Vlada pod premijerom Viktorom Orbánom nastoji predstaviti raspravu između sebe i međunarodnih partnera Mađarske EU i MMF-a kao borbu između hrabrog i demokratski legitimnog Davida (tj. samog Viktora Orbána) i mnoštva zlokobnih, nezakonito nametljivih Golijata.

Neće stranci govoriti Mađarskoj što da radi, glasoviti je Orbánov proglas od prošlog ožujka, ni sovjeti ni EU. Propustio je spomenuti, dakako, da su sovjeti imali uza se trupe kako bi svojim riječima dali dodatnu težinu, dok EU, kojoj se on dragovoljno pridružio, ima tek izaslanstvo. Ali samo bi svadljivi umovi cjepidlačili oko takvih detalja.

Oduzmete li pridjeve i samo pogledate veličinu i odnos snaga, Orbán je u pravu. Mađarska vlada malen je igrač u međunarodnoj areni u srazu sa svjetskim teškašima. Kako je vladajuća stranka Fidesz uspješno mobilizirala veliku gomilu na pružanje podrške njezinu Davidovu zakonu 21. siječnja, očito je da su, iako joj je javna potpora značajno pala nakon veličanstvene pobjede prije dvije godine, izvanjski napadi osobito korisni u jačanju solidarnosti središnje baze s Fideszom.

Kada se David sukobljava s Golijatom, tko bi poželio ostati doma i služiti interesima globalne hegemonije kroz pasivnost?


David je relativan

A ipak, ono što je nekome David može nekome drugome biti Godzilla. Sa stanovišta mađarske demokracije Fidesz je upravo to.

Svojom upornom borbenom retorikom koja sve što vlada napravi stavlja u kontekst borbe na život i smrt, Orbán pokušava zamagliti činjenicu da se u ovoj raspravi ne radi o maloj zemlji koja neovisno odlučuje o vlastitoj sudbini, već u značajnoj mjeri također o vladajućoj kliki koja zloupotrebljava svoj narodni mandat i podriva demokraciju.

Osim bujice zakonskih promjena i osobnih imenovanja kojima je potkopao ravnotežu državne moći, Fidesz je također uspješno petljao s najosnovnijim instrumentom demokratske odgovornosti, izbornim zakonom. Namješteni izborni okruzi, znatno otežani uvjeti kandidature i uključenje glasača mađarske narodnosti iz susjednih zemalja – koji na svoju sreću ne trpe posljedice vladine politike – neke su od mnogih sastavnica, velikih i malih, koje bi mogle omogućiti Fideszu ponovni izbor čak i ako ga prestigne savez oporbenih stranaka ili čak jedna jedina oporbena stranka.

Nakon opsežne fideszizacije nezavisnih institucija nadzora preostale su dvije nezavisne utvrde: središnja banka i obični sudovi, s obzirom da je Ustavni sud doživio opoziv svojih moći da bi ga zatim okupirali vladini pajdaši, uključujući dva Fideszova političara kojima nedostaje zakonski uvjetovano profesionalno iskustvo.

U ime Davidove borbe protiv zala MMF-ove dominacije, Fidesz je zbacio trenutnog (konzervativnog!) predsjednika Nacionalnog sudskog vijeća i smjestio još jednog lojalista na vrh obnovljenog pravosudnog sustava (obnova je standardna izlika za politički nadahnute promjene osoblja), sa širokim rasponom moći nad dijeljenjem pravde. Istodobno je otjerao više od 200 sudaca u mirovinu, tobože zbog njihove dobi, a u stvari u svrhu oslobađanja radnih mjesta za lojalne suce. (U svim drugim područjima javnih službi Fidesz ukida prijevremena umirovljenja i čak poziva umirovljenike natrag na posao, obrazlažući to nemogućnošću države da si priušti gubitak vrijedne profesionalne ekspertize. Zloglasno preopterećeni sudovi su iznimka, tamo je neiskustvo poželjno.)

Vodimo li se Fideszovom logikom, ključni udarac borbi protiv MMF-ove težnje za svjetskom dominacijom bio bi kada bi se optužbama za korupciju koje se tiču Fideszovih političara (neće ih biti jer je glavni tužitelj, naravno, također bivši političar Fidesza) ili optužnicama protiv članova oporbe bavio nepristrani sudac, da ne spominjemo potencijalne sudske izazove Fideszovih budućih izbornih pobjeda.

No, metafora o Godzilli možda je posve pretjerana. Godzilla je, čini se, najviše zainteresirana za uništavanje velikih struktura. Metafora se zasad drži jer Fidesz nemilosrdno dekonstruira ključne značajke vladavine zakona i demokracije.

Ali Godzilla se ne doima sitničavom, dok se Fidesz rado spušta na zapanjujuće niske grane kako bi pokazao koliko je netrpeljiv prema neslaganju. U tobože regularnom postupku medijski je autoritet (još jedno nepristrano tijelo koje se slučajno sastoji isključivo od dužnosnika koje je imenovao Fidesz) oduzeo frekvenciju jedinoj ljevičarsko-oporbenoj radiostanici u Mađarskoj, time očito potvrđujući zabrinutost onih koji su prosvjedovali protiv novog zakona o medijima.

Naoko nesvjesna očite ironije, vlada je nedavno rezervirala sve značajne lokacije u Budimpešti za 15. ožujka kako bi spriječila protivnike da organiziraju okupljanje na dan kada se sjećamo revolucije 1848. Ovo su samo dva novija primjera probrana s beskonačnog popisa.


