Radio emisija 22.02.2008, govore: Miloš Vasić, Tatjana Tagirov, Miroslav Prokopijević, preslišavanje o Kosovu: Olga Popović-Obradović, Desimir Tošić, Mirko Đorđević, Slobodan G. Marković, Olivera Milosavljević, Srđa Popović, Mirjana Miočinović, građani Kosova… lider LDP-a Čedomir Jovanović.

Svetlana Lukić: Dobar dan svima, pre svega Beograđanima koji su jutros zatekli čiste ulice, kao nove. Gradske službe su radile cele noći, pralo se, čistilo, uklanjali su se tragovi sinoćne sramote. Gradonačelnik Beograda i drugi kadrovi Demokratske stranke u gradskoj vlasti su radili svoj posao, ali i nastavili da igraju ulogu koju je njihovoj stranci namenio Koštunica: da skrivaju, pokrivaju, maskiraju sve pogane stvari koje čini njihov koalicioni partner.

Predsednik je pobegao u Rumuniju da ne bi morao da se penje na binu sa Tomislavom Nikolićem, a onda je iz Bukurešta pozivao na mir. Ne mora predsednik ni da se vraća – Tomislav Nikolić mu je sinoć preoteo mandat. Može Tadić slobodno da nastavi obilazak zemalja koje još uvek nisu priznale Kosovo, može pravo iz Rumunije da produži u sunčanu Španiju, pa na sunčani Kipar. Kupićemo mu i onaj avion koji se puni kerozinom u vazduhu, da ne mora ni da sleće, ako se tako oseća bezbednijim.

Predsednik nam je pravi srpski Odisej, čuje glasove sirena, čuje glasove predaka koji ga dozivaju, a on, naš lepi Odisej, vezao se za jarbol da ih ne bi sledio i da se ne bi udavio.

Sinoćna Koštuničina arhetipska narodna pobuna protiv moćnika pretvorila se u divljanje čopora mladih srpskih pokolenja. Srpski nacionalizam sinoć je doživeo svoj logičan kraj. Kosovski mit se tako lako transformisao u krađu patika, piva i boksova cigareta.

Vučići, Koštunice i Kusturice su nam sinoć demonstrirale kako treba da izgleda početak potrage za otetom otadžbinom, svetim gralom koji će vratiti slavu predaka i snagu narodu, koji samo izgleda kao da je na izdisaju.

Jedan od najslavnijih srpskih grobara se sinoć na bini kleo u boga, a njegovo strašilo Aleksandar Vučić, mali pogani maroder, koji je onomad huškao ljude na klanje, a on skupljao parfeme i kvadrate stanova po Beogradu, optuživao je da su za sinoćno nasilje krivi mediji i pojedinci koji priznaju da je Kosovo nezavisno i time, veli Vučić, provociraju njegov narod.

Koštunica Vojislav je sinoć šištao, glumeo, podvriskivao od nepravdi, a njegovo novo strašilo, novopečeni Srbin Emir Kusturica, podsmevao se nama poturicama i strahu nas koji smo za male pare prodali srpstvo. Mi smo postali loši Srbi za male pare, a on veliki Srbin za velike pare. Nije Nemanji, naravno, do srpstva, nego je besan zato što nije uspeo u Holivudu. I zato on sinoć kosovskom mitu suprotstavlja holivudski.

Svi se pitamo kuda vodi ovo što je sinoć počelo. Šta u stvari hoće Koštunica Vojislav? Hoće li koncentracionu vladu, vanredno stanje ili je prošao sve te faze i sada bi ga zadovoljilo samo malo krvi? Da li je na njegovom oltaru dovoljna žrtva ono jedno ugljenisano telo u američkoj ambasadi?

Sinoćno događanje naroda smo pratili zajedno sa novinarima Vremena, Mišom Vasićem i Tatjanom Tagirov.

Miša Vasić: Nedelja je bila samo generalna proba za ovo večeras. Vidimo iz izjava policajaca i predsednika policijskog sindikata Srbije da je policija imala instrukciju da se brani pasivno. Politički faktor je podstakao uličnu rulju, koja se sastoji od čuvene smrtonosne kombinacije fudbalskih navijača, mrakobesnih klerofašista i neonacista. Policija se opet dovela u situaciju da podmetne svoja leđa pod jednu ciničnu politiku koja ih žrtvuje. Zašto? Zato što je nekakav Velja Ilić osetio potrebu da kaže da srpska mladost može da lupa prozore. Hvala na pitanju, da li je potrebna bolja poruka? Onda smo imali drugu taktičku pogrešku, koju sam gledao malopre na televiziji: oni izlaze sa oklopnim vozilima, u onim Legijinim hamerima, ali bez pešadijske pratnje. Ljudi, pa to se uči u prvom razredu srednje vojne škole u staroj Jugoslaviji da oklop bez prateće pešadije ne vredi ništa.

Termin huligan je donekle kompliment, znamo mi vrlo dobro o kome govorimo. To je policiji bilo jasno i svakom normalnom pozorniku na ulici je bilo jasno – samo nije bilo jasno njihovim šefovima. I nikakve koristi od svega ovoga nema, mi se samo kurčimo za džabe. Kao narod je strašno za ovo i ono. Za šta je narod? Za ono što smo mu ispričali. Kada čovek gleda i čita medije, o svemu ima reči samo nema reči o suštini stvari. A suština stvari, o čemu je ovde zapravo reč, je u tome da nama Kosovo nisu otele velike sile. Kosovo su Albanci uzeli sebi, jer čine 90 i nešto postotnu većinu na jako zgusnutom terenu i sa jako nezgodnom demografskom situacijom. Kada su Srbi iz Hrvatske, Martićevi, 1991. u proleće pravili svoju Republiku Srpsku Krajinu, to je bilo pozdravljeno odavde od svih ovih koji se sada bune protiv istoga toga što rade kosovski Albanci sa, ja bih čak se usudio da kažem, puno boljom argumentacijom nego što je bila Martićeva. Ali ima tu jedna analogija koja je meni frapantna, fascinantna. Srbi južno od Ibra čine većinu Srba preostalih na Kosovu, kao što u Hrvatskoj 75 odsto Srba nije živelo na teritoriji koju je Martić proglasio čuvenom radikalskom Republikom Srpskom Krajinom i čiji je takozvani premijer, Milorad Buha, sada poslanik Narodne skupštine Republike Srbije. Ne, kada ih pitate – a šta ćemo sa onim Srbima iz gradova, Rijeka, Zagreb, Sisak, Osijek, oni su govorili – ko ih jebe, oni su Franjini Srbi. Na kraju će ovi Srbi južno od Ibra biti proglašeni za izdajnike i Tačijeve Srbe, a mi ćemo iz severne Mitrovice da pravimo priču.

To me podseća na zanimljivu analogiju na koju je ukazao Boža Jakšić u jednom eseju. Boža Jakšić, filozof, kaže ovako – ovi naši su na onim velikim bilbordima imali Čerčila i De Gola koji ističu nekakva pravila međunarodnog prava. A nezavisnost Irske je došla nakon dosta nezgodnog i krvavog građanskog rata iz dva koraka, 1916. i 1920, jer su Britanci shvatili da Irci neće, pa neće i to ti je. Analogan slučaj je, kaže Jakčić, Kosovo. Ko je bio jedan od glavnih pregovarača britanske vlade – Vinston Čerčil, taj isti, koji je iz dva koraka doveo do proglašenja Republike Irske. Severna Irska, u kojoj su unionisti, protestanti, ostao je u sastavu Ujedinjenog Kraljevstva do dana današnjeg sa svim problemima koje imamo, ali je tu. Ovde se nije našao neko pametan da shvati – južno Kosovo hoće tamo, a severno Kosovo hoće ovamo, pa da uradimo nešto analogno onome što je uradio taj nesrećni Vinston Čerčil, koga se sada zloupotrebljava i povlači, ni krivog ni dužnog.

General De Gol, koji se isto pojavio na tim blesavim Bokanovim bilbordima, 1961. je napravio izuzetno hrabar državnički potez – odrezao je Alžir. Moj prijatelj Bogdan Denić mi stalno govori da je u trenutku proglašenja nezavisnosti Alžira od Francuske u Alžiru živeo veći procenat Francuza nego što ima Srba na Kosovu. De Gol je to odrezao, okej, jedva je izvukao živu glavu iz sedam-osam pokušaja strašnih atentata, da bi na kraju, nakon referenduma rekao – ne poštujete moju politiku, pa ne morate – i povukao se u onu svoju selendru Colombey-les-Deux-Églises, tako se to zove, i tamo umro. Čovek im je rekao – nećete Francuzi, ne morate, baš me briga. Pritom, De Gol je taj referendum izgubio sa tesnom većinom, za razliku od Voje Koštunice, koji ne sme da izađe ni na jedne izbore, a da se ne sakrije iza dupeta Seke Aleksić, to jest Velje Ilića.

