Oprosti im pape…

Lisabon, galeb

Foto: Peščanik

„Devedesetpet posto Hrvata voli Thompsona, ostalih pet posto neka gledaju Big brother.“ Tvrdi to trenutačno najzaslužniji među Hrvatima, nogometni izbornik Zlatko Dalić, koji je u svojoj znanstvenoj analizi čini se došao do fenomenalnog otkrića o masovnoj obljubljenosti nacipjevača Thompsona, čije sljedbenike krasi zavidna inteligencija, a čiji se dosezi mjere arlaukanjem o „genima kamenima“, udarnoj pjesmi Thompsonovoj, i ustaškom pozdravu Za dom spremni!

Potkrijepio je Dalić svoje otkriće i u praksi, pa u rodnom Livnu u BiH zajedno s još milijun Hrvata, sve iz kvote onih 95 posto, čitavu noć slavio osvojeno srebro s najmilijim pjevcem Thompsonom. Za to vrijeme neke su se ugledne mlade glumice iz one imbecilne skupine od pet posto usudile javno kazati kako je taj Thompson jedan obični fašista vulagiris. I lavina gadosti i prijetnji sručila se na njih, iako se čitav leksik, naravno anonimnih snajperista, iscrpljuje u jedva nekoliko riječi koje tako fino svjedoče o intelektualnoj razini onih Dalićevih većinskih Hrvata koji vole Thompsona, pa dakle i fašizam, pa dakle i mizoginiju, rasizam… One su glumice, one su stoga, podrazumijeva se, „kurve“, a kako ne vole Thompsona, a slijedom toga ni domovinu, one su „četnikuše“. I eto ratnih devedesetih kada je skupina uglednih novinarki, spisateljica i jedna glumica, sve same „kurve“ i „četnikuše“, zbog svojih antiratnih stavova, odvratno prokazana, a kampanja onih 95 posto ljubitelja Thompsona bila je tako snažna da su neke od njih zauvijek napustile Hrvatsku. Jučer dakle Mira Furlan, danas Lana Barić, patern je ostao isti. I način odstrela, i skromni leksik i mržnja. Ili kao što kaže Lana Barić, mnogostruko nagrađivana glumica (ali što je to u usporedbi s nogometnim srebrom?) koju već odavno traže evropski režiseri: „Kako biti imun na toliku količinu surovosti i mržnje… na agresiju koja zapravo ocrtava jasnu energetsku crtu postjugoslavenskih prostora.“

Prostora na kojima onih pet posto nacionalnih izroda ima da drži jezik za zubima, prostor na kojemu jednog profašističkog pjevača, koji jedva veže dvije suvisle rečenice, naprosto obožava poltička elita, pa je zato i mogao taj Thompson postati crta razdjelnica između pristojnog svijeta i gomile kojoj je tupavi abecedarij mržnje prava mjera patriotizma. Uostalom, politička upotreba Thompsona jedan je od provjerenih načina animacije mase, vječiti izborni adut. Za domaću upotrebu. Zato će gospođa predsjednica koliko jučer kazati kako nikada nije u njegovim pjesmama čula ništa sporno, a onda primiti izraelskog premijera, povesti ga u konclogor Jasenovac, koji inače odbija službeno pohoditi, tamo sva tronuta držati dirljivo slovo o važnosti hrvatskog antifašizma, i još važnije: o „strašnim zločinima nad Židovima u vrijeme Nezavisne države Hrvatske“, skrušeno se zapravo udvarati izraelskom premijeru, jer ta nam država ipak liferuje jeftino oružje.

I tek što je splasnulo histerično zajedništvo oko jedne nogometne lopte, umro je Oliver Dragojević. I tek što smo se ponadali da će pjevač čudesnog glasa biti ispraćen nježno i suptilno, poput balade, šansone… – onako kako su ga ispratili Splićani u danu njegove smrti kada su se sami od sebe okupili, preplavili najvažniji gradski trg, splitsku Pjacu, pa njegovim pjesmama ispunili grad – politika je uzela stvar u svoje ruke. Zgrabili su desničari na vlasti Oliverovu smrt i dramaturški vješto nastavili nit populizma, proglašen je Dan žalosti, zastave spuštene na pola koplja, državni vrh stigao je na komemoraciju, o državnom je trošku organiziran masovni ispraćaj na splitskoj Rivi i odlazak Oliverov na rodnu mu Korčulu. Besramno je tako iskorištena jedna smrt u cilju patetične kolektivizacije emocija, državna TV čak tri dana ima višesatni program: „Oliver – trag u vječnosti“, a šefica države ističe „zajedništvo cijele Hrvatske i iseljeništva koje je Dragojević ujedinio svojim pjesmama“. Pa je li taj službeni ispraćaj doista upriličen zbog kulturne vrijednosti omiljenog pjevača? Ili činjenice da je svojim šansonama, svojom melankolijom, postao simbolom Dalmacije i Splita? Onoga istodobno surovog i emotivnog grada zauvijek utkanog u njegovim melodijama. Zašto je zapravo pjevač kojega obožava bivša Jugoslavija postao u smrti svojina nacionalističke države? Možda ipak zbog jednog sitnog detalja, ali za ovu vlast tako prijelomnog, to jest da je bio jedini hrvatski pjevač koji je od rata rezolutno odbijao nastupe u Beogradu.

Tako je posve intimni stav čovjeka koji se nikada nije miješao u politiku, nego je ljude pridobivao nježnošću svojih pjesama, u smrti iskorišten za nastavak nacionalne euforije. Započete dočekom nogometaša i Thompsonovim cijukanjem, preko smrti Dragojevića, do skore proslave Oluje. Derneka koji neće proći bez Thompsona, ni bez ustaštva, ni bez škrguta zubi, ali zato lišenog svakog prisjećanja na srpske žrtve te akcije oslobađanja Hrvatske. Onima malobrojnima ostaje stoga tek parafraza stiha velikog pjesnika, srpskog porijekla i korčulanskog identiteta, Momčila Popadića, opjevana neponovljivim Oliverovim glasom: „Oprosti im, pape…“

Mladina, 03.08.2018.

Peščanik.net, 04.08.2018.