, podsetimo se, započelo varvarskim ubistvom kralja Aleksandra i kraljice Drage i povratkom dinastije Karađorđević na presto, u Apisovom aranžmanu, razumljivo. Kralj Petar I Karađorđević, fakat, jeste posle zaseo na krvavi presto, ali je neformalni šef države bio pukovnik Apis. Taj je vedrio, taj je oblačio, bože me prosti ko Legija, taj je ministre postavljao i smenjivao, sve dok i njegova nije dogorela. Onoga momenta kada mu se, tamo daleko, u Solunu, ukazala šansa, budući je viteški kralj, Aleksandar Ujedinitelj, Apisa postavio uza zid i napunio ga olovom. Nije prošlo mnogo godina, olovom je u Marseju napunjen i Ujedinitelj. Nije ni posle toga prošlo mnogo vremena, a olovom su napunjene stotine hiljada. Posle je prošlo četrdesetak i kusur godina, pa su olovom ponovo napunjene stotine hiljada. Pa vi sad – imajući to na umu – definišite Principa i njegovu ulogu u našoj olovnoj istoriji.

 
Danas, 31.07.2013.

Peščanik.net, 01.08.2013.