I sad nas taj nesrećnik, koga sam slušao danas popodne kako se dere kao magarac, što mu uopšte ne stoji, uverava da ćemo svi, mi ćemo, sve ćemo, što je rekao Nenad Čanak – mi smo svi oko čega? Ničega. Ljudi, mi smo u jednoj potpuno psihopatološkoj situaciji. Na temu tog Kosova, DSS i radikali muzu jarca, a Boris Tadić i DS drže ispod sito i onda kažu – sve smo uradili. Ljudi, pa ne može se, od govana pita ne biva, ne može se od toga uraditi ništa. Može se uraditi nešto, ali sasvim drugo od onoga što vi radite. Mogli su se preduzeti koraci da se zaštiti ostatak Srba na Kosovu, naše kulturne i umetničke svetinje, što nije nikakav problem, jer sve su to dobra koja su UNESCO i Evropska unija priznali kao evropsko kulturno nasleđe. Ali njih ljudi ne zanimaju, kao što ni Slobu Miloševića Srbi iz Hrvatske zanimali nisu, pa su Srbi iz Hrvatske završili na traktorima i zapregama. I nekako imam utisak da ovi naši nesrećnici jedva čekaju da Srbi s Kosova navale ovamo, pa da bude – eto, razmenili smo teritorije i sve je ne može bolje biti.

Povremeno se osećam kao krme u Teheranu, što bi rekli Bosanci, jer mi se stalno uzima za otežavajuću okolnost to što sam duševno zdrav. Ja se izvinjavam, ja za sebe mislim da sam duševno zdrav, a za njih mislim da su duševni bolesnici, mada mi tako ne izgledaju – pre mi se nekako javlja da su licemeri. Licemeri koji se zubima i poslednjim ostacima izgriženih noktiju drže za vlast, jer im ništa drugo nije preostalo osim tog nesrećnog Kosova i tih nesrećnih kosovskih Srba, koje će oni žrtvovati do poslednjeg čoveka i babe, kao što je Sloba žrtvovao hrvatske Srbe do poslednje ličke babe – ne bi li ostali na vlasti. I to je ono od čega mi se gadi, povraća mi se. A prekršaji javnog reda i mira većih razmera kojima prisustvujemo dok sada razgovaramo, samo su logična posledica jedne takve cinične, licemerne, bezočne politike.

Svetlana Lukić: Vraćam se ponovo na strahotnu izjavu Slobodana Samardžića – paljenje graničnih prelaza je u skladu sa politikom vlade Srbije.

Miša Vasić: I Velje Ilića koji kaže – u redu je da se lupaju prozori.

Svetlana Lukić: Onda KFOR preuzme granicu i onda se čude nestašici mleka.

Miša Vasić: Oni su se naljutili i odsekli sebi onu stvar, spontano organizovanim putem, kao u Slobino doba. Kao da je 1990, 1989. Šta smo imali danas, imali smo miting istine o Kosovu kao što smo ga imali onomad kada je Sloba vikao – ne čujem, kako molim, a da, uhapsiću Vlasija. I šta smo s tim svršili? Svršili smo ovo što sada imamo. Podneli smo krivičnu prijavu protiv Tačija, Sejdijua i onog trećeg nesrećnika, Krasnićija, pa ćemo da ih osudimo, ja se nadam u odsustvu, u specijalnom sudu iz razloga kriminalnog udruživanja, kao što smo osudili čelnike NATO pakta. Ja vas podsećam, dobri ljudi, ko je bio sudija u tom procesu, Goran Petronijević, advokat ove surčinske bande. Ta čuvena presuda sa onim stolicama sa zalepljenim ceduljama je uginula, jer je republički tužilac odustao od nje. Nakon 5. oktobra, kada je Solana došao u Beograd, Jovan Dulović, moj kolega, sreo je Gorana Petronijevića i rekao – pa što ne hapsiš ovoga, evo ti ga, došao je ovde, a ovaj je rekao – Joco, ne budi neozbiljan. Sve je ovo neozbiljno, sve je ovo koješta.

Samo me zanima hoće li se pojaviti neko ko će da kaže otvoreno ono što svi oni tiho misle. To se čak ni Velja Ilić ne usuđuje da kaže – mi hoćemo Kosovo, ali bez Albanaca. Pa kažite, jer je potpuno očigledno šta vi hoćete. Vi hoćete Kosovo bez Albanaca. E pa izvin’te, to ne može. To ste probali 1999, pa nije išlo. Od te 90 postotne većine 100 odsto neće da živi u Srbiji. Kukaj i moli i neće i neće. Moj drug Ljuba Živkov pisao je pre koju nedelju u Vremenu o Koštuničinom košmaru: Voja sanja kako je skupština Kosova donela deklaraciju o zavisnosti i kaže – mi hoćemo u Srbiju, kajemo se za sve što smo uradili, hoćemo da budemo građani Srbije. Ovde svi odahnu, a onda Albanci pitaju – izvinite, a kada su izbori. Ne vredi ljudima sa kojima mi imamo posla pričati o elementarnoj matematici. 2 plus 2 jednako je 4, nije ni 3, nije ni 5. Kada čovek nekom DSS-ovcu kaže – koliko ima Albanaca na Kosovu i šta oni hoće, oni se uvrede, odu u ćošak, okrenu leđa i trupkaju nogama kao deca. I sad mi treba tu nešto da se mlatimo, jadna policija pije batine po ulici, zašto – zato što ovi odbijaju da shvate očigledno, a očigledno je potpuno očigledno i tu pomoći nema i nikakvo međunarodno pravo tu ne pomaže. Šta to traže kosovski Albanci što nije tražio Milan Martić i krajiški Srbi – nacionalno samoopredeljenje, hvala na pitanju. I onda mi neko posle priča o dvostrukim aršinima. Ma nemojte, molim vas.

Unutrašnja logika je sledeća – ko je stvarna koalicija na vlasti – DSS, braća radikali i SPS. Mada nešto danas nisam video SPS-ovce i Ivicu Dačića na tom mitingu, zato što SPS još uvek konta i gleda – ne bismo se mi u to mešali ako ne moramo, pa ćemo da vidimo šta će iz ovoga izaći, pa ćemo se preopredeliti, kao što smo se preopredeljivali i 2003. A potpuno je očigledna stvar da Toma Nikolić raširenih ruka, što kažu Hercegovci, čeka da mu Koštunica padne u medveđi zagrljaj iz koga živ izaći neće. Ja sam govorio 2001 – ljudi, kod nadvožnjaka, na ćošku ulica Dimitrija Tucovića i Grobljanske, postoji grafit napisan radikalskom plavom bojom – Koštuničina majka je Jevrejka. Da slučajno Koštunica ne misli da će mu radikali oprostiti to što se dao izvikati za predsednika. Neće mu nikada oprostiti. I ako misli da će ga oni izvaditi, ljuto se prevario. Pa neka ide s njima u koaliciju, neka izvole napraviti konačno veliku koncentracionu vladu, Koštunica, radikali i SPS, hajde i to da vidimo. To liči na oslabljeni virus gripa koji je 1918. pobio nekoliko stotina hiljada ljudi po Evropi i Americi, da bi se kasnije javljao kao obični grip koji se preleži za sedam dana. Nakon onog virusa koji smo imali, ovaj ćemo preležati, ne za sedam dana, ali za šest meseci, jer oni sa ideološkim obavezama i Šešeljem o vratu ne mogu dalje. Koštunica je gotov, istekao mu je rok trajanja, on je loš za biznis. Nećemo još dugo morati da se brinemo za njega.

Svetlana Lukić: A za sebe?

Miša Vasić: Neće mene prostačina poput Velje Ilića da istera iz moga grada, pa nema šansone uopšte. Vidim da se Velja ućutao, nije ga bilo na mitingu. Pozivao je na rušenje onoga što je jedva se uzdržavši nazvao ustanovama, a mislio je na RTV B92. Samo ne znam u koje doba dana je to izgovorio, da li je bio na 0,1, 0,2, 0,5 ili 0,8 promila. Ono što ja volim kod Velje je što je on čovek iskren. Bez obzira na broj promila, on će iskreno da progovori na lakat. On je rekao da će da stradaju razne ustanove i razne ustanove su stradale. Bogu hvala, B92 nije, ali to ne znači da jednoga dana neće biti po Veljinom. Imamo uglednog ministra koji javno poziva na diktaturu ulične rulje i rušenje, navod, ustanova, izvod. To je najvažniji ministar u ovoj vladi, zašto – zbog dupeta Seke Aleksić iza kojega se sakriva cela DSS, jer ih nema više nego da se sakriju iza dupeta Seke Aleksić. Ljudi, pa njih više ni Ceca neće, spali su na Seku Aleksić, uz svo poštovanje za estradnu umetnicu.

Tatjana Tagirov: Kada je ovo počelo, odmah sam krenula pričati o vanrednom stanju. Te njihove priče sa mitinzima, molebanima, neradom škola i firmi. Danas su svi zatvorili u podne, jedan. To je doslovno podbunjivanje naroda i ja sam potpuno užasnuta i slažem se sa Nenadom Čankom koji je za skupštinskom govornicom upitao ko je sledeći. Kada vidim šta su sve krenuli razbijati, koga sve prozivaju, kada vidim da se skupljaju potpisi protiv Nataše Kandić, koliko je Čeda Jovanović postavljen kao neprijatelj, to je potpuno strašno. Kada je Kosovo proglasilo nezavisnost, nešto me je štrecnulo, jer ja sam dete Jugoslavije, ali odgledala sam to na CNN-u. Onda sam digla čašu i rekla čoveku svoga života – neka im je sa srećom. Doživela sam to kao kraj nečega što je krenulo od 1990. Jednako sam se osećala kao i 1991, kada je Hrvatska proglasila svoju samostalnost. Ja sam tada plakala, to mi je bilo oduzimanje nečega moga. Od tada sam shvatila da je država tvorevina koja ti omogućava normalan život, a da ne moraš ginuti za nju. Daje mi nekakav okvir u kojem ja mogu plaćati porez i živeti normalno. I nemoj me vući više na ovo nasilje, ovo je previše nalik na 1990. i 1991, ovo je previše nalik na krvoproliće, a krvi je i previše proliveno u bivšoj Jugoslaviji.

