Sloboda duha je po definiciji nedovršen projekt. Svagda se iznova mora izboriti. A danas je ovdje, kao uostalom i u velikom dijelu evropskih ambijenata, najviše ugrožavaju dvije postojeće regresije duha: kako skolastička teološko-nacionalna regresija u patos stare duhovnosti, tako i marksomanska regresija u mišljenje revolucije Karla Marxa. Nevjerojatna je žilavost ove potonje. Razlog je po svemu sudeći u dvostrukoj, dubljoj i površinskoj dimenziji Marxove misli. No Marxova je misao za demokraciju opasnija čak od Lenjinovih i Staljinovih, naime zbog ”historijskih okolnosti” nedosljednih realizacija te misli, budući da bi njena konzekventna realizacija čitav svijet pretvorila u radni logor. Filozofski pak gledano, Marxova je misao još više regresivna upravo zbog Marxova antropocentrizma i panantropizma, prema kojem je čovjek korijen i najveće biće (Wesen) za samoga sebe, svoj vlastiti bog, odnosno bog bogova, njihov kreator i njihov pogrebnik. Jer ”svaka je emancipacija svođenje ljudskog svijeta, odnosâ, na čovjeka samog”. Ono političko dakle iščezava pred postajanjem ”ljudskog svijeta” i čovjeka svedenog na čovjeka samog kao najviše biće. Čovjek sam kao apsolut, prvo počelo i prvi uzrok svog samopostajanja, u tom vlastitom neograničenom samoemancipiranju, postajanju ”slobodnim čovjekom” koji poništava ono političko, mora, uči Marx, porušiti i sve institucije svog dosadašnjeg života, pa čak i ”lično dostojanstvo”. Emancipacija znači poništenje individualnosti i sopstva, kraj svakog identiteta, i ličnog i kolektivnog.
U domaćim (ne)prilikama u tom je smislu znakovito i svako toliko rekreiranje jugoslavenskog praxis-marksizma, kao ”svježe primjerenog današnjici” i kao ”danas itekako poticajnog”, napose kao kritika kapitalizma i tehno-znanstvene civilizacije, zajedno s problemima eksploatacije, otuđenja i dehumanizacije, te humanizma, emancipacije i revolucije. A taj praxis-marksizam već je u vrijeme nastanka bio filozofski anakronizam. Zoran Đinđić je u svom znanom tekstu Praksis-marksizam u njegovoj epohi iz 1988. taj tip mišljenja nazvao ”teologijom revolucije”, koji je ”umesto diferenciranih argumenata ponudio ekstazu, a umesto komplikovanih analiza izgradnje sveta posedovao je samo nekoliko jednostavnih tvrdnji”. Tačnije bi zapravo trebalo govoriti o onto-teologiji revolucije, u kojoj revolucija, shvaćena kao smisao bivstvovanja, bivstvovanja bivstvujućeg, ima metafizički karakter podizanja jednog ontološkog karaktera bivstvujućeg na rang bivstvujućeg kao takvog i u cjelini.
A koje su to, kako kaže Đinđić, ”jednostavne tvrdnje” jugoslavenskog praxis-marksizma? Postojeće je društvo, s tačke gledišta čovjekove slobode i neotuđene prakse, još uvijek otuđeno društvo. Obećanja o ljepšoj budućnosti nisu dovoljna. Postoji velika razlika između izvorne ideje (socijalizma, odnosno komunizma) i stvarnosti. Krivi za to su realizatori ideje, dakle oni koji su u ime ideje preuzeli vlast, a sada tu Ideju, koja je sama po sebi lijepa i čista, skrnave nasiljem i prljaju ličnom korišću. Posrijedi je famozna bespoštedna kritika svega postojećeg, u ovoj verziji odozdo nagore, sve do Partije kao najmoćnijeg elementa unutar postojećeg društva. Kako je u časopisu Praxis pisao jedan od najistaknutijih protagonista tog i takvog neomarksizma: ”Takozvana revolucionarna avangarda je zaboravila kuda je pošla, a mi je na to stalno potsećamo” (Praxis, 6, 1971).
Anakronizam praxis-marksizma ogledao se prije svega i iznad svega u tome što nije problematizirao i tematizirao Ideju, dakle onaj zajednički Princip iz kojega su proizlazile kako (dijalektičko-materijalistička) staro-ljevičarska bezobzirna kritika svega postojećeg odozgo nadolje, tako i novo-ljevičarska (mladomarksovska ili neomarksistička) bezobzirna kritika svega postojećeg odozdo nagore. U situaciji neprestanog repetiranja ideoloških represija praxis-marksisti ostaju teorijski goli, bez refleksije. Jer nije li suprotnost između lijepe Ideje i ružne Stvarnosti samo prividna? Nije li stvarnost, koja nas pritišće, posljedica ostvarivanja, a ne neostvarivanja Ideje? I nije li naše prepoznavanje stvarnosti, upravo kao ružne stvarnosti, u odlučnoj mjeri uzvratno određeno lijepom idejom, u čijem svjetlu nam se stvarnost pokazuje takvom kakvom nam se pokazuje? Nismo li upravo zbog predanosti istoj (zajedničkoj) ideji u neprestanom konfliktu s oficijelnim ovlaštenicima Ideje?