Lažne dihotomije

Pitanje – ovo sam već jednom detaljnije obrazložio – nije je li Mađarska sada demokracija ili diktatura. Ova lažna dihotomija vrlo je korisno oruđe za krivo predstavljanje ključnog problema. Lojalisti Fidesza u Mađarskoj rutinski skreću raspravu o vladinu djelovanju u kut u kojem su protivnici prisiljeni izjaviti je li Mađarska diktatura ili nije, s rezultatom da oni koji kažu “da” sami sebe smještaju na marginu, a oni koji kažu “ne” neizbježno priznaju da je ipak sve u redu.

Ovako formulirati pitanje je kao dati nekome toplomjer na kojem piše 0 i 1 i zamoliti ih da njime izmjere temperaturu. To je beskorisno i glupo.

Čak i prije 2010. mađarska se demokracija hvatala u koštac s ozbiljnim nedostacima, npr. vrlo neučinkovitim građanskim društvom, malobrojnim nezavisnim tiskom i nesposobnošću društva da osigura ikakvu odgovornost osim putem izbora, da spomenemo samo neke od problema. Međutim, nakon 2010. Mađarska, iako je i dalje demokracija, ulazi u limb između slabe demokracije i umjereno autoritarnog režima.

Dok se god slobodni i pošteni izbori budu održavali pod izbornim zakonima koje je Fidesz značajno izmijenio kako bi sebi poboljšao izglede, možda ćemo ostati demokracija. Ali teško je vidjeti zašto bi razlika bila toliko važna kada je očito da će Fidesz, preko neuklonjivih poslušnika širom cijelog državnog aparata i zakona o kvalificiranoj većini koji štite njegove političke prioritete, zadržati vrlo opipljivu količinu moći bez obzira na ishod sljedećih izbora.

Ono što čini Davidov zakon osobito uvredljivim je Fideszovo pretvaranje da štiti mađarsku suverenost od strane otimačine, dok njegovo zazivanje javne potpore nema korijena ni u kakvoj značajnoj potpori politikama koje međunarodni pritisak nastoji promijeniti.

Čak i u Fideszovim krugovima koji se zloslutno sužavaju teško je pronaći vladine pristaše koji podržavaju mnoge od kontroverznih mjera izloženih napadima oporbe i/ili međunarodnih kritičara. Podrška ostataka baze prazna je priča, poput izjava da je Fidesz vrijedan potpore jer je Fidesz, jer je desničarski a ne ljevičarski itd.

Možda im se ne sviđa što Fidesz čini sa svojom moći, možda bi čak i priznali da je nešto od toga štetno po demokraciju, ali tvrde da promjena može proisteći samo iz Fideszova vlastita htijenja. Međunarodni pritisak je neprihvatljiv jer je to strano upletanje, dok su domaće kritike jednostavno nebitne ili, štoviše, izdajničke.

Mogu prihvatiti da je to neprivlačno, ali ipak legitimno izražavanje mišljenja, a da se pritom ne moram složiti da to ovlašćuje vladu da zgazi moja demokratska politička prava.


Granice izborne zakonitosti

Jedna od najtemeljnijih odlika demokracije jest: da bi ona funkcionirala, kritičan broj ljudi koji bi zajedno imali dovoljno utjecaja da izazovu promjenu režima treba biti voljan prihvatiti izborne rezultate koji im se ne sviđaju. Preselimo li se s racionalne na idealnu razinu, nužan preduvjet za funkcioniranje demokracije je da mnogo ili većina nas mora biti voljna supostojati s činjenicom da i druga gledišta osim naših određuju tijek vlasti. Bez općeg konsenzusa o ovoj ideji, demokracija je u najboljem slučaju krhka.

Zato je, prije nego što je počeo s preoblikovanjem mađarske demokracije po vlastitom liku, Fideszova nadmoćna pobjeda 2010. bila aktivna demokracija na djelu.

Fideszovi pristaše potpuno su krivo shvatili da ovaj osnovni ustupak uključuje obvezu pristajanja na pražnjenje samog pojma demokracije. Poraz na izborima u glavama je nekih ljudi izjednačen s ustupanjem vlasti čak i nad pravilima same demokracije, što je logički non sequitur.

U skladu s time, u ovom trenutku opasnost ne leži u tome hoće li se Mađarska pridružiti redovima zemalja pod disciplinom MMF-a ili će je EU grubim mjerama prisiliti na poslušnost. MMF će zasigurno biti bolan iako bi mogao zahtijevati i neke razumne poteze poput ukidanja nekih od brojnih mjera Fideszove nevjerojatne preraspodjele bogatstva prema vrhu, koja je jedan od razloga naše financijske ranjivosti.

Pravi je rizik – a po svoj će se prilici dogoditi upravo to – da će osim privremenog blokiranja fiskalnog i monetarnog ludila, koje je prevladavajuća briga međunarodnih čimbenika, Fideszova opsežna “reforma” demokracije ostati temeljno nepromijenjena. Orbán je možda malo precijenio svoje snage krenuvši u novi napad na središnju banku umjesto da pričeka još godinu dana dok ne istekne mandat sadašnjeg predsjednika. Sve u svemu, međutim, vjerojatno može biti miran: dok god Mađarska ne utječe na međunarodnu financijsku stabilnost, Orbán će moći zadržati limb koji nam je stvorio.

 
Autor: Gabor Gyori (nezavisni mađarski politički analitičar)

Preneseno s portala Social Europe Journal

Prevela Diana Robaš

Nacional, 01.02.2012.

Peščanik.net, 01.02.2012.