Pet  kilometara odavde su bili zakopani albanski leševi koji su doneseni hladnjačama. Ti leševi su ekshumirani pre par meseci i niko nema pitanja o tome. U svojim nosnicama imam vonj toga i to više nije vonj leševa, to je vonj sramote. Ovde se niko nije našao da kaže – gospodo, braćo, drugovi Albanci, nama je žao zbog onoga što je Srbija učinila na Kosovu, izvinite zbog onoga što su neki u naše ime napravili. Izuzimam ove male partije, LDP, Čanka, pojedince, pristojne ljude koji Albance nazivaju ljudima. Ne, Albanci su ljudi niže vrste i strašno me boli to što ti desničari sada hodaju po Beogradu i razbijaju Beograd. Šta njima znači Kosovo? Albanci su im niža vrsta i to je nekakav teritorij. Ko ih je tome naučio? Tome ih je naučio premijer Vojislav Koštunica i oni koji danas obnašaju vlast. I Boris Tadić koji je pobegao u Rumunjsku, da ne bi morao u tom sramnom mitingu učestvovati. Ja moram priznati da me je sramota.

Kao da niko ništa nije shvatio. Logično je da će se takva država raspasti na Kosovu. Toliko je mrtvih, raseljenih i ugnjetavanih ljudi i niko to ovde ne shvaća, nego Vojislav Koštunica i njegov prijatelj Toma grobar ponovo dovode tu količinu naroda na ulice Beograda. Oni su mi lično krivi za sve što mi se dogodilo, meni lično su oteli 20 godina života. Mi jesmo na dnu, Ceco, mi jesmo na dnu. Neko ko nema dovoljno suosećanja za bilo koga ko je stradao zbog te politike koja je vođena odavde, iz ovog grada, iz ove države, pa nije zaslužio bolju budućnost. Jedino što me pomalo plaši je da niko od nas više nije siguran. Ostala je ova mala država Srbija koja može ratovati sa Mađarima, Hrvatima, Rumunima kao nacionalnim manjinama i sa nama koji drugačije mislimo i mislim da je to njihova namera. Zadnjih dana čitam blogove i vidim da ljudi govore – svi mi koji ostajemo kod kuće za vreme tih molebana pristajemo na to. Studenti, koji su umesto na ulice otišli u Medija centar, gde su ih takođe uspeli rasturiti – i oni su pristali na to. Svi sedimo kod kuće i čekamo šta će se dogoditi. Ove horde, huligane, ovo što hoda okolo, pali, kamenuje, sve to skupa prizivala je aktuelna srpska vlast. Ako nastavi ovako kako to hoće Vojislav Koštunica, Srbija nije zaslužila da postoji kao država. Ovo nije država, ona nema granice, ima samo razjedinjen narod koji je pola za Evropu, a pola je za ne znam šta. To je zemlja sa frustriranim klincima i nama, koji smo se zatvorili u kuće i govorimo – ovo će proći i ne tiče nas se više nikakvo ludilo koje vlasti u Srbiji proizvode.

20 godina živim u ludilu, ali sada sam prvi put čula da dva ministra plus jedan premijer opravdavaju nasilje i kažu – to je pravedni gnev. Pravedni gnev znači da će kompletan grad od milion i po stanovnika biti paraliziran, da će svi dućani biti zatvoreni u jedan sat popodne. Danas sam bila na sudu i sud je radio do podneva. Od 1987, kada je Sloba došao na vlast, tri puta sam udahnula punim plućima. Prvi puta to je bilo 3. januara 2000. kada je pobedio SDP i smaknuo HDZ sa vlasti u Hrvatskoj, onda je bio 5. oktobar i treći slučaj je bilo vanredno stanje u Srbiji nakon ubojstva premijera Đinđića. Sada se ponovo raspitujemo ko je napravio koje spiskove, ko će koga da juri. Ova država, koja nije poštovala međunarodno pravo ama ič, s kojim pravom se poziva na poštovanje međunarodnog prava. Ja nisam niti Srpkinja, niti Hrvatica, ali nije mi lako kada čujem Doris Pak koja kaže – leševe koje su ostavili na Kosovu Srbi sada plaćaju gubitkom Kosova. Nije mi lako kada čujem tu rečenicu, ali je žena u pravu. Što reče Ivo Visković kada su gađali Mekdonalds – nisu ga gađali konzervama Lav piva kojega Ceca Veličković-Ražnatović reklamira, gađali su ga Laškim, slovenskim pivom. O čemu se radi? Ili će se gospoda Srbi uzeti u pamet ili će Srbi nestati, a onda neka im je bog na pomoći, jer to su zaslužili.

Svetlana Lukić: Slušali ste Mišu Vasića i Tatjanu Tagirov, novinare Vremena, a sada govori ekonomista Miroslav Prokopijević.

Miroslav Prokopijević: Srbija nije znala da upravlja Kosovom, na šta je stavljena tačka još 1999. i ovo je samo epilog toga. U svetlu toga, racionalna država bi se postavila tako da minimizuje svoju štetu. Neke stvari su ispale bolje od pribojavanja, a neke su ispale gore. Bolje od pribojavanja je da nije došlo ni do kakve blokade Kosova. To bi bilo loše ne samo za Albance nego i za Srbe i za Srbiju. Takođe se nije ostvarila pretnja da će doći do prekida diplomatskih odnosa, nego samo do povlačenja ambasadora. Ta stvar može da se završi tako da se ambasadori tiho vrate kroz par nedelja, ne verujem da će ranije. Ali ono što je gore od loših očekivanja je reakcija u samoj zemlji. 17. su bili napadi na Merkator u Beogradu i evakuacije Merkatora u Čačku i Novom Sadu. Nijedna od parlamentarnih stranaka se nije oglasila da kaže – to se tako ne radi. Ni vlada nije rekla ništa na tu temu. To je shvaćeno kao zeleno svetlo da se može divljati i od ponedeljka slede napadi na ambasade, na firme domaće i strane. Taj razvoj događaja uopšte ne valja i to je ono što Srbiju može jednako da dokrajči kao i međunarodna izolacija. Da li ima države ili je nema vidi se po tome kako ona reaguje na prekršaj i kriminalna akta. Ako država to podstiče, što je ovde slučaj bar sa nekim ministrima i službama, ako demonstranti smeju da biju obične policajce, a ovi ne smeju da ih biju, ni da ih hapse, onda vam je to indikacija da iza cele stvari stoji neko moćniji od obične policije.

Svetlana Lukić: Izjave predsednika vlade i predsednika države su bile različite. Tadić je pozivao na mir, a predsednik vlade je pokazao razumevanje za mogući gnev građana. Predsednika Tadića danas nema, Demokratske stranke zvanično nema i to prerasta u miting DSS-a i radikala.

Miroslav Prokopijević: Koštunica ne samo što je ohrabrivao rđave reakcije, nego je u glavnoj poenti svog govora rekao da on ne priznaje ni tu vlast tamo, ni ove koji dolaze iz sveta da nastave misiju. A onda je rekao da on od te misije očekuje da zaštiti Srbe na Kosovu. To je potpuno apsurdno, to može da kaže emotivno rastresen običan čovek, ali ne političar, državnik. Što se tiče Demokratske stranke, kad god je situacija gde mora da se pokaže farba – njih jednostavno nema. Ne znam kako oni misle da mogu da imaju 25 odsto glasova, a kad god se postavi bilo koje važno pitanje, oni nisu tu. To će ih koštati u budućnosti. I kada se oglasi, Boris Tadić šalje poruke slične radikalima. To nije ono za šta je glasalo dva miliona ljudi na predsedničkim izborima. Ne znam zašto je DS stalno u defanzivi. Pretpostavljam da su, impresionirani logikom druge strane, prihvatili tu logiku. Ako prihvatiš logiku nacionalista, a znaš da sam nisi toliko tvrd nacionalista, onda se šunjaš naokolo i kada te traže, nisi kod kuće.

Svetlana Lukić: Toma Nikolić je pre neki dan rekao nešto što mi se učinilo prilično tačnim – ništa bitno u Srbiji više ne može da se desi mimo radikala.

Miroslav Prokopijević: Očito je u pitanju strah stranaka koje trenutno formiraju vladu od ogromnog broja glasova i popularnosti radikala. Među njima vlada bojazan da ne urade nešto što se ovima neće svideti. To je užasno rizična taktika, jer iziskuje da nikada ne povučete potez koji se neće svideti radikalima, a to vas onda utapa u tu vrstu politike. To je strašan rizik i DS je još od formiranja vlade vrlo loše ušla u tu celu priču. Gubi se demarkaciona linija između toga šta su normalne, a šta nenormalne politike. Kada posledice suludih shvatanja plaća samo jedan pojedinac ili neka stranka koja nije vladajuća, mi kažemo – šteta je da su se odlučili za tako glupo gledište, ali pošto su insistirali, red je da plate trošak. Ovde je stvar takva da mi ne možemo da izbegnemo da i mi budemo kolateral, odnosno deo podmirivanja tog troška. I u tome je naša nezgoda, blago rečeno.