Fenomenološka filozofija, na koju se u svojoj analizi posredno oslanja i Đinđić, već nam je tada pokazala da su ideje platonističkog (metafizičkog) izvora i da Ideja kao ideja idejâ, kao vrhovna ideja unutar onto-teološke strukture metafizike, nije ništa drugo nego platonističko ime za najviše bivstvujuće (boga). I kao što bog kao najviše bivstvujuće nije isto što i bivstvovanje, tako ni biti nije isto što i biti za Boga ili Ideju: smisao bivstvovanja nije identičan s djelovanjem u ime Ideje, odnosno akcijom koja mijenja svijet ili preobraća ljude. Akcija pod okriljem Ideje ne samo da je smrtonosna, nego i samoubilačka. Označava previd, štaviše, poricanje razlike između čovjeka i subjekta (akcije), zaborav razlike između bivstvovanja i bivstvujućeg, dakle i zaborav samog bivstvovanja kao bivstvovanja, nihilizam.
I iz tadašnjeg razvića psihoanalize proizlazila je ista geografija saznanja. Lacanova misao je najprije jedna od radikaliziranih konsekvenci Heideggerove fenomenološke misli. S njom se Lacan podrobnije upoznao kad je 1955. godine prevodio na francuski Heideggerov spis Logos (prevod je objavio u prvom broju revije La psychanalyse, kao uvodni tekst za svoju raspravu Uloga i polje riječi i govora u psihoanalizi). Heidegger silazi iz onto-teološke strukture metafizike u ontološku diferenciju, u razliku bivstvovanja i (najvišeg) bivstvujućeg, pri čemu još uvijek vjeruje u eshatologiju povijesti bivstvovanja, u sudbonosni preobrat u kojem će i nakon kojeg će, nakon epohe zaborava bivstvovanja, nastupiti posljednja epoha, transepoha bivstvovanja kao bivstvovanja. Lacan se odriče i eshatologije bivstvovanja.
Na podlozi samog Heideggerovog saznanja da je druga ili tamna strana metafizike (zapadnjačke kulture) neizbježni rezultat metafizike same, da zlo izvire iz Ideje dobra, da se najcrnija djela porađaju upravo iz vjere u opravdanost nasilja svjetla nad mrakom, iz zagledanosti u puno Bivstvovanje bivstvujućeg, Lacan će odbaciti svaku težnju za perfektnošću, dovršenošću i potpunošću, i ustrajati na manjku bivstvovanja, na ireduktibilnoj nesavršenosti ili nepotpunosti, odnosno necjelovitosti čovjeka kao govorećeg i spolnog bića. Užitak nije u svijetloj, blaženoj budućnosti ostvarene Ideje ili uspostavljenog Dobra, gdje bi trebale biti ispunjene sve želje (u marksističkoj emfazi to je ”svakome po njegovim potrebama” ili ”bili smo ništa, bit ćemo sve”), nego izvire iz presjeka između želje i zabrane. Višak užitka je zabranjeni užitak, učinak Zakona koji doduše zabranjuje, zapovijedajući: Uživaj! No užitak koji bi slijedio tu zapovijest, užitak koji bi prekoračio sve granice, dakle čisti užitak, preokrenuo bi se u – užas ništine. Jer s onu stranu granice nema ništa. Budući da je ”realno” nemoguće, nemoguć je i nalog uživanja. Naime, sama granica prekoračenja nije nešto realno, nego je granica Zakona. U čistom užitku, u identitetu želje i užitka, pokazalo bi se da je za čovjeka kao govoreće (simboličko) biće, biće koje je riječju odvojeno od stvari, realno (”priroda”) nešto nemoguće. Nemogući silazak (”povratak”) u realno moguć je dakle samo imaginarno, odnosno, uzmemo li fantazmu zaozbiljno, samoubistvom. Ako čovjek hoće biti koliko toliko sretan, mora se zato odreći čiste želje, koja je identična sa žudnjom za smrću, i pomiriti se sa svijetom zabrane, to jest Zakona.
Tako bi lakanovska psihoanaliza pročitala ono što je Zoran Đinđić primjereno okarakterizirao kao ”nesputana (teorijski nekontrolisana) upotreba pojma ‘revolucije”’. Jer, ”kao što je za vernika svaki trenutak otvoren za (moguće, ali ne nužno) pojavljivanje boga, tako se za pristalice praksis-filozofije (i uopće marksomane, prim. M.K.) historija pokazuje kao niz (do sada propuštenih) trenutaka ljudskog transcendiranja ‘onog postojećeg’, transcendiranja koje bi – jednom stabilizovano – uvelo u epohu totalne ‘otvorenosti’ kao afirmacije ‘stvaralačkog bića prakse”’. I dovelo nas do ”ostrva očaja”.
Peščanik.net, 30.08.2012.