Svetlana Lukić: Bilo je prilično zastrašujuće gledati Beograđane koji beže sa ulica. I danas sam videla ljude kako se sklanjaju, zatvaraju kapije. Svi, i Toma Nikolić, pozivaju na mir, ali da li vi mislite da su oni sposobni da kanališu taj gnev i to nezadovoljstvo, danas i narednih dana?

Miroslav Prokopijević: Oni sposobni jesu, ali pitanje je da li žele. Ja se bojim da bar neki u vladi Srbije priželjkuju da se ovo stanje poluhaosa, da ovaj libanski sindrom koji se blago uvlači u Beograd i u zemlju – opstane, jer oni se loše snalaze u regularnim okolnostima. Nemaju nikakve rezultate, a drugo, njihove kompetencije, bar dela ministara, su takve da teško mogu da prebace nivo mesne zajednice. Zato oni jedva dočekaju nešto ovakvo. Recimo, ako je neko tvrdio da se Kosovo neće otcepiti i sve je ispalo suprotno, prva stvar je da bar ministar nadležan za to podnese ostavku. Ne, naprotiv, on sada menja politiku. Do juče se zalagao za integralno Kosovo, a sada je za podelu Kosova. To je neviđeno, toga nema ni u Zimbabveu. Tako da oni imaju mogućnosti da kontrolišu i koordinišu nasilje i moguć je veliki mirni miting u Beogradu, ali mislim da bar nekima od njih to nije u interesu.

Svetlana Lukić: Bilo je zanimljivo gledati paljenje dva granična prelaza i reakciju na to ministra za Kosovo, Slobodana Samardžića, koji je rekao, citiram – nije lepo, ali je legitimno. To što se dogodilo je, citiram – u skladu sa politikom vlade Srbije.

Miroslav Prokopijević: To je očit signal promene vladine politike. Sve vreme tokom pregovora o Kosovu vlada je govorila da neće podelu Kosova. Sada kada je Kosovo proglasilo nezavisnost, oni pokušavaju da se pretumbaju u hodu i sada je politika – daj šta daš. Pritom nisam siguran da su to tako dobro izveli, jer umesto civilnih organa koji su vršili kontrolu graničnog prelaza, sada je tamo došao NATO, jer KFOR je NATO. Nisam siguran da će to doprineti smirivanju situacije ni u tom severnom delu, niti ovde u Srbiji. To je naravno jedna nepromišljena politika, ali eto, ko se topi – za slamku se hvata.

Povlačenje ambasadora kao simboličan gest ljudi u svetu mogu da razumeju. Da se od Poljske ili Norveške neko otcepio i oni bi to uradili. Ono što oni ne mogu da shvate je dalja eskalacija toga, snižavanje diplomatskih odnosa, koja na na kraju vodi do njihovog prekidanje. Kada prekinete diplomatske odnose, ostaje vam samo jedno sredstvo – rat, što je u našem slučaju prilična besmislica. Nadam se da će to ostati na ovoj tački i da će se stvari normalizovati. Srbija ne može da profitira iz toga što će politički i ekonomski pucati sebi u jednu i drugu nogu, pa onda u ostale vitalne organe. To je autodestruktivno i čak i nacionalisti mogu da vide da to nije u interesu Srbije. U interesu Srbije je da se ova stvar na neki način primiri i da se krene u normalno poslovanje, političko, ekonomsko, spoljnopolitičko, diplomatsko i tako dalje. Rasplet ove situacije ima kratkoročnu i dugoročnu dimenziju. Ovo o čemu smo dosad pričali je kratkoročna, a dugoročna dimenzija je pitanje sa kakvom vladom izlazimo iz ove krize i šta je politika te vlade. Postoji vrlo očita mogućnost da iz ove krize izađemo sa vladom DSS-a, radikala i socijalista. Desi li se to, to znači bar nekoliko godina izolacije, jer sa takvom vladom niko iz sveta neće hteti ništa ozbiljnije da radi, neki investitori će se verovatno povući, berza će da zamre, nezaposlenost će da se poveća, inflacija će da se poveća, potrošiće se devizne i robne rezerve. To je standardna priča, to su radili i Milošević i Tito u kriznim vremenima. Ta priča je vrlo jasna. Jedini je problem što ona vodi populaciju na dijetu i što tu dijetu ne mogu da izbegnu ni birači radikala i DSS-a.

Teško je kod radikala naći nekog ko ume da razmišlja, jer da ga ima, oni bi ga do sada pokazali, ali ako u DSS-u još ima ikog ko razmišlja, on mora da shvati da je ovo gubitnička varijanta. Ona ih privremeno politički spasava, jer su se oni potpuno ubili sa politikom prema Kosovu prihvatajući ceo teret Miloševića, a da nemaju nikakav benefit od toga. Ova varijanta im nudi mali, malecni prolaz kroz koji mogu da se provuku još neko vreme, a onda će nestati sa političke scene.

Svetlana Lukić: Prevremeni izbori?

Miroslav Prokopijević: Bilo bi nelogično da se sada napravi vlada DSS-a i radikala, jer je to fundamentalna promena političke orijentacije, koju morate da legitimišete na izborima. Parlamentarne izbore je bolje ne spajati sa lokalnim. Potrebno je da se strasti smire, da ljudi normalnije glasaju. To bi bila neka jesen.

Neki komentatori kažu da odmah moramo priznati Kosovo da bismo išli u evropske integracije. To nije tačno. Može se potpisati i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, čak se može biti i kandidat, a da se ne prizna Kosovo i da se Kosovo ne briše iz ustava. To će jednoga dana morati da se uradi, ali tek kada Srbija ispregovara ulazak u EU. Od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju do ulaska u EU prođe između 8 i 12 godina. Slovenija je to uradila najbrže, 1996. je potpisala sporazum, a 2004. ušla. Dakle, naša 2018. je daleko. Ono što se mora rešiti sada je pitanje saradnje sa Hagom. Bez toga nema potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Nije jasno kako će Srbija izaći iz cele te stvari.

Svetlana Lukić: Kada kažete 2018, vi govorite o najmanje jednoj deceniji koja nas deli od eventualnog ulaska u Evropsku uniju. Ovde je teško motivisati birače tako dalekom i nedostupnom šargarepom.

Miroslav Prokopijević: Ali vi imate deliće te šargarepe duž puta. Smisao čitavog putovanja je da menjamo ustanove i navike i to zbog našeg dobra.

Svetlana Lukić: Kada se govori o pristupnim fondovima, neverovatno je koliko su građani ove zemlje malo upoznati sa tim.

Miroslav Prokopijević: To što će doći iz fondova ovih preostalih pet godina šestogodišnjeg plana do 2013, za Srbiju iznosi oko milijardu evra, a ono što će doći kroz investicije i poboljšanje kreditnog rejtinga, to jest jeftinije servisiranje dugova i jeftinije zaduživanje, biće višestruko veće. Političari imaju interes za sredstva koja dolaze iz fondova, jer na to posle mogu da utiču i to pojačava njihovu moć. Poređenja radi, koliko znači biti kandidat, član i ne biti ništa od toga u odnosu na Uniju, može da se vidi po tome što će Češka u ovom periodu, kada ćemo mi iz predpristupnih fondova dobiti milijardu, dobiti oko 26 milijardi, Mađarska 25, a Hrvatska 4-5 kao kandidat. Sve su to zemlje nešto manje ili veće od Srbije i možemo da poredimo propuštene prilike i čisto na nivou fondova, iako je, kažem, propuštena prilika privrednog razvoja mnogo veći gubitak.

Svetlana Lukić: Uglavnom smo imali teritorijalno-mitske razloge za gnev povodom osamostaljivanja Kosova, ali čitala sam u Danasu seriju tekstova vaših kolega, profesora Ekonomskog fakulteta, energetskih stručnjaka i tako dalje, koji upozoravaju na materijalne gubitke Srbije zbog odlaska Kosova. Po njima, Srbija ima pravo da potražuje od Kosova 12,5 milijardi dolara.

Miroslav Prokopijević: Na te velike cifre gledam kao na onu priču o detetu koje je, po njegovom ocu, ukralo prag sa pruge koji je težak 60 kila i kada su istražni organi došli i otac kaže – dete je ukralo, ovi kažu – pa kako dete, to je 60 kila, a on kaže – ma šta zna dete šta je 60 kila. Tako i ovde, svet ne zna šta su pare i ovo je samo nastavak jedne tradicije neznalačkog razmetanja sa ogromnim sumama. Sećam se da je i G17 izračunavao da je NATO intervencija koštala Srbiju desetine milijardi, što je naravno besmislica. Šta je u osnovi, šta je realnost? Realnost je da postoji način, kreiran kroz međunarodne odnose i razne druge običaje međunarodnog poslovanja, kako se te stvari u vreme razvoda brakova rešavaju na međunarodnoj sceni. Dakle, kao što smo i videli tokom raspada bivše Jugoslavije, privatna i crkvena imovina ostaje, a kada je u pitanju takozvana društvena i državna imovina, to ostaje zajednici koja je vlast na toj teritoriji. Tako i ovde sa društvenom i državnom imovinom postupaju oni koji su trenutno na vlasti.

Kada su u pitanju prepoznatljive investicije sa Kosova ovde, to ostaje vlasništvo te firme. Ako je Zastava odavde sagradila neki pogon dole sa 100 odsto svog udela, to ostaje njeno. Ono što je dole građeno takozvanim sredstvima federacije ili fonda za preraspodelu bivše Jugoslavije, to ostaje dole. Zna se koliko su u te fondove davali Slovenija, Hrvatska, Srbija, Vojvodina, ali zauzeto je stanovište da to ne može da se identifikuje i da to ostaje novoj zajednici. Naravno, kada proglasite nezavisnost, treba da počnete da plaćate dugove. Tragikomično je da se odavde odmah oglasilo ministarstvo finansija – a ne, mi ćemo nastaviti da plaćamo dugove, jer ne želimo da indirektno priznajemo Kosovo. Sve će se to urediti i stvari će leći tamo gde treba da legnu.

To gde smo pokazuje kako smo radili. Ako vi mislite da ste strašni, a u stvari ste vrlo inferiorni, od fudbala do obrazovanja, onda nemate čemu da se čudite. Ekonomisti to kažu mnogo pragmatičnije – produktivnost i nadnice dugoročno moraju da budu uparene. Ne može produktivnost da bude niska, a nadnice ogromne, takva nacija ne postoji. Mi se opet klackamo u jednoj situaciji koja može da nas vrati u prošlost. Koliko duboko možemo da padnemo u varvarstvo ne pitajte. Ti kapaciteti su prilično veliki i sve to košta. Svaki ovaj dan neizvesnosti košta, ne može tačno da se materijalizuje, ali košta. Na ovom svetu možete da odlučite da budete šta hoćete, i anđeo i đavo, ali ne možete da izbegnete da platite cenu za to što ste odabrali. Ako ste anđeo, postoji cena za to, i korist naravno, a ako ste đavo, ima i tu cena. To je pitanje svih naših pitanja. I kada se jednoga dana konstituišemo kao normalni, verovatno će se naše buduće generacije čuditi šta smo mi sve radili. Norvežani bi ovde davno dobili nervni slom, jer kada živite u uređenoj zemlji neke vrste rizika nestaju. Isto tako život ovde čini da se sviknete na višak rizika. Kada se presabiram, mislim – pa najgora stvar koja može da se desi je nekakav građanski rat. Ali roba za potpaljivanje građanskog rata je već bila izložena, više ne može da se izvozi, kupuju je u malim količinama ekstremističke grupe. Čak je i ministri krčme i isprobavaju.

Ovi iz SPS-a kažu kako bi trebalo zabraniti stranke koje prihvataju nezavisnost Kosova. Pa nezavisnost Kosova je realnost, znači, treba zabraniti one koji prihvataju realnost. I ko to kaže, pa kažu oni koji su u novijoj istoriji najviše doprineli tome da se Kosovo izgubi. Tragično je da nekome padne na pamet da kaže takvu stvar, a kada je kaže takav, to je duplo pogrešno. Tako da ovde igranje opasnim materijalom stalno traje, ali čovek se nekako nada da stvari neće zapasti u te najgore opcije.

Svetlana Lukić: Većina srpskih ministara, počev od Lončara, Đelića, naravno Velje Ilića, Slobodana Samardžića, bili su ovih dana na Kosovu. Time su izgleda hteli da postignu tri stvari. Prvo, da nagovore kosovske Srbe da se ne sele, drugo, da pokažu da je Kosovo i dalje pod njihovom ingerencijom, a neki od ministara, pre svih Slobodan Samardžić, izgleda ide dole da podstakne Srbe sa severa Mitrovice da i na nasilan način pokažu kako granica ne postoji, odnosno da pale granične prelaze. Čuli ste verovatno nekoliko puta kako je rekao da je paljenje graničnih prelaza u skladu sa politikom vlade Srbije. Teško da će ministar Samardžić još dugo moći ovako. Može mu se desiti da uskoro ne može da pređe preko Merdara na onu stranu.

To me podseća na jednu priču o Francuskoj. Miloš Vasić je pominjao kako je De Gol 1962. odlučio da se Francuzi povuku iz Alžira. Te godine završena je 130 godina duga kolonijalna vladavina Francuske nad Alžirom. Zanimljivo je da se u Alžiru kao mladi poručnik protiv pobunjenika borio i Žak Širak, a završilo se tako što je 40 godina potom, dakle pre četiri godine, Žak Širak ponovo otišao u Alžir i tamo ga je ovacijama dočekalo pola miliona Alžiraca. Došli su da pozdrave francusku odluku da ne podrži invaziju na Irak. Dok smo noćas pripremale ovu emisiju, osluškivale i plašile se rulje koja je divljala ispod prozora, odlučili smo da vas i nas, sebe same podsetimo na ono što se o Kosovu pričalo u Peščaniku – šta smo ono beše bili zaključili. Čućete do kraja emisije Mirjanu Miočinović, Srđu Popovića, Oliveru Milosavljević, Slobodana G. Markovića, Mirka Đorđevića i dvoje ljudi koji više nisu sa nama, Desimira Tošića i Olgu Popović-Obradović.

Olga Popović-Obradović: Ne bih naime govorila o Kosovu kao posebnom i krajnjem cilju srpskog nacionalnog političkog programa, nego o Kosovu kao sredstvu tog nacionalnog političkog programa. Ja ću ovde navesti reči jednog od veoma uglednih i uticajnih radikala Srbije iz vremena pre 1914. On kaže ovako – Zadatak je učitelja u Srbiji uvek bio da vaspitavaju podmladak kako će kao budući građani pokajati Kosovo i stvoriti veliku Srbiju. Vekovima je srpski narod robovao i borio se samo da osveti Kosovo. Mi ne smemo stajati skrštenih ruku kad nam se čupa iz nedara srce srpskoga naroda Bosne, stare srpske kraljevine, i Hercegovine, vojvodine svetoga Save. Ovo što je prota Milan Đurić govorio i nazivao osvetom Kosova, izrečeno je u vreme aneksione krize, a povodom srpskih pretenzija na Bosnu i Hercegovinu. Na ovaj način je Srbija posle nekoliko ratova neprekidno se inspirišući, ali i eksploatišući kosovski mit i tu krilaticu – osveta Kosova, napokon, 1. decembra 1918. stigla do jugoslovenske države.

Poslednje veliko rekomponovanje bivšeg jugoslovenskog prostora započelo je nakon VIII sednice, onda kada je na dnevni red stavljeno kosovsko pitanje i kada je Srbija postavila zahtev da se Kosovo reintegriše u ustavni sastav Srbije. Srbija je odmah dobila saglasnost od strane ostalih članica jugoslovenske federacije da izvrši tu ustavnu reformu i tada su ideolozi centralističke Jugoslavije, koji su u to vreme postali sveprisutni u javnosti, objašnjavali da konfederacija, dakle, sporazumni princip jugoslovenske države pretpostavlja rat za promenu granica od Mađarske do Jadranskog mora, rat koji može koštati više od milion žrtava. Ovo što sam sada parafrazirala reči su poznatog jugoslovenskog istoričara Milorada Ekmečića iz tog vremena. Ta jeziva pretnja srpskih intelektualaca vrlo brzo se pretvorila u jugoslovensku realnost i ta famozna osveta Kosova završila se zapravo srpskom osvetom Jugoslaviji.

Desimir Tošić: Ceo proces raspada te istorijske spomenice, što je bila Jugoslavija, za mene lično je bolan. Međutim, proces je počeo, teško ga je bilo zaustaviti i ja lično mislim da smo od početka, još od 1918, glavni krivci za to mi. Ne zbog toga što smo bili zli, nego zbog toga što nismo shvatili šta je to mnogonacionalna država. Šta se dogodilo u prvoj Jugoslaviji? To je bila šumadijsko-beogradska Jugoslavija, svaki je ministar morao biti iz Kragujevca ili iz Beograda. Tu nije bilo ni istočne Srbije, ni Crnogoraca, ni Srba iz Bosne i naravno, nije bilo Hrvata. Što je rekao jedan istoričar, Jugoslavija je bila država srpskog naroda, u kojoj su živeli Hrvati i Slovenci. Zašto Srbija pati, i ja kao Srbijanac? Zato što ona oseća neku misiju da ujedinjuje. Moji prijatelji u drugoj Srbiji sve to svode na imperijalizam i hegemoniju. Njih ima, ali Srbija ima i osećanje misije. Ima naroda koji imaju misiju, a ima naroda koji je nemaju, iako su uspešni. Moje mišljenje je da Britanci nemaju nikakvo osećanje misije. Britanci su potpuno nezainteresovani za to da usreće našu planetu. Francuzi imaju misiju, francuska revolucija je misija da se uvede demokratija u svet. Pa onda Rusija ima misiju, znate, Rusija ima prvo pravoslavnu misiju, a onda ima komunističku. Dakle, to se ne može ad hoc posmatrati kao negativno.

Sad je pitanje šta vi radite. Mi smo radili sve pogrešno od 1918, tako da je naša misija nažalost propala. Meni je žao, ja ovde izjavljujem saučešće svima koji su u toj misiji učestvovali, i samom sebi.

Mirko Đorđević: Od1534, punih 17 godina na čelu naše crkve nalazio se Makarije Sokolović, rođak i brat Mehmeda Sokolovića. Mi nismo imali patrijarha, jer se padom Smedereva 1459. crkva bila ugasila, država se ugasila, sve se ugasilo. On je bio ne samo patrijarh Srpske pravoslavne crkve, nego je sa dozvolom sultana proširio teritorijalnu jurizdikciju srpske crkve i obuhvatio sve Srbe do Slavonije, Arada i Temišvara. On je prvi, i to je i govorio, postigao kulturno jedinstvo Srba u okviru postojećeg sistema Otomanske imperije. Dakle, on nije promenio državu, to je i dalje bila Otomanska imperija, ali je u njoj dobio pravo da ujedini Srbe u Aradu i u Slavoniji, koja je bila u Austrougarskoj imperiji. To je ono što bi crkva trebalo da radi danas, a ne da narodu prodaje magle kako je Kosovo naše i zanavek će ostati naše. Šta da radimo sa dva miliona Albanaca? Neodgovorno je ponavljati – Kosovo je naše i ostaće naše.

Slobodan G. Marković: To je nešto što se događalo gotovo svim nacijama u svetu. To se dogodilo Španiji 1898, to se dogodilo Francuskoj nakon francusko-pruskog rata, to se dogodilo Nemačkoj nakon poraza u Prvom svetskom ratu. Ali u susedstvu se to najočevidnije dogodilo Mađarskoj nakon Prvog svetskog rata, nakon trijanonskog mira, kada je Ugarska izgubila dve trećine teritorija za koje je tvrdila da su njene istorijske teritorije. I danas kada odete u Mađarsku, u Budimpeštu, videćete da su, nakon skoro 90 godina od kraja Prvog svetskog rata, i dalje mnoge knjižare i kafići oblepljeni mapama velike Mađarske. Neke nacionalne traume se veoma teško prevazilaze.

Mirko Đorđević: Pa Batajnica je, molim vas, pod mojim prozorom, evo je tu. Ako se u Beogradu ne nađe premijer, koji će imati hrabrosti da klekne pred te žrtve, da prizna, mi smo gotovi, biće nam još gore. A ja vam tvrdim da to nisu samo ritualni gestovi. Čovek koji bi to uradio bio bi kao Vili Brant i Albanci bi mu prišli da praštaju. A bez tog praštanja nam nema spasa. Andre Žida su pitali 1944. oktobra meseca – evo, Nemačka je poražena, gori, bombardovana, šta će sada Nemci činiti, hoće li početi da se kaju. Žid odgovara – ne, najmanje još 20 godina većina Nemaca će razmišljati – zašto nismo izdržali još malo, da ostvarimo svoje ciljeve i da bacimo Evropu na kolena. Mi sada to preživljavamo. Ovde traje ono što je Laza Kostić opisivao – čitav narod zahvati neka rednja, neko pijanstvo. Ovde to još uvek traje.

Posmatrač na suđenju: Ovom suđenju prisustvujem kao posmatrač u ime oštećenih porodica. Imamo ozleđenu dušu, jer u toj tragediji je nastradalo 18-oro dece, a najmlađe je bilo moj unuk Eron od 9 meseci. Tu je i stariji sin moje ćerke Ismet od 3 godine i ćerka Sabata od 25. Kao učenik petog razreda, od pesnikinje Desanke Maksimović bio sam naučio pesmu Krvava bajka. Pitam se da li su ljudi u Srbiji zaboravili taj slučaj. Ja nisam i hoću da im kažem neka ga prelistavaju. Nama se desilo ono što je bilo u Kragujevcu i ne želim da se to ikome desi. Ja opet pozdravljam sve slušaoce radio Peščanika i želim vam svako dobro.

Olivera Milosavljević: Pitanje Kosova je verovatno najteže pitanje, ali samo iz jednog razloga – zato što se postavlja više od sto godina i zato što su odgovori na njega uglavnom bili naopaki. A bili su naopaki zato što su uvek u osnovi imali netoleranciju, imaginarna kolektivistička, ekskluzivna prava, koja su ostvarivana isključivo pukom silom. I sada, posle više od sto godina korišćenja puke sile, kao što to u istoriji obično i biva, stvari su se preokrenule i ovo pitanje se ponovo postavlja. Isto pitanje postavio je sebi i drugima jedan Srbin iz Prizrena pre punih 110 godina i još tada je dao odgovor koji niko nije hteo da čuje. On je pisao – Mi hoćemo da se gložimo sa celim svetom, iako je sasvim blizu pameti da kad se već naiđe na gloženje, da je celom svetu svakako lakše i prirodnije da nas same saglođe, nego da mi sve njih saglođemo. A mi onda kao ono mala deca, bacakamo se i nogama i rukama, vrištimo da uši zaglunu, kako je ceo svet dušmanski raspoložen prema nama, kako nam ne da ni da živimo, a kamoli da se razvijamo i jačamo. Kao da je neko lud kad mu mi neprestano pružamo pesnicu, da drži da je to limun ili narandža. Od jednog pitanja narodne i čovečanske egzistencije mi smo u larmadžijskom bunilu napravili na našu štetu evropsko pitanje. To je bio prvi gorki plod novovremne vajne srpske državničke mudrosti i sokačkog patriotizma. Ako se iskreno želi pomoći srpskom narodu, onda se treba okaniti sviju dosadanjih fanfaronada, jer je upravo samoubistvo pretiti celom svetu i izazivati ceo svet. Da valja jednom pojmiti da Evropa nije naša Poturica, njene odluke nisu odluke jednog našeg seoskog zbora koje se mogu prevrnuti našom dževom. I u prvom redu da se valja okaniti apelovanja na silu, već da valja pozivati se na svoje pravo i respektovati tuđe pravo, a naučilo se da se praska i da se diže pleva na vetar. I onda, razume se, nije moglo da izađe drugo do ono što se zadimilo iz vašarske dževe po pivnicama i kafanama u Beogradu. A kad se politički probančilo, konta se podnela na isplatu onom jadnom narodu koji danas kao i uvek treba da se moli milostivom Bogu – sačuvaj me, Bože, od namet prijatelja, od neprijatelja sam ću se čuvati. Onaj narod tamo ne može se činiti odgovornim za politička smetenještva nekolicine krakelera po pivnicama i kafanama u Beogradu. Sve što oni rade, rade na svoj račun i njihova je odgovornost. Ovo je kraj citata. Citirani autor je pre 110 godina odgovor na pitanje koje se i danas postavlja video isključivo u, kako je govorio, zajedničkoj otadžbini i u međusobnom dogovoru, toleranciji i jednakim pravima. Ali njegovu i slične knjige niko nije čitao. Sto godina čitale su se neke druge knjige, koje su davale zapaljiva i lažna rešenja. Da su bila zapaljiva, potvrđuju hiljade mnogo puta ponovljeno popaljenih kuća. Da su bila lažna, potvrđuju ljudske sudbine koje su upoznale sve osim normalnog života. A na knjigu ovog autora i drugih koji su mislili kao on, za to vreme u bibliotekama je padala prašina. Najopasnije će biti ako nastavi da pada i narednih 110 godina.

Srđa Popović: Postojala je na strani režima Slobodana Miloševića jedna čvrsta želja da vrlo komplikovane, teške, dugoročne probleme Kosova rešava silom. To je bilo očigledno već onda kada je hapsio Azema Vlasija, pa je bilo očigledno kad je tokom mirnih demonstracija bilo pobijeno 27 Albanaca u Prištini, a ranjeno vatrenim oružjem preko stotinu. Miloševiću nije valjao Azem Vlasi, dobio je Rugovu. Nije mu valjao Rugova, dobio je Tačija. Nije mu valjao Tači, dobio je NATO. Jasno je bilo već tada da ta politika ne može da vodi ničemu dobrom. Ja ću još samo da vam skrenem pažnju na ono što smo mi tada, pre 13 godina, govorili na tu temu. Stiče se utisak, to je jedan od tih zaključaka, da je jedna pogrešna politika na Kosovu rešena da u njoj ide do svog potpunog poraza. Ona raspolažući silom ne vidi šta bi dijalogom mogla dobiti. I onda govoreći o oduzimanju autonomije Kosovu, skrenuli smo pažnju da to ne može biti konačno rešenje kosovskog pitanja. Uspostavljena dominacija takozvane srpske strane ovog puta ne može biti ni stabilna, ni dugovečna. Cena koja je plaćena bila je preskupa. Na strani dominiranog ostale su značajne političke prednosti, koje će oni iskoristiti. Te prednosti su sledeće: A – albanska strana je uspešno i opravdano postavila i internacionalizovala pitanje povrede ljudskih prava na Kosovu; B – Ona je uspela da obavi sukob kao sukob između istorijski prevaziđene komunističke vlasti koja se služi šovinističkom retorikom i demokratskih snaga koje se služe liberalnom retorikom, a na taj način ostvarene su i sledeće dve prednosti: 1. zaleđuju se demokratski procesi u Srbiji, jer bi oni narušili slogu i jedinstvo i zahtevi za demokratizacijom postaju nepatriotski, i 2. prinuđuje se srpska strana na međunarodnu izolaciju i izolacionizam. I meni se sad čini, kad se vratim na sve ovo, da smo obišli pun krug i čini mi se da je ta politika sile dovela do potpunog poraza. I mogu da se usudim i to da kažem, znam da to nije popularno – nikada više Kosovo neće biti u sastavu Srbije, sem u slučaju nekog Trećeg svetskog rata.

građani Velike Hoče: 8.000 čokota vinograda imam, sve plantažne, nismo obišli grožđe, nemamo zrno za kletvu…

Ove godine nismo obrali vinograd, pšenicu nismo obrali, nema, sestro, ništa…Pokušao sam da idem u vinograd jedan dan, vojnici pravo kod mene – halt, ne smeš da ideš u polje, ne smeš nigde van sela. Mi smo ovde u logoru, u zatvoru…Ćerka je u Smederevsku Palanku, a u Uroševcu bila, sve se to poselilo…Jedna mi je u Kosovo Polje, niti gu čujem, niti znam gde je, a što mi valja da živimo, s nikoga da se ne čujemo, da umrem da niko ne dođe…

Samo njih da čuju, a nas niko…Moj brat otišao u Orahovac i više se nije vratio…Oni ne uzimaju u obzir za srpski narod ništa…Samo njih štite, Šiftare, a oni više zulum činili nego mi…16 duša odjednom u Retinju zarobili i ni traga ni glasa, to su moji ujci. I nikoga nema, nikoga nema…

Mirjana Miočinović: Sada bih htela samo nekoliko reči da kažem o činjeničnim istinama koje se odnose na Kosovo, onako kako ih ja vidim, u jednoj široj i dužoj perspektivi istorijskoj. Dakle, mi smo, bar dokle seže moje sećanje, a seže za čitavih 60 godina, posle rata imali odnos prema Albancima kao prema ljudima drugog reda. Namenjivali smo im poslove koje sami nismo hteli da obavljamo, a potom smo ih zbog toga prezirali. Mi smo na prostoru gde su oni živeli u nadmoćnoj većini vladali po načelima aparthejda. Mi smo na rađanje njihove samosvesti reagovali bahato, kao uvređeni gospodari čije sluge pomišljaju na emancipaciju. Mi smo 1999. pokušali da izvedemo konačno rešenje albanskog pitanja po principu i sredstvima kaznenih ekspedicija, masovnim likvidacijama, spaljivanjem čitavih naselja, pljačkanjem i proterivanjem polovine stanovništva, oduzimanjem isprava, u nadi da će im time povratak biti onemogućen. I to je zapravo tehnika jednaka onoj koju smo samo nekoliko godina pre toga surovo upražnjavali na 75 odsto bosanske teritorije, koliko je ta srpska soldateska za tih nekoliko godina zauzela.

I dok smo, dakle, u Bosni tvrdili da se tako svetimo Turcima, dakle, za postupke koji gotovo sežu do nacionalne praistorije, mi smo sada ogorčeni zbog primera albanske osvete, koja se događa u času kada su sećanja vrlo bolna, prisutna i vrlo živa. I dok smo u Bosni porušili doslovno sve muslimanske svetinje i tako zapravo zatrli tragove jedne vekovne civilizacije, mi se zgražamo nad sopstvenim porušenim svetinjama, koje pritom jedva da smo ikada videli. Da li znate za jednu đačku ekskurziju koja je otišla posle velike mature da obiđe te spomenike na Kosovu? Niko živi, nikad. Mi smo decu slali u Veneciju, s pravom razumljivo, ali bez ikakvog zanimanja za kulturnu baštinu na Kosovu. To što albanski osvetnički bes nije poštedeo svetinje, stvarno je strašna činjenica i prvi put se dešava u istoriji albanskog prisustva na tom terenu. Naprotiv, zna se da su ih oni uvek štitili. Dakle, to jeste strašna činjenica, ali mi smo poslednji koji imamo pravo da delimo moralne lekcije i da Albance smatramo varvarima čijih se postupaka, kao tobože visoko civilizovani narod, gnušamo. I sad vidite, pošto nam se sistematski, s predumišljajem onemogućava pristup pomenutim činjenicama, mi ćemo jednu neminovnost, a to je nezavisnost Kosova, doživeti kao nezasluženu kaznu i kao teško ogrešenje o naša prava i završićemo u onome što se naziva padom u gubitničku depresiju, koja će stvarno sasvim uništiti ovo malo životnog potencijala kojim za sada raspolažemo. Ja ne govorim o drugim posledicama.

Situacija u kojoj se danas nalazimo zadaje glavobolje ljudima na vlasti samo zato jer još ne znaju, još nisu saglasni oko toga koje bi razrešenje bilo najbolje za njihov ostanak na vlasti. Ništa ih drugo ne zanima. A kako za svoje buduće odluke ne traže nikakvu saglasnost građana, jer stvarno deluju po principu tajnih društava, kako uprkos raznim ispitivanjima javnog mnjenja zapravo ne znaju kakve bi mogle biti reakcije na te odluke, oni će naravno biti sve osetljiviji na bilo koji disonantni glas, na bilo koji pokušaj da se saopšte te neugodne istine. Naravno, oni hoće da odrede žrtvenog jarca i dežurnog neprijatelja. To bi značilo da su oni uvereni u široku saglasnost i samo im je potreban taj neprijatelj, da bi njega okrivili za neuspeh. Ali po meni postoji i mogućnost da oni ne samo da slute, već i znaju da nemaju tu saglasnost i da su ljudi mnogo razboritiji, da zdrava pamet uprkos svemu nije sasvim uništena i da će, dakle, njihova bahatost, neodgovornost, nemoral, jednog dana ipak biti kažnjeni. I ja se nadam da taj dan nije daleko. Kada pravite analogije, to je apsolutno ista situacija kao ona koju smo imali pred kraj Miloševićeve vladavine, kada on, svestan da nema više saglasnost koja je bila opšta, pojačava represiju i čini ono što čini, sa svim političkim ubistvima. Dakle, ipak mislim da oni mogu biti kažnjeni zahvaljujući upravo tom jezgru razuma koje nije totalno uništeno.

Za kraj našeg razgovora, izabrala sam da pročitam jednu rečenicu iz knjige Hane Arent, Istina i laž u politici, koja može biti podrška svima nama koji nastojimo da budemo istinoljubivi. Samo da još ovo kažem – tu knjigu, paradoksalno, preveo je niko drugi do Čavoški, i to je dokaz do koje mere pametne knjige nisu od pomoći budalama. Dakle, čitam ovu rečenicu iz knjige: Tamo gde svako laže o svemu što je značajno, onaj ko kazuje istinu počinje da dela, bilo da je toga svestan ili nije; tako se i on upliće u političku delatnost, jer u slučaju da preživi, što nije sigurno, on započinje promenu sveta.

Svetlana Lukić: Mnogo je ljudi ovih dana koji su iskreno očajni i slomljeni zbog onoga što se dogodilo 17. februara. Još je više narikača koje su u skupštini naricale za Kosovom između dva sklopljena posla. Ali u skupštini se čuo i jedan govor koji vredi ponoviti za kraj Peščanika. To su reči koje je izgovorio Čedomir Jovanović.

Čedomir Jovanović: Ja ne mogu da preuzmem odgovornost za sve ono što nas je suočilo sa ovako velikim i strašnim istorijskim porazom. To ne mogu da urade ni oni gnevni ljudi koji ruše grad u kojem mi zasedamo, verujući da tako brane Srbiju i Kosovo u Srbiji, iako će se stideti jednog dana, kao što se danas stide mnogi koji su to činili pre njih. Mislim da moramo imati snage da večeras građanima Srbije pošaljemo poruku o Srbiji budućnosti i da istovremeno moramo imati snage da sagledamo sopstvene propuste, kako bi konačno budućnost našeg naroda i ove zemlje prestala da bude ružna slika prošlosti koju smo proživeli.

Nije ovo naš prvi poraz. Nažalost, puno ih je za nama. Ovaj poraz možda najviše boli zbog toga što se kroz njega prelama tako puno nepravde, tako puno surovosti, zbog toga što se svako od nas oseća žrtvom, ali i zbog toga što kroz ovaj poraz svako od nas mora da plati cenu za greške koje je naša država činila u vremenu koje bismo da zaboravimo, ali koje se ne može izbrisati. Umesto tog zaborava, potrebna nam je hrabrost za suočavanje sa jednom pogrešnom politikom. Ta pogrešna politika nas danas obavezuje na promene. Čuli smo dosta toga u govorima, i predsednika vlade i predstavnika stranaka koje su u prošlosti vodile ovu zemlju. I sam sam u jednom trenutku bio deo vlasti u Srbiji i verovao sam da ćemo moći da ispravimo greške koje smo nasledili, verovao sam da možda možemo da vratimo Kosovo u Srbiju, ali sam isto tako bio siguran da se Kosovo neće vratiti u Srbiju ukoliko se Srbija sama pre toga ne promeni. Ne može se braniti interes Srbije tako što će se svakoga dana društvu nuditi izgovori i opravdanja umesto spremnosti da se to društvo menja.

Pre godinu dana smo ovde razgovarali o planu Martija Ahtisarija. U julu mesecu smo razgovarali o vladinoj platformi, u decembru o vladinom odgovoru na kraj pregovora. Danas razgovaramo o još jednom dokumentu koji vlada nudi parlamentu, ali i u jednom i u drugom i u trećem slučaju mi smo uskraćeni za odgovor na jednostavno pitanje spremnosti da se preuzme odgovornost za jednu politiku. Ne postoji društvo na svetu koje je u tako dubokoj agoniji, a da pritom niko od onih koji su preuzeli odgovornost za vođenje tog društva nije spreman da izađe pred građane i kaže istinu. Liberalno demokratska partija danas nije došla u parlament da bi skupštinu delila, nije došla u parlament da bi sipala so na ranu onima koje tako boli ta kosovska nepravda, ali smo došli u parlament da kažemo da smo spremni da preuzmemo odgovornost za budućnost ove zemlje i da verujemo da će u vremenu koje je pred nama Srbija biti sposobna da novim vrednostima, boljim idejama izgradi sebe toliko lepom i kvalitetnom, da će biti moguće realno poverovati u drugačije veze Kosova i Srbije.

Ovde u parlamentu možemo da govorimo o Kosovu kao temelju našeg nacionalnog identiteta. U parlamentu možemo da govorimo o Kosovu kao političkom motivu bez koga nema naše političke zajednice i svako će na svoj način biti u pravu. Ali u parlamentu Srbije ne smemo ponoviti onu grešku koja je toliko puta do sada ponovljena. To što se desilo juče na Kosovu moramo posmatrati kao posledicu grubih propusta, slabosti i nemoći koja nas je na kraju suočila sa tako dubokim, istorijskim porazom. Tačno je, gospodine Koštunica, ne postoji nijedna država koja bi se složila sa postupkom kome je izložena Srbija 17. februara, juče, ali je isto tako tačno da se po nekim drugim pitanjima, nažalost, Srbija razlikuje od svih drugih država. Danas je međunarodno pravo na našoj strani, i Povelja Ujedinjenih nacija i Helsinški dokument i Rezolucija 1244, ali nažalost, toliko puta do sada smo zaobišli svoje međunarodne obaveze i bili nepravedni prema drugima, da su i drugi osetili tu slobodu koju smo mi nekad davali sebi i pogazili to isto međunarodno pravo na koje se mi danas pozivamo.

Osam godina Srbija ne može da se promeni. Nismo dobili odgovor na nekoliko teških pitanja. Kako je moguće da smo izgubili sve istorijske i tradicionalne partnere i zaštitnike? Kako je moguće da danas Francuska, kojoj smo podigli spomenik zahvalnosti u našoj prestonici, ima više razumevanja za albanski narod nego za srpski? Kako je moguće da više razumevanja za Albance imaju Englezi, čiji je kralj izvukao mač iz svojih korica u Prvom svetskom ratu i rekao da ga neće spustiti dok Srbija ponovo ne bude slobodna zemlja? Kako je moguće da kolekva demokratije, koja je bila inspiracija mnogih političara ovde u Srbiji, mislim na Ameriku, danas ima tako arogantan stav prema nama? Na kakav način Srbija može da utiče na kosovsku stvarnost? Da li ponavljanjem fraze da je Kosovo lažna država? Zašto se bavimo lažima? Nažalost, Kosovo je nesrećna istina za Srbiju, tužna, tragična, ali je istina. Da li možemo da verujemo da će tlapnja, zakletve i pozivanje na mitove biti dovoljno racionalna uporišta za onaj željeni ishod na koji Srbija ima pravo? Mi nikoga danas ne optužujemo, ali tražimo spremnost da se hrabro pogleda vreme koje je pred nama i da se Srbiji pošalje poruka da će u tom vremenu ona biti oslobođena onih predrasuda i grešaka koje su je tako skupo koštale i koje su joj na kraju ispostavljene u jučerašnjem danu. Kao što Srbiju boli Kosovo, hrvatske Srbe boli Knin, bosanske Srbe boli Sarajevo, Bošnjake boli Srebrenica i da ne nabrajam dalje sve te užasne ishode politike koja je započeta pre 20 godina. Mi se sa tom politikom nismo rastali, to u naše ime neće učiniti niko, to moramo da uradimo mi sami.

Dobro je, gospodine Koštunica, što ste makar i u jednoj rečenici apelovali na mir u zemlji. To je ono što nam je danas potrebno i potrebni su dogovori, ali se dogovori ne mogu praviti sa idejom da se ne postavi pitanje odgovornosti za ono što se desilo i što nas je dovelo u ovakvu poziciju. I ne mogu se dogovori praviti bez ambicije da se Srbija konačno promeni. Vaša odluka da povučete ambasadora iz Sjedinjenih država je bolja od odluke da prekinete diplomatske odnose sa Sjedinjenim državama, naravno, ali svi znamo da ćemo pre ili kasnije mi morati da krenemo onim putem kojim je Srbija već jednom krenula 5. oktobra 2000. godine, putem povratka u svet. I zbog toga ne možemo da se pomirimo sa onim tačkama vašeg predloga parlamentu u kojem se Srbija konfrontira sa Evropom. Ne postoji druga Evropa od one na koju smo upućeni i koliko god to bilo teško, mi u ovom trenutku moramo imati snage da sa tom Evropom razgovaramo. Konačno, na to nas obavezuju oni ljudi koji su ostali da žive na Kosovu, oni ljudi koji su poverovali da sigurnost i sreću treba da traže na Kosovu, jer su videli kako su prošli oni koji su krenuli pre njih putem Srbije 1999. godine i završili na periferiji naših opština i gradova kao građani drugog i trećeg reda.

Mi smo spremni zajedno sa vama da radimo da bi ovu zemlju promenili. Niste nam potrebni vi, gospodine Koštunica, niti vi, gospodine Nikoliću, da bi mi mogli da kažemo da je za nas neprihvatljivo jednostrano proglašena nezavisnost Kosova. Ali mi to ne pravdamo frazama. Za nas je to neprihvatljivo zato što smo svesni velike istine – nema sreće na Kosovu bez pomirenja srpskog i albanskog naroda. I kao što smo toliko puta do sada bili protiv jednostranih postupaka Beograda, danas smo protiv jednostranog postupka Prištine. I za nas je to što se juče desilo veliko poniženje, ali u tom poniženju, pored albanske jednostranosti ima tako puno pogrešne politike koja nas je uništavala prethodnih 20 godina i koja još uvek ima hrabrosti da od građana Srbije traži razumevanje. Ne pristajemo ni na jednostrano proglašenu nezavisnost Kosova, ni na poruku vlade da se vlade u Srbiji menjaju, da se Srbija smanjuje, da srpski narod gubi svoje istorijske prostore, ali da politika koja to proizvodi opstaje nekažnjena i ambiciozna, čak i više nego što je to bila do juče.

Moramo da razmišljamo o svetu. Srbiji je mesto tamo. Srbiji je mesto u Evropskoj uniji i Srbiji je, konačno, mesto na Balkanu, na kojem ona neće biti izvor kriza, žarišta, nesposobnosti, nespremnosti, već hrabrosti i odlučnosti da sama pogleda u sebe. Nisu nam potrebni ni Rumuni, ni Bugari, ni Makedonci, nije nam potreban ni Kipar da bismo shvatili koliko smo sami. Niko nas nije zaštitio. Neki su priznali Kosovo. Oni koji ne osećaju potrebu za tim, to nikada neće učiniti. Srbija se s tim neće pomiriti, ali nažalost, ta nepomirljivost neće zaustaviti proces propadanja Srbije i o tome treba da razmišljamo. Najmanje mislim na dalji gubitak teritorija, mislim na nestanak života.

I 1999. godine sam bio u stranci čije prostorije su razbijane i neka mi neko kaže na kakav način će se problem rešiti, pa ću ja biti prvi koji će baciti kamen na prozor Liberalno demokratske partije. Ali svi vrlo dobro znamo da to nije tačno i neka ovi dani koji su pred nama budu dani naše spremnosti da se pomirimo, ali ne sa politikom koja nas je uništila, nego sa činjenicom da su Srbiji potrebni državnici i budućnost, a ne političari i istorijska opravdanja. Mi želimo da se dogovorimo sa Albancima i verujemo da su promene u Srbiji put do tog velikog dogovora. Jednostrana nezavisnost je za nas neprihvatljiva, jer ne donosi ništa dobro Kosovu, a politika koju nam danas vlada nudi je politika alibija i nespremnosti sa kojom mi ne želimo da se mirimo i na koju nećemo pristati. A onima koji razmišljaju o mitinzima, predlažemo da raspišu izbore, jer verujemo da u ovoj zemlji ima dovoljno snage, potencijala i hrabrosti za život u budućnosti, umesto bežanja u prošlost, na koju kao da smo osuđeni voljom političara koji danas nemaju hrabrosti čak ni da se osvrnu na tu prošlost i kažu gde su u njoj pogrešili. A Kosovo, Kosovo je do sada toliko puta stradalo, da će ovo stradanje njegov značaj učiniti većim. A ljudi na Kosovu neka oproste svojoj zemlji, koja je bila nesposobna da njihov život učini vrednijim, a samu sebe značajnijom.

Svetlana Lukić: Čuli ste da je Savet bezbednosti sinoć osudio napad na ambasade u Beogradu. Ovih dana smo opet svetsko strašilo, naša zamisao nacionalnog dostojanstva opet se pokazala varvarskom. Za kraj emisije ću vam citirati nešto što je Gete rekao za Nemce – Nemci bi trebalo da budu raspršeni po svetu kao Jevreji, kako bi ono dobro koje postoji u njima valjano i potpuno razvili za dobro nacije. To dobro, ono je tu, ono postoji, ali ono nije bilo u stanju da se ostvari u tradicionalnoj formi nacionalne države. Bio je ovo Peščanik.

Emisija Peščanik, 22.02.2008.

Peščanik.net, 22.02.2008.